Molitva je urođena čovjeku. I to ne samo zato što je on stvorenje i kao takav po sebi ovisno o Stvoritelju; nego zato što je stvoren na sliku Božju i stoga sposoban ući u razgovor i zajedništvo s Bogom. Zajedništvo je najveći izraz čovjekova dostojanstva i njegovo ispunjenje.
Ruski monah Teofan Zatvornik smatra da se čovjek sastoji od tri dimenzije: tijelo, duša i Duh Sveti. Svaka ima svoje potrebe i svoj način kako ih živi:
tijelo se kreće, hrani, diše;
duša razmišlja, odlučuje, osjeća;
Duh Sveti moli. – Molitva se dakle može nazvati disanjem Duha.
Molitva je još potrebnija kršćaninu kao potreba života milosti. Naime posredstvom milosti, kršćanin je uzdignut u red dublje intimnosti i „familijarnosti“ s Bogom. Što pobuđuje u kršćanskoj duši potrebu da uzdiže u molitvi srce i pamet Ocu koji je na nebesima i čiji je on postao „sin“ (po milosti). Stoga je očito da će molitva rasti u svom intezintetu u onoj mjeri u kojoj će duša rasti u životu milosti. U tom bitno kršćanskom i milosnom ozračju treba shvatiti radikalnu izreku sv. Alfonza De Liguorija: „…tko moli sigurno se spašava; tko ne moli sigurno se osuđuje“. Spasenje se ne bi trebalo shvatiti tek kao izbjegavanje najvećeg zla – pakla; nego cijelovito, to jest, i kao ispunjenje i ostvarenje čovjekova poziva na svetost. Kršćanski poziv i život nužno pretpostavlja milost i bez nje neostvariv. Uz sakramente, molitva je najjače sredstvo za prodor milosti, onda je nužno za rast u kršćanskom životu, koji je poziv na svetost.
Isus je sam svojim primjerom i svojom porukom istaknuo važnost i potrebu molitve. Naš Učitelj često inzistira na upornosti i ustrajnosti u molitvi. Treba moliti, tražiti, uporno kucati na vrata, jer će nam Otac nebeski dati što tražimo, a nadasve onaj najizvrsniji dar, što je njegov Duh. Ta nauka je potvrđena u prispodobi o upornom prijatelju (Lk 11, 5-13) i sucu, koji premda bezbožan, popustio pred udovičinom upornošću te pristao da se zauzme za nju u sporu. „Kaza im prispodobu kako valja svagda moliti i nikada posustati.“ (Lk 18, 1)
Postoje i psihološki i sociološki razlozi za potrebu molitve danas, a praksa potvrđuje.
Sve se više čuju ozbiljni glasovi kako je molitva potrebna i sa stavnovišta zdrava života. Medicina nas sve više upozorava da čovjek ne može živjeti samo prema vani nego i prema unutra – kažu da novovjekovi čovjek sve više i više gubi unutarnje središte koje ustrojstvu osobnosti daje uporište i životnom tijeku pravac. Odlazak u prirodu, izleti, umjetnost, glazba, poezija su korisni, ali su nedovoljni, brzo se troše i ne zahvaćaju najdublju jezgru našega bića. Ni liječnici ne znaju što bi to trebalo biti, no najčešće zaključuju sa savjetom da „obavljamo makar kakvu religioznu zasnovanu sabranost, produbljivanje, meditaciju“ – a to znači neku vrstu molitve.
No, može li se govoriti o molitvi bez vjerskog uvjerenja? Zar molitva nema plodonosni učinak tek ukoliko proizlazi iz unutarnjeg odnosa s Bogom, a ne tek radi korisna učinka?
Suvremena antroplogija i medicina, dokazala je i naglasila duboku povezanost i međuovisnost duha i tijela, te suvremena medicina upućuje na alarmatno stanje, s obzirom na sve rašireniji broj bolesti na bazi nervnog (živčanog) sustava. Te bolesti su prouzročene pretjeranim strasnim stanjima, kojima pak pogoduje brzi tehnički razvoj i aktivizam suvremenog društva. Tehnički napredak ulači čovjeka u spiralu razvoja koji stvara uvijek nove poticaje, a čovjek ne uspijeva pripremiti dovoljno energije da bi mogao prikladno odgovoriti. Zato on traži izlaz iz te spirale.
S obzirom na odnos tijela i molitve iskustveno je potvrđeno da molitva, ukoliko je djelo čitave osobe i svakodnevni događaj, pozitivno djeluje na uspostavljanje ravnoteže između trošenja i obnove energije. Čini se da je tomu jer molitvena aktivnost zahvača najdublje čovjekove dimenzije , čime ga distancira od mnoštva površnih stimulacija, omogućavajući mu tako uštedu energije, iskustvo normalnog životnog ritma, otkriće vlastite slobode i transcendentnosti.
Suvremena laboratorijska istraživanja, učinjena nad osobama u stanju nekakve meditativne koncetracije su pokazala mnoštvo zadovoljavajućih rezultata s obzirom na one koji nisu bili u meditativnoj koncetraciji.
Kod kršćana molitva je usredočena na odnos s Bogom i sve ostalo je sporedno, mada se rezultati ne mogu samo tako odbaciti. Za kršćanina zdravlje nikada nije konačan cilj. Tu postoji paradoksalna zakonitost: što je čovjek više i isključivo traži samo zajedništvo s Bogom, to će dublje ući u svoju nutrinu i jače se odijeliti od vanjskih utisaka.
„Molitva nam diže pamet k božanskoj jasnoći i svjetlosti, a volju grije žarom nebeske ljubavi. Stoga i nema ništa, što bi očistilo naš razum od neznanja, a našu volju od neurednih požuda, kao molitva. Ona je blagoslovljena voda, koja svojom rosom natapa bilje naših dobrih želja, te zeleni i cvate, pere nam duševene nesavršenosti, gasi žeđ strasti u našem srcu“ – sv. Franjo Saleški
Post je objavljen 13.02.2008. u 22:48 sati.