Kako još nisam dobila skriptu u kojoj imam nešto napisano o molitvi, ovaj svoj post nadovezat ću na komentar mojeg dragog prijatelja – blogera Karmela (Svašta, ali nek je uzbudljivo) . Naime ako netko ne zna ovo je (kažu) pravo hrvatsko ime koje postaje sve rijeđe, a potječe iz imena Karmel… To mi odmah misli vuče nekud drugdje … No dobro, u svakom slučaju je lijepo ime… Karmel je rekao, u komentaru, da je Bog sitničav. Ma mili, On to nije! Prvo sam mislila potražiti pomoć jer se ja uvijek spletem u svojoj nestručnosti i izvalim neku glupost koja ima obrnuto značenje od onoga koji sam htjela izreči i time samo potvrdim mišljenje onoga s kim diskusiram. Ali sam se sjetila jedne simbolike koja bi nam svima mogla dobro pokazati da Bog ipak nije sitničav…
Mili moji, svi mi želimo da nam Otac pošalje neki veliki znak da mi znamo da je on tu. Tu uz nas. Zašto onda mi ne mislimo da nam je slao te znakove i činio velika djela? Pogledajmo samo Bibliju. Ona je puna velikih znakova i djela. Od stvaranja svijeta, preko dopuštenja da ostanu prvi ljudi živi nakon grijeha, kao i za vrijeme potopa. Bog im se obratio glasom kao i Abrahmu. Sara rodila dijete u starosti. Zatim tu je i Josip, kojemu se dogodilo nešto loše da bi ga Otac uzdignuo visoko, spasio svoju obitelj od gladi. Pa tu nam je i izlazak iz Egipta. Izraelski put kroz pustinju… Tko ih je vodio? Tko ih je hranio? Tko im je poslao vodu? S kim su sklopili savez? Tko je putovao s njima u Šatoru? Tko im je kasnije bio u Hramu? Sve je to bio On, Jahve. Poslao im je proroke: Iliju, Elizeja, Amosa, Hošeu, Izaiju, Miheja, Nahuma, Habakuka, Sefaniju, Jeremiju, Ezekiela, Obadiju, Hagaja, Malahiju, Joela, Jonu, Daniela… Naravno još ih ima.Nemojmo zaboraviti i neke kraljeve kojima se Jahve objavio, ne samo po prorocima nego i djelima. Zadnji prorok je Ivan Krstitelj, njegova majka Elizabeta je bila nerotkinja. Najveći znak, po meni, je taj da ja Otac čak poslao svoga Sina k nama jer nas voli… umro i uskrsnuo za nas! Zašto ti čovječe treba nešto veće od toga? Zar nisu veliki znak ova ukazanja Majke?

Sada zamisli da je pred sobom imaš ogromno platno s toliko ocrtanih poteza u toliko boja, prekrasna slika je pred tobom, ali opet ti nešto nedostaje… Stojiš i gledaš i razmišljaš što to nedostaje. Ima sve glavne crte i sve je jasno, ali nekako je gruba… mada, neki su dijelovi potpuni, iznijansirani. Polako shvaćaš da nedostaju detalji! Neki lagani, nježni potezi… Da ima još mnogo praznog prostora… Pitaš se zašto to umjetnik nije popunio? Zašto ima samo velike, grube crte? Gledaš oko sebe i tražiš umjetnika oko sebe… Ne shvaćaš tko je to nacrtao? Gle prilazi ti jedan starac … jadan, prljav, jedva stoji, ruke mu drhte … Ti ga upitaš da li zna umjetnika, on ti odgovara da zna. Pitaš tko je on, da te zanima zašto nije završio sliku, da je prekrasna!? On ti odgovara da je to on. Ti si iznenađen, u šoku. Nije ti jasno kako može tako blijedan starac biti tako veliki umjetnik. Tražiš ga objašnjenje kako uspije tako lijepo slikati s tim drhtavim rukama. On ti samo pokazuje na kist u tvojoj ruci i smješka se. Ajme kako si zbunjen… gledaš ga upitno. Reče da je on uradio skicu, da je sada red na tebi. Ne razumiješ, pa ti niti ne znaš slikati, a niti držati kist u ruci. Gledaš u kist, gledaš u platno … Vidiš svoj lik, svoj put grubo ocrtan… Odjednom shvaćaš da ga ti moraš ucrtati u potpunosti, pa ti odlučuješ o svome putu! Umjetnik stoji pokraj tebe i gleda te … Pokušavaš i vućeš crte, definiraš put, ali nekako ti ne ide najbolje… Svjestan si da se trudiš i postaješ sve razočaraniji… Zar ti nitko ne može pomoći… Vapiš za pomoći… Umjetnik i dalje stoji i gleda te s tugom u očima koja govori: „Zar me ne vidiš, tu sam! Samo zatraži pomoć!“ Ali kako je taj umjetnik star i drhtav ti ne želiš pomoć sve dok stvarno ne možeš dalje i konačno ga zamoliš da ti pomogne. Pitaš ga da li bi ti mogao ucrtati to što želiš. On te odbije! On tebe odbije, ma kako samo može! Dereš se na njega, omaložavaš, vrijeđaš, a on jadan sve to trpi i čeka s tugom. Kad si se ohladio pitao si da zašto je odbio. „Dijete, što bi naučio ako bih ja to uradio umjesto tebe? To je tvoja slika tebe, to si ti. Moraš sam izabrati što želiš! Ako želiš moju pomoć, moći ćeš dobiti moje savjete, pažnju, da kad pogriješiš da budem tu da ti pomognem savjetom da popraviš, da te upozorim da griješiš! To je moja pomoć! Želiš li ju?“ – odgovara ti starac. Stojiš i razmišljaš, razmišljaš. Gledaš sliku, primjećuješ da ima dijelova koji su stvarno neugodni oku makar im je put lagan i obilan darovima, a ima i onih koji su toliko prekrasni da ne razumiješ kako su mogli pod onakvim teretom uopće onako lijepo slikati. Ti dijelovi ti pjene pozornost jer vidiš da im nije bilo lagano, da im je put pun suza, ali ima u njima još nešto što ne razumiješ. Vidiš i u njima pogreške, ali su jedva primjetljive. Opet ti nije ništa jasno. Gledaš u starca i pitaš se da bi li ti stvarno mogao pomoći. Tako je jadan, star, drhtav… Ali nema nikoga u blizini da tražiš objašnjenje. „Zašto su ovi dijelovi ljepši od ostalih? Zašto prikazuju toliku muku, tolike suze, imam dojam da neki okolini dijelovi guše druge dijelove, kao da im nanose nepravdu? Kako to da ja ne mogu lijepo vući poteze, moje ruke ne drhte kao tvoje!?“ – pitaš. „Jer ne vjeruješ, misliš da si sam sebi dovoljan i da si najbolji!“ – odgovara starac … Koji šamar … 'Ma kako se samo usuđuje! A tko bi to meni trebao, zar da mi je netko na grbači, da se moram za nekoga skrbiti, da moram polagati nekome račune. Ja ZNAM da ja mogu sve. Ipak sam ja čovjek i to još mlad čovjek, u naponu snage. Uzimam sve što mi treba, ne znam što mi je trebalo ovo…' – takve i slične misli ti se motaju po glavi, kad… „ Ako možeš sve, hajde nacrtaj to sam, ja idem! Ima onih koji me traže pomoć, a ima i onih kojima je potrebna moja pomoć i moram još mnogima i ponuditi svoju pomoć. Ja sam uvijek u blizini!“ – starac te prekine u tvojem razmišljanju. „Ali kamo id….?“ – izustiš, ali on ti je naprosto nestajao s vidika. Otišao je brzo i tiho kao što je došao. „Ma kome on to treba? Starac se umislio da je nekome potreban. Mogu ja i ovo!“ Izustiš si više u bradu negoli to što nekome govoriš. „Vidjet ćeš ti da ja to mogu i bez tebe, starče!“ – urlaš za njim. Uf, sada ti je lakše, nitko te ne promatra, nitko te neće upozoravati da ti taj potez ne treba ili da ne valja. Sada ćeš konačno biti svoj na svome. Uzimaš kist, boje i počinješ svoj rad. Slikaš i uređuješ, ide ti dobro. Sve ti se sviđa… „Kako je to lagano, pa ide mi! Ma ovo je jako dobro. Mogao bih i ja biti umjetnik!“ – diviš se samom sebi. Sve ti se čini nekako skladno, lagano. Nisi birao s čime ćeš što ucrtati, sve samo da se dođe do cilja. U jednom trenutku si pomislio da bi bilo dobro pogledati iz malo veće daljine svoj rad. Pa moraš mu se diviti. Počeo si se udaljavati da vidiš što više slika i da ih usporediš. Nevjerojatno, ne možeš vjerovati… uspio si oslikati sliku koja je bila nakrcana svim i svačim da je naprosto ružna i nije ju lijepo gledati. Ne možeš vjerovati da si uspio nacrtati ono što nisi htio, a toliko si pazio da ne budu poput tih neugodnih i ružnih. Primjećuješ da je tvoja slika prešla svoje granice i da si „unakazio“ jednu prekrasnu sliku koja je do tvoje. Pitaš se kako je to moguće. Siguran si da umjetnik koji je slikao tu sliku jako pati, pa uništio si ljepotu slike. Tako je nježna slika, s finim potezima, s tako bogatim bojama, kakve ti uopće nisi ni imao. U suzama odlaziš do svoje slike i pokušavaš to ispraviti, ali samo si sada svoju sliku zbrljavio, nepovratno. Ruši se tvoj svijet. Očajavaš, lupaš se u prsa, pitaš gdje si pogriješio… Osjetiš lagani dodir na ramenu. Okreneš polagano glavu i vidiš jednu prelijepu ženu. Takvu si uvijek želio i snovima je sanjao. „Zar postoji takva ljepota? Jesam li ja budan ili sanjaš?“ – pitaš samoga sebe. „Oprosti čula sam tvoje očajanje. Ne ide ti slikanje?“ – pita te. „Na žalost, sve je krenulo naopako. Učinio sam sve što nisam htio, a da nisam ni primjetio!“ – bio si nevjerojatno iskren, čak je i tebe začudilo. „Ali zašto ne prihvatiš pomoć od starca?“ – pita ga, gledajući ga blago sa svojim velikim i iskrenim očima – „Trebaš ga samo pozvati, on je uvijek spreman pomoći!“ Spustiš glavu i pokušavaš ga se sjetiti, - „Ali on je…“ – kad si podigao glavu nje nije bilo. Nevjerojatno kako ljudi ovdje brzo nestaju. Pojave se i nestanu, a čak nikud nisu ni otišli, samo su nestali. Imao si puno pitanja za nju, htio si toliko toga saznati. Imala je neku tugu u očima, ali opet je nekako bila mirna i spokojna. Taj pogled si već negdje vidio.

Mislim da je ovo ionako predugo i odlučila sam da ovo bude ipak u nastavcima. Nadam se da neće biti još puno. I znam da sam izabrala možda čudno stil, ali ovaj mi se nekako nametnuo, nadam se da ne mislite da se i ja sama ne pronalazim ovdje. Nadam se da će vam biti bar malo zanimljivo čitati i ostalo. Sve vas pozdravljam …

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.