Uf!!! Što sam sve ovih dana preživjela!!! Sada se puno lakše smijem i živim. Malo sam se zakačila s Didi, a cijelu smo stvar jako napuhali (bar ja) i stvarno sam skoro izgubila pamet kad mi se učinilo da ću izgubiti svog anđela. Da bi mi frend Brat rekao da je to da me nauči da se ne oslanjam na ljude toliko koliko sam ja radila. Uf, pomirile smo se, ako se jesmo uopće posvađale jer smo cijelo vrijeme komunicirale iako malo napeto, ali i to je bilo nešto. Puno mi je lakše.

A prošli tjedan mi je prošao totalno u komi tj. od utorka 16.10 kad sam skoro poginula na zebri i to još dok je bilo upaljeno zeleno svijetlo, Bogu hvala što se nisam požurila preko. Bila sam u totalnom šoku kad sam doživjela još jedan šok. Jedna mi žena rekla da je to jutro poginuo i Toše Proeski!

Još ni sada ne mogu vjerovati da ga nema. Nije da sam ga osobno poznavala, ali pjevao s osjećajima i imao je tako poseban glas da sam bez problema slušala i njegove makedonske pjesme. Ma slušam ih i sada i valjda mi zato ne ide u glavu da neću ćuti više nijednu novu pjesmu. Ja duboko vjerujem da sada pjeva s anđelima. Zašto? Ne znam, ali vjerujem Bogu i da je On učinio najbolje. Možda je to nama okrutno, ali...

Život je kratak i moramo se potruditi da ispunimo ono što je pred nama, a što je to? To možemo saznati samo u svojim srcima. Tamo ćemo naći Božju poruku i odgovore!

Joj! U ovih zadnjih par dana mi je bilo jako teško. Proživljavala sam ne samo brigu oko moje budućnosti nego sam sam imala i duhovnu bitku, mislim!

Sve je počelo pretprošli tjedan kad sam ujutro valjda sanjala da vidim Isusa, ali ne mogu ga opisati, jedino što sam zapamtila su Njegove oči i njegov zagrljaj, ali on nije bio fizički. Rekao mi da će sve biti u redu. Nisam znala na što se to odnosi i bila sam zbunjena, a to je trajalo vrlo kratko i sjećam se da mi nešto poput trnaca prošlo kroz cijelo tijelo i neka radost me prožela i cijeli taj dan me ništa nije moglo rastužiti.

Pitala sam svog malog Brata, što je to bilo. On mi je odgovorio:

"Pa i ako je rijec o milosti treba ostati trijezne glave-Bogu hvala na njoj,al za tim ne smijemo ici,jer duhovnost koja se bazira na osjecajima je labava-sto ce biti kad osjecaja vise ne bude.Predaj to Bogu i nemoj se previse time zamarati..."

I doista sam se trudila da se ne obazirem na taj događaj mada mi je uvijek bio u svijesti. Zato kad mi je izostao onaj prolazak na ispitu koji mi je jako trebao, jako sam se uplašila da to nije bilo onako kako sam se nadala. Na kraju krajeva rekao je da će sve biti u redu, a nije jer nam je profa bila takva kakva je bila i nije nikog pustila dalje.

I kada je ona rekla da moje znanje nije bilo prolazno kao da sam bila poražena. Htjela sam se skriti i plakati, htjela sam Isusovu utjehu, ali nije Ga bilo tu i to me još više rastužilo i upašilo da me je ostavio, da sam nesto krivo napravila, da sam Ga uvrijedila i da me zato napustio. Međutim čitajući knjigu: "Dnevnik Marije Faustine Kowalske", prije godinu dana pročitala sam da On ne ostavlja nego da mi to samo tako osjećamo, da nam je tada bliže nego što i mislimo i u to sam vjerovala. I nisam htjela ni sebi dopustiti da više pomislim da Ga nema. Ali osjećaj me razdirao, gušio me na trenutke, bila sam očajna. Prijateljica je rekla da će se ići žaliti. I ja sam to upila i rekla da ću i ja ići iako sam bila sva očajna i mislila da mi ni predstojnik neće dati da se upišem na sljedeću godinu jer mi je nedostajao jedan cijeli bod. I s tim mislima sam krenula doma, ali najprije najboljoj prijateljici Didi, radila je popodne pa sam joj skrenula jer je i ona očekivala vijesti i nije mogla vjerovati da se sve to zbilo i ona me podupirala da idem predstojniku. Toliko se ljutila na moju profu da mi je to jedan mali užitak kad se toga sada sjetim. Da joj profa bila u blizini mislim da bi čula od Didi šta je ide. Nakon njezine reakcije u kojoj se jako brine i gdje sam opet dobila dokaz da i ona proživljava sve što i ja odlučila sam da idem i žalim se, makar nisam uljevala puno nade u to.

Osjećaj da nema onoga kome sam posvetila svoj laički život me mučio više nego li da ću možda ponavljati godinu. Počela sam sumnjati u Njega, počela sam mu nabrajati sve što sam do sada doživjela i pretrpjela da se izborim za Njega i cijeli svoj put kojim me vraćao sebi i da me sada ohrabri time rekavši mi da će sve biti u redu, a sve pada u vodu, da kako me sada to opet kuša, da što mi je činiti da se vrati. Nisam imala ni snage za molitvu. Ta moja borba me je jako isrpljivala. Bila sam strašno umorna. Dapače bila sam toliko umorna da sam htjela odustati od svega, ali nisam. Zbog svoje Didi, majke, koja je bila uz mene i govorila mi je da idem naprijed i da razgovaram s hladnom glavom. Bili su i drugi moji prijatelji, svi oni su me hrabrili i bodrili. Mada sam i nekima došla time da mi kažu da će sve biti u redu. I rekli su mi i time su mi dali djelić nade. Ovo sve je trajalo dva dana. Od utorka navečer do četvrtka u podne! U srijedu navečer mi je bilo najgore. Nisam mogla otvoriti časoslov iz kojega tako rado molim. Naprosto ga nisam mogla otvoriti, a Isus mi je nedostajao više nego ikad, jedva sam izgovarala riječi Oče naša, Zdravo Marije i Slava Ocu, sa velikom nadom sam izgovarala riječi kratke molitve upućene Milosrđu. Ali bilo mi je sve gore. Htjela sam otvoriti časoslov, vukao me, a ja nisam mogla. Htjela sam da mi dođe Isus i da me zagrli ili da me barem pogleda sa onim svojim blagim, toplim očima punim milosrđa za nas. Ništa bila sa prazna, a taj osjećaj me gušio, htjela sam umrijeti, nisam mogla disati, nisam mogla živjeti. lijevala sam suze. Molila da se vrati, da mi pokaže kuda ići, da mi nije važno što ja hoću nego da mi je jednino važno da ispunim Njegovu volju. Tu sam se malo smirila, ali časoslov je cijelu noć ostao uz mene.

Ujutro sam se probudila kao da me je netko pretukao, sva sam si bila teška, uzbuđena i bezvoljana. Bil je tu toliko emocija koje su kontradiktorne da sam se čudila. Očito se borba nastavljala. Sreća moja je bila što me dan prije frendica pitala da li hoću da i ona dođe da mi da potporu. I došla. Skratila mi je vrijeme do razgovora u kojem sam skoro izgubila bitku da bi predstojnik onda shvatio neke stvari i onda je rekao da na svoju odgovornost i svoju savjest mene upisuje. Ali nikad neću zaboraviti kad se okrenuo meni i rekao: "Meni savjest kaže da te moramo upisati!" Taj ton, taj izraz lica, te oči dok su to izgovarale...Kao da nije to on govorio, a kad je to izgovorio... Plima čiste radosti je ušla u mene, to se ne može opisati, kao da sam bila preporođena, osjećaji koji su me ovih dana mučili su nestali. Htjela sam zagrliti cijeli svijet, htjela sam stati negdje na visoko i svima vikati kako je dobar naš Gospodin, jer u tome trenu sam ponovo proživjela ono jutro u kojem mi kaže da će sve biti u redu, ali tu mi se javila i grižnja savjesti što mu nisam više vjerovala, što se nisam uzdala više u Njega, ali tad sam i shvatila da je On djelovao po svim mojim prijateljima, po svima koji su molili za mene. Izabrao je to da bude u jednu ruku stvarno fizički uz mene preko svih njih. Moja Didi me zvala tih dana i po nekoliko puta da čuje novosti i napredak i već je i ona stavljala sve svoje brige na stranu. Ona je bila tih dana moj anđeo čuvar i nema dana da Bogu ne zahvaljujem što mi ju je poslao u život i molim se da i ja mognem njoj isto tako uzvratiti i više. Mnogo dugujem svima i nek svi znaju da molim za sve njih i ostale jer nisu svi znali što prolazim. Neka im je velika hvala koja ide na slavu Bogu našemu.

Neka sve vas Bog blagoslovi i obdari svojim milostima!!!

Kad mi je sve to još bilo novo i zbrkano pitala sam Grgu nešto u vezi ovih duhovnih borbi on mi je poslao ovaj link:

borba

Mene je ovo svaki put taklo u srce, ma koliko god puta to pogledala ovih dana!

Christian Graphic Comments



Myspace Christian Comments

SVI VI STE


Myspace Christian Graphics