Zaleðene breze...

07.12.2007.

Bloger robijanje me malo opomenuo jer sam spomenula samo onu lošiju stranu, vezanu uz blagdansko trošenje... a onda mi je Bego spomenuo tuku.... i odluèila sam se napisati jedan malo pitomiji post u kojemu æemo razgovarati o lijepoj blagdanskoj atmosferi... o uspomenama iz djetinjstva... Na ovom blogu nas ima iz raznih krajeva... pa bi bilo zgodno da upoznamo jedni druge sa obièajima iz našeg kraja... što jedemo, pijemo i radimo za blagdane.
Dan uoèi Sv.Nikole napisala sam kod prirodno èelavog blogera ovo:
Kroz cijelo djetinjstvo sam darivana za blagdane, ali uvijek sam znala da me daruju roditelji i iz godine u godinu su mi prièane prièe i objašnjavani povodi za sveèanu atmosferu tih dana i darivanje.
Tako je i s mojom djecom. I veèeras smo sjeli.... te ponovili dobro znano gradivo: tko je Sv.Nikola, gdje je roðen, zašto je proglašen svetim. Isprièali smo ponovno legende koje ponavljamo iz godine u godinu. Zajedno smo ustanovili da je sutrašnji dan idealan za velièanje osobina koje je Sv. Nikola posjedovao... a to su poštenje, skromnost, nesebiènost, suosjeæanje i drugo. U sklopu tog razgovora razgovarali smo o slatkišima koji današnju omladinu odvode u bolest, a kasnije u smrt.... izraðuju se u obliku šarenih bonkasa. Zakljuèili smo da je to dio životne obmane. Mladi se obmanjuju da æe im ti lažni slatkiši podariti ono što ono žele, a nemaju snage i hrabrosti do posebnih raspoloženja doæi izgradnjom pozitivnih osobina u sebi... nego biraju naizgled lakši put. Naglasili smo da one koji potonu u tu bolest ne mogu spasiti svi sveci ovoga svijeta... i da èovjek mora težiti istini... ma kakva ona bila.
Na kraju mog kratkog predavanja dobili su svaki po jednu veliku Milka èokoladu i po jedan VIP bon (koje su u stanju trošiti takvom brzinom da je meni teško opisati). Eto... mi nemamo maskiranja.... ali ne izostanu darovi u obliku pravih slatkiša i prièe. Ti dani postoje da bi sve ono što govorimo svakog dana mogli uoblièiti u još ljepše pouke svojoj djeci.
No veèeras bih vam isprièala nešto što mi se duboko usjeklo u pamæenje.... i nešto što je sasvim sigurno najèarobnije što sam doživjela na Badnjak.
Bilo je to prije nekih desetak godina. Bila je to ona godina kada je pred blagdane padala ledena kiša... pa snijeg. Otežano smo se kretali cestama, a i pješice jer je sve bilo zaleðeno.
Bio je to Badnjak kao i mnogi drugi u mom životu. Svi na okupu.... klici su bili maleni... kitili su jelku. Oko 20:00 h zazvonio je telefon.... Bio je to moj „mali“ šef s posla (koji živi u istom selu) i samo mi je uzbuðeno rekao: „Hitno, hitno.... potrpaj klince u auto i doðite pred školu.... javi i drugima u svojoj ulici da doðu.“ Zvala sam ljude, ali odgovori su bili uglavnom: „Nedaaaa mi seeeee!“ „.... pa Badnjak je.... red je biti doma...“ i slièni izgovori. I mom mužu se nije izlazilo. Pristao je iæi samo moj susjed (koji je par mjeseci nakon toga iznenada umro... pa je to ostalo jedno od najljepših sjeæanja na njega). Potrpali smo u jedan auto njegove tri cure i moja dva kauboja i krenuli pred školu. Okupilo nas se prilièno malo... možda tridesetero djece i par roditelja. Noæ je bila èarobna.... tlo je izgledalo poput velikog klizališta.... jedva smo se kretali. Drvored breza pred školom izgledao je bajkovito.... Zaleðene krošnje presijavale su se poput dragog kamenja na svjetlosti uliène rasvjete. Crvenili su nam se obrazi i nosevi... ja sam na glavi imala vuneni šal... izgledala sam poput ruske babuške... to je najhladnija noæ koju pamtim. Klince sam jedva držala na oku jer su svi izgledali isto.... s kapuljaèama na glavama. Djeca su bila uznevjerena, zbunjena.... „Zašto smo došli?“ „Zimaaa mi jeeee!“ „Koga èekamo?“ Nigdje sjaja, blještavila i svega onoga na što sam navikla u gradu. Samo prava prirodna èarolija.... seoske zime..... I tada odjednom, zaèuje se neka zvonjava na poljskom putu koji dolazi iz šume.... i ugledamo neku slabu svjetlost koja nam se približava. Svi smo utihnuli.... mislim da nismo ni disali.... Osjeæala sam se uzbuðeno poput male djevojèice. A s neba je padao sve gušæi snijeg.....
Zvonjava i svjetlost bili su sve bliže.... Uskoro su nam se približile starinske, seoske saonice koje je vukao prekrasan konj.... a u saonama je sjedio Djed Mraz. Djeca su podvriskivala.... a moram vam priznati da sam se i sama jedva suzdržavala da ne poènem svoje uzbuðenje iskazivati glasno.... jer èarolija tog trenutka je bila doista nešto što do tada nisam doživjela.
Djed Mraz je imao punu vreæu bonkasa.... uzimao je klince u krilo, a oni su mu recitirali... postavljali mu pitanja, pipkali mu bradu i uživali punim pluæima.
Ovu prièu sam vam isprièala kao dokaz da se atmosfera blagdana, dobre volje i pozitivne energija mogu širiti i bez skupih ukrasa i blještavila. Ovaj dogaðaj je organiziralo nekoliko pozitivnih likova iz sela. I ovom prilikom pozdravljam mog „malog“ šefa i još jednom mu hvala na tom najljepšem daru..... na Badnjaku koji mi je bio najposebniji u životu.
Drago mi je da nisam rekla: „Nedaaaa mi seeeee.... moram pripremati žderaèu!“ drago mi je da sam se odzavala i svojoj djeci omoguæila da dožive taj èarobni trenutak.
Oni su veæ tada znali da je Djed Mraz samo lik iz prièe koji nam služi da bi obilježili odreðene dane u godini. No on ovaj puta nije nosio reklamu Coca Cole... ovaj put nije bio lik na Velesajmu ili nekom tržnom centru... bio je tako domaæi... poput Malika Tintiliniæa iz Prièa iz davnina.... Bio je to Èarobni Božiæ....
Za Èaroliju nam nisu potrebne drangulije i puno love... dovoljno je samo malo dobre volje i ljubavi....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)