Kako još nisam dobila skriptu u kojoj imam nešto napisano o molitvi, ovaj svoj post nadovezat ću na komentar mojeg dragog prijatelja – blogera Karmela (Svašta, ali nek je uzbudljivo) . Naime ako netko ne zna ovo je (kažu) pravo hrvatsko ime koje postaje sve rijeđe, a potječe iz imena Karmel… To mi odmah misli vuče nekud drugdje … No dobro, u svakom slučaju je lijepo ime… Karmel je rekao, u komentaru, da je Bog sitničav. Ma mili, On to nije! Prvo sam mislila potražiti pomoć jer se ja uvijek spletem u svojoj nestručnosti i izvalim neku glupost koja ima obrnuto značenje od onoga koji sam htjela izreči i time samo potvrdim mišljenje onoga s kim diskusiram. Ali sam se sjetila jedne simbolike koja bi nam svima mogla dobro pokazati da Bog ipak nije sitničav…
Mili moji, svi mi želimo da nam Otac pošalje neki veliki znak da mi znamo da je on tu. Tu uz nas. Zašto onda mi ne mislimo da nam je slao te znakove i činio velika djela? Pogledajmo samo Bibliju. Ona je puna velikih znakova i djela. Od stvaranja svijeta, preko dopuštenja da ostanu prvi ljudi živi nakon grijeha, kao i za vrijeme potopa. Bog im se obratio glasom kao i Abrahmu. Sara rodila dijete u starosti. Zatim tu je i Josip, kojemu se dogodilo nešto loše da bi ga Otac uzdignuo visoko, spasio svoju obitelj od gladi. Pa tu nam je i izlazak iz Egipta. Izraelski put kroz pustinju… Tko ih je vodio? Tko ih je hranio? Tko im je poslao vodu? S kim su sklopili savez? Tko je putovao s njima u Šatoru? Tko im je kasnije bio u Hramu? Sve je to bio On, Jahve. Poslao im je proroke: Iliju, Elizeja, Amosa, Hošeu, Izaiju, Miheja, Nahuma, Habakuka, Sefaniju, Jeremiju, Ezekiela, Obadiju, Hagaja, Malahiju, Joela, Jonu, Daniela… Naravno još ih ima.Nemojmo zaboraviti i neke kraljeve kojima se Jahve objavio, ne samo po prorocima nego i djelima. Zadnji prorok je Ivan Krstitelj, njegova majka Elizabeta je bila nerotkinja. Najveći znak, po meni, je taj da ja Otac čak poslao svoga Sina k nama jer nas voli… umro i uskrsnuo za nas! Zašto ti čovječe treba nešto veće od toga? Zar nisu veliki znak ova ukazanja Majke?

Sada zamisli da je pred sobom imaš ogromno platno s toliko ocrtanih poteza u toliko boja, prekrasna slika je pred tobom, ali opet ti nešto nedostaje… Stojiš i gledaš i razmišljaš što to nedostaje. Ima sve glavne crte i sve je jasno, ali nekako je gruba… mada, neki su dijelovi potpuni, iznijansirani. Polako shvaćaš da nedostaju detalji! Neki lagani, nježni potezi… Da ima još mnogo praznog prostora… Pitaš se zašto to umjetnik nije popunio? Zašto ima samo velike, grube crte? Gledaš oko sebe i tražiš umjetnika oko sebe… Ne shvaćaš tko je to nacrtao? Gle prilazi ti jedan starac … jadan, prljav, jedva stoji, ruke mu drhte … Ti ga upitaš da li zna umjetnika, on ti odgovara da zna. Pitaš tko je on, da te zanima zašto nije završio sliku, da je prekrasna!? On ti odgovara da je to on. Ti si iznenađen, u šoku. Nije ti jasno kako može tako blijedan starac biti tako veliki umjetnik. Tražiš ga objašnjenje kako uspije tako lijepo slikati s tim drhtavim rukama. On ti samo pokazuje na kist u tvojoj ruci i smješka se. Ajme kako si zbunjen… gledaš ga upitno. Reče da je on uradio skicu, da je sada red na tebi. Ne razumiješ, pa ti niti ne znaš slikati, a niti držati kist u ruci. Gledaš u kist, gledaš u platno … Vidiš svoj lik, svoj put grubo ocrtan… Odjednom shvaćaš da ga ti moraš ucrtati u potpunosti, pa ti odlučuješ o svome putu! Umjetnik stoji pokraj tebe i gleda te … Pokušavaš i vućeš crte, definiraš put, ali nekako ti ne ide najbolje… Svjestan si da se trudiš i postaješ sve razočaraniji… Zar ti nitko ne može pomoći… Vapiš za pomoći… Umjetnik i dalje stoji i gleda te s tugom u očima koja govori: „Zar me ne vidiš, tu sam! Samo zatraži pomoć!“ Ali kako je taj umjetnik star i drhtav ti ne želiš pomoć sve dok stvarno ne možeš dalje i konačno ga zamoliš da ti pomogne. Pitaš ga da li bi ti mogao ucrtati to što želiš. On te odbije! On tebe odbije, ma kako samo može! Dereš se na njega, omaložavaš, vrijeđaš, a on jadan sve to trpi i čeka s tugom. Kad si se ohladio pitao si da zašto je odbio. „Dijete, što bi naučio ako bih ja to uradio umjesto tebe? To je tvoja slika tebe, to si ti. Moraš sam izabrati što želiš! Ako želiš moju pomoć, moći ćeš dobiti moje savjete, pažnju, da kad pogriješiš da budem tu da ti pomognem savjetom da popraviš, da te upozorim da griješiš! To je moja pomoć! Želiš li ju?“ – odgovara ti starac. Stojiš i razmišljaš, razmišljaš. Gledaš sliku, primjećuješ da ima dijelova koji su stvarno neugodni oku makar im je put lagan i obilan darovima, a ima i onih koji su toliko prekrasni da ne razumiješ kako su mogli pod onakvim teretom uopće onako lijepo slikati. Ti dijelovi ti pjene pozornost jer vidiš da im nije bilo lagano, da im je put pun suza, ali ima u njima još nešto što ne razumiješ. Vidiš i u njima pogreške, ali su jedva primjetljive. Opet ti nije ništa jasno. Gledaš u starca i pitaš se da bi li ti stvarno mogao pomoći. Tako je jadan, star, drhtav… Ali nema nikoga u blizini da tražiš objašnjenje. „Zašto su ovi dijelovi ljepši od ostalih? Zašto prikazuju toliku muku, tolike suze, imam dojam da neki okolini dijelovi guše druge dijelove, kao da im nanose nepravdu? Kako to da ja ne mogu lijepo vući poteze, moje ruke ne drhte kao tvoje!?“ – pitaš. „Jer ne vjeruješ, misliš da si sam sebi dovoljan i da si najbolji!“ – odgovara starac … Koji šamar … 'Ma kako se samo usuđuje! A tko bi to meni trebao, zar da mi je netko na grbači, da se moram za nekoga skrbiti, da moram polagati nekome račune. Ja ZNAM da ja mogu sve. Ipak sam ja čovjek i to još mlad čovjek, u naponu snage. Uzimam sve što mi treba, ne znam što mi je trebalo ovo…' – takve i slične misli ti se motaju po glavi, kad… „ Ako možeš sve, hajde nacrtaj to sam, ja idem! Ima onih koji me traže pomoć, a ima i onih kojima je potrebna moja pomoć i moram još mnogima i ponuditi svoju pomoć. Ja sam uvijek u blizini!“ – starac te prekine u tvojem razmišljanju. „Ali kamo id….?“ – izustiš, ali on ti je naprosto nestajao s vidika. Otišao je brzo i tiho kao što je došao. „Ma kome on to treba? Starac se umislio da je nekome potreban. Mogu ja i ovo!“ Izustiš si više u bradu negoli to što nekome govoriš. „Vidjet ćeš ti da ja to mogu i bez tebe, starče!“ – urlaš za njim. Uf, sada ti je lakše, nitko te ne promatra, nitko te neće upozoravati da ti taj potez ne treba ili da ne valja. Sada ćeš konačno biti svoj na svome. Uzimaš kist, boje i počinješ svoj rad. Slikaš i uređuješ, ide ti dobro. Sve ti se sviđa… „Kako je to lagano, pa ide mi! Ma ovo je jako dobro. Mogao bih i ja biti umjetnik!“ – diviš se samom sebi. Sve ti se čini nekako skladno, lagano. Nisi birao s čime ćeš što ucrtati, sve samo da se dođe do cilja. U jednom trenutku si pomislio da bi bilo dobro pogledati iz malo veće daljine svoj rad. Pa moraš mu se diviti. Počeo si se udaljavati da vidiš što više slika i da ih usporediš. Nevjerojatno, ne možeš vjerovati… uspio si oslikati sliku koja je bila nakrcana svim i svačim da je naprosto ružna i nije ju lijepo gledati. Ne možeš vjerovati da si uspio nacrtati ono što nisi htio, a toliko si pazio da ne budu poput tih neugodnih i ružnih. Primjećuješ da je tvoja slika prešla svoje granice i da si „unakazio“ jednu prekrasnu sliku koja je do tvoje. Pitaš se kako je to moguće. Siguran si da umjetnik koji je slikao tu sliku jako pati, pa uništio si ljepotu slike. Tako je nježna slika, s finim potezima, s tako bogatim bojama, kakve ti uopće nisi ni imao. U suzama odlaziš do svoje slike i pokušavaš to ispraviti, ali samo si sada svoju sliku zbrljavio, nepovratno. Ruši se tvoj svijet. Očajavaš, lupaš se u prsa, pitaš gdje si pogriješio… Osjetiš lagani dodir na ramenu. Okreneš polagano glavu i vidiš jednu prelijepu ženu. Takvu si uvijek želio i snovima je sanjao. „Zar postoji takva ljepota? Jesam li ja budan ili sanjaš?“ – pitaš samoga sebe. „Oprosti čula sam tvoje očajanje. Ne ide ti slikanje?“ – pita te. „Na žalost, sve je krenulo naopako. Učinio sam sve što nisam htio, a da nisam ni primjetio!“ – bio si nevjerojatno iskren, čak je i tebe začudilo. „Ali zašto ne prihvatiš pomoć od starca?“ – pita ga, gledajući ga blago sa svojim velikim i iskrenim očima – „Trebaš ga samo pozvati, on je uvijek spreman pomoći!“ Spustiš glavu i pokušavaš ga se sjetiti, - „Ali on je…“ – kad si podigao glavu nje nije bilo. Nevjerojatno kako ljudi ovdje brzo nestaju. Pojave se i nestanu, a čak nikud nisu ni otišli, samo su nestali. Imao si puno pitanja za nju, htio si toliko toga saznati. Imala je neku tugu u očima, ali opet je nekako bila mirna i spokojna. Taj pogled si već negdje vidio.

Mislim da je ovo ionako predugo i odlučila sam da ovo bude ipak u nastavcima. Nadam se da neće biti još puno. I znam da sam izabrala možda čudno stil, ali ovaj mi se nekako nametnuo, nadam se da ne mislite da se i ja sama ne pronalazim ovdje. Nadam se da će vam biti bar malo zanimljivo čitati i ostalo. Sve vas pozdravljam …

Zasada ne mogu nastaviti s molitvom jer je frendici trebala skripta ... ali dobit ćete nastavak htjeli vi to ili ne... Ima nešto što mi se dogodilo i to bi podjelila s ostatkom svijeta ... Kak to čudno zvući ...

Ah, najveći problem mi je to što ne smijem reći samu bit !!! Ali počet ću ovako .... Bilo je to na početku mjeseca ...
Molila sam devetnicu Božanskom milosrđu jer mi je netko rekao, bar mislim, vjerujem u to ... No, da .... Molila sam na jednu nakanu i za duše u čistilištu i za sve duše koje pate .... i kad je bio zadnji dan devetnice zamolila sam Boga da mi pošalje bijelu ružu - da nešto znam - da me to više ne muči (e, a što je to bilo, rekla mi mama da ne smijem reći ... nikome). Mislim to me već duže mućilo i pitala sam da li sam ! No, u subotu je bio zadnji dan kad sam to zamolila ... Tu ružu ... Počeli su dani agonije i išćekivanja ... Ajme, čak mi je palo na pamet da nekome nešto natuknem ... sam da je dobijem ... ali nisam ... prvi dan ...drugi...četvrti ... peti dan i još k tomu dodajmo da je bilo valetinovo .... Ujutro sam se probudila i odmah sam počela o svemu tome razmišljati i pitati se..... Koja je vjerovatnost da ti Bog odgovori kad i kako ti hočeš ... Što si umišljaš tko si, ne može biti kako ti hočeš, već ono što je volja Božja ... Rekla sam da to nisam ni smjela tražiti ... A i bilo mi je muka i nikamo nisam išla ovih dana (ne previše)... Mislim da sam nekako htjela da dobijem ružu na valentinovo, ali u meni se je dogodio obrat ... Rekla sam da mi ne treba poslati ružu ... Naime i kako bi je dobila ako sam kod kuće ... i to baš bijelu na valentinovo ... Odustala sam... Bila sama sebi smiješna ... Sve dok deda nije rekao da idem kupiti ruže ... Baš u onom trenutku kad sam ja mislila "što bi bilo kad bi bilo" ... Pretrnula sam ... nisam mogla vjerovati ... Moj deda daje novce da kupim ruže u njegovo ime jer mu je preteško otići preko ceste i kupiti ih .... (to nije uradio ... pa baka ne pamti ... doista.... baka sam što nije pala na dupe kad je vidjela ...) Pitala sam ga zašto ruže, a ne ružu ... da mi je jasno da trebam baki kupiti crvenu .... Rekao je i da sebi kupim .... eh ... odmah sam pomislila na bijelu, ali ak si je sama izaberem kakva fajda od toga ... Kad, ja njega pitam, a koju da sebi kupim .... Odmah je odvalio BIJELU .... Taj neki osjećaj me preplavio ... jedva sam disala i nisam mogla vjerovati ... je li moguće da ipak dobivam odgovor na ono što sam tražila ... brzo sam otišla po ruže dok se nije predomislio .... Sada mi je pak počela tortura ... Da li je to znak ili nije ???? Ajme koja je to tortura bila ... Nisam znala s kim bi razgovarala ... Da mi je kosa bila čista otišla do svećenika, ali .... Nazvala sam mamu i tak smo malo razgovarale, ona bi rekla da jest i da će vrijeme pokazati... Ali ja ... Tješila sam se time što sam morala sutradan na ispit (za kojeg sam se tog dana trebala pripremiti ... ), kad mi je sinula ideja da ću pitati u kapelici časnu ... A jel mi mašta proradila ... Meni ne treba puno .... ali taj osjećaj me napunio nekim andrenalinom ... bila sam uzbuđena, nervozna, nesigurna, drhtava, a u isto vrijeme sam osjećala i neki mir, ispunjenost, osjećaj da će sve biti u redu ... znam konradiktorno, ali to je sve i više bilo u meni... ni ja to ne mogu definirati niti opisati ... Ispit sam prošla .... Prerano je bio gotov .... A da čovjek ne povjeruje ... A ja sam baš htjela na misu i pitati časnu ... onda sam se sjetila da sam ja zapravo jučer morala u knjižnicu .... Na putu do knjižnice sam mislila da ću biti brzo gotova i što ću onda .... kako li sam se prevarila ... ostalo mi je baš toliko vremena da stignem prije mise pitati časnu ... Kao da je sve ovo namjestio dragi Bog da ja sve stignem, a ne da se ubijam ... Jer je časna morala ići brzo u samostan i poslje ne bi stigla .... : Ma časna je super ... Pitala sam je da li to jest odgovor jer sam ja išla po nju ... Ali kako ja nisam ništa smjerala niti predlagala, rekla je da Bog preko dede doista poslao odgovor .... Imala sam osjećaj da bi mogla zagrliti cijeli svijet .... Toliku radost zbog jedne ruže ...


Puno toga sam ja tražila od Boga, ali On bira kad će vam se javiti i budite uvjereni da će učiniti sve što je za vas dobro i nećete nikad patiti više nego što možete podnjeti ... Molitva je jaka kad ne molite za sebe, nego za druge .... Stavite se Bogu na službu i ništa vam neće nedostajati ... Možda vas i zove, ne možda - vjerojatno vas zove, a vi Ga ne čujete ... Potrebno je samo da otvorite svoje srce ...

Milosrdni Isus vas sve gleda s puno milosti i ne sklanjate svoje oči od Njega jer onda nećete vidjeti da vas voli ... Staviti ću devetnicu na Veliki petak, tada počinje ... sve ću to prije objaviti i objasniti




O KRVI I VODO, ŠTO POTEKOSTE IZ SRCA ISUSOVA KAO IZVOR MILOSRĐA ZA NAS, JA SE UZDAM U TEBE !!!!!!!!

Neka vam Gospodin podari mnogo milosti kao i meni ...

Molitva je urođena čovjeku. I to ne samo zato što je on stvorenje i kao takav po sebi ovisno o Stvoritelju; nego zato što je stvoren na sliku Božju i stoga sposoban ući u razgovor i zajedništvo s Bogom. Zajedništvo je najveći izraz čovjekova dostojanstva i njegovo ispunjenje.
Ruski monah Teofan Zatvornik smatra da se čovjek sastoji od tri dimenzije: tijelo, duša i Duh Sveti. Svaka ima svoje potrebe i svoj način kako ih živi:
tijelo se kreće, hrani, diše;
duša razmišlja, odlučuje, osjeća;
Duh Sveti moli. – Molitva se dakle može nazvati disanjem Duha.

Molitva je još potrebnija kršćaninu kao potreba života milosti. Naime posredstvom milosti, kršćanin je uzdignut u red dublje intimnosti i „familijarnosti“ s Bogom. Što pobuđuje u kršćanskoj duši potrebu da uzdiže u molitvi srce i pamet Ocu koji je na nebesima i čiji je on postao „sin“ (po milosti). Stoga je očito da će molitva rasti u svom intezintetu u onoj mjeri u kojoj će duša rasti u životu milosti. U tom bitno kršćanskom i milosnom ozračju treba shvatiti radikalnu izreku sv. Alfonza De Liguorija: „…tko moli sigurno se spašava; tko ne moli sigurno se osuđuje“. Spasenje se ne bi trebalo shvatiti tek kao izbjegavanje najvećeg zla – pakla; nego cijelovito, to jest, i kao ispunjenje i ostvarenje čovjekova poziva na svetost. Kršćanski poziv i život nužno pretpostavlja milost i bez nje neostvariv. Uz sakramente, molitva je najjače sredstvo za prodor milosti, onda je nužno za rast u kršćanskom životu, koji je poziv na svetost.

Isus je sam svojim primjerom i svojom porukom istaknuo važnost i potrebu molitve. Naš Učitelj često inzistira na upornosti i ustrajnosti u molitvi. Treba moliti, tražiti, uporno kucati na vrata, jer će nam Otac nebeski dati što tražimo, a nadasve onaj najizvrsniji dar, što je njegov Duh. Ta nauka je potvrđena u prispodobi o upornom prijatelju (Lk 11, 5-13) i sucu, koji premda bezbožan, popustio pred udovičinom upornošću te pristao da se zauzme za nju u sporu. „Kaza im prispodobu kako valja svagda moliti i nikada posustati.“ (Lk 18, 1)

Postoje i psihološki i sociološki razlozi za potrebu molitve danas, a praksa potvrđuje.
Sve se više čuju ozbiljni glasovi kako je molitva potrebna i sa stavnovišta zdrava života. Medicina nas sve više upozorava da čovjek ne može živjeti samo prema vani nego i prema unutra – kažu da novovjekovi čovjek sve više i više gubi unutarnje središte koje ustrojstvu osobnosti daje uporište i životnom tijeku pravac. Odlazak u prirodu, izleti, umjetnost, glazba, poezija su korisni, ali su nedovoljni, brzo se troše i ne zahvaćaju najdublju jezgru našega bića. Ni liječnici ne znaju što bi to trebalo biti, no najčešće zaključuju sa savjetom da „obavljamo makar kakvu religioznu zasnovanu sabranost, produbljivanje, meditaciju“ – a to znači neku vrstu molitve.

No, može li se govoriti o molitvi bez vjerskog uvjerenja? Zar molitva nema plodonosni učinak tek ukoliko proizlazi iz unutarnjeg odnosa s Bogom, a ne tek radi korisna učinka?

Suvremena antroplogija i medicina, dokazala je i naglasila duboku povezanost i međuovisnost duha i tijela, te suvremena medicina upućuje na alarmatno stanje, s obzirom na sve rašireniji broj bolesti na bazi nervnog (živčanog) sustava. Te bolesti su prouzročene pretjeranim strasnim stanjima, kojima pak pogoduje brzi tehnički razvoj i aktivizam suvremenog društva. Tehnički napredak ulači čovjeka u spiralu razvoja koji stvara uvijek nove poticaje, a čovjek ne uspijeva pripremiti dovoljno energije da bi mogao prikladno odgovoriti. Zato on traži izlaz iz te spirale.

S obzirom na odnos tijela i molitve iskustveno je potvrđeno da molitva, ukoliko je djelo čitave osobe i svakodnevni događaj, pozitivno djeluje na uspostavljanje ravnoteže između trošenja i obnove energije. Čini se da je tomu jer molitvena aktivnost zahvača najdublje čovjekove dimenzije , čime ga distancira od mnoštva površnih stimulacija, omogućavajući mu tako uštedu energije, iskustvo normalnog životnog ritma, otkriće vlastite slobode i transcendentnosti.
Suvremena laboratorijska istraživanja, učinjena nad osobama u stanju nekakve meditativne koncetracije su pokazala mnoštvo zadovoljavajućih rezultata s obzirom na one koji nisu bili u meditativnoj koncetraciji.

Kod kršćana molitva je usredočena na odnos s Bogom i sve ostalo je sporedno, mada se rezultati ne mogu samo tako odbaciti. Za kršćanina zdravlje nikada nije konačan cilj. Tu postoji paradoksalna zakonitost: što je čovjek više i isključivo traži samo zajedništvo s Bogom, to će dublje ući u svoju nutrinu i jače se odijeliti od vanjskih utisaka.

„Molitva nam diže pamet k božanskoj jasnoći i svjetlosti, a volju grije žarom nebeske ljubavi. Stoga i nema ništa, što bi očistilo naš razum od neznanja, a našu volju od neurednih požuda, kao molitva. Ona je blagoslovljena voda, koja svojom rosom natapa bilje naših dobrih želja, te zeleni i cvate, pere nam duševene nesavršenosti, gasi žeđ strasti u našem srcu“ – sv. Franjo Saleški

Pošto je počela korizma malo ću progovoriti o molitvi. Naime ona je nazočna u svim kulturama i religijama, tako da se po njoj razlikuje religiozan čovjek od nereligioznog. Kod molitelja Bog nije prisutan njegovoj svijesti kao filozofska ili teološka ideja, nego kao živa stvarnost. Zboga toga molitva pretpostavlja vjeru u osobnog i prisutnog Boga. Molitva je paradoksalan susret s Bogom – istovremen osjećaj blizine (intimnosti) i udaljenosti.

U nekršćanskim religijama su dva oblika molitve:
1. obraćaju se božanstvu da bi se udobrostivilo ili zadobili milost
2. češći oblik – obraćaju se jedinom Bogu, Stvoritelju neba i zemlje.

No, i u tim religijama mogu se naći molitveni zapisi koji izriču uzvišene osjećaje ljubavi prema Bogu.

Istraživanja religijske psihologije o fenomenu molitve ističu da je molitva čin cjelovite osobe, a ne tek određene moći ili funkcije. Zašto? Piše ovako:
„Ova aktivnost zahtjeva, u izvjesnom smislu, ulazak u samoga sebe i odijeljenost od redovitih i svakodnevnih stvari te istovremeno potiče pokret i otvorenost prema Drugome, koji teži dijaloškom izričaju!“

Molitveni oblik koji teži prema dijalogu je tipičan je za kršćansku molitvu, ali i specifično je da je ona prvotno milosni (nadnaravni) dar, Bog ima inicijativu, kao takva (u užem smislu) nema analogiju sa drugim ljudskim izričajima.

Molitva je odnos Boga i čovjeka i ostvaruje se u povijesnim događajima, tj. u konkretnije rečeno, to je drama u kojoj su stvaranje, pad, utjelovljenje i otkupljenje njene etape. Utjelovljenjem pojavljuje se u svijetu Krist, Bogočovjek, čime se radikalno u povijesti mijenja pitanje odnosa između Boga i čovjeka. Novost kršćanske molitve je sama Kristova molitva koju on komunicira s ljudima . Krist nas čini svojim udovima, živi u nama po svom Duhu napose ukoliko našu molitvu čini svojom, te nas tako uvodi u otajstvo osobnog odnosa s Ocem. Kršćaninova molitva je molitva čovjeka koji je uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj: sin Očev u Kristu Isusu (Gal 4,5). Preobražen u Krista, kršćanin kontemplira Oca Kristovim pogledom, ljubi ga Kristovim srcem i zaziva ga Kristovom molitvom. Preko preobrazbe u Kristu svi vjernici imaju „u jednome Duhu pristup Ocu“ (Ef 2,18). Utjelovivši se Krist je postao Veliki svećenik i savršeni klanjatelj i molitelj Očev. On moli u Duhu Svetomu koji je duh sinovstva. Pridružujući nas k sebi (po vjeri i krštenju), on nas čini dionicima sinovskog razgovora s Ocem i zato smo „sinovi Božji“ (sinovi u Sinu; ne po naravi nego po milosti), i zato nam šalje svoga Duha. Na taj način mi možemo moliti, razgovarati s Ocem u njemu, vođeni poticajima njegova Duha. Stoga je i naš molitveni stav familijaran i jednostavan, poput djeteta pred svojim roditeljima, tatom i mamom.

U osnovi svakog izričaja molitelja stoji uvijek vjera, posredstvom koje spoznajemo sveukupnost Božjih inicijativa koje nam omogućuju da uđemo u osobni i familijarni odnos prema Bogu, što sačinjava samu bit molitve. Stoga se kršćanski molitelj često koristi biblijskim tekstovima koji otkrivaju otkrivaju otajstvo Boga. Sav sadržaj kršćanske molitve je hranjen od onoga što vjera objavljuje o Bogu i Kristu. Pokret Čežnje pak ima svoj temelj u nadi. Posredstvom nade, molitva postaje vapaj i zaziv koji je izraz potrebe i traganja za Bogom samim koji se daruje. Autetična kršćanska molitva je molitva duše koaj čezne za Bogom i voleći ga iščekuje da joj se on sam daruje. To je čin svojstven nadi. Obraća se Bogu jer vjeruje u njegovu ljubav i nada se u njegovo dobrohotno milosrđe. Bitni Dinamizam kršćanske molitve pak proizlazi iz ljubavi, koja nadahnjuje i animira sve stavove molitelja. Naša molitva vrijedi onoliko koliko vrijedi ljubav koja ju izriče

Vrijednost molitve je u najdubljem stavu duše koja ljubeći Boga usmjerena prema njemu sa unutarnijm pogledom ljubavi. Na taj način ljubav pobuđuje molitvu, izljeva se i cvijeta u molitvu, ostvaruje u nama stvarnu Božji intimnost. U kršćanskoj molitvi, klanjanje, pohvala, zahvalnost, kajanje, prošnja, proizlaze iz ljubavi, stavovi ljubavi i ljubav im je izvorište.

Ima materija za pisati o molitvi….. Dočepala se ja nekih stvari i rado bi podijelila s vama, a ima toga dosta pa ću malo morati podijeliti u dijelove. Za par dana ću opet napisati post, ali ovaj put o potrebi molitve. Ima tu zanimljivih stvari …. Nadam se da ćete štogod i vi zanimljvio ili novog naći.

Kao prvo da se pohvalim da sam jučer (u subotu, 02.02) (zasada, još nije ponoć) proslavila svoj dvadeseti i neki rođendan....


Hot Myspace Glitters - Dezrum.com

Tko bi komad torte?

Već par godina se mučim da par ljudi okupim da izađemo nekud. Ok, kak sam ja malo religizna onda sam i uspjela dobiti da mi neki dođu i na misu. Yes!!!!!!!!! Hi hi hi ....... Čak mi je i mama, seke i braco došli, naravno i očuh - mama ga je malo opljačkala, pa su bili široke ruke.... Ja vam ne mogu opisati kako sam bila sretna što su bili svi uz mene na misi, osmjeh nisam skidala sa lica. Još sam i čitala čitanja i moji talibančići su mi se smješakali, namigivali .... ma ludnica ... na kraju je moj braco zaradio čokoladu od jedne gospođe .... hi hi hi .... naravno vani smo se svi izgrlili i otišli su moji talibani, a moja ekipica je čekala da im posvetim vrijeme što su dočekali. Znam nije fer da čekaju, ali kad ih ima toliko, a sve ih želim zagrliti .... Baš su mi zlatni prijatelji..... Ok, nisu svi došli na misu i moja Didi je došla poslje jer je radila i išla je kući jesti, jedna nije stigla, jedna je otišla kući (tata je bolestan) moj mangup je već kupio kartu za kući, dvoje nisam uspjela uhvatiti, a jedna je otišla na Zečića. Na kraju nas je bilo pet. Sjele smo u birc, otvorila sam poklone. Dobila sam baš fora poklone - knjige - joj, ali su dobre ... malo mi je mrak u sobi, pa ne mogu pročitati naslove, ali stvarno su dobre.... Javim za preporuku......Najzanimljivije da su skoro sve kupile istu knjigicu.... Ha ha ha ..... Da mi je viditi te izraze lica da su kupile sve iste knjige ..... Ha ha ha ... E onda smo popile štok-colu.... Da, da! Dobro ste pročitali, ja koja ne pijem popila sam jednu rudnu i poslje sam se valjala od smijeha i bacala zločeste komentare.... Toliko sam se smijala da su mi u jednom trenu krenule suze i tip koji je sjedio preko puta mene (za drugim stolom i naglasimo da je bio s curom, a skoro je izgubio oči za našim stolom) me je oblajavo svojoj curi kako ja plačem.
Ali samo su suze tekle, ja nisam plakala. Druga runda mi je bio sok, meni i Didi, nisam jela prije nego sam krenula i da sam popila još nešto nastao bi cirkus. Ne znam kako bi došla doma. Onda smo komentirala kako su plesni parovi plesali (s tv-a), kako su neke ženske mogle spojiti nespojive kombinacije, kak je jednoj ispao celulit (malo), a obleku kupila u teranovi.... Najlijepši i najbolji su nam bili limači... Oni su zakon otplesali tango i valcer... E onda su neke osjetile veliku glad, da bi završili u Mcdonalsu. Da u Mcdonalsu, u 10 navecer. Tko još tada jede i još tamo? Znate li odg.? E ja ću vam reći. Osim nas luđakinja, Mcdonals je bio pun klinaca. Katastrofa .... Ali to nas nije spriječilo da se najedemo onih gluposti... Ova jedna je uzela happy mell......... Ha ha ha..... Rekla je da će mi dati igrčku, ali nije..... šmrc.... Ha ha ha........ Uglavnom zabavile smo se do u pristojno vrijeme, nismo zaružile čitavu noć, ali moram se spremiti za slijedeću godinu, jer nam to ne gine .... Tad ću dočekati ročkas negdje vani ... Nije loša ideja ......

Danas sam bila pomogla strini da prebaci stvari na svoj tavan jer ona naime ide za Canadu i neće je biti prije petog mjeseca....... Cijeli dan sam bila kod nje.... Da bi na kraju ošla na misu na trgu i tamo srela bogoslova koji mi je zgodan i uvijek se izgubim u njegovim plavim okicama .... I ja izlanula da mi se ne ide doma, a on odma da bi me rado pozvao na piće, ali da ima za učiti. Meni lađe potonule, pa sam mu rekla da sam ja trebala zvati pošto mi je jučer bio ročkas... O odma se je predomislio i izljubio me na trgu i rekao da će toliko riskirati i otišli smo.... O da, da. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne lovim bogoslove, ali s njim sam baš htjela otići i ovo nam je bio prvi put. Ali onda sam saznala da on više NIJE bogoslov. JEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!! Sva sam bila sretna.... Joj, sam da mi je znati što je s onim moj mangupom, da sam načistu. Ovaj je toliki kavalir da mi je držao kaput dok sam ga oblačila. Da to još postoji(da čovjek ne povjeruje) ... makar rijetko, očito. Uglavnom meni je bilo super i nadam se da bilo ostalima, a koliko čujem nije bilo loše i zato i je baš pri srcu drago i lako..... Ah eto to je za sada sve.... ak se još štogod sjetim napišem ....

Pozdrav i pusa svima i neka vas sve Bog obdari svojim milostima i blagoslovima!!!!!!!!


Pusa!!!!!!!!!!!!!!!

Myspace Hugs Comments

Da je bar ljeto !!!!!!!!!!!!! Ovo je slikano u 8 mj. iz Dubrovnika.....Ah.....




Ovo je s jednog izleta..... ah.............. to su bila vremena.......

Ja bila objavila prvo sam vije slikice, ali Mala je bila preuporna....
Pa onda je ovo samo za nju ........