Kao da je bilo nekad
Pod velikim svijetlim suncem, pod velikim svijetlim svodom
Ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja
Mi imamo snage, mi imamo snage za još dan
Mi mijenjamo dan za noć, mi mijenjamo noć za dan
Mi mijenjamo dan za noć, mi mijenjamo noć za dan
Prolaze brodovi, trube u čast, zvone na uzbunu
Djeca uče da plaču, djeca uče da poznaju svoj glas
U toplim jaslama, u hladu bora, pod zidom čempresa
Mi mijenjamo našu noć, za neki tuđi dan, za neki tuđi dan
Mi mijenjamo dan za noć, mi mijenjamo noć za dan
Jel' se sjeća netko Ekaterine Velike? Osjećam se kao da uskoro navršavam 129, a ne 29 godina. A šta mogu kad me danas "pere" neka sjeta i nostalgija. Ako se poželite prisjetiti i ostalih tekstova...učinite to ovdje. Pozdrav...starački...sa štapom i umjetnim zubalom... 31.08.2004. u 15:48 | 2 Komentara | Print | # | ^
Bio sam iznerviran i rekao sam joj da ću ju izubijati
U prilogu pročitajte eksluzivan transkript razgovora Ratka Koji Glasno Govori i Mašića Koji Ne Prijeti Smrću:
Ratko Glasnogovoreći: Je li Mašiću, što se to dolje kod vaš događa? Malo, malo pa neko sranje. Prvo ono s Milom (pokoj mu dušu prosti, vratićemo ga čim nam Europa sjaši s vrata), a sad tu i neka novinarska četnikuša sere po partiji, (ups) Hadezeu.
Mašić Izubijajući: Ma nije tako Ratko... Pa idu izbori pa smo mislili malo, s oproštenjem, sjebati ovaj HIP šta nam je preuzeo vlast u općini, a i ljudi će glasat za nas kad znaju da smo za Milu. Al', s oproštenjem, ujebala me ova kurvica novinarska, mamicu joj da joj mamicu...Oprosti Ratko... Šta ona ima pisat da sam ja u crkvenom odboru koji je predložio to...jelte...sa Milom. Jebo ju Račan četničku komunjarsku, da ju jebo...
Ratko Glasnogovoreći: Ma razumijem ja tebe Mašiću, ali prošla su nažalost vremena kad si mogao prijetit novinaru pa da se to ne sazna. Sad gamad sve zapisuje. Ne možeš više ni nazvat novinara i priprijetit mu da ne objavi članak, već ti kažu da ugrožavaš «medijske slobode». Slušaj, pozovi ti lijepo tu malu, reci joj da nisi to mislio i ponudi joj ekskluzivan intervju sa Jadrankom.
Mašić Izubijajući: Eskluzivan intervju sa gospođom Kosor?
Ratko Glasnogovoreći: Ekskluzivan Mašiću! Nemoj da i ovo userete, znaš da je premijer pod pritiskom zbog svega i svačega. A znaš i onaj vaš župan šta se napijo i skrivio nesreću nije baš od velike pomoći...Ma problematični ste vi Ličani...morat ću reći predsjedniku da vas prekori...
Mašić Izubijajući: Ma gospon Ratko, ništa se ne brinite i nemojte zamarat precjednika sa tim našim sitnicama...glupostima...ma riješit ću ja to...ma smatrajte to riješenim sekretaru, pardon, glavni tajniče, ovaj, mislim...glasnogovorniče.
30.08.2004. u 14:35 | 1 Komentara | Print | # | ^
Budite dobri
Izašao je novi zakon koji ne ostavlja puno prostora djelatnicima policijskih uprava. Nema više zaustavljanja, vi napušete 0,6 promila, a on kaže, ma dajte mi 100 kuna i sve ćemo zaboraviti. Ispred restorana sa janjetinom više nema policijskih auta jer nema više «dnevnog utrška» koji se onda «konzumira» u obližnjoj birtiji.
Danas je teško biti policajac. U mojoj županiji (a vjerujem i u ostalim županijskim upravama) čuvari reda se suočavaju sa najtežim danima hrvatske policije. Jer oni jedini znaju kakvo je stanje u državi. Oni dobro znaju da su izjave super Jace, Kanadera i Hebija (sjećate se, Najbolji Ministar Zdravstva u Svemiru) samo muda koja se uvaljuju u kategoriju bubrega, Potemkinova sela, prodavanje roga za svijeću... A kako to znaju, pitate se? Imaju li naši policajci nadnaravne ekonomsko-analitičke sposobnosti, imaju li oni pristup nekim parametrima nepoznatim ostatku Rvackog naroda? Jesmo li ih podcijenili (pa i ja pišući priču Dabogda ti dijete postalo milicajac)? Ma nemaju i nismo.
Stvar je «prosta ko' pasulj», što bi rekli naši susjedi. Posljednjih mjeseci došlo je do takve besparice (nije ni hrvatski državni proračun baš rupa bez dna) da policajci na posao nose wc papir jer ga na poslu...nemaju. Što se tiče benzina, situacija je ista...ne ide se na uviđaj osim ako nema još neki poslić u blizini pa da se uštedi. O forenzici i njezinim pravilima mogu samo sanjati jer nemaju rukavice za uzimanje dokaza već se snalaze, a po noći se ne ide na uviđaj jer nemaju više baterija. Prijevoz službenim vozilima ograničen je jer se nema para za benzin, a dnevnice su nešto o čemu se priča, ali se ne dobiva. Svejedno, snalaze se oni...primjerak novog zakona koji moraju imati uz sebe, vrijedno su si isprintali s Interneta (vidite kako su suvremeni...) i iskopirali svaki sebi primjerak. Ne, ne pretjerujem, sve je ovo živa istina jer su to sve izjavili policajci, a jedna novinarka sve vrijedno zabilježila i objavila.
Zato dragi moji, ako «planirate» ovih dana biti ubijeni ili silovani ili pokradeni...izgubite baš svaku (i posljednju) nadu da će policija počinitelja dovesti pred lice pravde. Ma htjeli bi oni, ali nemaju dokaza...jer ih nisu prikupili...jer nemaju s čime... I zaboga, ako vas zaustavi policajac, nasmiješite mu se, budite dobri i poslušni građanin...i pružite mu rolu wc papira...sam bog, Super Jaca, Kanader i Hebi, znaju da im treba.
Licemjerje
Kaže Milo Vasić, koji se voli slikati u bundama od vučjeg krzna, da se grozi licemjerja nekih hrvatskih pjevača.
Milu su dalje jako naljutili srpski novinari koji su se na istom festivalu “ponašali ko velike zvijezde, šepureći se na sve strane". Milo je gnjevan jer su ga “optuživali da je Srbin”. Ali, srećom, Mile je tijekom svih godina dokazao tko je i što je.
Eto, sada svi mi koji nismo Srbi možemo zahvaliti «pokretaču svih pokretača» što nismo Srbi pa ne moramo mijenjati ime i ne moramo dokazivati što smo i tko smo. A vi ostali «nesretnici» koji ste u situaciji u kojoj je Milo... jebiga...nema vam druge nego početi se dokazivati i pod hitno promijeniti «vučju dlaku» kao što je Milo Vasić postao Jasmin Stavros. Jedina stvar koja mi se više gadi od nacionalista, su ljudi koji se srame svog porijekla.
A što reći o Tončiju Vrdoljaku (tv-kritičar me povukao za jezik...hi, hi...kao da mi treba puno) i njegovoj izjavi dostojnoj njegove babe Mare (ili Anđe) koja se bavila kokošarenjem. Vrlo je mudro izjavio da nije dao nikakve izjave Jutarnjem listu. Što ne znači da on ono nije rekao već samo da je to bilo "off the record" i da nije bilo za novinarske uši. Kako čovjek njegovog mentalnog sklopa može predstavljati Hrvatsku u međunarodnoj sportskoj zajednici, meni još uvijek nije jasno. Znam samo da se, kao i mnogi drugi, nakon 23. studenog 2003. godine kada je nastupila kolektivna amnezija na 24 sata, izdignuo iz zapećka gdje mu je i bilo mjesto i opet se počeo oglašavati po pitanju raznih tema. Mesić je faca kojega se ne može samo tako «navući na led», ali bi trebao pronaći način sankcioniranja Vrdoljaka koji ga je očito zamijenio za dragog mu Tuđmana koji je prvi počeo slati ljude u Haag. Čini se da se licemjerje «nosi» ovih dana u Hrvatskoj, u modi je. Srećom «nema mojih brojeva» pa nisam «in». 26.08.2004. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^
O Mili Budaku, opet… sine ira et studio (bez srdžbe i naklonosti?)
Ovih dana smo počašćeni najnovijim umotvorinama, intelektualnim raspravama i polemikama od strane «intelektualne elite», samog sukusa hrvatske pameti, a sve po pitanju postavljanja spomen-ploče Mili Budaku. Pišu nama, ignorantima i trogloditima, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić deset činjenica i deset pitanja o «slučaju Budak» nakon kojih postajem sve čvršća u uvjerenju da imamo previše akademika (jer mislimo da puno akademika znači pametan narod) i da je krajnje vrijeme revidirati kriterije dobivanja titule akademika (mi ih imamo tri puta više od Francuske).
Tu se meni, nepismenoj glupači, a i vama tuntlekima bez imalo mozga, lijepo objašnjava zašto je opravdano postavljanje spomenika Mili Budaku, u kakvoj mi zemlji zapravo živimo i tko je u pravu, a tko «u krivu». E, da nije bilo vičnih nam akademika, koji se razbacuju latinskim izrekama jer to znači da su jako pametni, i ostalih potpisnika ovog jadnog uradka, ne bi ni skužila koliko sam «šuplja». A vjerojatno ni vi (zato hvala bogu na akademicima, oni će nas vratiti na pravi put!).
Potpisnici su brojni, a meni je zapelo za oko samo nekoliko «bisera» koji i inače potpisuju slične gluposti- akademik Ivan Aralica , Nela Eržišnik , mr. sc. Nenad Ivanković, Ivan Lacković-Croata, Bosiljko Mišetić, Željko Olujić, Dr. sc. Dragutin Pavličević, Dr. sc. Zvonimir Šeparović, Dr. sc. Hrvoje Šošić, Igor Zidić. Neki od tih ljudi imaju što reći kada se radi o struci, ali kada se radi o politici... (Nelu Eržišnik neću niti komentirati...)
I tako je u Lovinac došao povratnik iz Kanade, stanoviti Vidaković i pomislio da bi bilo dobro «u inat antifašistima», podići Mili spomenik. Pitao je lokalnog svećenika za dozvolu koju mu je ovaj drage volje i dao. Dakle ako poželite dići spomenik Mussoliniju, Göringu ili hrabrim američkim vojnicima iz Abu Ghraiba...samo nađite dovoljno ludog popa koji će vam ustupiti lijepu parcelu crkvenog zemljišta da ostvarite svoj naum.
Cijelo pisamce koji brani Milu ispunjeno je nizom paranoidnih izjava koje su tipične za svijet iluzija u kojem žive jedan Šeparović ili Ivanković. Npr. protivnici Budaka su «filokomunisti jugoslavenske orijentacije», a hrvatskim medijima vlada «kriptokomunistička manjina».
Iznose cijelu životnu priču po kojoj Mile ispada «heroj, a ne zločinac». Da vidimo što to opravdava Milu da postane ministar NDH i aktivni sudionik fašističkog režima. Preživio je napad željeznom šipkom po glavi nakon čega mu je dopizdilo te je emigrirao i pristupio Ustaškom pokretu. Zato se čuvajte udaraca u glavu jer biste mogli emigrirati i pristupiti koljačima u Sudanu.
Kažu da je olakotna okolnost to što «nije fizički prisustvovao proglašenju NDH, a u Vladi NDH zauzimao je položaj ministra bogoštovlja i nastave i nije bio inicijator tzv.rasnih zakona, već je na tome mjestu zavlačio koliko god je mogao i odgađao njihovu primjenu». (Ovo isto neću komentirati)
«Nije poznat ni jedan jedini slučaj, da je ikome izravno nanio ikakvo zlo.» (Da li je poznat ijedan slučaj da je Milošević nekome «izravno nanio ikakvo zlo»?)
«Dok je obavljao ministarsku službu njegov osobni vozač bio je Židov, a cijelo vrijeme NDH održavao je prijateljske odnose s nekoliko zagrebačkih židovskih obitelji.» (to mi samo pokazuje koliki je bio licemjer)
«Rečenica Srbe na vrbe, nije njegova rečenica.» (nije niti moja, ali ako je koristim onda ljudi jako dobro znaju moju «orijentaciju»)
Dalje autori teksta učesnike NOB-a proglašavaju ratnim zločincima, a od RH traže da dokaže «nevjerodostojnost komunističkog antifašizma» te kao vrhunac svih vrhunaca žele pokrenuti «obnovu političkih procesa održavanih u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti» (tu valjda misle i na razdoblje vladavine Franje Tuđmana?).
Na kraju želim reći autorima teksta i svim istomišljenicima «ideje i djela Mile Budaka». Da je Miki Maus ili njegov dobri prijatelj Šilja bio ministar za vrijeme Hitlera, Mussolinija, Pavelića...to bi značilo nekoliko stvari. Prvo, aktivno sudjeluješ u kreiranju i provođenju politike fašističkog režima. Drugo, znaš jako dobro i posjeduješ sve informacije o tome što se dešava «na terenu». Treće, sjetite se Nürnberga, suđenja i osuda. Stoga se bojim da bi Miki i Šilja kao i Mile, teško prošli kao «nevini promatrači koji nisu znali što se dešava». I postoje veliki broj ljudi u Hrvatskoj koji su doživjeli slične obiteljske tragedije kao Mile. I nisu nakon toga postali fašisti.
Draga Marta
Jutros sam nakon dugo vremena imala priliku razgovarati sa osobom koja je utjelovljenje zla, zlobe, zavisti, ljubomore...a ja eto imala sreću da surađujem s njom pune dvije godine...'bemti sreću... Ali nisam pala u sevdah kao inače nakon razgovora sa tom spodobom jer sam čitala današnje postove koji su me oraspoložili. Većina blogova se vrti oko ljubavnih problema. Ima nas oženjenih/udanih, u vezi ili single, ima nas heteroseksualnih, a ima nas i voćkastih... Ali...
Prvo da čestitam Akrapu na prinovi 
jer ne rađa se čovjeku svaki dan kćer i k tome još s imenom koje sam namijenila i svom ženskom budućem potomku. Daklem, tata je «za popizdit» ali «ga je opravio svaka mu čast». Kongračjulejšns! 
Budući da imam dosta staža u vezi koja je prerasla u ono što neki nazivaju bračnom zajednicom, a danas sam u svojoj «draga Marta» fazi (iako uvijek naginjem dijeljenju savjeta čak i kad znam da mi to nije pametno...), možda nekome pomogne (a odmoći sigurno neće).
Ono što je dobro naučiti odmah, ako ste u nekoj vezi (bračnoj, izvanbračnoj, poredbračnoj, voćkastoj...), jest da nikada ne podcjenjujete «moja mama» efekt. Moja mama to kuha drugačije, moja mama to nije tako radila, meni je mama...ma čim vam počnu «izvlačiti» svoje roditelje i njihove vrline uspoređivati sa vašim manama...bježite koliko vas noge nose. Koliko god vi odlično kuhali, kukičali, kiselili krastavce ili kuhali pekmez...mama će uvijek biti bolja, a vi nikada nećete biti dovoljno dobri.
Nemojte zanemarivati stvari koje vas jako smetaju u ime ljubavi ili nadajući se da će se stvari promijeniti. Ako vas neke stvari živciraju kod te osobe na početku veze, budite sigurni da vas neće prestati živcirati ni za 1, 3 ili 5 godina već će se netrpeljivost samo pojačavati. Ovo pišem jer imam prijateljicu koja je još dok su bili u vezi, mrzila to što joj dečko (danas muž) često ide u ribičiju...danas se svaki dan barem jednom posvađaju oko toga da li će i kada će ići u ribolov.
Riješite pitanje novca na početku. Ako se ne možete složiti oko toga da su sada sve stvari zajedničke, uključujući novac, račune, brige oko kredita...sačuvajte vrijeme i živce. Moj prijatelj se razveo jer mu je žena lagala oko računa, trošenja novca i sl. Ono što se vama čini normalnim i podrazumijevajućim, nekome je problem.
Ne odgađajte rješavanje problema. To je možda najvažnije. Što ga više ignorirate, problem će više rasti. Bolje je razbiti par tanjura, reći nekoliko ružnih stvari, ali račistiti stvari, a ne potencirati nove probleme. Uostalom, «pomirbeni sex» je uvijek najbolji...
Navodno je nedostatak slobodnog vremena prvi na listi uzroka svađa među parovima. Najgore je nekoga uzimati «zdravo za gotovo», misliti da će bez obzira na vaše ne-posvećivanje pažnje, ta osoba uzvraćati istu ljubav i nježnost kao prije. Ljubav vam je kao biljka, ako joj ne posvećujete pažnju neće dugo živjeti. Eto, sad sam se i raspekmezila pred sam kraj, a imala sam najozbiljniju namjeru pristupiti svemu «trezveno i odgovorno». Ma tko sam ja uopće da «solim pamet» drugima? Pa i ja učim svaki dan kako voljeti i živjeti, ali eto... nekada je dobro da vam potpuni stranac kaže stvari koje možda ne biste prihvatili od poznate osobe...
O pametnim životinjama i glupim ljudima
Vijest iz jučerašnjih novina: «Crni medvjed u kampu kod Seattlea ukrao i otvorio pa popio 36 limenki piva». Neobično je što je ukrao toliko limenki piva, ali je daleko neobičnije što je ukrao dvije različite vrste piva, otvorio i «degustirao» obje i zaključio da mu pivo lokalnog proizvođača «paše», a limenke piva Busch ostavio je netaknute. Radnici u kampu zatekli su medu pivopiju kako bespomoćno pijan (a tko smo mi da ga osuđujemo...tko se nije našao u sličnoj situaciji neka «baci prvi kamen»...) leži na travi okružen praznim limenkama (njih 36) piva. Osim što sam umrla od smijeha pročitavši priču, ona dodatno potvrđuje da još uvijek podcjenjujemo životinje i njihovu inteligenciju. Budući da sam imala mačka koji je sam otvarao vrata skočivši na kvaku...ništa me ne čudi...osim glupih ljudi koji maltretiraju životinje.
Još jedna vijest iz jučerašnjih novina me nasmijala. Policija je uhvatila 31-godišnju ženu iz Vrbovskog zbog nadriliječništva, vudua i skidanja uroka. Ova pametna žena je našla dvije vrlo glupe žene (28 i 43 god.) i uvjerila ih da su uklete, pod utjecajem crne magije te da joj daju 35.000 kuna u zlatu, novcu i kućanskim stvarima. One su to i učinile kako bi iscjeljiteljica i psihoterapeutkinja poslala njihove uklete stvari u Bosnu gdje je čovjek koji ih može «očistiti». Tupačama je trebalo pola godine da shvate da su sve njihove stvari u stanu iscjeljiteljice koja se njima vrlo lijepo služi i nema problema sa urokom. Ja bi osobno ženi čestitala na dosjetljivošću i inteligenciji, a kaznila bi one dvije tuke što su prvo, popušile priču da su ureknute, drugo, vjerovale da postoje uroci, treće, vjerovale da su im posteljina i novac, zlato ureknuti i naposljetku, povjerovale da se slanjem u Bosnu uroci skidaju. Međutim, policija je privela ženu čiji je, po meni, jedini zločin što nije napisala knjigu «Kako namagarčiti nekoga bez previše truda ili nikada ne podcjenjujte ljudsku glupost». Pa nije ona kriva što one vjeruju da im je «šlifer od poplona» ureknut. Ili novčanica od 100 kuna. Stoga, drago čitateljstvo, ako imate ili poznajete nekoga tko ima ureknutih 100, 1000 ili veće svote novca (bilo koje valute), sada je pravi trenutak da vam kažem da imam moć (opet ja i Hi-men «ja imam mooooć!») skidanja uroka s novca. Samo mi ga bezbrižno predajte i ja ću skinuti sve čini sa njega u prvoj trgovini. Možda ćete ostati bez dijela tog novca, ali ćete barem biti sigurni da niste pod utjecajem crne (ko noć) magije.
Par riječi o prostoriji za... razmišljanje
Sjećate se one epizode Seinfelda kada je Kramer planirao pokrenuti biznis sa izradom knjika koje bi bile knjige, ali i coffee table? E, ja bi to napravila, ali za drugu priliku i drugu prostoriju. Za onu prostoriju u kojoj ste osuđeni sami na sebe, svoja razmišljanja i svoje...hm...aktivnosti. Govorim o prostoriji za obavljanje fizioloških potreba, wc-u, zahodu... Tada vam možda padaju na pamet mnoge pametne stvari, ali baš nemate mjesto gdje bi ih pribilježili. 
Ili biste čitali neku knjigu, ali nema prostora, police, ničega. E tu bi uskočila «knjiga za wc» koju ako ju kupite dobijete besplatnu rolu wc papira, troslojnog na leptiriće sa mirisom ljubičica. A knjiga bi recimo imala neku kukicu tako da se može objesiti kao ručnik ili rola papira, odmah pored vašeg omiljenog mjesta za kontemplaciju.
Jučer uđem u uredski wc i vidim da je netko potrošio sav papir i nije se potrudio staviti novi. Pa kakva je to osoba? Bezosjećajna, nemarna, ma čudovište jedno...stavljam ju u razinu onih idiota u Šibeniku šta su stavili jadnog psa na kuku od dizalice i vrtili ga do smrti (nažalost ne njihove već njegove). Ma dobro, znam da to nije isto, ali stvarno mrzim kada ljudi ne misle na druge. Čudna je povezanost nekih ljudi za svoj wc i kupaonicu. Imala sam frenda na faksu koji je «ono veliko» najradije obavljao u wc-u Nacionalne sveučilišne biblioteke u Zagrebu, što je kada danas pogledam, najbolja stvar koja mu se desila jer je zahvaljujući tome visio sate i sate u NSB-u, diplomirao i magistrirao. Moj muž je također «vezan» za naš wc...zato mu je teško ako nekuda otputujemo na više dana. Zato se posebna pažnja poklanja kupovini papira, osvježivača za školjku, mirisnih svjećica za prostoriju...A zato sam i izabrala pločice sa ribicama i školjkama u smirujućim bojama... jer... važno je znati što vas usrećuje u životu... makar to bio troslojni wc papir sa leptirićima i mirisom lavande.
Nova moda
(tip ispred “Titty Twister” bara u filmu Od sumraka do zore)
Eto, konačno se i to dogodilo. Pala sam pod utjecaj komercijalizacije, pornizacije, popularizacije, globalizacije, blogizacije i svih ostalih –zacija... Tankoćutnima i onima slabijeg srca te hipersenzibilnog moraliteta, ne preporučam čitanje današnjeg posta. Kako meni uvijek gluposti «zapnu za oko» tako je bilo i jučer (samo nisam bila raspoložena pisati o tome). Ali, zato danas...dakle, pišu jedne naše dnevne niškoristi novine da je među stanovnicama Zagreba zavladala nova moda korekcije stidnih usana, sužavanja rodnice te šivanja djevičnjaka (ili Hi-mena...ja imam moć...i tako je Straško postao borbeni mačak, hi, hi...).
Ako se (nekim nesretnim sticajem okolnosti ili nedostatkom pameti) odlučite za estetski zahvat svojih «usana što se stide» morat ćete za to platiti 1000 eura. Cijene sužavanja rodnice i šivanja himena nisu naveli, sorry to ćete morati sami saznati. Sužavanje rodnice mi još i ima smisla jer neke žene nakon poroda imaju problema sa tim «predjelom», ali šivanje Hi-mena mi je stvarno smiješno...pa nismo mi neka arapska državica gdje se plahta prve noći mora crveniti. Ili jesmo? Kaže striček doktor koji vrši te operacije (navodno jedini u Zagrebu) da mu na korekciju tj. smanjivanje stidnih usana dolaze manekenke, ali i djevojke/žene nezadovoljne izgledom svojih usana (a ne ustiju). Ja, ako smijem primijetiti, mislim da ima toliko drugih dijelova tijela sa kojima mi žene možemo biti nezadovoljne, da mi navedeni dio nikada ne bi pao na pamet.
Uglavnom, umirem od smijeha zamišljajući nekog poduzetnog estetskog kirurga budućnosti koji nudi «obiteljske pakete». U njemu bi se recimo za prihvatljivu cijenu od 5 000 eura mogla naći liposukcija za djeda, injekcije botoxa za baku, sužavanje rodnice za mamu, presađivanje kose za tatu i ... šivanje Hi-mena za kćer koja je pred udajom za «dobrostojećeg» pripadnika «zlatne mladeži». Zvuči nevjerojatno? To sam i ja mislila do prije neki dan...(e da, upišite u google tražilicu slika: blonde chick with nice pussy, hi, hi...)
P.S. hvala svima na jučerašnjoj podršci...poslušat ću vaše savjete.
18.08.2004. u 15:35 | 15 Komentara | Print | # | ^
Na obalu GOK-a sjela sam i plakala (by Paula Koeljić, poznatija kao Domaćica)
Marica je bila tip žene koju biste inače zvali razumnom i staloženom. Ali ponekad niti najstaloženiji i najrazumniji ne mogu izdržati pod pritiscima svakodnevice. Prošlo je tjedan dana od «čudesnog ukazanja» Gospe u vitrini sa salamama gdje je Marica radila. Šef je bio presretan jer su sve bakice izdaleka dolazile kupovati «gospin parizer i šunkericu». Marica je taj dan kao i svaki drugi došla na posao, presvukla se u kutu, prebrisala vitrinu sa «Mister muscolom» i stala iza pulta sa salamama očekujući mušterije. A onda, negdje oko 10 i 30, do pulta joj je došla neka žena i gledajući vitrinu počela se «križati» zapomagajući «gospe moja, smiluj mi se». Marici isprva nije bilo jasno o čemu se radi, bilo je vruće toga dana, misli si ona, možebit je ženi pozlilo pa ne zna šta priča. Kad eto ti druge bakice koja se jednako tako stala zaklinjati na vjernost Bogorodici, a ova je čak i kleknula, odmah ispod «gavrilovićke».
Sljedećih dana, novinari su opsjedali trgovinu mješovite robe, svaki dan su naslovnice nudile nova svjedočanstva o viđenjima Djevice (Marije, a koje druge), a Pero iz skladišta se zaklinjao davajući izjavu televiziji da je Djevici suza kanula. Marica nije znala što da misli o svemu tome, nastojala je raditi svoj posao kao i do tada, a ona osobno Gospu nije vidjela niti među salamama niti niže, kod Zdravke, među sirevima. Pa zašto je onda Marica sjedila na obali Glavnog odvodnog kanala i plakala? Jučer ju nazvao šef i rekao da danas ne mora doći na posao. Možemo i bez tebe, rekao joj je i poklopio slušalicu. Danas je utorak i Marica je ujutro krenula na posao kao i svaki dan, samo što nije imala hrabrosti reći mužu da ne ide na posao jer ga više nema. A jučer pred kraj radnog vremena, dok je još imala posao, nije niti slutila kakva će ju nesreća sutradan snaći. Mirno je kao i svakog ponedjeljka prala vitrinu sa salamama s «Mister muscolom». A onda je šef došao u inspekciju pred zatvaranje, pogledao vitrinu, pogledao Maricu i zaprepašteno viknuo: «Pa gdje je Gospa? Što si to napravila, jesi ti normalna!» Događaji koji su uslijedili ostali su Marici samo u maglovitom sjećanju. I što da sada radi? A ništa, pomisli Marica, idem u crkvu zapalit svijeću Gospi, možda mi ona pomogne...
Zašto?
Danas sam u svojoj «o bože, zašto?» fazi. O bože, zašto nisam upisala pravo ili ekonomiju, a ne sociologiju koju od milja zovem «uzaludna». O bože, zašto postoje ljudi kao cura s kojom radim koji su završili fakultet, ekonomije, ali ne znaju za Hašeka i Švejka (majkemi). O bože, zašto ja nemam novaca za platiti sve račune, a Daniel Beni (neki pjevač) ima para za snimanje spota u Veneciji, a ja Veneciju ni vidjela ni mirisala... Gledam Red carpet iliti Crveni tepih po naški, i ne mogu, a da se ne pitam otkud toj ekipi toliko para za toliko preseravanja. Tko kupuje njihove cedeje, tko ide na koncerte Mladena Burnaća, Daniela Benija, Sandija Cenova? A ipak, ti ljudi žive, i to jako dobro, od svojeg pjevanja. A ja tupača upisala fakultet koji volim i još ga završila. Bolje da sam učila pjevati i mrdati guzicom. I onda gledam dokumentarac o Johnu Lennonu (već sam zaboravila koliko volim slušati njegove pjesme i Beatlese) i pitam se koliko smo blizu ili daleko od njegove «imagine» vizije svijeta.
Istina je da ne znam što želim raditi u životu. I sram me je to priznati drugima jer mi je trebalo dugo da to priznam samoj sebi. Zavidim ljudima koji točno znaju što žele. Ja ne znam. Ne govorim o emotivnom životu, obitelji i slično, govorim o profesiji, nečemu što bi radila. Voljela bi da kada me netko pita što sam, što radim, da mogu kao iz topa ispaliti odgovor: ja sam... Zato sam valjda i nesretna na sadašnjem poslu jer radim sve i ništa. Nisam osoba koja može biti sretna jer radi kao npr. viši administrativni referent. Što je to uopće «administrativni referent»? Ili npr. stručni suradnik (šta ima i nestručni suradnik?). Blah. Ja hoću biti smetlar, cvjećar, slikar, pisac, kuhar, čistač... I znam da je prilično nezahvalno kukati nad poslom u situaciji u kojoj bi mnogi bili sretni da uopće imaju posao (moj muž prvi). Zato ne kukam već sam zahvalna jer imam posao, ali...imagine all the people...
Eiffelov toranj, Big Ben, Coloseum i rodna kuća generala Gotovine
Piše u novom broju Globusa da turističkim vodičima na zadarskom području turisti iz cijelog svijeta postavljaju upite o generalu Gotovini, gdje je rođen, gdje mu je kuća, mogu li to vidjeti... Pa to je da ne povjeruješ! Dovoljno je loše to što živimo u zemlji gdje ljudi bježe pred zakonom misleći da su «iznad» istih (najnoviji primjer je Stipe Gabrić Jumbo) i u zemlji gdje se toj osobi koja bježi daje potpora putem mitinga, koncerata, majica i sličnih cirkusa. A sad i ovo. Zadar uporno odbija skinuti sliku Gotovine iz Gradske vijećnice i sa gradskih zidina. Sramota je time veća jer sad ne samo veleposlanici već i civili, turisti iz stranih zemalja znaju da smo mi zemlja koja skriva optuženike za zločine. Što je sljedeće, turistički obilazak spomenika Mili Budaku i Juri Francetiću? Kao poklon i kao dio aranžmana će svi dobiti cd sa Thompsonovom pjesmom «Jasenovac i Gradiška Stara»...
Razumijem Zadar, ali oni izgleda ne razumiju da optužen ne znači kriv, da prijava ne znači presuda itd. Pa ako si nevin, dokaži to onda majkumu. Nitko se ne sjeća da je isti čovjek bio u Legiji stranaca, da je optužen za pljačku u Francuskoj iz koje je morao bježati...i sada bježi, a novine su pune članaka o njegovoj povezanosti sa švercanjem droge i oružja. Već je postalo uobičajeno da onaj tko u novinama pročita da će ga za nešto optužiti, lijepo zbriše «preko grane» i mirna Bosna. A vic o tome da se u Hrvatskoj ne može naći dvije stvari: jamac za kredit i g/Gotovina, postao je prastar.
E, i onda još danas vidim da neki nadobudni Makarani misle skinuti travu oko novopostavljenog spomenika hrvatskim braniteljima koji je Super Jaca nedavno «otkrila». Zašto? Pa zato jer misle da je trava nabavljena u Republici Srpskoj. Trava tj. travnata podloga nabavljena je iz Duvna (vjerojatno zbog niske cijene), ali nije niti to važno. Pa zar je stvarno važno otkud je trava? Je li to zaista najvažniji problem ove zemlje?
Smije li se zatuć’ ženu makar ona to zaslužila?
Pa ne očekujete valjda da odgovorim na to smiješno pitanje pišući današnji post? To je samo za one koji na osnovi naslova odlučuju da li će čitati ili ne pa kad ih naslov razbjesni (koja koza, pa kak' to može napisati, joj šta ću joj zabiberit' u komentaru...) onda čitaju dalje. Nego, jučer gledam film o usponu nekada siromašne i sramežljive Anne Mae do pjevačke legende Tine Turner i tako se (kao i svaki put) naživciram kad vidim da žena ne uzvraća udarce već puna razumijevanja oprašta svom mužiću što je ubio boga u njoj jer je on jadničak pod pritiskom... anyways...moje mišljenje je da su takve žene žrtve jer su same tako odlučile. Nije kriv muž (šta on siroti kreten poremećeni može protiv sebe jadnoga bez mozga) već je kriva žena što mu nije kao i junakinja one Tomićeve priče, čistačica Rosarija, nakon prvog udarca od strane njezinog zakonitog vratila jednom «zidarskom».
Kaže Tomić dalje u priči da je Rosarijin muž onda shvatio «da se nasilje ne isplati»...hi, hi...
I onda mi događanja oko vrlog nam i (pre)poduzetnog ministra Primorca ulete ko' naručeni. Čovjek koji dolazi na posao u 5 ujutro i odlazi u 11 navečer (jer ima dnevni kolegij oko pola 10 navečer) u početku je ulijevao tračak nade. Čak je obećao dječici koja završe razred s odličnim uspjehom da će dobiti besplatan internet i jeftina računala. Naravno to je sve ispala teška «varka za malog Marka», ali to sad nije predmet ove priče. Kao i sve ostale stvari «u Rvata» i ova se zakomplicirala. Tako da se ne radi više samo o tome jel' Primorac premlatio svoju tadašnju djevojku već i zašto je priča stopirana i tko ju je stopirao.
M. Babić je napisao (po meni) dobar komentar cijele situacije jer je Večernji i Novi list otkrio da je na intervenciju «odozgora» sam Ninoslav Pavić, predsjednik Uprave EPH-a «stopirao» štampanje Arene sa pričom o nasilnom ministru. Onda je opet taj isti Pavić nahuškao svog vjernog novinarčića Davora Butkovića da napadne zločesti Večernjak i Novi list jer oni ne znaju koja su «pravila posla» i «što se smije objaviti, a što ne». A Arena i Jutarnji su inače tiskovine poznate po vjerodostojnosti i «provjerenosti» (što bi rekla 5-godišnja kćer moje frendice: moš' si miclit!). Jer prema tvrdnjama Damira Jiraseka, glavnog urednika Arene, neprovjerenost priče je jedini razlog neobjavljivanja iste (mig, mig). 
Ma meni ta cijela priča smrdi od glave do repa. Vrlo je dirljivo što je suprug košarkaš Sanje Pavele (poznatije kao BM: «bivša ministrova») Josip Vranković, kao pravi hadezejov vojnik rekao da njegova obitelj ne stoji iza napada na ministra. BM je rekla "Ne mogu vam ništa reći, obratite se sadašnjem ministru Primorcu. Onaj koji je to napravio, neka sam potvrdi ili demantira." WTF?!?! A još se Primorac dodatno uvalio u govanca kad je rekao da je bio sa BM do 1990. kada je kao 24-godišnjak otišao u Ameriku (a ona ostala pa su se zato nakon 7 godina razišli). A sjeća li se netko što se tada počelo «kuhati» u Hrvatskoj? 
Dobro odgojeno dijete
Ja sam, navodno, dobro odgojeno dijete. Pozdravljam starije, ne podrigujem i ne kopam nos u društvu i ne brišem usta o rukav. Ne drogiram se i ne prisvajam tuđu imovinu. Ali...ma znali ste da dolazi jedan ali...Ali ne idem u crkvu niti za Veliku Gospu ni za Božić, ni za Tri kralja čak. I to moju majku strašno muči. Kada sam joj priopćila sretnu vijest da se udajem nju je samo zanimalo u kojoj crkvi. Kada sam rekla: U «crkvi» općinskoj, kod matičara... rekla je da ja to radim namjerno i da će joj srce puknuti od tuge, a uostalom ne mora ona niti doći. Otac je zabrinuto pogledao i rekao pa zašto sad to, pa nismo te mi tako odgajali, pa to je tradicija. A ja njemu na to: tata ne zezaj, kakva tradicija pa bio si u Partiji pa je mama morala skrivati bor i spuštati roletne da susjedi ne vide.
I do posljednjeg dana pred vjenčanje moji roditelji nisu bili načistu da li da dođu na moje vjenčanje ili ne. I to me činilo beskrajno nesretnom jer ja ću svojoj djeci doći na vjenčanje makar se vjenčali za, štonobisereklo, crnog vraga u paklu. Srećom moja razumna polovica (čitaj: muž) uvjerila me da je to njihov problem, a ne moj. Sada se na to mogu smijati, ali već znam kako će reagirati jednoga dana kada im kažem da sam trudna. Prvo će pitati kada je krštenje, a onda opet ista priča. Bit će puno teža borba jer će me pokušavati uvjeriti da nedužno dijete osuđujem na progon Nečastivome.
A bila sam tako dobro i poslušno dijete... Iako sam tijekom puberteta proživljavala paklene muke pokušavajući dokazati mome ocu da sva zla svijeta ne nastupaju kada padne mrak i da se ljudi drogiraju, seksaju, kradu, ubijaju i usred bijela dana, a ne samo navečer kada ja izlazim van s prijateljicama. Zato ja svoju djecu neću odgajati zabranama jer nisu zabrane i prijetnje to što je mene spriječilo da se drogiram ili radim sve one stvari kojih su se moji roditelji užasavali. Spriječio me je zdravi razum. Nadam se da ću ga imati u dovoljnoj količini da ne ponavljam iste greške koje su oni činili. I danas ih čine.
Svakome po zasluzi...
Počet ću sa dobrim vijestima. Gradski ured za kulturu grada Pule odbio je dati dozvolu Željku Joksimoviću za održavanje koncerta u pulskoj areni. Pulski amfiteatar dovršen u drugoj polovici prvoga stoljeća nove ere, šesti je po veličini antički amfiteatar u svijetu i prema mnogim mišljenjima najskladniji te najljepši. I sad bi tu trebali pjevati kojekakvi Joksimovići, Thompsoni i Zečići. Pa valjda osim kriterija da unutar sezone iz sigurnosnih razloga ne smije biti više od 13 koncerata, vrijedi i neko pravilo ambijenta, kulture, uljudnosti. Ako ne, 'ajmo onda organizirati koncert Željka Joksimovića u HNK-u. Dodatna sreća me je obuzela kad su rekli da je za koncert prodano samo pet karti...ima još nade za nas. I zato...naklon Gradskom uredu za kulturu grada Pule.
Nakon Francetića, spomenik će dobiti i ustaški doglavnik Mile Budak
Josip Vidaković, predstavnik "Udruge Hrvata iz Kanade, Australije i ostalih zemalja", kaže da će spomenik ustaškom doglavniku biti otvoren u tajnosti, možda već 30. kolovoza, na Budakov rođendan. Njemu i njegovim istomišljenicima želim da se «nasisaju slonovljeve kite obmandrljane bušmanskim otrovom smrti i prethodne agonije»(citirano sam posudila od Drita, nadam se da razumije).
Postavljanje spomenika u ovom trenutku opravdavaju mnogi, od Katoličke crkve koja poručuje da je "svaki čovjek koji je ostavio neki trag u povijesti, prepušten povijesnom sudu", do samog potpredsjednika Vlade Andrije Hebranga koji je izjavio da zna "koliko je dobrih stvari Mile Budak napravio". Nebi on bio on da ne dirne u svako govno koje se pojavi. 
Njemu želim da se nasisa «najvece kiturine u morskom svijetu- grbavom morskom slonu mutantu s kugom, kitu kakovu svijet, a ni svemirci nisu vidli» (opet posuđeno od Drita).
Organizatori podizanja spomenika Budaku tvrde kako to čine u slavu Budaka kao književnika, a ne ustaškog dužnosnika.
Za kraj malo «lakše» teme...
Muškarci i žene različito vide boje
Hm, nekako imam feeling da to neće posebno «pogoditi» muškarce jedino što kada vas cura/žena pita da li joj bolje stoji crvena ili ružičasta majica, nemojte se zaje.... i pitati: Koja ružičasta, pa šta nisu obje crvene? Ma šta se ja brinem bez veze, pa naravno da bi vi rekli: Draga, ti predivno izgledaš bez obzira na boju majice.
Policija traži zabranu toplessa za starije žene
A šta je sa mlađima od 60 kojima sise vise do pupka i onima koje imaju tako male da se skoro ne vide i onima koje imaju jednu veću od druge i onima koje se ne briju ispod pazuha, ali imaju dobre sise i onima koje... Znači ako se želim toplesirat u Rumunjskoj, to je sad ili nikad jer ko zna kako će mi sise stajati kad budem starija?
10.08.2004. u 13:16 | 13 Komentara | Print | # | ^
Knjigom u glavu?
Počelo je sa sprdnjama o čistačici koja čita Umberta Eca ili Hemingwaya, a završava sa današnjim izjavama nekih «intelektualaca» koji osuđuju prodavanje knjiga na kioscima zajedno s novinama. Kažu da će to uništiti male izdavače i da će knjižare nestati. Za obje tvrdnje mislim da su gluposti koje nemaju temelja u stvarnosti. Kao prvo, knjižare će postojati dok postoje ljudi koji idu u knjižare, a takvih nas je puno. Drugo, pa naravno da ljudi kupuju knjige na kioscima jer su jeftine. Pa nije me sram priznati. Volim čitati knjige. 
Volim posjedovati knjige koje volim čitati. Neke knjige kupim, pročitam i čitam ponovo za neko vrijeme, a neke knjige «čitam» već godinama jer mi nisu «sjele». Pojedine knjige kupujem jer znam da su dobre i jer želim da ih moje dijete pročita jednoga dana. Ne posjedujem niti jednu knjigu koju sam kupila jer je tvrdo ukoričena i «paše mi uz boju stalaže», iako je to ponegdje vrlo popularno. Tako dođem u posjet rodbini i fascinirano zaključim da posjeduju cijelu filozofsku hrestomatiju, cijelog Krležu, Šenou...i onda skužim da su korice tvrde i u boji police pa tako «lijepo izgledaju».
“Širenjem asortimana još drastičnije se sužava prostor knjižarama i njihova mogućnost opstanka. A njih ne može zamijeniti kiosk, jer ponavljam: knjižara je i kulturna institucija i prodajno mjesto.”
Uopće se ne sramim činjenice da sam kupila 10-ak knjiga uz Jutarnji i nekoliko uz Večernji. Oduvijek sam htjela imati Lolitu, Dvorac, Starac i more...i sada ih imam. Nema veze što sam većinu tih knjiga pročitala pa čitat ću ih opet. Novac potrošen na kupnju knjiga nikada ne smatram lošom investicijom. Na nekoj rasprodaji na Cvjetnom trgu kupila sam davnih dana za neke sitne novce mužu cijelu kolekciju Karla Maya kojeg je obožavao čitati u djetinjstvu. Bio je presretan, a s njim i ja jer ga već mogu zamisliti kako djeci čita doživljaje Old Shaterhanda. Nemam novca za kupovinu skupih knjiga, ponekad si priuštim nešto preko Mozaik knjige, a i to samo zato jer daju na rate. I zar bi si trebala uskratiti povoljnu kupnju Jergovićevog Sarajevskog Marlboroa samo zato jer se prodaje uz novine?
Čak 18 posto upisanih ne uspijeva završiti srednju školu.
Oko 35 posto upisanih u programe visokog obrazovanja te programe ne uspije završiti.
Imala sam priliku raditi u srednjoj školi. U četvrtom razredu sam imala učenika koji nije znao razgovjetno čitati. A predavala sam hrvatski jezik i književnost. Jadno dijete je možda cijeli život patilo od disleksije ili imalo drugih teškoća, ali nitko nije smatrao shodnim posvetiti mu pažnju već su ga takvog puštali sve do četvrtog razreda. I onda su u pauzi profesori pljuvali učenike kako su glupi i kako ništa ne razumiju te priču potkrijepljivali “anegdotama”.
Bilo me je sram. Bilo me je sram što sam bila dio takvog sustava jer po meni je profesor koji kritizira djecu jer su “glupi” jedini krivac za tu «glupost». Uopće se ne čudim ovim naslovima i čudim se što je postotak tako mali. A iz iskustva znam da ih polovica nije čitalo lektiru jer im knjige nisu bile lako dostupne i jeftine. Sapienti sat ili za 18% upisanih srednjoškolaca koji nisu maturirali...prijevod- pametnome dosta.
09.08.2004. u 13:07 | 11 Komentara | Print | # | ^
Dnevnik maloga Ivice
Danas nas je učiteljica pitala što želimo biti kada narastemo i budemo veliki. Marko je rekao da želi biti nogometaš, Petar je rekao da oće biti kauboj, a ja sam rekao da hoću biti Sanader. Teta učiteljica me je čudno pogledala i sumnjičavo pitala zašto želim biti Sanader, a ja sam rekao da moj tata kaže da je on najmoćniji čovjek i da mu sva sranja prolaze nekažnjeno. Otkad tata ne radi stalno gleda televiziju i stalno se živcira, a mama plače i pere suđe. Onda me je učiteljica ukorila jer sam rekao «sranja», ali ja sam samo ponovio što je moj tata rekao. Kaže teta učiteljica da će morati razgovarati s mojim tatom i da me ovaj put neće poslati ravnatelju, ali neka pazim da mi se to ne ponovi. Ne znam na što je mislila da mi se ne ponovi, ali valjda je mislila na sranje. Kaže moj tata dok gleda vijesti prije mog crtića (danas je skubi du) da nema tog sranja kojeg Sanader ne može prikriti ili Kosorica za njega počistiti. Ne znam ko je Kosorica, ali joj sigurno nije lako jer sam ja imao kanarinca Kikija koji je puno srao, a mama me natjerala da ja čistim iza njega i to puno smrdi i nije bilo ugodno čistiti Kikijeva sranja dok su se moji prijatelji vani igrali. Onda sam došao doma i rekao tati što je bilo i dobio iza uha, a mama se rasplakala i počela vikati na njega da joj je upropastio dijete. Zato mislim da ipak ne želim biti Sanader jer ne želim da mi mama plače, a i boli me iza uha. Onda je tata rekao mami da ne brine jer mu je susjed Mirko obećao dati posao ako se učlani u hadeze (to je valjda neka grupa kao izviđači jer smo se mi u školi morali učlaniti u izviđače ako smo htjeli ići na izlete). E onda je mama opet počela plakati, ali ju je tata zagrlio, a ja sam obrisao suđe pa joj je bilo malo lakše. Mislim da ću kada narastem ipak biti nogometaš kao i Marko jer moja mama uvijek kaže da nogometaši imaju zgodne cure i super aute. Ja volim autiće, ali cure su mi bljak, ali mama kaže da se svi u životu moramo žrvovati.
08.08.2004. u 18:21 | 12 Komentara | Print | # | ^Happy, happy, happy
Jučer sam posjetila frendicu koja ima karcinom dojke. Operacija je prošla o.k. sada ide na kemoterapiju i svi joj držimo fige. Kad sam došla doma zagrlila sam čvrsto muža i zahvalila nepoznatim pokretačima stvari u svemiru na zdravlju i ljubavi s kojom živim svaki dan. Danas dođem na posao i saznam da radimo skraćeno (do 14h) i da mogu dobiti slobodno u petak, što znači 4 dana uživanja. 
Zato sam danas sretna, zahvalna i dobro raspoložena. I zato vam dajem na uvid riječi jedne od mojih najdražih pjesmi i savjetujem da je probate primijeniti na svoj život...ja se trudim...a ako je hoćete poslušati 
možete je «skinuti» (6,56 MB) ovdje. Eto, dabogda svi bili zdravi, sretni i bogati i živjeli (i pisali blog) još sto godina...
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be it. The long-term benefits of sunscreen have been proved by scientists, whereas the rest of my advice has no basis more reliable than my own meandering experience. I will dispense this advice now...
Enjoy the power and beauty of your youth; Oh never mind, you will never understand the power and the beauty of your youth until they've faded. But trust me, in twenty years, you will look back at photos of yourself and recall in a way you can't grasp now, how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.
You are not as fat as you imagine.
Don't worry about the future or worry but know that worrying is as affective as trying to solve an algebra equation by chewing bubble gum.
The real troubles in your life are to be things that never crossed your worried mind. The kind that blindsides you at 4 PM on some idle Tuesday.
Do one thing every day that scares you. Sing.
Don't be reckless with other peoples' hearts; don't put up with people who are reckless with yours. Floss.
Don't waste your time on jealousy, sometimes you're ahead, sometimes you're behind. The race is long and in the end, it's only with yourself.
Remember compliments you receive, forget the insults. If you succeed in doing this, tell me how.
Keep your old love letters; Throw away your old bank statements. Stretch.
Don't feel guilty if you don't know what to do with your life. The most interesting people I know didn't know at 22 what they wanted to do with their lives, some of the most interesting 40-year-olds I know still don't. Get plenty of calcium.
Be kind to your knees, you'll miss them when they're gone.
Maybe you'll marry, maybe you won't.
Maybe you'll have children, maybe you won't.
Maybe you'll divorce at 40, maybe you'll dance the "Funky Chicken" on your 75th wedding anniversary.
Whatever you do, don't congratulate yourself too much or berate yourself either. Your choices are half chance, so are everybody else's.
Enjoy your body. Use it every way you can, don't be afraid of it or what other people think of it. It's the greatest instrument you'll ever own. Dance. Even if you have nowhere to do it but your own living room.
Read the directions even if you don't follow them. Do not read beauty magazines, they will only make you feel ugly.
Brother and sister together will make it through,
Some day a spirit will take you and guide you there,
I know you've been hurting, but I've been waiting to be there for you
And I'll be there just helping you out, whenever I can.
Get to know your parents. You never know when they'll be gone for good.
Be nice to your siblings. They are your best link to your past and the people most likely to stick with you in the future.
Understand that friends come and go. But a precious few, who should hold on.
Work hard to bridge the gaps in geography and lifestyle, for as the older you get, the more you need the people you knew when you were young.
Live in New York City once, but leave before it makes you hard. Live in northern California once, but leave before it makes you soft. Travel.
Accept certain liable truths: prices will rise, politicians will philander, you too will get old and when you do, you'll fanaticise that when you were young, prices were reasonable, politicians were noble and children respected their elders. Respect your elders.
Don't expect anyone else to support you.
Maybe you have a trust fund, maybe you'll have a wealthy spouse but you'll never know when either one will run out.
Don't mess too much with your hair or by the time you're forty, it will look eighty-five.
Be careful whose advice you buy, but be patient with those who supply it.
Advice is a form of nostalgia. Dispensing it is a way of wishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts and recycling for more than it's worth. But trust me on the sunscreen. Everybody's Free, oh yeah, to feel good, oh, to feel good.
Filmofilija (jel' postoji ta riječ?)
Naravno, nisam mogla odoljeti i gledala sam Pakleni šund jučer. Ponovo. Šesti put. Ne mogu si pomoći, volim filmove, a neke volim do te mjere da ih mogu gledati pet, šest pa i više puta. Stoga evo nekoliko filmova koje sam gledala tri i više puta i koje nikada ne propuštam, a kod nekih redovito «obnavljam» sjećanje na najdraže scene i citate.
Pulp fiction je film koji me oborio s nogu prvi put kada sam ga gledala i ostalih pet puta je bilo utvrđivanje gradiva. Sve mi je genijalno, soundtrack, glumci, priče... Osmi putnik iliti Alien. Gledala sam sve nastavke (prva dva su najbolji) i to nekoliko puta. I opet ću. Gospodar prstenova (sva tri komada). Neki kažu: kako možeš voljeti i knjigu i film? E pa mogu. Kum (prvi i drugi dio)...ne treba objašnjavati. Od ex-yu uradaka tu su Maratonci, Balkanski špijun i Ko' to tamo peva...isto ne treba pojašnjavati. Popis ide dalje sa Društvom mrtvih pjesnika, Dobri Will Hunting, Piano, Braveheart, Iskupljenje u Shawshanku, Bryanov život...jooooooj, ima ih dosta ( a nisam ni «zagrebla» u starije filmove i crno-bijelo filmsko blago), bolje da stanem. Na kraju prilažem nekoliko citata iz Pulp fiction (kad bi sve nabrojala ovo bi bio pakleno dugi post).
Fabienne: Whose motorcycle is this?
Butch: It's a chopper, baby.
Fabienne: Whose chopper is this?
Butch: It's Zed's.
Fabienne: Who's Zed?
Butch: Zed's dead, baby. Zed's dead.
(scena u restoranu gdje će ih pokušati opljačkati)
Vincent: Want some bacon?
Jules: No man, I don't eat pork.
Vincent: Are you Jewish?
Jules: Nah, I ain't Jewish, I just don't dig on swine, that's all.
Vincent: Why not?
Jules: Pigs are filthy animals. I don't eat filthy animals.
Vincent: Bacon tastes gooood. Pork chops taste gooood.
Jules: Hey, sewer rat may taste like pumpkin pie, but I'd never know 'cause I wouldn't eat the filthy motherfucker. Pigs sleep and root in shit. That's a filthy animal. I ain't eat nothin' that ain't got enough sense to disregard its own faeces.
Vincent: How about a dog? Dog eats its own faeces.
Jules: I don't eat dog either.
Vincent: Yeah, but do you consider a dog to be a filthy animal?
Jules: I wouldn't go so far as to call a dog filthy but they're definitely dirty. But, a dog's got personality. Personality goes a long way.
Vincent: Ah, so by that rationale, if a pig had a better personality, he would cease to be a filthy animal. Is that true?
Jules: Well we'd have to be talkin' about one charmin' motherfuckin' pig. I mean he'd have to be ten times more charmin' than that Arnold on Green Acres, you know what I'm sayin'?
(scena kada peru auto nakon što je Vincent slučajno upucao onog tipa)
Jules: Oh man, I will never forgive your ass for this. This is some fucked-up, repugnant shit.
Vincent: Jules, did you ever hear the philosophy that once a man admits he's wrong and then he's automatically forgiven of that wrongdoing?
Jules: Man, get out of my face with that shit. The motherfucker who said that never had to pick up itty-bitty pieces of skull on account of your dumb ass.
(nakon što srede Zeda i njegove kompiće…)
Butch Coolidge: Are you ok?
Marsellus Wallace: No. I'm pretty fucking far from ok.