petak, 10.10.2025.
Ironija
Ne ona ironija kad se zoveš Slobodan, a služiš doživotnu kaznu.
Nego ona druga, kad te kao dijete nitko nije shvaćao ozbiljno, pa ti nitko nije ni pokušao na vrijeme dijagnosticirati disleksiju.
Pa onda godinama učiš svoj mozak kako da čita.
Uspiješ, ali samo “u sebi”. Na glas i dalje zapinješ.
I eto ironije: uz svu tu muku, ja i dalje obožavam čitati.
Knjige koje me progutaju, pa ih ja progutam natrag. Četiri stotine stranica u dva, tri dana.
I svaki put kad završim knjigu, imam onaj poznati osjećaj kao da sam izgubila prijatelja.
Možda zato što sam ih kao dijete imala premalo, pa sam naučila da su papirnati likovi sigurniji od stvarnih.
Oni te ne prekidaju kad govoriš.
Ne kažu “nije to ništa”.
Ne zahtijevaju da im čitaš naglas.
Volim miris knjige, zguzvane korice od savijanja stranica, tragove prstiju koji su je listali prije mene.
Volim taj osjećaj kad se priča useli u mene toliko da zaboravim na svijet oko sebe.
Moj mozak koji se mučio s riječima sada trči kroz stranice, galopira kao divlji konj po zelenim livadama.
Jučer sam posudila novu knjigu, pročitala sam već pola.
- 08:53 -
