Marketing
....hay....
evo mene opet..... i nažalost nisam zadnja dva tjedna nešto raspoložena... nešto me proganja i muči i ne znam što da radim s time.... imam osjećaj kao da mi se cijeli život raspada... ne znam odakle mi se pojavio taj osjećaj, ali ne znam kako da idem dalje... naprosto nemam snage.... imam volje, motiv, želju, ali sam toliko iscrpljena od svega što mi se u životu izdogađalo i što mi se događa.... naporno mi je i samo slušati sve prepirke oko mene.... kako su neki nezadovoljni.... kako neki nekima nisu ispunili njihova očekivanja i onda još i moje saznanje da nisam bila najbolja te da nisam uvijek bila dobra kćer, unuka, prijateljica..... zadnjih nekoliko godina mi je užasno, a ne stignem se niti odmoriti od svega, a sve se gomila u meni..... svi hoće da idem na sto strana, a to ne mogu niti teorijski, a kamoli praktično.... jednino što me na životu drži jest snaga koju mi daje sam dragi Otac.... On me nikada nije iznevjerio niti povrijedio i makar Ga ljubim svim srcem, umom i dušom... nema dijelića mene koji mu ne pripada i koji mu ne uzvraća ljubavlju i opet nešto u meni postoji što se boji... boji preuzeti na svoja pleća ono što je namjenio meni.... bojim se krenuti tim putem.... osjećam kao da nešto veliko traži od mene.... možda to neće biti veliko u tuđim očima, ali jest u mojim.... ne osjećam se dovoljno jakom za to.... ta jedva se nosim i sa ovim i to samo s Božjom milošću.... sve me nekako pritišće.... ne mogu ovako dalje.... znam i sama da sam patetična, ali doista ne znam kako.... ne znam.... sve me boli.... znam da ovakav post nije meni svojstven, ali i ja se borim - kako se kaže - sa svojim demonima.... ja bi ipak prije rekla da sam sama sebi najveći neprijatelj... možda je zato rekao Isus da ljubimo svoga neprijatelja... ok, pokušavam se malo razvedriti.... moram priznati da mi ne ide... neke misli me prate još od drugog mjeseca - moja bijela ruža - ma koliko sam bila oduševljena time nekako se toga bojim... i bojim se toga što se toga bojim... previše se bojim u zadnje vrijeme, ali to nije stah ko.... ma koga zavaravam samo što se ne tresem od straha.... ma koliko god molila da me to pusti na miru i da imam malo mira, to se stalno vrti oko mene .... ali to je u našim očima potpuno nemoguće... i stalno se vrtim u krug jer se pitam tko sam ja da mi se tako nešto događa, baš meni od svih ljudi.... zašto mene ne mogu mučiti obični problemi koje muče većinu mojih vršnjaka??? doista sam umorna... voljela bi pobjeći na neko vrijeme od svega.... baš od svega... u samoću.... da mogu sve razbistriti u svojoj glavi.....
joj.... joj.... joj mene... ni sama ne znam kamo bi sa sobom.... opet sam kasno počela učiti... jedva se natjeram... a doista bi htjela to riješiti... tako mi se plače....
ne znam što bi vam rekla.... znam da je ovo čisto jadikovanje, ali ne mogu vam lagati da sam dobro kad nisam... baš sam neka baba...
Post je objavljen 29.08.2008. u 22:11 sati.