Vremeplov

31.10.2013.

„Kako si Dona?“ pita me Franjo. „Dobro sam. Znaš... da sam uvijek dobro!“
I tako sam danima, tjednima i mjesecima izgovarala tu kurtoaznu laž, na to kurtoazno pitanje.... koje ljudi ionako postavljaju tek radi reda....
Uz sve vjetrenjaèe na koje je trebalo jurišati i sve unutarnje nemire, ljutnje, strahove, èuðenja, a koja su me uèinili nekako odrvenjelom... odmaknutom, puknutom, na sadržaj skoncentriranom...
nisam bila dobro ni fizièki... i to mogu napisati tek sada... kada sam opet dobro.
Prije nekoliko tjedna pala sam s ljestvi i natukla desnu nadlakticu. Trpila sam tjednima straviène bolove.... usvojila sam veæ neke nove pokrete zbog kojih bi vrlo lako mogla dobiti nadimak pukljavica.... jer u svaku radnju startam lijevo rukom i lijevim ramenom... a to mi je kao tvrdoj dešnjakinji bilo prilièno teško usvojiti. Prije pisanja ove teme podigla sam desnu ruku visoko u zrak i ostala zateèena, jer to je svo ovo vrijeme bila nemoguæa misija. Moja ruka je danas konaèno ozdravila.
I nije to bilo jedino zbog èega nisam bila dobro. Na sred èela mi je narasla neka ružna kvržica.... i tako su Pepica, Janica, Franjo, Pero i Lojzek bili društvo Done kvržice, a da pojma nisu imali jer sam je uspješno skrivala puderom. No moj anðeo mi je neprestano vrištao da je se moram riješiti, da nam ona na našem putu ne treba. I taman kad bih je onako malu zaboravila on me podsjetio da nas ona proganja i žulja. U svom ovom košmaru od obaveza natjerao me anðeo u akciju.... Kad su znalci potvrdili mišljenje anðela, lijepo su je izrezali, zaštihali me i nalijepili mi gazu na sred èela... tako da izgledam kao da sam upravo izašla iz neke bitke. Tjednima ne postoji granica izmeðu slobodnog i radnog vremena.... jer ono što se dešava je dio mene, vremena u kojemu živim.... to je neko izvanredno stanje... poput rata, kad je nepristojno uopæe razmišljati o nekom slobodnom vremenu... pa si dostupan i na raspolaganju svima... u svim tim satima dok si budan... a i kad nisi budan – probude te.
I onda ipak.... vrišti anðeo: „Dona, ugasi mobitel! Pobjegnimo! Idemo surfati kroz vrijeme. Treba nam to....“ Opet sam ga poslušala. Danas je bio taj dan. Dan bijega. Mobitel je sramežljivo zvonio na dnu moje torbe, ali nisam se javljala.... nikome i baš nikome. Krenuli smo.
Putem sam vidjela šume u èarobnom jesenskom ruhu.... kako se lagano i sramežljivo razodijevaju za zagrljaj i spavanje sa Zimom. Vidjela sam te pitome brežuljke s iznakaženim i kvrgavim stablima koje je netko iz slika naivnih slikara izvukao i popikao po obroncima i padinama, koje su prekrivene šarenim „zakrpama“, obraðenim zemljicama... koje su vrijedni ljudi izbuljenih oèiju, crvenih obraza, izraženih trbušèiæa od dobre klope pripremili za zimski odmor. U tom èvrstom zagrljaju moje duše i krajolika navirale su uspomene.... neka davna putovanja... istim tim cestama.... u starom plavom folciki.... dvostruko manjom brzinom. Zatvorila sam oèi i prisjeæala se dijaloga, tih nježnih plavih oèiju, ljubavi koju sam osjeæala i još uvijek je osjeæam, ali drugaèije... mira i sigurnosti koje mi je pružao taj èovjek... moj èovjek... moj Otac.... Cijelim putem nisam progovorila ni rijeèi... na radiu je treštala muzika... a ja sam se ipak, narozgovarala kao rijetko kada. Bilo je to prisjeæanje na neke stare dijaloge... izvuèene iz škatule uspomena, ali bile su i nove teme.... jer prièala sam mu bez glasa...sve što me tišti i dobila jasne odgovore. Nije teško dobiti odgovore od nekoga koga više fizièki nema i ne može glasno odgovarati na naša pitanja... jer ostavio je korijen iz kojeg izrastaju odgovori na sva pitanja koja me muèe sada i koja æe se pojaviti tek u nekom novom vremenu. I onda su nam se u to bezglasno druženje pridružili djedovi, bake, teta i tetak, stric.... dva bratiæa i još neki dragi roðaci.
Osjetila sam miris i toplinu djetinjstva.... èistu ljubav. Jela sam u mislima mak kocke koje je pekla moja teta.... premazane kiselkastim pekmezmom, a gore glazura od tamne èokolade. Èesto ih radim.... ali ove koje sam jela danas u mislima.... bile su drugaèije od onih koje ja radim... bile su puno bolje.... onako... s okusom djetinjstva i nekih nedjeljnjih rituala....
Moj anðeo je s nekim na vrhu dogovorio da prièeka još malo s mrazevima... jer za danas nam je bilo neobièno važno vidjeti sve to cvijeæe, sve te boje i sav taj zreli život... tu ljepotu prirode... baš ovog godišnjeg doba... koje znaèi zrelost, mudrost i obeæanje za neka nova proljeæa....
Bila sam na spomeniku partizanima. Nitko me više èudno ne gleda. Valjda su se veæ navikli.... da svake godine dolazi neka èudakinja i pali tamo svijeæu... bez obzira koliko to nije bilo popularno nekih tamo godina.... Ne ponovile se!
I onda me od siline uspomena... slika... emocija poèela boljeti glava. Zaustavim se u jednom malom mjestu i uðem u ljekarnu. Za pultom mladi èovjek.... tek koju godinu stariji od mojih sinova. Kupim tablete protiv glavobolje, izaberem s njim nove gaze i flastere za svoje èelo i tada ga pitam: „Imate li obiènu vodu o boèicama?“ On me pogleda širom otvorenih oèiju i pita dobrodušno... onako-nekako navino (kao na slikama naivnih slikara) mekim naglaskom koji me rastapa: „Kaj ste žedni?“ Nasmijem se ja na to pitanje i odgovaram: „Ma nisam.... ali moram nekako popiti tabletu.“ Odgovara: „Bum vam natoèil iz pipe!“ Ma jasnoooo! Koje crne boèice..... pa imamo zdravu vodu iz pipe... i još uvijek imamo ljude koji se nisu pretvorili u robote.... i važno im je da li si žedan i smislit æe naèin kako ti pomoæi.... jer im je naprosto stalo... jer su naprosto još uvijek ljudi.
I Slavka sam se sjetila putem. Nema više uz cestu bakica koje prodaju plodove iz svojih vrtova. No nisam odustala... pronašla sam ja njih i kupila neke èarolije... bez raèuna... ilegalno i sve u inat Slaveku... pa neka se ima razloga ljutiti... jer eto, baš zbog nas takvih... malih i neposlušnih propada ova država. Nismo im u tom trgovanju uplatili ni lipe u kasu iz koje kupuju limuzine s grijanim sjedalima, putuju po svijetu i sve ono nešto o èemu ne želim na ovoj temi pisati....
Po povratku.... u predveèerje isti ritual sam ponovila u kraju koji je moj novi dom.... tu sam obišla grobove èarobnjaka koji su obilježili neku moju kasniju prošlost... ali ne manje važnu, a oni svi zavreðuju najposebnija mjesta u škatuli uspomena.
Ništa me više ne boli. Osjeæam se odlièno... nekako obnovljeno... kao što se dijete osjeæa nakon majèinog zagrljaja.... ili sjedeæi u sigurnosti oèeva krila.
Puno vremena i energije su ljudi potrošili u nastojanju da smisle vremeplov, a sve zato jer ne kuže da ga mi veæ imamo... u svojim glavama... u svojim srcima. Takva putovanja kroz vrijeme nas okrepljuju, osnažuju i razbistre nam smisao.... vrate nadu i volju za novo sutra....
„Hej Franjo, ja sam sada za zbilja ODLIÈNO!“


Za sve one... moje drage... do kojih danas nisam stigla...

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)