Da li je zaista bolje ne rodit se uopće nego rodit se bez one stvari?
Ma neću biti plačibaba i plakati nad ljutom sudbom nas žena. Bar se nadam da neću. Samo me jedna vijest iz kasnih hateveovskih vijesti ponukala na razmišljanje. Kaže teta spikerica da je u Italiji raskrinkana zločinačka grupa koja je dovodila u Italiju trudnice iz Bugarske “slabije ekonomske situacije”, zatvarala ih u neku kliniku i onda kada bi rodile uvjeravala ih da je najbolje da dijete daju na usvajanje. Navodno su za žensku djecu dobivali 5-6 tisuća eura, a za mušku bi cijena rasla čak do 17 tisuća eura. E sad bi se vi kao normalni ljudi sigurno zapitali, pa ćemu takva razlika u cijeni. Ako neki par ne može dobiti dijete, ljudi su godinama pokušavali, spremni su platiti velike pare da postanu roditelji, trebalo bi im biti svejedno kojeg je spola dijete, važno je da je, štonobise narodski reklo, živo i zdravo. Right? Očito nije tako jer inače bi i mala bugarska curica tek rođena vrijedila isto koliko i tek rođeni mali Bugarin koji će odrasti kao Talijan.
Da li u Kini bračni parovi još uvijek imaju ograničenje o imanju samo jednog djeteta, a ako im se prvo rodi curica onda uz zamolbu vlastima, mogu probati drugi put? Da li još uvijek imaju visoki postotak pobačaja i čedomorstva kada se radi o ženskoj djeci? Ne znam, ako ima neki bloger iz Kine, neka mi javi kakva je situacija.
Zašto u Dalmaciji pitaju ponosnog oca novorođenog djeteta: e, a je li muško ili dite? Talijani, Španjolci pa i neki krajevi Dalmacije imaju gotovo kult štovanja majčinstva i majke. U Lici je odavno matrijarhat, a Velika Gospa (zove se Velika jer valjda ima i neka Mala) je neradni dan, blagdan čak (kako bi rekao Krezumica, tako mi mlijeka u prahu) u Hrvatskoj, Belgiji, Austriji, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Španjolskoj i Švicarskoj.
A ipak, muška djeca se kasnije rastaju od roditelja (u prijevodu, duže žive na njihovoj grbači), ženska djeca su ta od kojih se očekuje da brinu o ostarjelim roditeljima i rodbini, one su te koje bi, kako jedan od najgorih klišeja kaže, trebale “držati tri kuta u kući”.
Zaključite sami ili nemojte…meni svejedno. Ja sam srećom jedna od onih koja (o bože, ne mogu vjerovati da ću citirati Oprah) uživa u svojoj “ženstvenosti” i sve vezano uz to shvaćam kao prednost i priliku, a ne ograničenje. Kao i sa svim ostalim stvarima u životu, sve je to stvar gledanja…da li je čaša polupuna i poluprazna. Zar ne?
Razum i osjećaji i nedostatak istih
Sjetim se što sam jučer napisala u postu i pročitam komentar Glasa koncila o autocesti Zagreb-Split i «ispalim na živce». 
Kažu mudraci da danas autocesta ne može imati važnu ulogu kao da je sagrađena sedamdesetih. Tada bi ona pomogla demografskoj obnovi i spriječila da mladi ljudi iz Like i dalmatinskog zaleđa isele u druge krajeve trbuhom za kruhom. Kažu dalje da je autocesta tada simbolizirala povezivanje sjevera i juga zemlje i predstavljala nacionalni ponos, ali Partija i antihrvatska politika to tada nisu dopustile. Pa idi(j)oti jedni šta mislite da cesta danas nije poveznica sjevera i juga? Zar nismo ponosni i danas što konačno imamo ceste, a ne seoske puteljke, koje nas vode u vrijeme bolje i kvalitetnije povezanosti? A što se tiče emigracije, ljudi su išli i ljudi će ići trbuhom za kruhom dok god bude praznih trbuha i dok god bude kruha «negdje drugdje». Nikakva cesta to neće promijeniti, naravno, krajevi koji su bolje prometno povezani lakše će ekonomski napredovati, ali da će sada teći med i mlijeko kud' cesta prođe...e neće. A autor komentara bi se trebao sjetiti razmišljanja visokopozicioniranih Hadezeovaca koji su ideju autoceste od Zagreba do Splita i Dubrovnika nazivali utopijskom, neizvedivom i praznim predizbornim obećanjem. Na kraju komentara autor poziva na pomirbu svih «dobronamjernih rodoljuba» sa željom da se svi slažemo i povežemo, a ne razjedinjujemo. A čemu je tvoj članak služio tupane?!
Sigurno ne pomirbi već podjeli i raspirivanju mržnje kod ljudi koji posjeduju samo čip mržnje, a ne i čip tolerancije.
I za kraj, kao dokaz da ljudi bez mozga žive i dišu ne samo u Hrvatskoj, ostavljam vas da čitate otvorenih usta s upitnikom iznad glave (kao u crtiću) ovu vijest iz Češke o pokušaju stavljanja crvenih vrpci na radnice u samoposluživanju koje imaju menstruaciju. Tako bi bio opravdan njihov česti odlazak na wc gdje (kvragu i te niškoristi žene sa menstruacijom...) nažalost, ne mogu nastaviti obavljati svoj uobičajeni posao. (?!?!?!)
Znate li da živite u najkatoličkijoj zemlji Europe?
E sad sam malo zbunjena. Cijelo vrijeme nas stavljaju na Balkan i govore da trebamo u Europu, a sad ispada da smo već tamo. I ne samo to, već smo i najkatoličkija (probajte to brzo izgovoriti tri puta zaredom) zemlja. Što crkva kaže, to javnost napravi («pa čak i u pogledu socijalnih pitanja»). Baš sam sretna što živim u najkatoličkičkijoj zemlji u Ojropi i šire. Ta izjava Havijera samo potvrđuje da neke stvari samo kod nas «piju vodu» i da su i ostali (neki sa zadovoljstvom) prepoznali svu izopačenost i neodvojivost «crkve u Hrvata» od civilnog života.
Tako u mom «selu» ljudi pred izbore dobivaju detaljne, eksplicitne upute za koga da glasaju. Odu lijepo u crkvu i uz komad hostije dobiju upute. I nema onda poslije zabune i izvlačenja «nismo znali». Zadnji put kad sam bila u crkvi (netko se krstio ili ženio...) svećenik je prije mise pročitao imena obitelji koje su dale prilog crkvi. Zvučalo je to otprilike ovako: «Pero Perić 2000 kuna, Mirko Mirkić 600 kuna...». E, kad je to završio, onda je prešao na osudu onih koji ne dolaze u crkvu, onih koji žive u grijehu, onih koji su (ili razmišljaju o tome) napravili (božemoprosti) abortus. Uslijedio je komentar i ekonomsko-socijalno-moralno-politička analiza Rvacke. A onda molitva, amen i komad korneta koji vas približava korak bliže raju i gospodinu.
Tako da nije teško shvatiti zašto je dobro da smo mi najkatoličkičkija zemlja. Iako ja nisam shvatila...
29.07.2004. u 16:04 | 11 Komentara | Print | # | ^
Devedeset godina ili šakom u glavu
Ajde sad iskreno, koliko vas je shvatilo da je danas točno devedeset godina od izbijanja Prvog svjetskog rata? To što se danas čini kao «ancient history» desilo se prije 90 godina što gledano u okvirima ljudske povijesti i nije tako davno, pogotovo kad uzmemo u obzir da je gotovo odmah iza «Velikog rata» koji nam je trebao poslužiti kao lekcija, uslijedio Drugi svjetski rat. Ako malo pomnije pogledamo naslove današnjih novina shvatit ćemo da se širom kugle koju zovemo Majčica Zemlja, i dalje ljudi kolju, truju i ubijaju, više ili manje organizirano u više ili manje organiziranim sukobima. Nisam jedna od onih koja misli da će jednog dana zavladati mir u svijetu, ljudi jednostavno nisu takvi, nije im u prirodi da budu tolerantni i puni razumijevanja kad se radi o interesima.
Ali barem smo napredovali, više ne ratujemo samo zbog komada zemlje već smo uspjeli pronaći mnoštvo drugih «pravih» razloga za početak ratnih sukoba. Usavršili smo i oružje pa je cijela priča manje krvava, jednim telefonskim pozivom može se aktivirati oružje sa sposobnošću uništenja ne samo susjednog neprijateljskog plemena već cijele «plavo-zelene» lopte. A najsmješnije mi je kada se bojeve glave «prebrojavaju» i kada kažu da jedna X bombica koju trenutno posjeduje Y zemlja posjeduje snagu nekoliko puta veću od one «bebice» bačene na Hiroshimu. Pa što će ti nekoliko takvih, šta planiraš uništiti Mliječnu stazu? To mi sve djeluje kao igra kauboja i indijanaca sa djecom iz «suparničke ekipe» kada sam ja predvodila kauboje sa praćkama, a indijanci su imali lukove i strijele. A lukovi su bili niš' koristi pa su indijanci otišli nabrati šibe. Pa smo mi otišli naći deblje i duže šibe. Pa su indijanci uzeli kamenčiće. Pa smo mi uzeli kamenje...
28.07.2004. u 15:52 | 2 Komentara | Print | # | ^
Pišu elektronski mediji da će se Dablousevn iliti James Bond u sljedećem nastavku fajtati protiv Srbina. Kažu da nije dobro zamjerati se Arapima i stavljati u film negativca muslimanske vjere, Rusi su “out” ili “de mode” pa su im, kažu, preostali samo Srbi. I tako bismo trebali biti ponosni što živimo u neposrednoj blizini zemlje u kojoj živi većina pripadnika “budućih protivnika agenta 007”. Ponekad je iznenađujuća percepcija drugih o vama ili vašim susjedima. Tako su me 2001. godine u Danskoj uvjeravali da su Hrvati nacionalisti, a ja sam se tome čudom čudila jer je ispred svake kuće bila zastava, a mene su prozivali nacionalistom. Razmišljali su o Hrvatskoj kao o nekoj udaljenoj, polurazvijenoj zemljici u kojoj se na ulici odvijaju sukobi hrvatskih i srpskih bandi, a pobjednik dobiva na upravljanje “bantu državu”. A ja sam se na sve to jako ljutila i uvjeravala ih d ako dođu na Jadran neće morati nositi pancirku preko kupaćih gaća.
Riskirajući da me neki ismiju, priznajem da sam prilično kasno “otkrila” da su mi neki prijatelji Srbi, a neki Hrvati. Kada je počeo rat, imala sam 15 godina i puno prijatelja i prijateljica koje sam dijelila po tome koliko smo bili bliski, a ne po tome da li se prezivaju Jovanović ili Horvat. I dan danas me čudi brzina kojom su neki ljudi “preko noći” odlučili da im je upravo nacionalna pripadnost odrednica po kojoj će se ravnati u životu. Ne spol, ne afiniteti, ne geografske ili genetičke ili rodbinske uvjetovanosti. Ne, nacionalna pripadnost je ono što će me voditi u šumi životnih nepoznanica. Ne znaš gdje bi bilo lijepo živjeti? Odgovor se krije u tvojoj nacionalnoj pripadnosti. Ne znaš tko su ti prijatelji, koja hrana je fina, koji posao je poželjan? Ma reci mi što si po nacionalnosti i sve je riješeno! Zvuči glupo i simplificirano? Samo zato što to i jest! Pa kako inače objasniti činjenicu da mi je najbolja prijateljica iz osnovne škole preko noći zaboravila broj telefona, odselila se u zemlju gdje nikoga ne poznaje, ostavila iza sebe većinu svoje imovine, prijatelje, grad i zemlju u kojoj je živjela 15 godina? Tata mi je Hrvat, a mama Slovenka. To bi trebalo značiti da sam time već dijelom “određena”? E, ne bi. I dan danas kad me netko pita za nekoga “a jel’ ona Srpkinja?”, spremno odgovaram naivnošću 15-godišnjakinje: a otkud ja znam što je?
Za nekolicinu onih koji nisu na godišnjem ili se ne spremaju na isti...
Svi su na godišnjem. Imam osjećaj da više nikoga nema u bespućima blogerske zbiljnosti. A još i bolje...Danas sam tužna i ne piše mi se. Vrijeme je usrano, na poslu me jedino još teta spremačica ne zajebava (kada me upozna, pružit ću i njoj priliku), a u međuvremenu...jeste skužili da su svi na godišnjem? U nedjelju mi se nije dalo pisati jer sam vidjela da me tako malo ljudi čitalo pa mi je jeftinije da napišem blog offline i pročitam ga svom najvjernijem čitatelju...mužu. Uostalom, bila sam u takvom «raspoloženju» da sam se rasplakala gledajući neki dokumentarac o merkatorima (to su vam one životinjice što liče na mungose, ali nisu mungosi), jednog je ugrizla zmija pa je umirao pa sam plakala...pa je ipak preživio, ali sam ja nastavila plakati. Žene...(uh-oh!) Voljela bi upoznati muškarca koji plače na dokumentarac o merkatorima. Jer ga podsjeća na nešto loše što mu se dogodilo pa sada plače, a žena ga zbunjeno mjerka sa strane razmišljajući šta je ovaj put zajebala... I tako prođe nedjelja i dođe ponedjeljak ne noseći ništa novo.
Za nepuna dva mjeseca navršit ću 29 godina. Kada sam imala 10 godina mislila sam da su oni s 29 doživjeli duboku starost. I bili jako mudri i pametni jer su puno toga proživjeli i naučili. Srećom, odavno sam shvatila da broj godina ne garantira mudrost, iskustvo i pamet. Ako smo zaista svi «tabula rasa» kada se rodimo, kako onda neki ostanu prazni i neispisani i sa 50, a nekima je ploča ispisana gusto, sitnim slovima već sa 25? Uglavnom, evo par stvari koje sam «pokupila» u svojih (nepunih) 29 godina:
1. dobri prijatelji su oni koji ne čekaju da ih nazovete već i oni vas zovu
2. ljubav je kada osjećaš prazninu i gotovo bol zbog odsustva nekoga
3. nije dobro raditi drugima, ono što ne želiš da rade tebi
4. kuhanje nije mudrost već kao i sve dobre stvari u životu, zahtijeva pažnju i vrijeme
5. prilikom prelaska ceste dobro je pogledati lijevo i desno prije nego kreneš
6. depilaciju osjetljivih dijelova tijela prepustite stručnjaku
7. većini muškaraca nije toliko važan izgled i veličina grudi koliko činjenica da su one tamo i da su im «pri ruci»
8. većini žena nije toliko važan izgled i veličina penisa koliko činjenica da je on tamo i da im je «pri ruci»
9. nije politika kurva već postoje političari koji se kurvaju
10. dobro je piti puno vode
...lista se nastavlja, ali neke stvari moraju ostati tajna jer ih morate sami «otkriti».
Neka bolji skakač pobijedi
Danas sam gledala jedan od odličnih dokumentaraca Michaela Palina, mnogima poznatijeg kao jednog od Monthy Pythonovaca. To je serijal u kojem putuje oko svijeta, a današnja epizoda dešava se u Africi, točnije u Maliju. U Maliju živi pleme Wodabee koje se davnih dana doselilo iz Etiopije u, po njima, povoljnije uvjete života. Redovito održavaju svečanost koja se naziva «Cure Solee» koje se sastoji od toga da se muškarci našminkaju, obuku svečanu odjeću i okite se nojevim perjem te plešu bez prestanka 10 dana. Zašto? Hm, što mislite što može muškarca natjerati da u pustinjskoj klimi nabaci na sebe boju, perje i skače 10 dana okrečući očima i keseći zubima (poanta je da se pokazuje bjelilo zubi i bjeloočnica)? Žene? Odgovor je točan! U njihovom društvu, isključivo žene biraju partnera na osnovi njihovog plesa, skakanja, tjelesnih predispozicija, izdržljivosti, okićenosti...Ako joj se neki «skakač» svidi, ona ga izabere i njezin je za tu noć, a poslije odluči da li će se i udati za njega (može, ali ne mora). Bila je neka žena koja je nakon 2 godine zajedničkog života (izvan braka) odlučila testirati svoga partnera među ostalim ušminkanim muškarcima. A zašto vam pričam cijelu tu proceduru? Zato što su me neki moji prijatelji uvjeravali da je žena ta koja «izabere». A ja sam u tom trenutku pomislila, da je tome tako, moj ljubavni život bi bio puno lakši i nekompliciraniji. Ne znam baš kako bi kod nas funkcioniralo da žene biraju partnera na nekom «općenarodnom» veselju gdje bi potencijalni ženici plesali dok ih ne «beziciraju» (moj muž prvi ne bi prošao jer ne voli plesati, hi, hi). A možda neke seoske zabave i nisu ništa drugo, možda je subotnja špica u metropoli zapravo skakutanje okićenih muškaraca i žena koje traže partnere... Ipak, još uvijek ne vjerujem da su isključivo žene te koje biraju jer onda bi značilo da same sebe činimo nesretnima ulazeći u veze za koje bismo po prirodi stvari trebale znati da su osuđene na propast. Iako pomalo počinjem shvaćati prednosti «Wodabee» modela...
Vrlo ugodno za pucati
Surfam ja tako internetskim valovima 
, tražeći nešto zanimljivoga i naiđem na Glock online …prva hrvatska web stranica o Glock pištoljima. Na stranici osim tehničkih značajki pištoljčine, možete vidjeti i prednosti i mane modela
jer postoje stotinu drugih sredstava zaštite (sprejevi, električni pištolji za omamljivanje...jebemu, pa i obična bejzbol palica je dobra kad ti je život ugrožen). Oni koji posjeduju oružje za odstrijel životinja spadaju u kategoriju ljudi kojima želim da pokupe neku bolnu i teško izlječivu spolnu bolest. Znam da je potrebno regulirati broj divljih životinja, znam da treba bolesnim životinjama skratiti muke, ali kada pročitam da je nekome tipu u prtljažniku pronađeno 200 ptica pjevica ili da je netko upucao susjedovog psa ili mačku jer mu je lajao/mjaukao ispod prozora...grrrrr. 
Ne poznajem niti jednu ženu koja skuplja oružje pa pretpostavljam da neki imaju screensaver Glocka kako bi se osjećali moćnijim jebačima no što jesu. Radim u firmi u kojoj je Politički nagovorio Glavu da zaposli nekog njegovog «pajdu» koji stalno nosi pištolj. I šeće se hodnikom i ponosno ga pokazuje. Može ga «napeti bez ruku» oslanjanjem na nogu. Zato sam pomalo nervozna kada ga vidim u hodniku pa često idem u wc kako bi se sakrila i izbjegla susret s njim. Zato ja najpozitivnijim vijestima smatram one tipa «Pero H. (42) ustrijelio sebe u nogu, a susjeda u ruku pokušavajući ustrijeliti psa lutalicu». Tada slavim, smijem se i u sebi izgovaram molitvu «dabogda se to desilo svakome tko pokuša sličnu radnju». Do sljedećeg pucnja...
23.07.2004. u 14:19 | 13 Komentara | Print | # | ^
Par riječi o onim stvarima
Gledam ja jučer emisiju valjda najbogatije žene u SAD-u (da, mislim na Oprah Show) gdje neka majka iznosi «potresno» svjedočanstvo o tome kako je njezina kćer odlikašica i ispunjava sve svoje izvanškolske obaveze i sada ona nema srca postaviti joj ograničenja. Onda se javi druga žena-biser i kaže da ljudi nisu svjesni da ono što im djeca mogu raditi sa 2 godine utjče na ono kakvi će biti sa 16. I kao vrhunac, povede neka teta psiholog priču o oralnom seksu kod maloljetnika koji ga u Americi po njenoj priči počinju prakticirati sa 10, 11 godina i tretiraju ga kao poljubac za laku noć?!?!?! Kao uzrok toj anomaliji navela je loš utjecaj odraslih, posebno bivšeg predsjednika Clintona koji je i sam izjavio da oralni seks nije seks...
Osim što me ta emisija još jednom učvrstila u mom uvjerenju da su Amerikanci najdebilniji narod na svijetu nastao iz ostataka Staroga svijeta, počela sam razmišljati kao moja baka kad je govorila «toga u moje doba nije bilo». Danas listam novi Globus kad tamo slike golih teta, u, štonobisereklo, «koloru» sa «frizurama» raznim, s dlakama, bez dlaka i jedan jedini goli striček sa svojim međunožnim «folklorom». Moj nećak koji uskoro navršava 7 godina imao je prilike na TV-u i u novinama već dosta puta vidjeti scene golih ljudi u određenim aktivnostima. A ja nekako mislim da ja baš nisam imala tih prilika. Jedina golotinja koju smo mi mogli vidjeti je bila na kiosku s novinama ako bi prodavačica zaboravila sakriti Start ili Vrući kaj ili nešto slično. Ja sa svojim roditeljima (hvala ti bože) nikada nisam imala razgovor «o onim stvarima». Mogu se samo nadati da nikada neću jer još uvijek ne razmišljam o njima kao o spolnim bićima kao što ni profesore u školi nisam zamišljala kao takve. Jednom prilikom sam čula tatu kako «pod gasom» priča svoje dogodovštine sa prvim porno filmovima. Jedan prijatelj je nekako nabavio projektor, a drugi je od gastarbajtera nabavio švedski pornić. Cijeli muški kolektiv u firmi i šire, skupio se u zagušljivom skladištu da gleda «kako to rade na filmu». Mora da je to bio doživljaj... a danas je dovoljan jedan klik miša i sve se pojavi na monitoru...čarolija je nestala?
Najvažnija stvar u životu ili o papučarima i papučarkama
E sad se sigurno pitate koja je to najvažnija stvar u životu. Ovisi, naravno, o vama. Nekima je to zdravlje, nekima lova, nekima sreća, a meni...ljubav. Pokušat ću izbjeći opasnosti padanja u sladunjave lamentacije o ljubavi, leptirićima i šarenim cvjetićima...odlučila sam se pisati o tome tijekom jutarnjeg pregledavanja novina. Pri tome ću navesti dva članka koji naizgled nemaju veze jedan s drugim, ali ipak...
Neandertalski "bračni" par pokopan zajedno
Odmah mi na pamet pada moj najdraži citat iz Ionescovih «Stolica»: «A toliko sam želio silno da kosti nam budu u grobu istu i lešinom našom bijednom hranimo istu glistu, trunući jedno uz drugo.» Pa šta nije to «ultimate» izraz odanosti, vjernosti, ljubavi, strasti...sve u jednom pomalo scary izljevu nježnosti?
Sexi papučari!
Ovdje jedna teta novinarka evocira nekadašnju definiciju «papučara» i postavlja teoriju da današnji moderni muškarac mora biti «papučar» jer to društvo od njega očekuje. Slažem se s njom da današnji muškarac mora znati puno više nego onaj prije 20-ak godina. Ali ja sam oduvijek smatrala da je taj termin omalovažavajući bilo za ženu ili za muškarca. Jer žene isto mogu biti papučari, imam nekoliko prijateljica koje spadaju u tu kategoriju. S takvim osobama vam obično treba dva-tri tjedna da dogovorite običnu kavu jer ona mora uskladiti raspored sa muževim željama («znaš, danas se zaželio sarme/schwartzwaldice/ptičjeg mlijeka, a znaš da se ona dugo priprema pa nemam vremena...»). Isto tako, takve osobe nisu stanju same donositi odluke već se za svaku sitnicu moraju konzultirati s mužem/dečkom («joj, ne znam kak' mi ta majica stoji/da li mi se sviđa...moram ga pitati što on misli...»). Muški papučari nisu oni koji znaju kuhati, promijeniti pelene, napraviti bechamel umak ili razlikovati vrste zelene salate te (nedajbože) sortirati veš prije pranja. Papučari su po mojoj definiciji oni koji se u silnoj inerciji bračnoga ili života u paru, prepuštaju dirigiranju bolje polovice do te mjere da ih to potisnuto nezadoljstvo pretvori ili u biljku koju pomičeš kad usisavaš ili u potencijalne hodajuće bombe koje samo čekaju kad će otići u «Impi» i aktivirati bombu. Uskraćivanje sebi nekih prava (pravo na odluku, na drugačije mišljenje, na razbijanje tanjura ili večer vani s prijateljima) najobičniji je odraz nevoljenja samoga sebe i time nikome ne činimo uslugu i ne izražavamo ljubav. Ljubav je trenutno najvažnija stvar u mome životu, a kada navršim 70 najvažnija stvar će mi vjerojatno biti zadržati sve svoje zube ili izdržati do wc-a... No do onda će proći još puno blogova.
20.07.2004. u 14:23 | 11 Komentara | Print | # | ^
Uz jutarnju kavicu...
Evo, da podijelim s vama što sam čitala uz kavicu (naravno, nakon jutarnje doze bloga). Najbolje ocrtava moje trenutno raspoloženje («tell me why I don't like Monday...»). Pa kako da se čovjek malo razveseli uz jutarnje «novine»? Nije me bitno raspoložio niti Lenjin sa svojim novootkrivenim sifilisom, niti ludi Britanci u muzeju koji hoće struju radit od govana...
HDZ-ov gradski vijećnik nogom udario ženu
HDZ-ov političar koji je pregazio djevojčicu pa pobjegao - u Savjetu za sigurnost u prometu!
Nezavisni sindikat građevinara prosvjeduje protiv potpisivanja ugovora s Bechtelom
Ministarstvo financija intenzivno radi na poreznoj reformi čiji bi detalji mogli biti objavljeni već ove jeseni
Spomenar
Vidim da je kod nekih blogera/ica obicaj napisati par rijeci o najdrazim knjigama, glazbi, citatima...štolivec...nešto kao pitanja u onim spomenarima što smo kao klinci ispunjavali u školi. Bio je to dobar nacin približiti se nekome tko vam se svidja, a svi su bili ponosni kada bi ih netko smatrao «dovoljno važnim» da ispuni njegov spomenar.
Davno prije nego je Tolkien postao «moderan», procitala sam sve od njega što mi je dopalo ruku. Bila je to ljubav na prvi pogled i danas kada mi netko kaže da je procitao «Gospodara prstenova» kako bi pratio film ili kako bi ga usporedio s filmom, smatram to svetogrdjem. I svake godine ga ponovo citam i cuvam ljubomorno na polici na pocasnom mjestu gdje ceka moju djecu koja ce ga procitati.
Ako kažem da imam i cijelu kolekciju «Harry Pottera», neki ce se zacuditi i pomisliti da to nije spojivo sa bardom fantazije, dobrim starim Johnom Ronaldom Reuelom Tolkienom. Možda i nije, ali zavoljela sam Harrya bez obzira na sveopcu potteromaniju. I on ceka na polici da ga potomci procitaju.
Kada sam otkrila Hessea procitavši «Stepskog vuka», trebalo mi je procitati još i «Demijana», «Narcis i Zlaotusti» i «Igru staklenim perlama» da shvatim da je Hermann «my man».
Kafka me osvojio sa «Pismima Mileni» i «Dvorcem» i dandanas mi je želja otici u Prag i posjetiti malu, plavu kucicu u kojoj je on navodno živio...
Ako se želim sjetiti puberteta i svih onih «neugodnjaka» ponovo procitam ciklus «Adriana Molea». To mi uvijek pomogne da ne žalim za mladjim danima...
«Vodic kroz galaksiju za autostopere» (svi dijelovi) je tako fenomenalno smiješna i cudna knjiga da je na popisu «must read». Tu spadaju i gotovo sve knjige Ephraima Kishona i knjiga «Tri muškarca u camcu, a o psu da ni ne govorimo» J. Jeromea.
Od «domacica» volim A. Tomica (oprosti mi Lebe), Tribusona, Jergovica...
Popis se nastavlja i dalje i prilicno je dugacak (oduvijek obožavam otkrivati nove knjige i ponovno otkrivati stare)... I za kraj moj najdraži citat iz «Kiklopa»- «dokle pamcenje u smucenoj mi glavi stoluje, moj bijedni duše sjecat cu se tebe»...
Dabogda ti dijete postalo milicajac
U mom kraju je jedna od gorih uvreda, u ono «mracno» doba za kojim svi danas žale, bila kletva «dabogda ti dijete postalo milicajac». Razlog je jednostavan, mili/policajci su se tada vrbovali iz redova slabije obrazovanih, obicno manje inteligentnih ljudi koji nisu mogli biti ništa drugo. Moji roditelji nisu otpocetka imali neku jasnu predodjbu što žele da im djeca postanu. Tek su kasnije odlucili da sestra mora upisati ekonomski fakultet (kad vec ne može pravo ili medicinu), a o meni tada još nisu razmišljali. Sestra je upisala ekonomski, ali ga nikada nije završila, zaljubila se, udala i napustila fakultet koji uopce nije niti htjela upisati. Zato sam ja ispala bijela, a ona crna ovca. Upisala sam fakultet (istina s jednom godinom zakašnjenja), završila ga i postala prvi akademski pripadnik naše obitelji. Danas mi govore da su ponosni, ali nije uvijek bilo tako. Kada sam se upisala, rekli su: to je dobro, ali samo ti njega završi. Kada sam diplomirala, rekli su: to je dobro, samo sada nadji posao. Našla sam posao i rekli su ponosno: kceri to je odlicno, samo se sada udaj. Odselila sam se, živim s mužem, odavno financijski ne ovisim o njima, a oni mi prekjucer kad sam bila kod njih kažu: dobro si našla posao, živiš s mužem u vašem stanu, ali šta cekate s djecom? Pomislim da mi je sestra prošla bolje, odselila se puno prije, udala se puno prije, ima dva sina, ali znate što joj moji roditelji govore na svim obiteljskim okupljanjima? Kažu: da je barem završila fakultet, sve bi bilo puno bolje...
Sunce moje malo
Prošlo je tri tjedna otkako je dobio otkaz. Ja sam ovaj tjedan počela raditi i sada je sam doma i čami čekajući da dođem doma i ispričam mu kako mi je bilo na poslu, s kim sam se čula, što ima novoga. Počeo je kuhati. Dobro je moja mama uvijek govorila «svako zlo je za neko dobro». Prekjučer je samoinicijativno ispekao neke pogačice sa grožđicama (u narodu bi rekli cvebama), a jučer je umijesio tijesto za pizzu, «nafilao» ju i spekao. Bila je odlična. Svaki dan kada dođem doma moram pažljivo pogledati što je drugačije od onoga kako je stan izgledao ujutro jer se inače bojim da će se uvrijediti da ne cijenim to što radi po kući. Cijenim srećo, itekako. 
Tako neki dan nisam primijetila da je skinuo naljepnice sa lajsni od laminata (za neupućene, to su vam oni «pragovi» uz rubove laminata koji idu uz zid). Nije se jako uvrijedio, ali stvarno nemam običaj pregledavati lajsne, a te naljepnice su tamo stajale otkad smo postavili laminate pa ih više nisam niti primjećivala. Sorry sunce... trudim se...
To što moram gledati na svaku utrošenu kunu (točnije, ne smijem ih trošiti) ne smeta mi koliko mi fali to što više ne zaspimo zajedno zagrljeni. Ja se naime odvučem u krevet, u najboljem slučaju, iza Sopranosa, a on budući da spava svaki dan do pola 11 ne ide spavati prije jedan. Ništa, morat ću piti više kave da ostanem budna, pa tko je to vidio spavati punih 6 sati... Ne brinem se, imam neki weird osjećaj da će se sve riješiti svojim tokom (nadam se da i on tako razmišlja, bar tako djeluje). Naš današnji razgovor:
Ja: bok mali, šta radiš?
On: bušim (op.a. postavlja policu koju sam ga molila da postavi već prije mjesec dana)
Ja: pa jel' ide?
On: ne ide, bušilica je preslaba za naše zidove
Ja: ma dobro, stavit ćemo sliku preko rupa ili ćemo zalijepit flastere preko (smijeh)
On: ne možeš staviti sliku jer ne možeš izbušiti rupu za kukicu na koju ide slika
Ja: (smijeh) a jel možeš danas malo usisati?
On: zašto?
Ja: pa nema nas ovaj vikend doma, a kuća je zmazana (kako književno!). Usisaj dnevnu sobu i predsoblje, kuhinju ne moraš jer si ju oprao neki dan.
On: pa oprao sam i predsoblje samo ti to nisi primijetila!
Ja: (posramljeno) sorry, ajde onda usisaj samo tepih u dnevnoj i spavaćoj (baš sam prase, mislim si...) ...i mucice ispod kreveta... (op.a. to su vam nakupine prašine...)
On: može...volim te...
Ja: i ja tebe, vidimo se...
Ma bit će sve u redu.
Novi razvoj situacije
Uvukao se neki strah u blogersku zajednicu, svi su iznenađeni «incidentom» s Dritom. Nitko nije vjerovao da se to može desiti. Dobro, skidali su se i prije blogovi, ali samo ako se netko htio reklamirati ili slično, ali ovo je definitivno presedan. Ne želim se svrstavati ni na stranu «degradiranog-pa-opet-vraćenog» Drita ni na stranu Darija koji je cenzuru napravio valjda sa željom da svi blogeri (pa i oni poput Markeca) mogu pisat šta hoće i kako hoće. Ali onda i Drito ima pravo psovati (tu je vrlo kreativan) i kritizirati. Pa ja i muž smo jučer čitali Drita pa Markeca pa komentare na Drita i smijali smo se do jedan sat u noći. Poanta je, dragi administratori...nemojte se toliko brinuti oko osjećaja nas blogera, pa svi znamo da smo podložni kritikama, kako dobrim, tako i lošima. A ako ideš čitati Drita, Leba, Daywalkera...nemoj očekivati smajliće i post o «kupovini hlača sa dobrim sastavom u Impiju» već snažan tekst sa porukom i (ponekad) pokojom psovkom.
Uglavnom, ništa više nije kao prije...jučer nisam mogla otvoriti svoj blog i već me pukla paranoja da su mi maknuli blog jer sam malo popljuvala neke ljude...pa se ti sad opusti i piši iz srca...
Ako kojim slucajem namjeravate živjeti u Hrvatskoj...
Ako kojim slucajem namjeravate živjeti u Hrvatskoj i to nedajbožemioprosti na neko duže vrijeme, na primjer...ostatak života, dobro je znati nekoliko stvari.
Nemojte se baviti politickom mišlju ili djelom zalud tj. osim ako niste u Hadezeju jer inace ste pocinili spolni odnos sa životinjom koja je prekrivena bodljama (u prijevodu, jebali ste ježa).
Ne k/gradite mimo svih zakona i propisa osim ako niste a) pjevali na skupovima Hadezeja ili b) umirovljeni general koji ima i tri stana od 250 kvadrata ukupne vrijednosti 600.000 eura.
Ne lažite osim ako niste sigurni da vas ne snimaju kamere Hateveja (ma možete i tada ako imate broj mobitela od novinara koji vas je snimio) ili iznimno, ako je predizborna kampanja.
Ako zadobijete ozljede opasne po život i potrebna vam je transfuzija, provjerite da li je krv koju dobivate testirana na sifilis jer ako ne provjerite...he, he...postoji velika mogucnost da nije i da cete sljedecih nekoliko mjeseci partneru/ici objasnjavati kako ste to dobili sifilis, a niste bili nestašni sa susjedom.
Kada snimite porno film, prijavite ga kao svoje autorsko djelo. Vjerujte mi, to ce znatno ubrzati upravni postupak kada tužite nekoga za neovlašteno puštanje ili korištenje vaših filmova.
Ukoliko ste jedan od onih koji se naziva novinarom, budite spremni provesti par mjeseci u zatvoru, biti ucijenjeni ili biti primorani promijeniti prezime kako biste se umilili «zna se» kome.
Ako vam se desi da «zabunom» (mig, mig) zamijenite stan od 30-ak kvadrata za jedan od 100-njak i to bez ikakve naknade ili poštivanja procedure...Dakle, ako vam se to «zalomi» i prokletnici od novinara to saznaju, a vi baš morate gostovati u nedjeljnoj emisiji koja je dosta gledana pa ne možete samo tako zataškati stvar...rasplacite se! Dajte si oduška, kažu da je plac dobar za dušu i tijelo (moja baka je uvijek govorila «pusti ga nek place, manje ce pišat!»).
Budite jako dobri sa svojom djecom jer kad odete u penziju necete imati para za umirovljenicki dom, a niste valjda ludi da poslušate Najboljeg Ministra u Svemiru i prepišete svu imovinu državi. Ona vas je i dovela u situaciju u kojoj se nalazite.
Eto, ukratko, ako se još necega sjetim dopisat cu... E, da...svaka slicnost sa stvarnim osobama i dogadjajima je potpuno namjerna.
Pasija po Rojsu i Hebrangu te Super Jaci
Da li je itko primijetio tko je vodio nedjeljni dnevnik Hateveja? Novinar pod imenom Zoran Šprajc. Zašto je to neobično? Pa ako ne znate cijelu «štoriju» nije vam neobično, ali ako znate da je dva dana prije toga Najbolji Ministar u Svemiru (pa zar moram uopće napisati Hebrang?!)
rekao na Oteveju da na Hateveju radi jedan zločesti novinar Jovanović, a zbunjeni ga novinar pogledao i izjavio da ne poznaje novinara pod tim imenom, a NMS (najbolji Ministar Svemira) ga informirao da je to Šprajc koji je njemu poznatiji kao Jovanović...Eeeee, jel vam se upalila lampica? E sad, paralelno sa tim nemilim događajem, dogodila se i nečuvena intervencija Super Jace (ma znate...Jadranke Kosor) 
kada je nazvala novinarku Hateveja i rekla da nije zadovoljna njezinim prilogom u Meridijanu, kak je to mogla tako napaviti i da su se njih dvije očito krivo razumjele (iako ja vjerujem da se to stalno dešava samo javnost to ne sazna). Vrli urednik Sve Samo Ne Informativnog programa Hateveja bio je osupnut, zabezeknut, zapanjen čak 
, informacijama o ta dva nemila događaja i rekao da će to sve «pomno ispitati». Kad ono sljedeći dan, gledam ja Dnevnik nevino ni ne sluteć...kad ono novinar Šprajc (ili po NMS-u Jovanović) vodi dnevnu «sve samo ne» informativnu emisiju Hateveja! Nagrada zbog hrabrog opiranja sistemu, mito zbog nepodizanja tužbe ili nešto treće? Povijest će pokazati, ja samo vidim da se svaki dan sve više faca koje nismo gledali neko vrijeme na «malim ekranima» opet uvuklo u prave analne otvore pravih osoba pa ih opet moram gledati i što je gore slušati. A siroti Rojs?
Pa nije dosta što su ga bacili u penziju (on je jedan od onih kojima ispred imena pišu umirovljeni general), izbacili ga iz Najbolje Stranke u Svemiru (za neznalice- to vam je HadeZe), porušili mu kućerak (i bazenčić) i zabranili ulazak u zemlje EU (to je Sanader isposlovao kako bi ga izbacio iz Rvacke kada ona uđe u EU) već ga još dodatno maltretiraju sa plaćom, a čovjek neraspoređen (to se ne odnosi na fizičke disproporcije već na radno mjesto). Pa do kada?! Ah, i onda se sjetim svojih problema i sve me sram kada vidim tako hrabre ljude NMS-a, Super Jacu i Neraspoređenog Ali s Plaćom Od 14.500 Kuna Rojsa. 
13.07.2004. u 15:39 | 11 Komentara | Print | # | ^
Ništa mi neće ovi dan pokvarit...vapšuvarivari....
Tri noći nisam spavala «kak bog zapovijeda» jer sam imala noćne more oko povratka na posao. Šta mi Glava sprema, na koje će me radno mjesto sada baciti, u koju podrumsku mišju rupu... Danas sam nekim čudom (valjda sam totalno «ispalila na živce») pronašla neku novu snagu (ili ludu hrabrost) i više se uopće ne žderem. Kako Krleža kaže «nigdar ni bilo da ni nekak bilo...». Pa valjda će mu već dosadit to maltretiranje pa možda i nađe nove žrtve, uglavnom ja se više neću brinuti jer sam shvatila da se sranja dešavaju brinula ja o njima ili ne. Brinem se...sranje...ne brinem se....opet sranje. Pa ti sad zaključi šta ti je pametnije. Idem na rođendan od nećaka, najest ću se torte, glupirat s klincima, navečer «obljubit» muža i bog te veseli!
"Gledan van, ludilo je dan al to je normalno skroz jer je kolovoz I smokve cide med, u čaši topi se led, tako brzo - to ne mo'š više pit - Brad! Manistra od jučer i salata k tome od kapule i pome, zatim kava dabome. Po ekipe je već na štekatu, na makijatu, di oni i ja - tu Veliki pauk gmiže mi po vratu gadno mi ga taknit, ima dlaka, a i tlaka se maknit zbog tlaka u zraku sunce pretvara mozak mi u žvaku. Pa san se zavalija, totalno pasivan slušan Marley-a i Attack koji je masivan “Pod maju ti se zavuka !!!”. Ma neka pauka, stari, ništa mi neće ovi dan pokvarit.
Ništa mi neće ovi dan pokvarit, (vapšuvarivari, vapšuvarivari, ..) nikakvi crnjaci ni ružne stvari (vapšuvarivari, vapšuvarivari, ..). Ništa mi neće ovi dan pokvarit, (vapšuvarivari, vapšuvarivari, ..) ni lupeži, barbari, ni glupi političari ni umišljene čunke ni zli komentari ni generali ni svjetski vladari.
U carstvu ladovine ne želin ni vidit novine ni muziku ni sport dok motan novi...ovi. Ne želin niti jedan suvišan podatak ne želin u mozgu spoj kratak. Sidin se, spreman se, dignit se i poć a to će bit kad se pripadnen da neću više moć uvatit još ono malo sunčevog sjaja da mi osuši kupaće kad su mokre oko jaja. To je neugodno! Još uvik sidin i mislin “Ustat il' odustat?” i vidin - ti vadiš balun za picigin, a ja letin ka pingvin danas za ništa ne vridin. Danas odmaran, to mi apsoštrumfno odgovara da ležin i ne mičen se poput tovara i samo slušan želudac kako mi vari ništa mi neće ovi dan vapšuvari. Ništa mi neće ovi dan pokvarit, (vapšuvarivari, vapšuvarivari, ..) ...(Alles gut, The Beat Fleet)"
Da li svi dobri zaista "odlaze" mladi i da li mi koji ostajemo ista vrijedimo
Kao trinaestogodisnjakinju opcinjavale su me price o nesretnim ljubavima, nemirnim umjetnickim dusama koje neshvacene od svijeta i drustva nakon brzog bljeska jos brze zgasnu. Obozavala sam Jesenjina jer su me njegove pjesme znale dirnuti, ali jos sam ga vise voljela jer je bio nesretno zaljubljen u Isidoru Duncan (iako su imali neku "vezicu"), a jos vise jer je skoncao zivot vlastorucno se objesivsi u nekom hotelu o radijator. 
Moja zanesenost "romanticnom" smrcu neshvacenih dusa nastavila se tijekom tinejderskih godina kroz obozavanje Hendrixa
i Janis Joplin te naravno Jima Morrissona. To sto su svi skoncali od prevelike doze narkotika, najcesce ugusivsi se u vlastitoj bljuvotini, nije znatno utjecalo na moje misljenje. Oni su tada u mojim ocima, kao i Lennon i James Dean , iz ovih ili onih razloga sputani na vrhuncu svojeg stvaralastva, u vrijeme kada su nam imali najvise za ponuditi. I tada sam pomislila, covjece pa najbolji stvarno odlaze mladi, a kako nas je skola odvela coporativno da gledamo La bambu (kada je u avionskoj nesreci poginulo i vise glazbenih talenata) koja je tada bila filmski hit, moja teorija se sve vise i vise potvrdivala. Tijekom vremena shvatila sam da ipak nije posve tako. Neki "dobri" odlaze rano, a neki ostaju medu nama do kraja. Neki dan je umro jedan od meni najdrazih glumaca, Marlon Brando. Ostavio je iza sebe fantasticne uloge i jos bolje filmove, a nakon danasnjeg odlicnog osvrta Miljenka Jergovica u Jutarnjem, shvatila sam da je ostavio i puno vise (clanak analizira utjecaj filma "Divljak", "Posljednji tango u Parizu"i "Kuma" na drustvo). Drugi primjer je Elvis Presley koji je umro u pedeset i nekoj nakon toliko uspjesne karijere da je proglasen "kraljem".
Ne mislim da je mogao zavrsiti ikako drugacije, a mislim da to nije niti htio. Ovako legenda zivi, a svi na spomen "kralja" znaju o kome govorite. Takvih primjera o dugovjecnoj uspjesnoj karijeri medu glazbenicima, glumcima, umjetnicima ima bezbroj (Bob Dylan, Paul Newman, Pablo Picasso...). Cijela prica sa "slavnim" ljudima precrtava se i na svakodnevicu. Stoga danas mislim da jedan Morrison
posjeduje istu karizmu kao i neki zivuci glazbenik, samo bitno drugaciju jedna od druge, ali ne nuzno i siromasniju.
Mracne sile potrosackog uma
Trazila sam savrseni poklon za moje necake koji krecu u skolu ove jeseni . Odlucila sam se za pisaci stol i kao svaka djevica koja temeljito obavlja kupovinu, obisla sam sve trgovacke centre i salone namjestaja kako bi usporedila ponudu i cijene. Tako sam danas bila u Metrou koji je u 17 sati bio toliko pun da smo se jedva kretali kroz bujicu ljudi. Vidjela sam 6 trudnica sto je 6 trudnica vise nego sto sam vidjela u proteklih 6 mjeseci. Vidjela sam povecu obitelj Kineza koji su kupili pet velikih pakovanja rize (to vam je 5x6 kutija rize), dvije kasete kupusa i hrpu wc papira. Zakljucila sam da ili imaju probavnih problema od tolike rize i kupusa ili imaju ugostiteljski objekt. Bacila sam se u raspravu sa muzem o tome kako se japanke izradene u Kini zapravo trebaju zvati "kinanke", a sve to zato sto je svaka druga zena koju smo vidjeli imala japanke i na kraju je moja svekrva kupila japanke "made in China". Ako je istinita ona tvrdnja "ono si sto kupujes", mi ljudi smo svi takvi hiper konzumenti i zderonje jer svi kupujemo kao da svijeta sutra nece biti. Neke dvije zene su se raspravljale koja je prva vidjela posljednju traper suknju na vjesalici jer su obje posegnule za njom u isti cas. I shvatila sam da smo mi isto takvi, kupujemo stvari koje nam nisu nuzno potrebne, ali kada si vec tamo, "moras" nesto kupiti jer inace si bez veze dolazio. I na kraju smo kupili muzu bermude te rajcice i dumbir jer me oduvijek zanimao njegov okus i kako se priprema. Stol sam nasla u Pevecu, savrsen je za moje decke jer umjesto ruckica na ladicama ima male nogometne lopte. Inace, danas mi je pao veliki kamen sa srca jer sam konacno upisala drugu godinu postdiplomskog, skuckala sam novce i teska srca se odvojila od njih, sada samo ostaje "laksi" dio price tj. polaganje ispita. Ali tjesim se da je to dugorocno ulaganje koje ce mi se jednog dana vratiti, ovako ili onako...Jos samo dva dana uzivanja na godisnjem, a onda natrag na "robiju"... Vec me pocinje boliti zeludac i glava...a da me barem "boli ona stvar", mozda jednog dana, nada posljednja umire (tako barem kazu).
Tko o cemu, vojska o skracenju, a kurve o postenju...
Najdrazi film moje svekrve je film "Zgodna zena".
On joj svaki put izmami suze na lice i povrati joj vjeru u ljubav. A mene svaki put beskrajno nasmije. Posebno su mi smijesne scene u kojima se glavni zenski lik koji je prostitutka ljuti na glavni muski lik kada ju nazove prostitutkom. Druga najsmjesnija scena u filmu je ona u kojoj ona prica tuznu pricu svog zivota. Nasla se sama u nepoznatome gradu, ljudi su je podcjenjivali i ona je kako bi platila stanarinu postala prostitutka (namjerno ne koristim izraz "kurva" jer iz zivotnog iskustva znam da nisu sve kurve prostitutke i obrnuto...). I sada je strasno uvrijedena jer joj je frajer koji ju je pokupio na cesti i platio za seks nazove prostitutkom, a ima i smijesno pravilo da se ne ljubi s "musterijama". Moje cvrsto uvjerenje (cvrsce od ljubavi Jadranke Kosor prema Sanaderu) jest da nema opravdanja za osobe koje se kurvaju ( ne prostituiraju) bilo za novac, bilo za druge stvari i nema te "teske zivotne situacije" za koju mozes reci "o.k. sad nemas drugog izbora, pocni se prodavati". Ma, nemojte me krivo razumjeti, ja ne mislim da se oni uopce trebaju opravdavati, ali uzaludnim smatram bilo koji odgovor osim "zato sto zelim" ili "zato sto mi se to cini najlaksim nacinom, a prelijen/a sam probati bilo sto drugo". Svi ostali "izgovori" i "opravdanja" vrijedaju inteligenciju osobe kojoj se ta prica pokusava prodati. Inace se omalovazavaju svi istali ljudi koji se ne predaju (i ne prodaju) vec pokusavaju iz dana u dan plivati iznad povrsine. Zato potaknuta popisom 6 najslavnijih konkubina (ili kurtizana) zakljucujem post savjetom svima koji su u nedoumici. Ako ikada postanete kurva (sto je profesija kao i svaka druga, neki kazu i najstarija na svijetu), nemojte kriviti druge ili nepovoljne zivotne okolnosti...shvatite da je to od pocetka pa sve do kraja, samo vas izbor i odluka.
Veza sa svijetom
Svatko se prije ili (po mogucnosti) kasnije mora suociti sa svojim najdubljim strahovima i najljucim neprijateljima.
To sam i ja ucinila (doduse nevoljko)spremna na neizvjestan ishod. Skinula sam se u bokserice i majicu na tregere (Dalmatinci bi rekli spaline) i krenula u borbu.Protivnik je stajao neusmiljeno mi prijeteci bez ikakve namjere da uzmakne. Znojila sam se na mjestima za koje nisam niti znala da se mogu znojiti, noge su me pocele izdavati, a kraljeznica je pocela poprimati oblik slova glagoljice.
Cak je i On shvatio da me ne smije prekidati u ovakvim prijelomnim trenucima te je samo povremeno provirio i provjeravao da li sam medu zivima.
Trebalo mi je tri sata da pobijedim neman i na kraju sam s pobjednickim osmjehom pogledala pobijedenu zvijer. S druge strane sobe stajale su hrpe i hrpe...ispeglanog vesa.
Dante se krvincki zeznuo kada je previdio 10. krug pakla, krug u kojem su grijesnici koji moraju zauvijek peglati.
Inace, moj muz je u nedjelju zakljucio da nam modem "ne radi kako spada" pa ga je deinstalirao. Naravno, nije ga mogao ponovo instalirati sljedeca tri dana jer je pokusavajuci popraviti modem "sredio" windowse (i zato nemam dijakriticke znakove!). I tako sam tek danas dobila vezu sa svijetom tj. blogom. It is good to be back.
Je li susjedova trava zaista zelenija?
Cijeli današnji dan provela sam na stranačkom seminaru na kojem su nas prepametni Nijemci učili o svojoj stranačkoj strukturi, radu stranke, sistemu komunikacije i sl. Za sve to pametovanje sigurno su pobrali dobru lovu, a nisu nas naučili ništa što već nismo znali. Imaju gotovo identičnu stranačku strukturu, oblike komuniciranja sa članovima stranke, ali i biračima. I još je tip (bila su dvojica) započeo svoje izlaganje riječima «Na nas se baš i ne trebate ugledati jer smo izgubili posljednje izbore…». Pa da čovjek ispali na mozak! Mi smo Hrvati stvarno tipični po tom pitanju, uvijek trebamo nekoga sa strane da nam kaže da imamo dobrih stvari, da imamo pametnih ljudi, da imamo super more, odličnih mogućnosti za razvoj…I definitivno kod nas vrijedi ona izreka da je susjedova trava uvijek zelenija. Bila sam na ljetovanju na Kreti i u Turskoj. Grci i Turci beru ogromnu lovu od turista za nekakve izlete koje ja mogu organizirati u svojoj mjesnoj zajednici. U minojskoj palači (znate priču oko labirinta i minotaura…ma ako ništa drugo gledali ste Xenu ili Herculesa) pokazivali su nam izbetonirane zgrade iz 19. i 20. stoljeća koje je sagradio neki Englez koji je prvi iskopao grad kralja Minosa prema svom nahođenju. Njemu se «činilo» da je to tako izgledalo i on si je preko originalnih građevina koje je sravnio sa zemljom izbetonirao (?!?!) svoju viziju grada. Jedina autohtona stvar u tom gradu je pod tj. dio ceste. E, a onda su se još neki Englezi iščuđavali cvrčcima na boru jer oni valjda nemaju toga u Engleskoj. Pa dođite u Hrvatsku, imamo u cijelosti sačuvane građevine iz rimskoga razdoblja i prije, imamo Vučedol, Arenu, Dubrovnik, Split, Zadar, Klis, ma koje god razdoblje hoćeš mi ga imamo sačuvano u izvornom obliku. A imamo i cvrčaka koliko vam srce želi, možemo ih izvoziti u Englesku ako baš hoćemo. U Turskoj ista priča, odveli nas lošom cestom na «safari» u jeepovima bez krova i na vrhu brda pokazali lijepi pogled, prodali flašicu Fante za 3 eura, dvije fotke za 7 eura i naplatili izlet po osobi 20 eura i bog te veseli. Pa šta smo mi stvarno veći tukci od Grka i Turaka? Nemojte me krivo shvatiti, bilo mi je savršeno i u Grčkoj i u Turskoj, bilo je prekrasno i puno sam toga prošla i vidjela, ali žalosti me to što izgleda moramo otići u stranu zemlju da uvidimo blago, ljepotu i mogućnosti koje posjedujemo pred našim nosovima. Naša zemlja, građevine, more i da, naš cvrčak.
Memories...
Sjećanje je vražja stvar, kada ti je najpotrebnije da se nečega dosjetiš, nikako da «nadođe», a kada nešto želiš zaboraviti, you bet your ass da ćeš se uvijek toga sjećati i dati novu dimenziju izrazu «slonovsko pamćenje». Zanimljivo je da kod važnih tzv. prelomnih događaja u životu pamtimo nevažne sitnice i detalje, a sve što je na nas ostavilo iole važan utisak vezujemo uz mirise, glazbu, detalje koji puno godina kasnije izazivaju taj «madeline» efekt. Do kraja života ću kada god čujem «Still got the blues» od Gary Moorea pomisliti na večer kada sam iz prve ruke saznala sve o «pticama i pčelama» ili kako bi Monica iz «Prijatelja» rekla «poklonila nekome svoj cvijet». A to sjećanje ponekad može biti nezgodno jer vi se baš vozite na važan sastanak sa šefom koji vam iznosi svoje viđenje cijele situacije, a vi se blesavo smijurite jer dok Gary s radija pjeva «Still got the blues for you...» imate pred očima sliku petljanja vašeg Prvog oko grudnjaka koji mu je u tom trenutku predstavljao gordijski čvor. I onda vas šef zainteresirano pita «a što vi mislite o tome?», a vi molite boga da na radiju jave vijest tipa «umro je Tito» i da prijeđete na drugu temu. Sa sprovoda tate moje školske kolegice na koji je išao cijeli razred, sjećam se samo da je ispred nas hodala djevojka u tamnoljubičastoj majici s natpisom «don't worry be happy». Jedne bake se sjećam kad god osjetim miris domaćica keksa (ti su joj bili najdraži), a druga baka i sve vezano uz nju dolazi mi u misli kad god osjetim onaj «bolnički miris» (jer je često bila bolesna i okružena tim mirisom). Amaro i Babić i danas ne mogu niti omirisati jer se sjetim prvog pijanstva i to je zapravo bio prvi i zadnji put da sam ih konzumirala. Mogla bi tako nabrajati do sutra sve mirise, zvukove i boje koje su u mojoj memoriji ostavili ljudi, događaji, iskustva, neki dobri, neki malo manje dobri, neki čak i vrlo loši. I dobro je da je tako jer u životu je previše dobrih stvari (ali i loših) iz kojih moramo izvući ono najbolje, izvući pouku i krenuti dalje u upoznavanje novih ljudi, kušanje novih okusa i mirisa, pravljenje novih grešaka...
Get in touch with the reality!
Trebala sam biti pametnija i ne gledati saborsku raspravu o prijedlogu ujednačavanja porodiljnih naknada, ali nije mi vrag dao mira pa sam odslušala cijelu litaniju. Ukratko, oporba predlaže da žene koje imaju viša primanja od prosječne hrvatske plaće (oko 4 tisuće kuna) i koja svaki mjesec izdvaja veći iznos za poreze i sva ostala davanja državi, za vrijeme 6 mjeseci obveznog porodiljnog dobiva više od npr. žena koje rade za minimalac, nezaposlenih žena, studentica itd. U prijevodu, trenutno stanje je da ako ja odem na porodiljni, dobivat ću najviše 4.200 kunića porodiljne naknade, a plaća mi je 50% veća od navedenog iznosa, i muž mi je nedavno dobio otkaz što znači da živimo od moje plaće. E, onda se javila velepoštovana saborska zastupnica Hadezeja Marija Bajt koja svaki mjesec «ubode» cca. 12 – 14.000 kuna plaćice i rekla da djeca nisu kalkulacija već božji dar i da nitko tako ne razmišlja kada začinje obitelj. Kao osoba koja razmišlja o djetetu u bližoj budućnosti, vrlo intenzivno kalkuliram kada će to biti jer u ovom trenutku muku mučim s plaćanjem računa i kredita kao i svaka mlada obitelj koja je kupila stan koji uz to treba opremiti sa namještajem, aparatima i svim ostalim stvarima bez kojih nam je život ne zamisliv (npr. kada i wc školjka). Pa kako to ona misli da djeca nisu kalkuliranje, sve je u današnjem vremenu kalkuliranje, ne mogu ja kao što su moji roditelji mogli u 60-tima spremiti pinklec i otići na more 14 dana, a na povratku kupiti frižder i veš mašinu i još ostatak mjeseca živjeti od ostatka plaće. Naravno da neću isplanirati mjesec i dan kada bi bilo «povoljno» roditi dijete, ali znam da to neće biti ove godine i znam da ću ako mi muž na novom poslu bude imao manju plaću od mene, na njega «prenijeti» korištenje porodiljnog iza prvih pola godine. Uostalom, ne vidim da je ijedna od saborskih zastupnica ikada išla na porodiljni i «pala» sa 12-14.000 kuna na 4.200 kuna prihoda...