Dan djeteta

21.11.2009.



20. studeni Dan djeteta. Imam dva djeteta. Jedno u dvadesetoj, drugo u osamnaestoj…. Imam još jedno predivno crnooko dijete, a to je djevojka mog starijeg sina.
Što im darovati za njihov Dan… a da bude drugačije, da bude posebno…. da bude ovom danu primjereno?
U takvim razmišljanjima obično se vratim u dane svoje mladosti i pokušavam se sjetiti što je mene tada radovalo i što mi je najviše od svega značilo.
Ne mogu im darovati prvi izlazak…. jer izlaze odavno. Ne mogu im darovati prvi rock koncert jer vodila sam ih na mnoge…. još od dobi kad smo ih dio koncerta držali na rukama… jer nisu mogli toliko stajati.
I mozganje o primjerenom daru, vratilo me daleko. Bio je to sam početak osamdesetih.
Jugom je harala Riblja Čorba. Ja nisam još izlazila jer imala sam strogog oca.
Skupila sam snage i zacvilila: „Tata… hoćeš li mene i moje prijateljice odvesti na Riblju Čorbu?“
Odgovorio je: „Ali Donaaaa, pa ti nikada nisi voljela riblje juhe!“ zubo Bio je najstariji i najbolesniji od svih očeva….. Odvezao nas je na taj koncert. Moj prvi koncert u životu.
Bio je to jedan od najljepših darova koji mi je darovao.
Uživala sam u koncertu… a oka nisam skidala s mladog gitariste koji je zračio nečim posebnim. Mladi gitarista je u godini smrti mog oca osnovao svoju grupu i ušao među meni najdraže grupe tog vremena.
Ljeta u mojoj provinciji bila su živa…. čista ljubav i rock & roll… a nastavilo se i mojim dolaskom u Zagreb. Azra, Valjak, Dugmići, Prljavci, Čorba, EKV, Idoli, Bajaga, Aerodrom, Zvijezde, Film, Atomsko sklonište, Buldožeri, Lačni Franc, Crvena jabuka…. i mnogi, mnogi drugi.
Ehhh… te čarobne osamdesete….
I tada se odjednom desilo nešto strašno! Netko je odlučio ubiti rock i sve poruke koje on u sebi nosi. Netko je odlučio ubiti ljubav! Bila sam zatečena, zaprepaštena i nije mi bilo jasno kako je moguće da ubijati žele ljudi koji su rasli na istim prostorima, koji su disali isti zrak i slušali istu muziku. Onda sam shvatila…. ipak je nisu slušali! Možda je to njima bio neki sporedan zvuk u pozadini života…. ali sigurna sam da je nisu čuli i da je nisu osjetili.
Podigli su se zidovi, zagospodarila mržnja, prolijevala se krv, divljao kriminal, neskromnost, snobizam…. na radiu je svirala neka laka muzika a ja sam osjećala prazninu… gubitak i stajala sam zbunjeno nad ruševinama svega u što sam vjerovala….
Stare ploče i kazete ljubomorno su čuvane…. kasnije su svetinje pohranjivanje na CD-e.
Crno tržište je živjelo pa se pratilo što se zbiva sa starim grupama…. neke su se raspale…. sve je stalo. Uslijedile su godine nedostatka ljubavi… godine praznine….
Prazninu su ispunjavali i uspomenu čuvali stari hrvatski rockeri…. ali praznina je zjapila jer ekipa nije bila potpuna. Postavljene su granice, bodljikava žica predrasuda gušila je mase…. prozivalo se one koji se usude slušati „neprimjerenu“ glazbu, u hrvatske kafiće, discoteke i klubove uselila je neka druga glazba. Kao da je netko viknuo: „Od danas ćete slušati drugačiju muziku!“
Došao je brak, djeca, besparica… izlazila sam sve rjeđe…. zaustavila sam vrijeme. Neka nova glazba nije ugošćena…. naš dom je svirao ono što zadnja dva desetljeća nije bilo „primjereno“ slušati. Ne znam tekstove uspavanki, ne znam molitve, ne znam koračnice… pa su moja djeca uspavljivanja uz rock balade… odrastali su na zvuku 80-tih.
Prije par godina Bajagin koncert u Splitu prekinut je suzavcem. Neki Rvatine bacili su suzavac na svoju djecu koja su slušala glazbu. Hm… to sigurno nisu ljudi koji slušaju rock.
Dočekala sam Đoleta u Domu sportova…. i proplakala pol koncerta… dočekala sam i Dugmiće…. praznina se polako počela pretvarati u ožiljke.
Smislila sam dar za Dan djece! Krenuli smo u Cibonu… dočekati čovjeka čija glazba i glas su u našem domu stalno prisutni…. ali klinci ga nisu imali prilike slušati uživo.
Puna dvorana…. ugasila su se svjetla… krenula je čarolija. Uspomene su navirale….pojavila se ta stara, dobro znana energija… 220 u voltima…. čista ljubav…. oslobođena… neuniništiva.
Mlađi se uznemirio i pitao: „Pa zašto plačeš mama? A toliko si se veselila koncertu….“ Smješkala sam se kroz suze i odgovorila: „Plačem od ljubavi… čiste ljubavi!“ I nisam mu dalje objašnjavala da plaćem od sreće jer znaju sve tekstove… jer osjećaju poruku…. jer zajedno dijelimo tu čaroliju…. plačem jer znam da će zauvijek pamtiti ovaj osjećaj… i bez obzira koliko su sada zadovoljni, tek će u nekom budućem vremenu biti svjesni veličine tog trenutka koji smo proživjeli zajedno…. plačem od sreće jer zli ljudi nisu uspjeli ubiti rock….
plačem i iz zahvalnosti tim ljudima prepunih mržnje, što su nas pustili na miru… nisu na nas bacali suzavac, nisu nam organizirali prosvjede pred dvoranom... konačno su svoju mržnju i predrasude uspjeli kontrolirati. To je veliki trenutak… vrijedan plakanja!


Komentari (51) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)