subota, 11.10.2025.
Radost pomiješana sa strahom
Prije godinu dana htjela si je oduzeti život.
Dijete od jedanaest godina.
Znam da će većina sad pomisliti, kao i takozvani “stručnjaci” koji ju nikad nisu prije vidjeli ni upoznali, "Što dijete od 11 godina uopće zna o tome?"
Ali zna.
Kada sam je pitala zašto, njezin odgovor je bio:
“Pa da više nikome ne smetam. Da više nikoga ne ljutim s time što se ne mogu kontrolirati.”
Kada sam to čula, znala sam da itekako zna o čemu priča.
Znala sam taj osjećaj, da si svima smetnja, teret, da nikoga zapravo nije briga, osim onako usput, kad im ostane vremena.
Kad ti stalno drugi govore što moraš raditi, ali ništa ne funkcionira.
Kad svi oko tebe imaju rješenja, a ti nemaš ni snage objasniti da si ih sve već pokušala.
Samo drugačije, tiše.
I onda gledaš dijete kako ti izgovara ono što si ti godinama gutala.
I ne znaš jesi li ga spasila na vrijeme ili si mu samo prenijela svoj umor.
Koliko god se veselim, baš sam jutros pisala, toliko se i malo bojim.
Znam da će rastanak biti bolan i potencijalni okidač.
Ali znam i da ćemo oboje preživjeti.
Jer ona zna. I ja znam.
Iako je još samo dijete, u njezinim riječima već postoji dubina koju mnogi odrasli nikada neće razumjeti.
I u toj spoznaji, između straha i brige, pojavljuje se i zrno nade da se ljubav, pažnja i razumijevanje ipak mogu probiti kroz sve tamne misli.
The weight behind a smile
- 10:52 -
