Zašto?
Danas sam u svojoj «o bože, zašto?» fazi. O bože, zašto nisam upisala pravo ili ekonomiju, a ne sociologiju koju od milja zovem «uzaludna». O bože, zašto postoje ljudi kao cura s kojom radim koji su završili fakultet, ekonomije, ali ne znaju za Hašeka i Švejka (majkemi). O bože, zašto ja nemam novaca za platiti sve račune, a Daniel Beni (neki pjevač) ima para za snimanje spota u Veneciji, a ja Veneciju ni vidjela ni mirisala... Gledam Red carpet iliti Crveni tepih po naški, i ne mogu, a da se ne pitam otkud toj ekipi toliko para za toliko preseravanja. Tko kupuje njihove cedeje, tko ide na koncerte Mladena Burnaća, Daniela Benija, Sandija Cenova? A ipak, ti ljudi žive, i to jako dobro, od svojeg pjevanja. A ja tupača upisala fakultet koji volim i još ga završila. Bolje da sam učila pjevati i mrdati guzicom. I onda gledam dokumentarac o Johnu Lennonu (već sam zaboravila koliko volim slušati njegove pjesme i Beatlese) i pitam se koliko smo blizu ili daleko od njegove «imagine» vizije svijeta.
Istina je da ne znam što želim raditi u životu. I sram me je to priznati drugima jer mi je trebalo dugo da to priznam samoj sebi. Zavidim ljudima koji točno znaju što žele. Ja ne znam. Ne govorim o emotivnom životu, obitelji i slično, govorim o profesiji, nečemu što bi radila. Voljela bi da kada me netko pita što sam, što radim, da mogu kao iz topa ispaliti odgovor: ja sam... Zato sam valjda i nesretna na sadašnjem poslu jer radim sve i ništa. Nisam osoba koja može biti sretna jer radi kao npr. viši administrativni referent. Što je to uopće «administrativni referent»? Ili npr. stručni suradnik (šta ima i nestručni suradnik?). Blah. Ja hoću biti smetlar, cvjećar, slikar, pisac, kuhar, čistač... I znam da je prilično nezahvalno kukati nad poslom u situaciji u kojoj bi mnogi bili sretni da uopće imaju posao (moj muž prvi). Zato ne kukam već sam zahvalna jer imam posao, ali...imagine all the people...