evo mene opet..... i nažalost nisam zadnja dva tjedna nešto raspoložena... nešto me proganja i muči i ne znam što da radim s time.... imam osjećaj kao da mi se cijeli život raspada... ne znam odakle mi se pojavio taj osjećaj, ali ne znam kako da idem dalje... naprosto nemam snage.... imam volje, motiv, želju, ali sam toliko iscrpljena od svega što mi se u životu izdogađalo i što mi se događa.... naporno mi je i samo slušati sve prepirke oko mene.... kako su neki nezadovoljni.... kako neki nekima nisu ispunili njihova očekivanja i onda još i moje saznanje da nisam bila najbolja te da nisam uvijek bila dobra kćer, unuka, prijateljica..... zadnjih nekoliko godina mi je užasno, a ne stignem se niti odmoriti od svega, a sve se gomila u meni..... svi hoće da idem na sto strana, a to ne mogu niti teorijski, a kamoli praktično.... jednino što me na životu drži jest snaga koju mi daje sam dragi Otac.... On me nikada nije iznevjerio niti povrijedio i makar Ga ljubim svim srcem, umom i dušom... nema dijelića mene koji mu ne pripada i koji mu ne uzvraća ljubavlju i opet nešto u meni postoji što se boji... boji preuzeti na svoja pleća ono što je namjenio meni.... bojim se krenuti tim putem.... osjećam kao da nešto veliko traži od mene.... možda to neće biti veliko u tuđim očima, ali jest u mojim.... ne osjećam se dovoljno jakom za to.... ta jedva se nosim i sa ovim i to samo s Božjom milošću.... sve me nekako pritišće.... ne mogu ovako dalje.... znam i sama da sam patetična, ali doista ne znam kako.... ne znam.... sve me boli.... znam da ovakav post nije meni svojstven, ali i ja se borim - kako se kaže - sa svojim demonima.... ja bi ipak prije rekla da sam sama sebi najveći neprijatelj... možda je zato rekao Isus da ljubimo svoga neprijatelja... ok, pokušavam se malo razvedriti.... moram priznati da mi ne ide... neke misli me prate još od drugog mjeseca - moja bijela ruža - ma koliko sam bila oduševljena time nekako se toga bojim... i bojim se toga što se toga bojim... previše se bojim u zadnje vrijeme, ali to nije stah ko.... ma koga zavaravam samo što se ne tresem od straha.... ma koliko god molila da me to pusti na miru i da imam malo mira, to se stalno vrti oko mene .... ali to je u našim očima potpuno nemoguće... i stalno se vrtim u krug jer se pitam tko sam ja da mi se tako nešto događa, baš meni od svih ljudi.... zašto mene ne mogu mučiti obični problemi koje muče većinu mojih vršnjaka??? doista sam umorna... voljela bi pobjeći na neko vrijeme od svega.... baš od svega... u samoću.... da mogu sve razbistriti u svojoj glavi.....

joj.... joj.... joj mene... ni sama ne znam kamo bi sa sobom.... opet sam kasno počela učiti... jedva se natjeram... a doista bi htjela to riješiti... tako mi se plače....

ne znam što bi vam rekla.... znam da je ovo čisto jadikovanje, ali ne mogu vam lagati da sam dobro kad nisam... baš sam neka baba...

( 20 ) Komentiraj - Isprintaj - On/Off

hay

05.08.2008. - 11:53

Znam, znam....

Nema me dugo, jako dugo.... Nemojte mi zamjeriti, ali svašta nešto čovjek ima za obaviti, pa sam onda odlučila uzeti mali predah od svega.... Iako sam i dalje bila tu i pratila, nekako nisam imala sange da išta komentiram i pišem. Zločesto od mene, ali mislim da sam naprosto morala uzeti taj predah.... Od svega.... Sve oko interneta sam uglavnom isto ostvaila, jednino tu i tamo nešto kad sam se natjerala da se ne izgubim posve.... Sada me je to prošlo, a eto moram si raditi skriptu za 9. mjesec. Srećom Kranjčevića, Šimića i ostalu takvu ekipu mogu naći na internetu, pa ne moram sve prepisivati...

No, htjela sam o nečemu drugom. Baš sam pogledala Opah (stalno repriziraju njene emisije, to me ubija) i bila Celine Dion. Fenomenalan glas.... Stvarno, a ni pjesme ne zaostaju... nisam neki fan... nisam ničiji... osim možda... no, ipak ne volim biti onaj jaki nečiji fan jer smo svi ljudi.... Ali jako mi je fora to i kod same Oprah to što uvijek iznenadi i razveseljuje ljude. Tako i Celine i u današnjoj emisiji. To nije bilo ne znam što... Tek pjesma, zagrljaj, ali to je ljude razveseljavalo...

I doista ljudi se razvesele takvim malim stvarima (ok, svjesna sam da doći u njezin šou nije mala stvar, ali gledajući bez svog glamura to su sitnice) i to je ono što i mene pokreće. Volim vidjeti radosne ljude oko sebe. Iako je nekima teško povjerovati i razumjeti kako netko može biti radostan ili tužan kad je to netko drugi... ali ja doista jesam...



Duboko vjerujem da je za nas ljude najveći blagoslov ako možemo razveseliti drugoga, svog bližnjeg... Mnogi mogu pomisliti da ja živim kroz njih, ali to nije istina... Nitko ne može živjeti kroz druge... Može samo suosjećati s njima i to svaki osjećaj... Kad su oni radosni i ja sam... kad su oni tužni i ja sam.... Za mene je blagoslov ako u njegovoj tuzi uspijem nekoga nasmiješiti, ohrabriti.... Ne da mu skrenem pozornost s boli i da je zanječem, ne, naprosto da u toj tuzi vidi da nije kraj... da nije sve crno.... da nije sve tužno.... da.... ne znam.... Lakše se sve podnosi ako gledamo svijetlo ispred sebe, zar ne?



Nakon zalaska sunca... uvijek dolazi izlazak i time nam počinje sasvim novi dan... možda će biti naoko jednak kao prošli, ali tada se sjeti da je sunce izašlo u novi dan... posve novi i oblikuj ga!!!

( 20 ) Komentiraj - Isprintaj - On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.