subota, 04.10.2025.
Svjetski dan životinja
Nakon sanjarenja u budnom stanju noću, danas se prisjećam svojih ljubimaca kroz život.
Ja se uvijek osjećam kao čudakinja kad sam prisiljena biti među ljudima. Imam dva načina funkcioniranja, a nijedan nije društveno prihvatljiv.
Prvi:
Sjedim za stolom, pijuckam sok i izgledam kao da sam na tajnom zadatku u kojem promatram ljudsku rasu u prirodnom staništu. Povremeno kimnem glavom da dokažem kako sam još živa, i to je to. Ljudi me obično opišu kao čudnu, sramežljivu ili čak arogantnu. Istina je da samo računam koliko minuta moram izdržati prije nego što mogu pobjeći doma u pidžamu.
Drugi:
Verbalna lavina.
Ako slučajno progovorim, u pet minuta iz mene izađe sve: kako ponekad ne mogu spavati, kako sam jednom plakala jer nije bilo sira za pizzu, i kako sam uvjerena da imam neki oblik egzistencijalne krize. Ljudi se nasmiju, ali vidiš im u očima da razmišljaju: „Zašto mi ovo priča?!“
Nešto između ne postoji.
U oba slučaja, osjećam se kao da sam zalutala na pogrešan tulum. Odrasli ljudi su čudni, ili se ja jednostavno ne snalazim…
I zato su mi životinje uvijek bile najbolje društvo.
Kad sam imala svog stafforda, on nije volio druge pse, što je značilo da nisam morala sjediti na klupi u parku i voditi razgovore tipa: “A koliko je star vaš? Je li kastriran?” Umjesto toga, imala sam svog lojalnog čuvara i saveznika u izbjegavanju small talka.
Od ljubimaca sam imala i štakora, vranu, mačku, ribice, zamorca, paukove…I svi su bili udomljeni.
Životinje ne traže da budem zabavna ni društveno spretna. Ne pitaju me čime se bavim, zašto nisam razgovorljivija ili zašto sam odjednom počela monolog o egzistencijalnoj krizi.
Dovoljno im je da sjedim kraj njih.
I to je (skoro) jedino društvo u kojem se nikad nisam osjećala kao da sam na pogrešnom tulumu.
- 07:58 -
