Prije i sad https://blog.dnevnik.hr/dubcen
nedjelja, 10.01.2010.
Bilaj kroz vrijeme
Liku u svojem dijelu «O upravljanju državom» spominje pisac Kostantin Porfirogenet već 818. i 823. godine. Godine 1071. prvi put se spominje ime naselja Bilaj u kontekstu raspada stare ličke Župe na više upravnih jedinica. Do 15. st. Bilaj se spominje još pod ovim imenom 1256. g. u spisima kraljevske župne uprave.
U Bilaju su bili posjednici Mogorovići. Između njih su tu posjede imali Tvrtkovići, oni isti kojima su pripadali dijelovi Sutpetara. Tvrtkovi su sinovi Stefan i Tomas, od kojih je Tomas bio između 1446.-1448. podban. Među Mogorovićima bila je posebna kuća (hiža) Tvrtkovića koja je svoje ime vukla od bosanskog kralja Tvrtka.
Pisani spomenici 1449. spominju da je Bilaj uz Ribnik i Počitelj bio značajno trgovište. Naselje se razvijalo na desnoj obali rijeke Like prije sastavaka sa Jadovom. Sjedište mu je bilo u Bilaju koji se nalazi ispod utvrđenja na visokom brdu. Podban Tomas zove utvrdu u Bilaju 1451. svojom, sudeći po tome zidao ju je on ili njegov otac Tvrtko. Po jednom rimskom zapisu tu je nekad postojala prastara utvrda iz rimskog doba.
U jednom spomeniku stoji «Ja pop Blaž idoh za kaptol senjski v Liku i pridoh pod Bilaj v varoš bilajski… Totu priseže sudac bilajski 1512.» u ovoj su ispravi popisani i neki građani bilajski, svjedoci u roti. Isti su se doselili u trgovište iz Krbave, Luke, Bužana i susjednih krajeva Like.
To jasno pokazuje značaj Bilaja u tom vremenu, jer su u njega naseljavali trgovci i obrtnici iz različitih krajeva. Kasnije, kako posjedi, tako i utvrda, mijenjaju vlasnike da bi se 1509. našla u rukama Ivana Karlovića, a Varoš Bilajski razvija se nešto sjevernije od utvrde. Središte varoši pokazuje crkvina stare varoške crkve koja je stajala nedaleko današnje. Zapadno od utvrde na Lici od starina nalazio se (brod) most, a izgrađena utvrda uz njega kazuje da je bio i čuvan. U jednom zapisu o naplati korištenja mlina (tlake) biti će da je kod istog mosta na rijeci Lici postojao i mlin.
Početkom upada Turaka u Krbavu i Liku 1526.-1527. Bilaj napušta većina stanovništva i odlazi na sjeverozapadne prostore današnje Hrvatske, a nešto kasnije i ostali. Već u jesen 1527. turska vojska zaposjeda utvrdu, ali je preko zime povremeno napušta. U proljeće 1528. u Bilajski Varoš doseljavaju porodice stražara većinom između gornje Une i Sane. Narednih godina tursko stanovništvo se bitno uvećalo pa je1530.-1533. Muratbeg Tardić obnavljao utvrdu u Bilaju. Prvih godina često su ga u tome ometale hrvatske čete koje su upadale na ove prostore, tako je usmenom predajom opisana bitka na poljani između utvrde i Klise zvanoj Megdan. Kasnije je iz roda Murat Tadića postavljen i Dizdar da upravlja samostalnom kapetanijom, a njegova porodica ostala je do raspada i osvajanja hrvatske krajiške vojske. U rujnu 1685. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvode mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili. U ratovima koji su uslijedili 1689. godine hrvatske čete u osvajanju Like okružuju Bilaj te sa muslimanskim stanovništvom dogovaraju predaju kojom su Turci slobodno prešli u Krbavu, a i dalje preko Une. Iz Bilaja je tad izišlo oko tristo vojnika i tisuću stanovnika.
Po sporazumu su mogli ostati i primiti kršćanstvo, tako je nešto kuća ostalo, a pop Marko Mesić ih je pokrstio1696. Kako je Bilaj bio jedno od jačih turskih naselja u popisu Glavinića od 1696. u Bilaju su bile 23 kuće pokrštenika sa 154 stanovnika između kojih je nešto bilo sposobno za vojnu službu.
Godine 1700. biskup Brajković zatekao je u Bilaju pokrštenike koji su džamiju pregradili u crkvu sv. Leopolda. Već 1701. u popisu Bilaja i bliže okolice tu je 19 kuća pokrštenika, ali tu se sad nalazi i 12 porodica doseljenih Hrvata koji su ušli u sačuvane turske kuće. Butkovići 6, Fink 2, Mihelčići 5 i Tomljenovići 32, te Žagar dvije kuće sa po 5 i 6 čeljadi.
Popis iz 1712. spominje po prezimenima stanovništvo u Bilaju i to Butković 6, Fink 2, Jurišić 2, Klemenčić 8, Mihelčić 5, Pozdarec 2, Prskonja 7, Resman 3, Skender 13, Tomljenović 32 i Žagar u jednoj kući 6 te u drugoj 5 čeljadi ukupno 91.
Od prethodnog popisa u Bilaju je ostalo samo tri kuće pokrštenika i to su Jurišići, kasnije su se odselili u Perušić, Pozdareci su otišli preko Une, a Skenderi ostali u Bilaju. Od novih naseljenika Butkovići su Hrvati iz Ledenika, Tomljenovići iz bunjevačkih naselja, a ostali iz gornjeg Pokuplja.
Tokom narednog vremena u Bilaj se naseljavaju:
Ledeničani: Busije 20 članova u 4 porodice i Frkovići jedna porodica, Bunjevci: Krmpotići 4 člana u jednoj porodici u Barletima, Krpani jedna porodica i Živkovići 3 člana u jednoj porodici. Primorci: Valentići 10 članova u dvije porodice i Bronzovići 3 člana u jednoj porodici. Gorani: Medunići 7 članova u dvije porodice, Sabljak jedna porodica i Šimunići 15 članova u 3 porodice.
Iz bližih krajeva Hrvatske: Ljuštik 4 člana u jednoj porodici i Popravak jedna porodica.
Od Otočca: Ilići 8 članova u dvije porodice. Veliki rod Butkovića useljava se u još dobre kuće Muratove pod srednjim glavicom, a prvi doseljeni Butkovići nastanili su kuće kod crkve i Klise. Sjeverno pod utvrdom nastanili su se Šimunići i Medunići. Jugozapadni dio brda naselili su Mihelčići i Živkovići te južni dio Popravci i Ljuštik, a do njih k istoku Sabljaci.
Busije su se naselile ispod Butkovića (Muratovih kuća), Valentići su gradili kuće jugo-istočno pod srednjom glavicom do Butkovića (Muratovih kuća), a Ilići su na prostoru između Busija i Valentića. Od Bilaja nešto sjevernije u naselje pokrštenika došli su Krmpotići, Žagari i Drenovci.
Kasnije se uz sami Bilaj na lijevoj obali Like nastaje novo naselje (Bilajsko) u kojem su Borčići jedna porodica, Kegljen dvije porodice iz okolnih naselja, Matići dvije porodice iz Ribnika, Mraovići 24 člana u 4 porodice i Pilepići jedna porodica iz susjednog istočnog područja. Šimunići 4 porodice iz Bilaja i Vidakovići jedna porodica iz Sv Roka.
Početkom 20 st. iz Bilaja na desnu obalu rijeke Like iseljavaju se Ilići, a za njima i tri porodice Busije pa tu nastaje zaseok Rosulje. Kasnije između dva rata doseljavaju se i dvije porodica Butkovića. Negdje u to vrijeme iz Barleta sele se i dvije porodice Krmpotića blizu sastavaka Like i Jadove u Dubravu.
Početkom stoljeća naseljavanje Like bilo je u punom jeku kad su u Ribnik došali namjesnici grof Anton Korninja i barun Fidrih Ramšisel, a u Bilaj za kapetana Fralja Portner. Već po dolasku trojac je počeo uvoditi poreze i strahovladu te brojne neosnovane presude za koje su ljude slali u ropstvo na galije.
Prisile i otimačine i onako siromašnog naroda dovelo je do velike mržnje prema vlasti. Godine 1702. u jednom banalnom sporu između nekog Starčevića i Butorca presudom su Butorca poslani na galiju, a taj događaj je pokrenuo pobunu protiv članova suda. Pobunjeni Ličani iz Lovonca(Skenderovići, Jurjevići…), iz Ribnika(Rendulići Pavičići Jurjevići…),iz Bilaja i Barleta(Butkovići Krmpotići…) i od Pazarišta(Butorci) 22. kolovoza 1702. krenuli su u Ribnik da pogube Korninjija i Ranšiserla. Oni su se pred razjarenim narodom pokušali skloniti u crkvu starog grada koja se je nalazila na otoku rijeke Like.
Pobunjeni Ličani su provalili crkvena vrata i na oltaru isjekli namjesnike potom ih ostavili pred vratima crkve, a pretukli su i člana suda Pavla Mudrovčića i namjesnikova pisara. Iz Ribnika su pobunjeni Ličani pošli u Bilaj da se osvete i kapetanu Fralji. Čuvši što se dogodilo u Ribniku Fralja je s obitelji i četom vojnika pobjegao u utvrdu na Gradini. Žestoke napade pobunjenika Fraljina vojska je odbijala je puna dva dana, a tad je Marko Mesić došao u Bilaj i postigao sporazum sa pobunjenicima. Mesić je obećao da za ove događaje nitko neće biti kažnjen, a zauzvrat da se propusti Fralja sa obitelji i vojskom u Karlovac. Već iduće godine u Liku je za upravitelja stigao barun Andreas
Obersburg koji je kasnije i sam protjeran, a upravu nad Likom preuzeo je privremeno veliki kapetan Senjski.
Nastavljeno je naseljavanje puste zemlje iz krajeva koji su bili prenapučeni stanovništvom a najvećim dijelom od Svetog Jakova kod Krmpota i Senja.
Godine 1710. Bilajski župnik Šimun Zdunić s narod gradi crkvu svetog Jakova na mjestu gdje je prije turskog osvajanja postojala stara crkva. Ustrojom vojne krajine 1714. Bilaj je živio pod diktatom vojne uprave, a nju je u Bilaju predstavljala jedna od devet kapetanija koje su ustrojene u sastavu pukovnije sa sjedištem u Ribniku. Kapetanija s upravom je bila smještena u čvrstu zgradu nedaleko od crkve. Nekoliko Bilajskih mladića pristupilo je i u vojnu službu te su sudjelovali u borbama na granicama sa Osmanski carstvom. Godine 1718 na trgovačkim putima između Turaka i Mlečana koji su vodili preko Like pojavila se opaka bolest kuge, koja je u nekim krajevima poprimila i epidemiske razmjere. U Bilaju je bilo bolesnih i sa smrtnim posljedicama.
Na lijevoj obali Novčice u Gospiću 1729. pukovnik Rajmund Attemsa gradi postaju za pukovniju i pukovniju prenosi iz Ribnika u Gospić.
Sa dolaskom pukovnije i drugih državnih ustanova Gospić postaje središte Like.
Odlaskom Rajmunda Attemsa 1733 nasljeđuje ga pukovnik Fralja ( onaj isti što ga Ličani prognaše početkom stoljeća) koji je nedugo po dolaska izazvao pobunu kod Ličana. U kratkoj pobuni Ličani su pobili neke njegove časnike a zatim i popalili kuće Marka Mesića u Mušaluku.
U Bilaju nadalje ostaje kapetanija sve do 1737. a kasnije satnija sa Satnikom koji je upravljao sa mjestom.
Za zapovjednika Ličke pukovnije 1750 dolazi pukovnik Losy koji modernizira dotadašnju vojsku. U Lovincu osniva centar za obuku sličan onima što ga ima vojska Njemačke i Austrije. Desetke mladih Bilajčana odlazi u taj centar za obuku, a kasnije postaju istaknuti časnici u austrijskoj vojsci. Crkveni pisar u Bilaju 5. prosinca 1768 zapisuje «Noćas se tako zacrveni nebo nad Likom da su nama k našem popu pohitali seljani u čudu tražiti odgovor na spomenuto. Potraja to crvenilo neba duboko u noć »
Kroz proteklih pet desetljeće došlo je do velikog razvoja mjesta gdje je veliku ulogu odigrala trgovina sa okolnim krajevima, a i do značajnog prirasta stanovništva, a tomu je pogodovalo bavljenjem ratarstvom i stočarstvom na plodnoj zemlji. U Lici se je odvijala slobodna dioba između muškog potomstva pa se zemlja rascjepkala na mnogo sitnih posjeda koji nisu bili dostatni za normalno življenje Već 1774. godine vlast uviđa da je zemlje sve manje za obradu i zabranjuje diobu pa se od tad živjeti u zajednicama.
Vlast je strogo provodila ovu zabranu pa su se u Bilaju stvorile veće zajednice kao što su bile: Butkovića zajednica, Busija zajednica, Šimunića zajednica i druge u pravilu su bile vezane za prezime. Idući desetak godina veliki broj mladića odlazilo je dalje u potrazi za boljim životom a najviše u Slavoniji pa i u druge zemlje.
Početkom 1787. počela je izgradnja nove ceste od Gospića prema Lovincu i Gračacu pa je sve sposobno za rad bilo angažirano na izgradnji ceste. Ti radovi zaustavili su raseljavanje i pomogli u razvoju Bilaja. Krajem 1787 na izgradnji Bilajskog mosta došli su i zanatlije iz drugih krajeva koji su most izgradili za jednu godinu. Dva brata Mraovića i jedan Borčić su se međuvremenu oženili i ostali živjeti neposredno uz most. Novoizgrađena cesta bila je završena 1789.
Na vojnom popis u Bilaju 1800 godine našlo se je 321vojno sposoban muškarac. U mobilizacijskom spisku iz 1809. godine za borbu protiv Francuza bile su ustrojene dvije čete svaka po pedeset vojnika i pridodate satniku Ivanu Marojeviću u »Bitki kod Bilaja». Jednu od četa vodio je mladi Baltazar Šimunić koji je kasnije postao vitez austrijske vojske. Sudjelovao je u ratovima 1848 godine sa čina podmaršala, a odlikovanjem je i redom Marije Terezije, umro je u Beču 1861. godine. U bitki od stotinu Bilajskih vojnika petnaest je ranjenih a trinaest je poginula ili naknadno umrla od posljedica ranjavanja. Stanovništvo koje nije bilo za borbu izašlo je iza Rebranićeve vojske prema Gospiću. Nakon bitke Bilaj je bio razrušen i popaljen sa velikim žrtvama,
a veći broj Bilajskih boraca ili je otišao sa Rebranićovom vojskom ili se pritajio u šumama bojeći se Francuske osvete. Oporavak razrušenog sela bio je spor, usjevi su bili uništeni stoka rastjerana ili potrošena za prehranu velikog broja vojnika sa obje strane ,a i Francuska vlast usporavala je kakav takav oporavak.
U kolovozu 1809 Austrija potpisuje predaju i u Liku ponovno dolazi lička pukovnija pod Francuskim zapovjedništvom. Iduće godine već u proljeće na čelo pukovnije dolazi Marko Šljivarić (kasnije general i podmaršal austrijske vojske).
Francuska okupacija ipak je kratko trajala već 1813 odlaze iz Like, a za sobom ostavili korijene školstva. Prva pučka škola u Bilaju je zaživila tek 1843 godine.
Bilaj nikako da se oporavi u broju stanovnika već 1815 godine pojavila se bolest kuga koja je poharala sva sela u Lici, a i česta ratovanja na granici prema Bosni
uzimala su svoj danak. Uz sve nevolje 1830. Bilaj sa Novoselom broji 120 kuća i oko 450 odraslih stanovnika. Ovaj narod 1848 gradi zidanu crkvu sv. Jakova koja je i danas postojeća. Iste godine velik broj Bilajčana otišao je u ratove na talijansko i mađarsko bojište, gdje je i nemali broj poginulo.
Ovaj popis muškog stanovništva po kućnim brojevima sačinio je 1857. svećenik Nikola Protulipva ali nigdje nije naveo razlog popisa. Provjerom kroz matične knjige lako je utvrditi da nije vršen popis stanovništva.
Butković Bilaj
kb56 Ivan 1839., Josip 1842. i Frane 1844.; kb13 Stanislav 1828., Mihajl 1844., Jakov 1846., Mate 1858.; 32kb Luka 1840., Paul Tomo 1841., Martim 1848., Andrej 1847., Petar 1849.,Stjepan 1851., Mate 1852.; 18kb Leopold 1828.;
44kb Paul 1829.;16kb Nikola 1830; 42kb Grgo 1830, Ivan 1855, Petar 1840, Jakov 1841, Pave 1856; 53kb Luka 1847.; 65kb Grga.; 82kb Staniša 1865.;
14kb Dane 1841., Marko 1843., Pave 1844.; 46kb Grgo 1830., Ivan1865.;
60 Tomo 1852.; 2kb Luka 1840., Mikola 1841., Ivan 1863.; 61kb Luka 1840.;
15kb Josip 1830., Roka 1861., Ivan 1858; 45kb Petar 1860.; 78kb Ivan 1865.;
62kb Tomo1848., Marko1848., Nikola 1858.; 24kb Paul 1852., Marko 1867.;
31kb Stanislav 1849., Petar 1862., Josip 1863.; 58kb Joso 1860.;
60kb Ivan 1861.; 64kb Stipe1860.;34kb Grga 1830.
Busia Bilaj
6kb Jeronim 1840., Ivan 1860.; 7kb Josip 1845., Nikola 1840.;
8kb Mihovil 1841., Josip 1835.; 9kb Luka 1830.,Nikola 1840.;71kb Mile 1863.;
23kb Tomo 1829., Ivan 1847.; 70kb Joso (Jojaj) 1862., Tomo 1861
33kb Ante 1841., Petar(Perša) 1842., Nikola 1863.; 68kb Stjepan 1854.;
67kb Leopold( Polde) 1848., Grga( Grćo)1853.; 37kb Mihovil 1828
69kb Staniša 1840., Luka 1856.;
Bilaj Šimunić
26kb Leopold 1848., Mihajl 1830.,Filip 1835., Paul1845., Joso 1861.,
Andrej (Juroš) 1863.; 66kb Staniša 1841., Frane 1858., Marko 1864.;
29kb Jakov1840.,Jakov 1845.,Petar 1840., 30kb Jakov1839.;
27kb Ante 1847.,Josip 1844.,Mihajl 1849.,Jakov1853.; 30kb Jakov 1839.
Bilaj Ilić
5kb Dominus 1828., Josip 1833., Dujme 1847., Bartolom 1845., Stanislav 1851.,
Bariša 1857.; 22kb Josip 1840., Ante 1863.; 73kb Leopold 1845.;
74kb Ivan 1859.;57kb Tomo 1847., Nikola 1827.
Bilaj Popravak
44kb Jakov1840., Stjepan 1843., Nikola 1842.; 11kb Marko 1850.
Bilaj Skender
21kb Grgo 1848., Martin 1849., Ivan1847., Martin 1863.; 76kb Luka 1867.
Bilaj Sabljak
kb Mile Sabljk
Bilaj Krmpotić
37kb Staniša 1840., Paul 1848., Tomo 1865., Jure 1858., Grgo 1851.;
38kb Josip 1845., Stanislav 1848., Joso 1855.
Bilaj Živković
20kb Tomo 1840., Ivan 1846., Josip 1862., Vinko 1863., Marko1856.
Bilaj Lustig
12kb Nikola 1843., Nikola 1845
Medunić Bilaj
51kb Stanislav1833., Josip1838., Tomo1835., Ivan 1845., Jakov 1861.;
47kb Maeko 1835., Josip 1833., Nikola 1834., Juraj 1862., Nikola1852.,
Jure 1848., Ivan1863.; 50kb Vitis1840., Mile 1860.;
48kb Nikola1840., Joso 1848., Josip1841.; 25kb Jakov1863.;
Mihelčić Bilaj
19kb Tome1852., Ante 1835., Ivan 1840., Nikola 1847., Josip 1841.;
75kb Grgo 1859., Marko 1860.; 72 Nikola 1850.
Valentić Bilaj
3kb Nikola 1843., Paul 1842., Ivan 1866.; 39kb Ivan1840.;
40kb Paul 1840., Mihajl 1842., Joso 1863.; 41kb Stanislav 1830., Nikola 1842.
Novoselo Šimunić
10kb Dane1838.; 11kb Marko 1849., Stanislav 1854., Jure 1858.;
13kb Ante1846., Grgo 1843.; 14kb Fabijan 1839., Martin 1850.
Ke'glen Novoselo
1kb Joso 1840., Nikola1852.;
Borčić Novoselo
4kb Nikola 1839., Josip 1860.;
Vukelić Novoselo
2kb Nikola 1860.;
Pilepić Novoselo
8kb Tomo1843., Petar 1848.
Mraović Novoselo
3kb Jure 1865.; 5kb Mihajl 1848.,Šime 1850., Luka 1858.;
6kb Tomo 1850., Josip 1847.; 7kb Ante 1845., Maetin 1850.,Stjepan 1856.;
10kb Tomo 1844., Mate 1861., Baeiša 1862., Grgo 1851.;
12kb Juraj 1865., Stjepan 1845., Atanasia 1846., Petar 1852.;
15kb Ivan 1852.; 16kb Marko 1848.; 17kb Tomo 1838., Nikola 1846.,
18kb Frane 1856.; 22kb Miat 1860
Nastavak sljedi
BITKA KOD BILAJA 1809.
Rat između Francuske (Napoleona) i Austrije izbio je 10. travnja 1809. godine. Već tada je u Gospiću stajala Lička pukovnija pod zapovjedništvom generala Andrije Stojkovića, a u većim mjestima stajale su satnije pod zapovjedništvom satnika koji su i upravljali mjestom. U Bilaju je satnija bila smještena u veliku zgradu ispod bilajske crkve, a njen zapovjednik bio je Ivan Marojević.
Poslije 10. travnja u svim mjestima počelo se s vojačenjem domaće obrane, pa su u Bilaju uvojačene dvije čete po pedesetak ljudi i pridodate satniku Marojeviću. Kako je i sama Vojna krajina bila jedan veliki logor, stoga je svaki odrasli muškarac od 16-60 godina bio obavezan na vojačenje i sudjelovanje u ratovima.
Početkom svibnja general Andrija Stojković i pukovnik Petar Rebrović okupili su desetak bojni, nekolike bitnice te Hohenzelovo konjaništvo i krenuo prema Kninu da zaustave prodor Marmontovih trupa prema Lici.
16. svibnja 1809. u kanjonu Zrmanje počela je žestoka borba koja je trajala čitav dan, a gubitci obje strane bili su veliki. U jednom napadu Francuske vojske i sam Andrija Stojković bio je ranjen i zarobljen, pa je hrvatskom krajiškom vojskom zapovijedao pukovnik Rebrović. Idući dan Francuzi su krenuli u odlučujući proboj sa žestokim topničkim napadom gdje je Rebrovićeva vojska trpjela velike gubitke, a i sam Rebrović bio je ranjen, te se morao povući duboko u ličku dolinu.
Prešavši rijeku Liku kod Bilajskog mosta, svoju vojsku Rebrović je stao razmještati na lijevoj strani rijeke Like i Počiteljice te na desnoj strani Jadove. Porušio je sve mostove na rijekama osim mosta u Bilaju. Očekivao je da će francuske snage krenuti lakšim putem od Ribnika na Čitluk i dalje prema Gospiću. Stoga je Rebrović glavninu snaga stavio na desni bok.
Kod Bilajskog mosta stavio je satnika Novića s četiri satnije Otočke pukovnije i tri satnije domobrana, a lijevo od njih pukovnijsku bitnicu. Satnika Mudrovčića s četiri satnije Ličke pukovnije i dvije čete domaće obrane iz Ribnika stavio je na brdo kod potoka Rakovca uz samu obalu Like. Na lijevoj strani Počiteljice kod Ornica postavio je Dalmatinski korpus i Hohenzelovu konjicu te dva pukovnička topa pod zapovjedništvom satnika Ugarkovića. U Čitluku je bila jedna bojna Ličke pukovnije, dvije Ličke čete i dvije čete domaće obrane.
U Bilaju je ostao satnik Ivan Marojević s svojom satnijom te, četiri čete domaće obrane pod vodstvom Baltazara Šimunića. Na lijevom krilu kod Barleta Rebrović je imao devet četa Otočke pukovnije i dvije čete domaće obrane pod vodstvom Krmpotića.
Marmont je svojim trupama zaobišao Ribnik sa sjeverne strane i kretao se u smjeru Barleta i Ostrovice. Kad je Rebrović prozreo namjere Marmonta na lijevo krilo je poslao Hrebovskog s jednom satnijom pješaka i četom konjanika da preuzme zapovjedništvo i pojača obranu, a u pomoć su mu poslane i dvije Banijske satnije iz Gospića.
Sat prije Francuskih napad na Jadovu i Bilaj Rebrović je pokrenuo svoju desnu stranu obrane u napad na francuski lijevi bok, satnik Nović i Mudrovčić prešli su rijeku Liku preko mosta u Bilaju dok je Satnik Ugarković Liku prešao kod sastavaka Počiteljice i Like. Uzak most usporio je prelazak Novića i Mudrovčića, a Ugarković je imao poteškoća kroz nabujalu Liku. Takve okolnosti usporile su Rebroviću vojsku da se brzo rasporedi u tri pravca i da iznenade. Francusku vojsku.
U svitanje 21. svibnja od Ribnika su krenule dvije divizije Montrichadrova s generalom Soljezom i Clauzelova s generalom Delizonisom u pravcu Barleta i Ostrovice.
Dvije satnije Voltežana prešle su nabujalu Jadovu ispod Vijače i sukobili se s malobrojnom domaćom obranom te ovladali s brdom. Osma laka pješadijska pukovnija pod zapovjedništvom generala Delozonisa napala je prilaze kod mosta na Jadovi i sukobila se s domaćom obranom koja je pružila jak otpor, unatoč tome ipak su bile potisnuti dalje od mosta. Domaćoj obrani je u pomoć stigla Otočka bojna pa su uspjeli da se vrate položaje kod samog mosta i pod Vijačom.
Od Budaka su pristigle i dvije satnije banske pukovnije pa su Francuzi potisnuti natrag preko Jadove. Vidjevši da ne mogu ovladati desnom obalom, general Delozinis uvidi u borbu pristiglu 11. linijsku pukovniju.
Svoju satniju i četu konjanika Hrebovski je poveo preko nabujale Jadove kod Dubrave i napao iznenada na lijevi bok Deloznisve vojske nanijevši mu velike gubitke. Kasnije je general Delozinis uveo i topničku podršku svojim pukovnijama ali obrana je zaustavila svaki daljnji prodor Clazerove divizije.
Većina francuske udarne vojske već je pristigla u Bilajsko polje kod brda Komljovače, a general Soljeza okrenuo je svoju Montrichardovu diviziju prema Bilaju. Soljezanova 8. laka pješadijska pukovnija napala je obrambene položaje satnika Marojevića koji se ukopao u Valentićevo brdo, a strijelce postavio na same glavice. Čim je došao na puškomet general Soljeza krenu u juriš i skoro pregazi Marojevićevu vojsku. Tad je glavninu njegovih snaga zasula pukovnijska bitnica. Stoga je general Soljez djelom zaobišao Marojeviće rovove i napao Srednju glavicu koja je bila slabo branjena.
U međuvremenu je pukovnik Rebrović krenuo u tri pravca. Osnovni pravac bio mu je kroz glavice napasti lijevi bok francuskih snaga. Sporo je prelazio iz obrane u napad i tako je gubio na vremenu da iznenadi francuske snage. Satnik Nović svoje satnije poveo je lijevo i desno oko Gradine, dok je satnik Mudrovčić svoje satnije usmjerio na već zauzetu Srednju glavicu. Po prelasku rijeke Like satnik Ugarković je vodio Dalmatinski korpus prema južnoj glavici. Soljeza je izašavši na Srednju glavicu vidio Rebranićev raspored i odmah pokrenuo svoje trupe iz pričuve. Petu linijsku pukovniju poslao je u susret Ugarkoviću južno od glavice, 11. i 81. linijsku pukovniju da zaobiđe i udari na lijevi bok Novićeve vojske. Kako je Mudrovčić već stigao s vojskom pod samu Srednju glavicu, general Soljeza je bio prinuđen pozvati 79. linijsku da mu dođe u ispomoć.
Na Valentićovom brdu Marojevićeva vojska vodila je ogorčenu borbu prsa u prsa s glavninom 8. lake pješadijske pukovnije. Pod pritiskom brojčano jačih napadača bio je prisiljen povući se između glavica prema Valentića kućama kad su mu u pomoć stigle Mudrovčićeve satnije. Na čelu s Rebrovićem jurnuli su na Srednju glavicu i odmah je osvojili. Uspjeli su postaviti i dva topa na sami vrh. Novićeve satnije su se sukobile s djelom 81. linijske pukovnije između Srednje glavice i Gradine, a Novićev bok napala je 11. linijska pukovnija između Gradine i Like.
Satnik Ugarković vodio je izravne borbe s 5. linijskom pukovnijom južno od Kranje glavice. Netom pristigla 49. linijska pukovnija i 18. laka pukovnija general Soljeze napale su ponovno Srednju glavicu. Brojčano jače Soljezove snage prinudile su satnika Mudrovčića da se povuče s glavice. U žestokim napadoma na glavicu i sam general Soljeze bio je teško ranjen.
Zbog iznenadnog udara 11. linijske pukovnije u lijevi bok Novićeve vojske i premoći pod Gradinom, satnik Nović morao se povući. Satnik Ugarković koji je uz nadljudske napore zadržavao 5. pukovniju, te i ranjavanjem njihova zapovjednika generala Launeya, ipak je bio primoran na povlačenje.
Žestoke borbe su trajale punih pet sati gdje je prevladala brojčano jača francuska vojska i pukovnik Rebrović morao se povući prema Bilajskom mostu. Bojište je ostalo prekriveno mrtvima s obje strane, a veliki dio Rebrovićeve vojske bio je ranjen ili zarobljen. Rebrovićevu vojsku Francuzi su potisnuli na lijevu stranu rijeke Like, a žestoko su napadali na Bilajski most koji je obranjen zahvaljujući ranjenom satniku Marojeviću i njegovoj satniji. Potkraj dana borbe su se utišale, i mogli su se zbrinuti mrtvi i ranjeni.
Pod okriljem noći Delzonis je uspio popraviti most i pripremiti se za odlučujući napad stoga je Marmont na Jadovu uputio 5., 23., i 81. pukovniju. Nasuprot Rebranića ostavio je 18. i 79. pukovniju, a zapovjedništvo nad njima preuzeo je generala Montricharda.
Slabiji napadi nastavljeni su 22. svibnja duž toka Like, te pokušaje Rebranić je zadržavao na desnoj obali i ispred Bilajskog mosta ne dopuštajući da probiju liniju obrane. Rebrović je procijenio da će Marmont pojačati napade prema Ostrovici stoga je noću prebacio jednu Otočku bojnu, jednu bojnu domaće obrane i nekolika topova, a od Krbave je došlo pet četa domaće obrane. Obrana lijevog krila pod zapovjedništvom Hrebovzskog. Tako pojačana obrana uspijevala je odbijati čitav dan žestoke napade Mormontovih snaga. Kako nisu uspijevali da se prebace na desnu obalu nabujale Jadove te otvore put prema Gospiću potkraj dana su odustali od daljnjih napada.
U noći na 23. svibnja Hrebovzska vojska izmorena i desetkovana borbama bila je prinuđena da se povuče i otvori prolaz Marmontovima trupama da uđu u Gospić.
Po vlastitom priznanju Francuzi su imali preko 200 mrtvih, koji su i pokopani u Bilaju na Valentićevu brdu, te 800 ranjenih. U redovima pukovnika Rebranića poginulo je 64
vojnika , 500 ranjenih i oko 220 zarobljeni regularnih krajiških vojnika. Tu nije ubrojena uvojačena domaća obrana koja je podnijela i najveći teret francuskih napada na Bilaj i most na Jadovi.
Prvi oružani sukob u Lici
Tog dana, 22.srpnja 1991. radio sam popodnevnu smjenu u Gospiću kad me je nazvala jedna osoba s Ličkog Osika, te mi priopćila da joj se brat vratio iz Vrebca i rekao.
- Kad sam prolazio za Ostrovicu vidio sam da su Martićevci kod kuće Mate i Jakana Krmpotića te pred školom u Barletima – rekao mi je Osičanka i dodao da je s njezinim bratom bio još jedan prijatelj koji mu je rekao da nikom ne govori ništa. U to vrijeme Lički Osik su kontrolirali četnici.
Nakon razgovora odvezao sam se u Bilaj kod Jose Mraovića. i rekao njemu što sam saznao. Sjeli smo u auto i krenuli prema Barletima. Po dolasku na Babulj ljudi su bili na cesti zbog toga što su čuli od Barleta neku viku i galamu. Od nekoliko ljudi samo su Joso Momin i Momo imali lovačke puške. Joso je iz vozila izvadio dvije automatske puške, pa smo pješice Joso i ja sišli u Luku Šajića. Tu nas je sreo jedan Magorićan koji je prevozio sijeno na traktoru, pa nam je potvrdio da je kod Mate dvadesetak Martićevaca i da su uhvatili jednog čovjeka, ali nije znao reći koga, te da ne idemo dalje. Vratili smo se za tim Magorićanom na Babulj (toga čovjeka sam poznavao iz viđenja jer je očitavao brojila od struje). Joso me je poslao u Bilaj da obavijestim narod jer nisu znali što se događa u Barletima. Uzeo sam vozilo i povezao Jose Šerića kćer u Bilaj kod Drage, a zatim sam na nekolika mjesta rekao što se događa u Barletima.
Kad sam se vratio na Babulj s Josom Mraovoćem su bili samo Joso Momin i Momo s puškama, a ostale Babuljčane nisam vidio. Joso mi je tad rekao da idem prema Komljovači, a on će krenuti prema Luki Šajića, ne znam dali je krenuo sam, jer tad su pristizali ljudi iz Bilaja na Babulj.
Kad sam bio na pola puta od Babulja i Komljovače tad je zapucalo prema meni s Vijače, legao sam u jarak nedaleko stupa dalekovoda, u to vrijeme se počelo pucati i od Luke Šajića. Krenuo sam dalje prema Komljovači, s južne strane popeo sam se na brdo. Odavde su se dobro vidjele barletske kuće i cesta kod mosta Jadove. U mojoj blizini nije bilo nikoga tako da sam mogao pratiti što se događa u Barletima.
Za to vrijeme na Babulj je pristigao pričuvni sastav MUP-a s Ivicom Dasovićem. Na cesti ispred kuće Mate Krmpotića bilo je nekoliko ljudi, a kod škole su nekolicina prelazila cestu prema Ostrovici. Nešto poslije toga dolazi do veće pucnjave kod kuće Žagara, a zatim su pucali i od Matine kuće i s brda Vijače. Tako je potrajalo nekih pet-šest minuta, a onda stižu specijalci koji su krenuli frontalno od Babulja prema Barletima i ubrzo su sustigli one koji su već otišli u Šajića Luku.
Po svemu sudeći Martićevci nisu bili s ove strane mosta na Jadovi već oko kuća i na Vijači. Njihova vatra (pucnjava) nije mogla doseći specijalce koji su bili zaklonjeni u Luki Šajića, pa je njihova pucnjava skoro stala. Tad se kod Matini kuća pojavio dim i nekoliko vozila je otišlo prema Vrepcu. U međuvremenu specijalci su dolazili kod mosta na Jadovi, a od kuće Mate i Jakana otvorena je žestoka paljba na njih.
Zatim sam vidio da kroz polje od Medačke plantaže dolaze dva transportera JNA-a u pravcu Barleta. Kako nisam mogao dojaviti nikome da dolazi vojska, pošao sam do kuća u Babulju vidjeti ima li kakve mogućnosti javiti specijalcima o dolasku vojske iz Metka. Dolaskom kod kuće Jose Šerića zatekao sam neke ljude u šarenoj uniformi te sam im rekao da dolaze transporteri iz smjera Metka.
Jedan od njih je imao vezu u ruci i rekao je da se pokušam vratiti ponovno natrag i da pratim kuda će vojska krenuti. Kad sam se vratio na Komljovaču dva su bova stajala dvjestotinjak metara od mene, a oficiri JNA su sa dalekozorima promatrali što se zbiva u Barletima. Na bovovima za oružjem stajali su vojnici, a oružje je bilo usmjereno prema Barletima. Za to vrijeme specijalci su već otišli prema Vrepcu, a posvuda je bilo pojedinačne pucnjave. Nakon desetak minuta bovovi su krenuli prema meni. Došavši do podnožja brda okrenuli su putem prema Barletima. Ja sam se vratio na Babulj, ali tamo nije bilo nikoga osim Mome koji mi je rekao da imamo ranjenih, te da su svi krenuli k Vrepcu.
Ishod ovog događaja bio je oslobođenje Mate i Jakana. Upali su kod njih zbog novca jer su znali da su ti ljudi bili jedni od bogatijih u ovom kraju.
Kod nas su bila dva specijalca ranjena, a kod njih znam da je jedan mrtav i više ranjenih Martićevaca koje je vojska s ona dva bova odvezla. Poslije ovog događaja na ovoj liniji bojišta bilo je pokušaja pješadijskih napada i upada četničkih diverzanata, a sve vrijeme rata nisu prestajali topnički napadi iz Volarica, Vrebca i Pavlovca na Bilaj.
Dolaskom UNPORFOR -a Babulj i dio Barleta bile u zona rardvajanja, preko koje je svakodnevno granatiran Bilaj.
Napad na Klisu kod Ličkog Novog
Sredinom mjeseca listopada, tokom noći primijećeni su pokreti oklopnih vozila i tenkova pod Debelom glavicom u Divoselu. Dolazili smo u više navrata na Klisu da vidimo možemo li uništiti koji od njih. Znali su da po danu ne smiju izlagati tenkove na otvoren prostor stoga su premještaje radili po noći.
Dana 19.studenog 1991. četnici su temeljito isplanirali napad na Bilaj, Ribnik i Ornice. Da bi odvukli pozornost s glavnog napada, s jednim djelom svojih snaga i potporom JNA pod komandom potpukovnika Minića u sedam sati napali su Klisu. Potpomognuti jakom topničkom pripremom od Divosela i Čitluka s dva transportera i pedesetak ljudi napali su liniju prema Ličkom Novom. S tim su se nadali odvući pozornost od linije Bilaja, Ribnika i Ornica.
Tog jutra moja grupa je stigla pod Klisu i zastala u bazi koja je bila na prvoj crti obrane. Kako je kišilo nismo se odmah uputili na brdo, a nismo se ni nadali nekoj akciji. Nakon pola sata od našeg dolaska krenuli smo na Klisu u pratnji jednog mladića iz Novoga. Mladić kojemu ne znam ime, imao je 16-17 godina, a bio je tu na prvoj liniji bojišta. Izišli smo stazom na sam vrh kad su prve granate zasule Klisu, sklonili smo se u najbliži rov. Imali smo sreće da nikog nije zakačilo jer su prve pale nedaleko nas. Neko vrijeme smo čekali da se granatiranje smiri, ali ono je bivalo još žešće, osim Klise granate su padale po L. Novom i duž cijele linije obrane.
Pod Klisom je bio jedan naš tenk te na liniji obrane dvadesetak vojnika, a na vrhu Klise bio je samo jedan borac Stipe (Štef). Rov u kojem smo bili bio je u sredini brda nekoliko metara dalje od Štefa, tako da nismo imali pogled prema Debeloj glavici i neprijateljskoj liniji. Toliko smo bili granatirani da se nije moglo prebaciti iz jednog rova u drugi. Stipe nije ni znao za nas. Tek kad smo ga dozvali rekao nam je da mu čuvamo leđa od Velebita. Granatiranje je bilo tako žestoko da je sve okolo nas praštalo od gelera i kamenja, a mladić koji je bio s nama zadobio je jaču ogrebotinu iznad oka.
Dok su granatirali naše položaje iz pravca Debele glavice pod Klisu, krenula su dva transportera s nešto četnika. Kad su došli na domet Stipe je bestrzajnim topom pogodio jedan transporter i tako zaustavio njihov napad. Četnici su se povukli ostavljajući pogođeni transporter, a imali su jednog poginulog i četvoricu ranjenih. U to vrijeme stigli su specijalci MUP-a i pojačali liniju obrane.
U međuvremenu su nas obavijestili da su Ornice napadnute i da krenemo tamo. Još je trajao topnički napad iz Divosela, a tada je otpočeo i napad od Ljubova. Po prvi put i iz višecjevnih reketnih bacača tukli su po Gospiću i cestu od Kaniže prema Novom. Mi smo se tad našli na tom pravcu od Ličkog Novog prema Gospiću. Pod vatrom smo stigli do kakvog takvog zaklona kod groblja. Jedan avion je došao od Divosela i raketirao kamenolom i mitraljirao kuće u podnožju Oštre te se vratio uz Velebit natrag.
Topnički napad je preusmjeren na Gospić, a mi smo kroz Žabicu stigli u Bilaj, a odatle prema štalama kod Ornica. S jedne uzvisine imali smo čisto polje prema Čitluku, ali na njemu nije bilo tenkova ni neprijateljskih vojnika.
Četnici Rade Čubrila potpomognuti s dvije čete Lapčana i JNA pod komandom Miće Sovilja izveli su napad od potoka Počiteljice i prkosa s južne strane Ornica. U žestokom napadu uspjeli su ući do polovice Ornica i tu su zaustavljeni. Već istog dana istjerali su ih naši uz pomoć HOS-a prema Čitluku. Nije poznato koliko su gubitaka imali četnici, a kod nas su bila dvojica ranjena.
Napad od Vrebca i Barleta na Bilaj trebao je provesti peti bataljun pod komandom Čede Radakovića i Mile Počuče. Napad je u samom početku bio zaustavljen, a vojska nije ni krenula dalje od mosta na Jadovi. Napad od Metka na Ribnik vodio je Predrag Kleut s dvije čete iz Lapačke brigade, ali ni oni se nisu značajnije pomakli sa svojih položaja.
Klopka kod Krive Like
Sredinom listopada 1991. godine u Lici je nekoliko dana bila gusta magla, pa se nije moglo vidjeti da li ima pokreta duž linije iako smo svakodnevno izviđali koliko nam je magla dopuštala. Od Ribnika prema Počitelju i Metku linija je bila stabilna i obje strane su bile na prvobitnim položajima.
Na večernjem sastanku načelnik topništva izvijestio je da su njegovi izviđači uočili tenk na području Krive Like između Ribnika i Počitelja. U jutro smo otišli da to provjerimo. Kako je bila gusta magla nismo vidjeli ništa s naših položaja. Uzeli smo opremu i uputili se niz cestu tristotinjak metara od naših položaja prema Krivoj Lici. S lijeve strane ceste bila je uzvisina s koje se moglo vidjeti mjesto i položaj na kojem je viđen tenk.
Čekali smo. Tek oko deset sati magla se počela dizati i uskoro smo vidjeli metu na čistini iza njihovih rovova. Dogovorili smo se tko će voditi rakete i koliko. Postavili smo dvije rakete na lansere, a vođa je bio Kumić. Za neko vrijeme magla se razišla i cilj je bio kao na dlanu, pa smo započeli akciju.
Kako rakete koje smo zarobili u gospićkoj vojarni nisu bile tehnički ispravne, tako nam je prva raketa pala odmah nakon lansiranja. Druga je krenula u pravcu cilja i sve je izgledalo dobro, a kad je trebalo da udari i učini bljesak ona je naprosto prošla kroz tenk i nastavila prema Velebitu. Tad smo shvatili da je klopka, pa smo se odmah povukli s tog mjesta prema cesti. Nismo ni stigli do ceste kad je iz sveg oružja zasuto po nama. Uspjeli smo se dočepati jednog jarka uz cestu dubine tridesetak centimetara. S jedne strane je bila oveća živica, a s druge asfaltirana cesta. I ova nekolika kvadrata za nas četvoricu bila su prevelika jer su se mine zabijale tik do nas. Jedan naš kolega imao je veliku kovrčavu kosu te mu je oveći geler prošao kroz nju, a on je vrisnuo tako glasno da smo mislili da je gotov, ali sva sreća, samo je bio podšišan.
Pripremili smo se na pješadijski napad cestom od Počitelja. Znao sam da nemamo velike šanse obraniti se, a ni neku pomoć nismo mogli očekivati od naših jer su cijelo vrijeme bili tučeni iz svih oružja. Prateći detonacije čuo sam da je nekoliko minobacača proradilo od Živinog položaja i to mi je ulilo kakvu takvu nadu da će bar spriječiti njihovu pješadiju da iziđe na otvoren prostor. Tako je potrajalo nekoliko minuta te je vatra s nas prenijeta na Živin položaj i tako smo dobili šansu. Trčali smo prema našim položajima gdje smo ostavili vozilo pokraj zadnje kuće koja je već u veliko bila u plamenu. Imali smo prilično dobrog vozača i sad smo se pouzdali u njegove sposobnosti da će nas izvesti iz ove guste situacije. Kad smo izišli na čistinu tenk nas je počeo gađati te je pogodio jednu oveću jelu uz put koja je pala preko ceste. Ni sam ne znam kako smo prešli preko nje da se nismo prevrnuli. Ludom vožnjom izišli smo iz opasne zone te se uputili prema Gospiću. Kad smo bili na pola puta do Gospića stali smo kod jedne postrojbe koja je imala sklonište jer su granate počelo padati u blizini nas. Postavljanje klopke bio im je cilj likvidirati moju grupu da bi lakše prilazili tenkovima i oklopnim vozilima prema našim položajima. Domet raketa bio je tri kilometra stoga je njihovo oklopno oružje moralo biti duboko iza pješadije i prve linije, a to im nije ulijevalo sigurnost.
Napad na Ribnik
Planirali smo 21. studenog 1991. raketirati četničku bazu i štab u Barletima kod mosta Jadove. Plan je bio da se u podne izvrši napad s vodospreme u Bilaju na više objekata. Moja grupa je stigla oko jedanaest sat u Bilaj kod kuće jednog našeg kolege. On duže vrijeme nije bio kod kuće pa je obilazio počinjenu štetu od granatiranja, a mi smo u kući čekali da njegova majka skuha kavu. Petnaestak minuta kasnije pozvao me je van i pokazao da je nešto zadimilo na vodospremi. Gledali smo obadvojica bijeli dim na vodospremi kad se čuo plotun od Volarice, a zatim su vodosprema i Srednja glavica bili zasuti raketama iz višecjevnog raketnog bacača. Pet, šest raketa palo je na samu vodospremu, a nekoliko po glavici.
Zatim je iz Vrepca i Ostrovice počelo granatiranje Bilaja, a tenkovi od ostrovičkih štala gađali su crkvu sv. Jakova u Bilaju. Povukli smo se u kuću jer je sve prštalo od gelera, a granate su padale oko kuće. Tad smo dobili poziv s položaja ispod Berluka da su napadnuti s pješadijom i tenkovima od Metka. Pod granatama što su zasipale Bilaj nije bilo moguće odmah krenuti, te smo sačekali nekoliko minuta, a zatim je ponovno uslijedio poziv s te linije
- Trebamo pomoć. Imamo ranjenih i mrtvih – dobili smo njihovu poruku.
Ispod Gradine put se račva, a mi smo krenuli lijevim putem i izbjegli liniju granatiranja te bez većih problema stigli na glavnu cestu prema Ribniku. Nakon petsto metara bili smo otkriveni, a njihovi izviđači su naveli vatru na nas. Nekoliko granata palo je blizu, tad smo ušli u dvorište jedne kuće i našli zaklon u konobi. Nismo se dugo zadržali krenuli smo dalje kako je cesta otvorena i vidi se kretanje njome ponovno smo bili direktno gađani na ulasku u mjesto San. Jedna granata iz haubice udarila je pod samu cestu, a vozilo se zanijelo od udarca kao da smo na ledu.
Uspjeli smo doći pod sami Berluk i tu susreli Karla Šimića. Bio je ranjen u nogu, rekao je da je jedan naš poginuo i da ima još ranjenih i da su četnici upali od željezničke pruge i sada su kod kuće Matića. Stali smo u dvorište kuće uz put koji vodi kući Matića. Nas trojica pošli smo kroz dvorište prema pruzi, a jedan je krenuo putem. Iza dvorišta bilo je dosta niskog grmlja kroz koji smo stigli bez problema u kamenjar, a odatle se vidio jedan dio puta kod Matića kuće. Na putu su stajala dva vojnika prema kojima je išao naš čovjek. Mislio sam da su ta dva vojnika naši sve dok naš čovjek nije skočio u zaklon i zapucao. Tad smo mi zapucali prema njima, a imali su u putu dobar zaklon pa ih nismo pogodili, a zatim su pobjegli prema pruzi. Dok se ovo događalo tenkovi su stigli na Berluk kod Sekulićeve kuće i tukli po Ribniku kuću po kuću. Vratili smo se k vozilu da uzmemo opremu. Pošli smo preko polja do mosta iza kojega je Stari Grad s kojega je vidljiv prostor oko Berluka. U pomoć su došli specijalci iz Gospića koje je vozio Kundre mlađi u oklopnom transporteru. Zaustavio se na čistini gdje je netom prije gađao tenk. Uspjeli smo ga upozoriti da je na nišanu tenka i da se odmah skloni s tog mjesta.
Stigli smo na most, a lijevo iza mlinice optočena rijekom Likom, nalazi se uzvisina s ostacima Staroga Grada. Odavde se vidi jedan tenk koji je bio između kuće i štale na Berluku. Trčeći smo krenuli do zaklona odakle bi ga mogli pogoditi. Kad smo izišli na otvoren prostor iz Brezika se pojavio bov pucajući iz protuavionskog topa na nas. Bili smo još daleko od zaklona, a nismo se mogli ni vratiti, jedina nam je bila šansa povući se prema rijeci Lici. Ni ovdje nije bili zaklona, a bov je nastavio pucati po nama, pa smo morali preko vode. Preplivali smo Liku i ako je bila kasna jesen nisam znao da li je bila hladna. Na drugoj strani rijeke ukazala se šansa da ipak pokušamo raketirati taj tenk. Naš vozač toliko je bio ljut da je odmah postavio lansere i zalegao kako bi tukao po tenku. Prvom reketom prošao je nešto iznad njega, a drugom pogodio je u štalu blizu tenka. Drugog tenka tukli su specijalci sa zoljama i raketnim bacačima te su se tenkovi počeli povlačiti. Nakon povlačenja četničkih tenkova uslijedio je žestok topnički napad na Ribnik. U idućih pola sata na Ribnik je palo petstotinjak granata. Mi smo se dočepali konobe u "hotelu Granata", tu je došlo i nekoliko pričuvnih policajaca.
Nedugo zatim kuća se zatresla, a mi smo popadali na pod. Kad se prašina razišla, za čudo, svi smo bili čitavi, tek smo kasnije vidjeli da je iz haubice 150 mm pogođen zid od ograde koji se nalazi ni dva metra od kuće. Nakon toga sve je utihnulo. Rezultat ovog napada bio je da je svaka kuća dobila po granatu. Na Berluku nije ostao ni jedan tenk, a za vojnike nismo znali. Napravljen je plan da se po noći dođe na Berluk. Kasnije je to i učinjeno, a tamo osim nekoliko zolja i nešto podmetača nije bilo nikoga.
| siječanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
SADRŽAJ:
POVJEST BILAJA
- Bilaj kroz vrijeme
- Bitka kod Bilaja 1809.
PRIČE DOMOVINSKOG RATA
- Napad na Klisu kod Ličkog Novog
- Prvi oružani sukob u Lici
- Klopka kod Krive Like
- Napad na Ribnik
PRIČE
- Čestit i zahvalan
- Marko
- Brat mog oca
- Sveta voda
- Garov