Konačno i ja o blogu
Jučer sam napisala post o Hebrangu i njegovoj zabrani pušenja u Big brotheru, ali je moj kućni modem odlučio ne spojiti me sa internetom pa ćete ostati uskraćeni za jedan dio mojih baljezganja... Uspjela sam nadoknaditi razinu bloga u krvi koja je nakon tjedne apstinencije pala na zabrinjavajuće nisku razinu, a usput sam vidjela oko koje nove stvari se neki blogeri svađaju sa drugim blogerima. Primjećujem da je nekima podjela na cool, almost cool i fresh listu još uvijek bolna točka. Ne znam kako sam došla na cool listu, preko foruma ili poznanstva sigurno nisam jer na forumu u životu bila nisam i živim daleko od Zagreba i cijele redakcije bloga. Neću biti p**** i glumiti da ta činjenica nije godila mojem egu...pa naravno da jest, to je bio dokaz da još netko osim mene i mog muža čita moje umotvorine. A svjesna sam i činjenice da neke podjele na blogu mora biti jer kako bi ja inače stigla pregledati toliko dobrih blogova.
Krenem prvo od svoje liste favorite blogova, a onda pogledam sve tri liste da li ima netko novi ili netko sa zanimljivim imenom bloga ili netko novi na naslovnici. Tako se moj blog svijet svaki dan povećava. A neki koje sam čitala tek kad su počinjali, u međuvremenu su dospjeli na almost cool ili cool listu. Na njih sam posebno ponosna jer volim kada nekoga prepoznaju kao dobrog i kvalitetnog. Naravno, na cool listi ima blogova koje sam otvorila samo jednom i nikad više... što ne znači da oni nisu cool već samo da imam nešto drugačiji ukus od administratora. Zato ljudi, prestanite se svađati i raspravljati tko je cool, a tko nije i zašto je netko na listi ovoj ili onoj...radite sami svoje liste na blogovima pa zato ih i imate da stvorite svoj svijet.
Stoga ću poslušati svoj savjet i pokušati predstaviti neke od meni dragih/zanimljivih/kvalitetnih blogova...
Tv- kritičar me je odmah “dobio” jer, kao i ja, gleda puno televizije. Obožavam gledati televiziju, oduvijek, i kad bi još našla neki posao gdje bi me plaćali za gledanje teveja…nitko sretniji od mene. 
Ljevica ima vrlo slične svjetonazore i razmišljanja kao i Redpen i to su dva bloga koja nepolitički pišu o politici, životu, aktualnim zbivanjima... Uh, kako sam to lijepo smislila...
Modesti Blejz je genijalka koja osim super dizajniranog bloga, ima i što za reći. Obožavam njezine igrokaze između babe i dide, a dijalekt njezinom blogu daje poseban šarm. Vrlo je aktualna, kritički raspoložena i pravedna prije svega...ta nikome ne ostane dužna...Ukratko, obožavam ju čitati... Njezin komentar Joška Jorasa i njegove izjave: Tudi tukaj je Slovenija!
”znaš šta? evo tebi govno od cipla! RJEČNIK:cipal, cipol=morska riba svežderačica, voli obitavati oko kanalizacijskih ispusta ; ciplovo govno=nezamislivo smrdljiva stvar, aka - Joško Joras”
Kupus(ica) se pretežno živcira/veseli/komentira/kritizira oko politike, kilograma, faksa i glupih ljudi, a bogami, ponekad i pametnih. Njezina iskrenost seže sve do posljednjeg Voltarena kojeg pije zbog bolne menstruacije i do posljednjeg kolača kojeg je smazala usprkos dijeti,a za razliku od mnogih spremna je priznati i da gleda BB.
“malo sam rastegla...ali užasno me muči ovaj moj mali oblik egzibicionizma...još više me muči ozbiljni voajerizam koji me je zahvatio...a ponajviše se bojim da ne uzmem telefon i glasam da netko ispadne iz kuće...jer tada sam definitivno otišla k vragu...”
Cowgirl ide kod psihijatra (izjava njezine majke), ima tri policijske prijave zbog pišanja na javnom mjestu (izjava njezina oca), a kao smisao života ističe kopanje nosa. Ako želite saznati više o odgoju krave provjerite, a my favourite je priča «Hrčak Mile». 
"Mama, hoćeš li mi ispričati što se dogodilo s mojim crnim hrčkom? - pitala sam ju u želji da se na trenutak vratim u djetinjstvo. Susjed ga je ubio misleći da je štakor, a kad je shvatio što je napravio zamolio me da ti ne kažem, jer se bojao da ćeš ga mrziti - odgovorila je mama."
A Medo? Što reći o čovjeku kojemu je motivacija u životu izreka : smješi se-sutra će biti gore! Ili npr. rad je sladak, ali ja sam šećeraš! Osim što nikako da položi tu nesretnu mehaniku, Medo na humorističan način pokazuje svakodnevicu koja je nekad bolja, a nekad “nedo blog!” gora. Jedna od dražih mu poslovica glasi: lako je nekoga lupiti flašom po glavi, al' teško mu je kupiti nove cipele. Osim ljubavi prema jabukama i mržnje prema Hebrangu dijelimo i promjene raspoloženja sukladno vremenskim ne/prilikama. 
“Vrijeme je usrano, usran sam i ja (ne doslovno)! Nemam snage da ikaj napišem! Jebate kak je prvi dan jeseni odma pljušti kiša. Jebo...”
Pčelica Maja ima hrčka i mačku koja voli odlutati na tavan kod susjede gdje miriši meso. Voli stara kina, ne voli kad joj gaće odlete na susjedov balkon i voli igrat badmington. Njezini postovi me uvijek razvesele i sadržajem i izgledom..Jedan od doživljaja sa hrčkom...
“Malo je uspidiran i splašen, al budemo ga mazili i pazili pa će se pripitomiti. Ja sam mu već objašnjavala da mu nećemo niš i da može po meni hodat kolko hoće bez straha. Al izgleda da ga nisam uvjerila...il mu to baš i nije neka fora hodat po meni.”
Ima još puuuuuno super-cool-zanimljivih blogova, ali onda bi post bio puno duži...Možda u nekom od sljedećih postova...
Dvije priče
U današnjim novinama samo su mi dva članka privukla pažnju. Jedan nas upoznaje sa kategorijom «da ne piše u novinama ne biste povjerovali», a drugi sa kategorijem «možda smo u 21. stoljeću, a možda i nismo?». Jedan je u «crnoj kronici», a drugi u rubrici «život» iako bih je ja preimenovala u «ne-život».
U malom članku opisuje nam se jedna večer u životu dvoje mladih ljudi Zadra. Nekada su bili par, ali je ona prekinula nešto što joj se nije činilo kao veza ispunjena ljubavlju. On nije mislio tako. Smatrao je da zaslužuje drugu priliku i pozvao ju je na piće. Ona je pristala zbog sjećanja na nekoliko lijepih trenutaka koje su doživjeli te zbog želje da ostanu «prijatelji». Kafić je bio polupun. Ona mu je rekla da zaista ne želi imati nikakve veze s njim, a on joj je gurnuo ruku pod suknju. Počela je negodovati i pokušala otići. On joj je umjesto pozdrava uputio nekoliko udaraca u glavu, što šakom, što glavom. Zamolila je ljude u kafiću da joj pomognu, ali su oni rekli da je to «stvar između njih dvoje i da se ne žele miješati». Odvukao ju je u park gdje ju je nastavio tući naočigled prolaznika, a zatim ju je prisilio na seks. Umjesto poljupca iza seksa, nastavio ju je «cipelariti». Za kraj večeri, ponovo ju je odvukao u drugi kafić gdje je od konobarice zatražio i dobio nož kojim joj je zatim odsjekao poveći u količinu kose. Svjedoci kažu da su ga pokušali odgovoriti, ali im je djelovao suviše opasno. Na kraju svega, pitam se kakvi to ljudi žive u Zadru, iako ovakvih priča sigurno ima po cijeloj Hrvatskoj, ali ne znam za druge priče jer nisu dospjele u novine. Sjetila sam se čuđenja Amerikanaca kada su vidjeli djecu kako sami trčkaraju ulicama jednog dalmatinskog gradića u 9 sati navečer. Rekli su da toga kod njih nema jer «nije sigurno». Sigurnost je relativna stvar, a zadarska priča to potvrđuje.
Druga priča na «simpatičan» način pokušava upoznati čitatelje sa činjenicom da je neka Romkinja koja ima 34 godine, rodila svoje 15. dijete. Kaže žena da trebaju pomoć jer ne može prehraniti svoju djecu koju je počela rađati od 16. godine. Ozbiljno bi se zabrinula da nije tako. Mislim da se ljudi koji mogu prehraniti 15-oro djece u Hrvatskoj mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Dobili su neku kuću od Tuđmana koji je trebao biti kum njihovom 10-om djetetu, ali budući da su to Romi, a ne bogobojazni kršćani, dijete je dobilo drugog kuma, vjerojatno unutar njihove brojne romske rodbine. Majka 15-oro djece kaže da ima i dvoje unučadi i da svi oni žive od 3.200 kuna dječjeg doplatka, ali da bi voljela da ih posjeti Super Jaca. Kako bi im Kosorica pomogla, stvarno ne znam. Muž me je poluozbiljno, kroz šalu pitao zar oni nisu čuli za kontracepciju, a ja sam mu rekla da je njoj trudnoća kontracepcija. Tijekom tih 9 mjeseci sigurno ne može zatrudnjeti...problemi nastaju tijekom «praznog hoda» između dva djeteta. A što ta djeca mogu očekivati od života? Vjerojatno sudbinu sličnu sudbini njihovih roditelja. Kod nas i u svijetu trebate silne dozvole i potvrde kako biste imali kuću, auto, životinju, obrt ... za dijete ne trebate ništa, ne polažete test da možete imati dijete i da poznajete osnove roditeljstva, dijete ne morate «voditi na servis» kako bi ga «osigurali» i kako vas policija ne bi gnjavila zbog njegove «neispravnosti». Imate sva prava i mogućnosti da svojim ne/postupanjem uništite malo ljudsko biće koje bi jednog dana trebalo postati svoj čovjek. A onda možete prodati svoju priču novinama i pozvati Jadranku Kosor da vas posjeti...
Nezavisnost?
Prema novom Pravilniku o postupku i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu doprinosa za mirovinsko, invalidsko te zdravstveno osiguranje, država više neće plaćati navedene doprinose umjetnicima koji mjesečno zarade više od 5000 kuna. To znači da će (ako ima boga) npr. Severina, Maksim Mrvica i Ivo Pogorelić (sve sama sirotinja), uskoro sami plaćati te doprinose, a nećemo im ih više mi plaćati. Vi do sada sigurno niste niti znali da pojedine zvijezde hrvatske estrade koje po nastupu u jednoj večeri zarade trećinu vaše godišnje zarade, ne plaćaju sami doprinose već im ih plaćate vi. Zašto? Pa zato jer Zakon i Pravilnik tako kažu. A zašto se vama od plaće odvajaju kune za kojekakve zdravstvene stupove (prve, druge, a nekome i treće), a ne da vam lijepo ti novci ostanu? Pa zato jer niste «slobodni, samostalni i nezavisni» umjetnici. A Severina jest. I Ivo Pogorelić koji ima novaca da redovito odsjedne u najskupljim hotelima svijeta pa naravno i Hrvatske. Njegov pas vjerojatno ima uravnoteženiju i bogatiju prehranu od trećine Hrvatske, ali je ta ista Hrvatska plaćala doprinose tom istom «virtuozu svjetskog kalibra».
Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika okuplja pisce, književnike, estradnjake, slikare itd. I svi su oni samostalni i nezavisni. Kao i brojni nezavisni kritičari, nezavisni novinari i nezavisni političari. Digne mi se kosa na glavi kada pored nečije titule ili opisa zanimanja stoji izraz «nezavisni» ili «samostalni». Ma ne postoji to u današnjem svijetu. Kraj imena novinara može samo pisati «koji se trudi biti nezavisan», a isto tako pored umjetnika ili kritičara. Naravno da bi novinari trebali biti nezavisni, ali oni to često nisu. Osim ako nisu asketski tipovi koji žive od zraka i vode, svi oni za život trebaju novac koji im dolazi (ako imaju sreće) svaki mjesec od nekoga ćate koji se naziva poslodavcem. I nema govora o nezavisnosti. Zato smatram da je ne postoji nezavisnost, a još je i Tito znao da nesvrstani nisu nužno nezavisni i da se povremeno mora prikloniti jednoj ili drugoj strani.
A nezavisni političari? Pa to je takav paradoks da me uhvati smijeh svaki put kad mi netko to provali. To je kao da kažete da vas ne zanima politika i da se ne bavite njome. Da li vas zanima u kakvu školu ide vaše dijete (hoćete da dobije dobrog razrednika?), da li želite raditi u boljim uvjetima (svađate se sa šefom oko godišnjeg?), da li želite da vam se kontejner sa smećem redovito prazni (kupujete stan u «dobrom kvartu»)? E pa onda se bavite politikom. Politikom obrazovnog sustava, sindikalnom politikom i komunalnom politikom. A niste čak u nijednoj stranci. A kod «nezavisnih» kandidata na listama, to je još očitije. Pa čim zastupaš neku opciju, stavove, nisi više nezavisan. Osim ako pjevate pola sata u nekom bircu, dobijete 20.000 kuna za taj «nastup», snimate kućne porno filmove koje potom «zagubite» ili vam ih netko «otuđmani», pjevate na stranačkim skupovima, a država vam plaća doprinose. E onda priznajem, samostalni ste i nezavisni.
Štetne stvari
Jučer sam bila u svojoj «volim čovječanstvo, ali mrzim ljude» fazi. Sjedile smo na kavi, ja i još tri žene i ja sam samo razmišljala o tome kako neke od njih melju takve bedastoće i da su žene nekad takve kokoši (ma i muškarci, samo sada govorim o ženama). Nedavno me je sestra zvala sva unezvjerena da je dobila nekakav popis štetnih dodataka namirnicima i da će mi to hitno poslati kako bi sve, eventualno, štetne namirnice bacila iz friždera. Onda je uvjerila i moje roditelje da su neki aditivi u margarinu, pašteti, coca-coli i još nekim stvarima kancerogeni i da to niti slučajno ne koriste.
Jučer na kavi je ista priča krenula od mojih kolegica. Kaže jedna od njih da je dokazano da ako piješ Janu sa jagodom dvije godine da možeš dobiti rak. Druga kaže da je ona odrasla na margarinu, a da je on kancerogen pa se sada boji za svoje zdravlje. Ma daj molim te! Pa sve je oko nas kancerogeno. Radim u blizini tvornice koja dnevno proizvede i ispusti toliko kancerogenih tvari da se čudim da mi nije još jedna glava narasla, ili barem još nekoliko nožnih prstiju (brrrr!). I to su sve pričale moja sestra i kolegica s posla, obje strastvene ljubiteljice cigareta. Koje valjda nisu štetne ili barem ne toliko koliko Jana sa okusom jagode u kojem je neki E 133 od kojeg će vam narasti treća sisa i drugo dupe.
Ali, najfascinantnije je što je nekim ljudima dovoljno da krene priča, u novinama ili negdje da je nešto «znanstveno dokazano», «opsežna istraživanja su pokazala» i to je to. Pa ako su «znanstvenici» to otkrili, onda nema sumnje, navucimo svi skafandere ili barem maske i rukavice kao Majkl Đekson i svi ćemo doživjeti sretnu i berićetnu starost. Nemojte me krivo shvatiti, znam da ima puno smeća u coca-coli, pašteti, konzervama i sl. ali mi ne pada na pamet zbog toga prestati piti coca-colu i jesti paštetu kad me uhvati želja. To samo znači da neću dnevno piti 3 litre coca-cole i pola kg paštete...
Saga o Giričekima
Pratim ovih dana sagu o Giričekima i ne mogu da ih ne žalim. Uzalud mu ugovor vrijedan 16 milijuna dolara kad mu je emotivni život u... muškom spolovilu. Pitao me muž što mislim o svemu tome i tko je zapravo u pravu. Rekla sam da su oboje u pravu. Giriček je dečko odrastao u Gajnicama, osoba koja vjerojatno nije niti sanjala o tome da će postati profesionalni NBA igrač i potpisivati milijunske ugovore. A Nataša (g-đa. Giriček) mi djeluje kao cura koja se do ušiju zaljubila u mladog i (već tada) perspektivnog košarkaša, ostala trudna i udala se. Da li je već tada znala što ih čeka? Ne vjerujem. Novac mijenja ljude, neke oplemenjuje neke duhovno «osiromašuje». Sada ona sa onom babom feministicom (Dafinka Večerina) i on sa onim hadezeovcem (Bosiljko Mišetić), svaki sa svoje strane vode spor oko svoje kćerkice koja nema niti godinu dana.
Zahtjev za razvod podnio je Giriček iako ona na to nije pristala, a dijete im nema navršenu godinu dana pa je cijela priča protuzakonita. To Bosiljko valjda nije učio kada je studirao pravo. Možebit je bio bolestan taj dan kad su to predavali... Košarkaš kaže da žena nije htjela potpisat ugovor kojim se odriče njegovih novaca... ona kaže da ugovor nije niti vidjela, ali da ju je uvrijedilo što ju je on to uopće tražio. Tu je u pravu jer takvi se ugovori potpisuju, Gordane, prije braka, a ne nakon potpisivanja milijunski vrijednih ugovora. Ako ti je stalo do toga da imaš i pravnu potvrdu da je s tobom iz ljubavi, a ne zbog para... pa potpišite to prije braka, djece i Utah Jezzera.
A vjerujem i Giričeku kada kaže da ga je njezina rodbina žicala novce... A koja rodbina ne bi? Dabogda dobili par milijuna kuna na lotu pa ćete vidjeti na svojim vratima rođake za koje niste niti znali da ih imate. Moje tumačenje je sljedeće... «malom» su pare i slava udarili u glavu, a bogami i njegovoj ženici. Uslijed silnog blinkanja okica od novčeka koji sjedaju na račun, zaboravili su razlog zbog kojeg su i bili zajedno... ljubav. Ljubav je ustuknula uslijed Gordanove vizije silnih obožavateljica koje će ga obasipati u Jueseju kada tamo postane velika zvijezda. Plavuše, crnke, brinete... sve će ga one čekati ispred svlačionice i nadati se da za tu noć izabere baš nju... e, sad će svi dečki htjeti igrati košarku... A ona? Ona je vjerojatno ljubomorna, uz to, s jedne strane je dijete i ljubav prema Gordanu, a s druge strane povampirena rodbina (ipak, krv nije voda) koja hoće svoj dio kolača.
Nažalost, i ona i on će sve ovo relativno bezbolno preživjeti, ali ne vjerujem da će mala bebica imati idealno djetinjstvo kakvo je zaslužila. A čemu cijelo ovo uplitanje u živote nepoznatih (ili poznatih) ljudi? Pa zato da pokušam objasniti da svaka priča ima dvije strane i da nisu nužno jedna istinita, a druga lažna...
Tell me why I don't like Monday...
Noćas sam sanjala čudne snove. To je valjda bila posljedica velikog umora jer sam cijelu nedjelju bila u berbi lješnjaka na plantaži sa 700 lijeski. A moraš ih brati klečeći. Uglavnom, osim što jutros nisam mogla vezati cipele bez da sjednem i stavim noge na povišeno...moje umorno tijelo noćas je sanjalo da se teško ustajem iz kreveta, vučem do kupaonice i proklinjem činjenicu što je ponedjeljak. I onda mi je zvonio sat i ja sam shvatila da sam sanjala da se spremam na posao... bolesno...to samo pokazuje bogatstvo mog života koji se vrti oko toga da idem na posao i vraćam se sa posla, spavam i budim se...osjećam se kao junakinja Orwellove 1984.
I uz sav umor, neispavanost i upalu mišića, moja omiljena institucija me opet uspjela raspizditi. Ljudi koji sebe nazivaju slugama božjim tražili su da trgovine ne rade nedjeljom jer stado onda mora ići u crkvu, a ne u shoping. Uvukli su se u vrtiće i škole i pod krinkom dušebrižništva zbrinuli svoje djelatnike kako bi još više sisali iz državnih jasli. S ponosom sam teti u knjižari rekla da mom nećaku ne treba knjiga za vjeronauk na što me je ona pogledala kao samog antikrista i zapanjeno zapitala «pa kako, pa svima trebaju knjige za vjeronauk?!». E njemu ne trebaju jer ima najmanje 500 pametnijih stvari koje može raditi tih 45 minuta nego da mu neka časna soli pamet. Ako su toliki promicatelji vjerske tolerancije zašto ne uvedu u škole predmet religijske kulture pa uče djecu o svim religijama? E, a kako bi onda uhljebili tolike popove i časne i pružili im mogućnost dodatne zarade?
Onda se Bozanić valjda počeo drogirati jer su mu se počeli pričinjavati nekakvi «zmajevi smrti» pa su pomislili 'ajmo im još malo zajebat' život i staviti malo veći jaram i zabraniti abortus. Pa idioti jedni, čak ni u Italiji gdje papa popuje, abortus nije zabranjen... A najnovija provala je da će tužiti državu jer više ne mogu biti alkoholičari. Pa ako hostija simbolizira tijelo Isusovo, zašto simbol krvi mora biti vino, a ne može biti recimo malinovac? Zato jer onda ne bi mogli biti tako lijepi, okrugli, crvenih obrašćića i pijani. Ako im Kanader ovo dopusti onda je stvarno Kenjader.
S obzirom na najnovije događaje sa navijačima kada je dvostruko brojnija grupa navijača Hajduka napala navijače Dinama lancima, šipkama i noževima te im u porazbijani kombi ubacili zapaljenu baklju, a pretučeni Dinamovci im poručuju da će na sljedeću utakmicu u Split doći sa sjekirama i pokazati «kako Ličani peglaju», dok su neki Dinamovci u Karlovcu porazbijali kombije Torcidašima... bilo bi za očekivati u maniri Super Jace, Hebija i Kandera da Hadeze predloži donošenje Zakona o zabrani navijanja. Njime bi se zabranili svi oblici navijačkih skupina, kako BBB i Torcida, tako i skupina bakica koje navijaju za svoju momčad koja je pobijedila na državnom prvenstvu u izradi goblena. Moguće scene razularenih starica koje si međusobno prijete iglama za heklanje, štrikanje i kačkanje, previše bi podsjećale na početak «nogometnog rata» između El Salvadora i Hondurasa 1969. godine. Stoga predlažem vlastodršcima da kao nastavak svih idiotskih zakona koje su do sada donijeli, nastave u istoj maniri i donesu Zakon o zabrani navijanja (svega samo ne satova). Za kraj, čestitke Mamiću na izjavi stoljeća kao komentar na ponašanje razmaženka N. Kranjčara: «tko ga jebe, tko je on da se duri?»
Ako tražite posao...
U protekla dva mjeseca intenzivno čitam sve oglase za posao. Tako sam i došla do opisa prosječnog zaposlenika kakvog traže poslodavci. To je osoba koja je ambiciozna (ali ne traži previše i nije prezahtjevna), obrazovana (po mogućnosti mr. ili barem dva fakulteta), govori najmanje dva strana jezika, oku je ugodna, ima vozačku, timski je radnik, ali i samostalna, dinamična, komunikativna. Uz to ima najmanje 2 godine radnog iskustva kod poslodavca koji je spreman napisati preporuke. Ima sređen obiteljski život, ali je spremna raditi prekovremeno. Poznaje rad sa računalom kao da je u najmanju ruku drugi bratić u trećem koljenu od bila Gatesa. Želi dobru plaću, ali je spremna raditi za minimalac prvih 5 godina (pa dok se dokaže kao dobar radnik!). Ne smeta mu konstantno mijenjanje opisa posla i što ponekad mora «uskočiti» ako je «gužva».
E da, ne pije, ne puši, ne drogira se, nije prekomjerno težak, nije mršav, nije nizak, nije visok, nije ćelav i nema dugu kosu. Odijeva se standardizirano i monokromatski (eventualno 2 boje). Sve zadaće bez obzira na kratkoću rokova izvršava prije roka ili ako baš ne može drugačije...na vrijeme. Osoba je još tolerantna, puna razumijevanja, uvijek okreće drugi obraz i uvijek se smješi. I naravno, na pitanje šefa «možete li doći raditi u nedjelju?» ova osoba odgovara «naravno, u koliko sati, 7 ili 8 ujutro?». Ako ispunjavate sve te uvjete (a ne vjerujem da postoji osoba na kugli zemaljskoj sa takvim opisom)...onda možete očekivati da dobijete posao. Ukoliko ste se prepoznali u svim elementima...vrijeme je za malo samokritike i realnog sagledavanja stvari. Ukoliko ste se prepoznali u nekolicini osobina...join the club.
P.S. Za one koji ne mogu pročitati «mravlja slova» na slici: u prvom «oblačiću» piše «dobar dan! Ja sam se javila na oglas za posao.», a u drugom piše «O.K. primljeni ste.»
Bejbisiting
Konačno je petak. Ovaj tjedan mi je prošao extra super brzo jer su me tako zatrpali poslom da sam morala dolaziti pola sata ranije na posao da stignem uopće pročitati blogove. Nečega se čovjek ipak ne može odreći u životu. Uslijed kronične besparice u koju smo zapali, odrekla sam se gotovo svega, ali od bloga ne odustajem. Pa makar mi krvopije iz HT-a ovaj mjesec poslali račun od kojeg bi osobe sa kardiovaskularnim tegobama dobile jedan mali napadaj.
Danas popodne mi dolaze moja dva bandita od nećaka i sutra cijeli dan glumim «sjedenje na bebi» ili bejbisiting. Sad moram smisliti kako da kreativno provedemo taj dan tj. u prijevodu kako da njima ne bude dosadno i da se jedni drugima ne popnemo na glavu, a opet se svi zabavimo. Najlakše je staviti crtić u dvd i bogteveseli, ali ja nisam pobornik takvih rješenja.
S opasnošću da zvučim kao ona dvojica sa balkona u Muppet showu (ona dva starčeka koji stalno nešto prigovaraju)... nekako imam osjećaj da je to u «moje vrijeme» bilo jednostavnije. Ja sam po cijele dane bila vani bez obzira na godišnje doba i moji nisu morali brinuti hoće li mi se nešto desiti. Danas svi nekako panično čuvamo djecu i držimo ih pod staklenim zvonom. Tako se moja sestra ljuti kada moji nećaci (7 i 9 godina) provode više sati u igri, vani sa drugom djecom. Boji se da će se jedan prehladiti, drugi potući ili da će im se nešto ružno dogoditi. A zaboravlja da smo nas dvije bile vani što bi moja baka rekla «ko' drek na cesti». I ispale smo sasvim o.k.
Znam, danas ima puno više bolesnika, nasilja, prometa, ali ako ih ne pustimo da sami neke stvari nauče, postanu odgovorni za svoje ponašanje i postupke...onda im radimo medvjeđu uslugu. Zato se klinci uvijek vesele kada dolaze «na vikend kod tete» jer znaju da nitko neće visiti nad njima i stalno im nešto «nemoj ovo...nemoj ono...».
Želim vam nadasve i poglavito ugodan vikend...
Šeki's on the road again...
E sad mi je stvarno svega dosta. Dosta mi je podmetanja, laži i spletkarenja protiv Hebija, Super Jace i Kanadera. Pa nisu oni krivi što se sva sranja dešavaju... za neka sranja je kriv i Šeki. Šekija su novinari HTV-a jako nasekirali. Kaže bogec da ga « sustavno šikaniraju, ignoriraju i cenzuriraju na HTV-u gdje vlada tendenciozno cenzuriranje bitnih i značajnih događaja». A ima on i dokaze...
Dokaz br. 1- prilikom tiskovne konferencije o jesenskom zasjedanju Sabora- mediji su izdvojili Pusićkin prijedlog, a on je govorio o 60-ak zakona i ništa nisu prenesli
Dokaz br. 2- predsjednik parlamentarne skupštine NATO-a dođe u posjet, prime ga Mesić i Kanader i Šeki, a Šekija ne prikažu na TV-u
Dokaz br. 3- nisu ga prikazali na televiziji niti kada je bio sa Kanaderom na obljetnici Oluje u Kninu ili na posvećenju crkve u Aljmašu...sve su zumirali, a njega nisu!
Dokaz br. 4- nisu ga prikazali dok je držao govor na misnom slavlju u Ludbregu nego su pokazali Mesića na nekoj obljetnici u nekom selu gdje je govorio o praćkama.
Ne znam kako vama, ali meni je to dovoljno dokaza. Ta novinarska neprofesionalna gamad na Hateveju zaista cenzurira sve bitne i značajnije događaje u kojima sudjeluje vrlo bitan i vrlo značajan kronični alkoholičar koji je nesretnim stjecajem okolnosti Precjednik Sabora Svih Rvata. Pa što ako si je «malo» popio, ako je crven u licu i ako frflja jezikom ili jedva stoji na nogama i otvara usta? Tko ne dolazi pijan na posao neka baci prvi kamen! (reče ona i dobije 2 milijuna kamenja u glavu) Ma stvarno, tim povampirenim novinarima ništa nije sveto...
Sada prave problema i oko opremanja saborskog fitnessa. Pa što ako to košta 60.000 eura (16 sprava za vježbanje-8 kardiosprava, 8 tehno-gym sprava; 2 trenera i građevinski radovi)?! Zar ne zaslužuju saborski zastupnici i zastupnice koji su ionako slabije platežne moći (ma što je danas tričavih 13.000 kuna, pitam ja vas?!) da imaju zategnute mišiće i uvježbane bicepse, tricepse i ostale cepse? Pa naravno da zaslužuju... Pa neće valjda u pauzi zasjedanja čitati materijale i pripremati se za sljedeću sjednicu ili raditi u saborskim odborima? Ma znate što... trebalo bi i stolice u Saboru promijeniti... i staviti one masažne tako da ih ne žuljaju njihove velepoštovane saborske guzice kada traje sjednica...
Za kraj, kao tračak razuma i svjetla u našim malim pomračenim umovima (jer na teveju nema dosta Šeksa da nas prosvijetli) upućujem poruku muškom dijelu bloga... dabogda doživjeli sudbinu kralja Svazija koji je nedavno odabrao 13. ženu među 20.000 djevica koje su ga pozdravile obnaženih grudi...
Pomoz blog junaci!
Ima li nade ( a da nije Dimić)
Skinula sam si empetri od Bregovića...mesečina, mesečina...joj, joj... Da li to znači da nisam dobra Hrvatica? Ne znam. Da li to znači da sam simpatizer, citirat ću spikere sa HTV-a, «srpkog hegemonizma i četničke jugoarmije»? A ne znam ni to. Znam samo da sam imala stresan dan na poslu (ne bojte se, neću njonjati...) i da mi baš treba jedna «nema više sunca, nema meseca...nema mene, nema tebe...ničeg više nema jooooooj» terapija.
A što mislim o idiotima koji su napali (fizički i verbalno) reprezentativce i odbojkaškog trenera države koja se, nažalost (jer su Crnogorci zaslužili bolje), još zove SiCG? Paaaa...mislim da znate moje mišljenje o tome. Da li me i to čini lošom Rvaticom? Opet, nemam pojma. Volim svoju zemlju, ali ne smatram se nacionalistom. Volim slušati EKV, Bregovića i Balaševića, ali ne smatram se «srbočetničkim jugonostalgičarskim smećem».
Mama mi je Slovenka, ali ne držim Slovencima «štangu» u priči o Piranskom zaljevu. Jesam li zbog toga izdala majku i njezino podrijetlo? Mislim da nisam. Veselim se zdravom razumu ljudi u Požegi i tužna sam zbog nedostatka istoga kod ljudi u Lovincu i Otočcu. Jesam li zbog toga «petokrakaš» koje spominje grafit opisan u Jutarnjem? Ostavljam to na procjenu ljudima koji druge ljude svstavaju u ladice, pretince, odjeljke i kategorije. Meni to nikada baš nije išlo. Nisam isključiva...jedino na čemu inzistiram su poštenje i zdrav razum. Toga baš nema puno u Hrvatskoj, ali zato kada ga nađete, ko' da vas je sunce obasjalo. Ma ima još nade za nas europeizirane polubalkanoide... Evo, počele su se i žene utjecajnih Rvata sjećati nekih detalja oko slomljenih čeljusti i razbijenih usana...čini se da Hrvatice ipak nisu tako nespretne da stalno padaju niz stepenice ili se zaletavaju u vrata. A i Tom Cruise je bio u Dubrovniku... sad tek Kalmeta može reći da je sezona bila uspješna...i može mirno dati ostavku...a onda je svizac zamotao čokoladu...
P.S. Današnja slika prikazuje psa od Bože Sušeca...
Zgodan kao Mišo Kovač
Tako su se valjda dijelili komplimenti 1969. kada je Mišo Kovač bio najpopularniji pjevač u Jugoslaviji i kada je prodavao pola milijuna longplejki makar da je podrigivao na njima, a ne pjevao. Čitam intervju s njim u Playboyu (naravno nakon letimičnog pregleda fotografija «ženskadije» i nakon obaveznog čitanja stripića Dick Longa). U istom broju su slike gole tete Suzane Mančić koja za svoje godine, moram priznati izgleda kao grom, a čija popularnost seže u godine kada je i Mišo Mate, a bogami i Kovač žario i palio «od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana»... Promijenile su se mnoge stvari od onda, umro je Tito, umro je Tuđman, umro je Babo Atif (sjećate se, satro ga je voz kod Hođića...), ali neke stvari su ostale iste. Isti tip muškaraca i žena u rvackim krugovima slovi kao estetski poželjan, pače (i pile) prihvatljiv. Muškarac mora imati onaj «rugged look», znate ono, brada dva dana neobrijana, nemarna frizura koja se zapravo slaže dva sata, ali izgleda kao da se upravo probudio i romantičarski pogled u daljinu, za nikada prežaljenom ljubavi koja je otišla sa drugim, a ona ga je jedina mogla usrećiti (u drugim ženama traži nju...šmrc, ah i gulp...). To je recimo Goran Višnjić i Gordan Kožulj za mlađe, a Ivo Patiera za starije gospođe.
Kod žena su još uvije poželjne bujne vlasi (doduše samo iznad struka), uski bokovi i bujne grudi jer žene tipa Vlajne uvijek rađaju zdravu djecu i daju puno mlijeka (božemoprosti, koda govorim o simentalki!), a muževima su dobre kuharice, vjerne supruge i vatrene ljubavnice. To su vam npr. Severina, Nina Morić te Anica Martinović za mlađe, a recimo, Doris Dragović za starije. Male sise nisu prihvatljive kao «nacionalni ideal ženstvenosti». Ako ne vire iz čaše za šampanjac...znači da su nepostojeće i s takvom ženom Rvati mogu imati samo problema. Nit' će ta rodit' zdravo «dite» nit će «potegnut'» u polju i «kujni», a bome nemate je za šta uvatit' ni u krevetu. Ali lijepo je vidjeti da smo ipak napravili nekakav civilizacijski odmak od Miše Kovača i Suzane Mančić...ne mogu se trenutno sjetiti kakav, ali sigurno nešto postoji...
P.S.
Slika prikazuje hercegovačku metodu učenja plivanja.
Sir i vrhnje su cool...
Danas sam došla do (za mene) začuđujućeg zaključka da ja i Nenad Ivanković (osnivač stranke SIN A NE KĆER) dijelimo mišljenje o siru i vrhnju! Sir i vrhnje su zaista cool! Bilo mi ga je malo žao kada je bogec tražio firmu koja će mu poljepiti plakate, pa ju je ipak našao pa osnovao stranku, a nitko ga ne razumije u njegovoj silnoj ingenioznosti. Jest glup, jest ridikul, ali kada se radi o siru i vrhnju...tu se slažemo.
Danas sam još k tome našla super stranicu sir i vrhnje od koje su mi narasle zazubice. Design stranice neodoljivo posjeća na stoljnjake kakve je imala moja baka (znate one plastične sa cvjetnim uzorkom). Na stranici sam osim curenja slina na recepte i slike, imala priliku saznati zanimljivu statistiku o kumicama i tetama na placu.
Kaže njihovo istraživanje provedeno na zagrebačkim tržnicama, da mljekarica u prosjeku mjesečno zaradi 3 523 kuna. Moram to pokazati svom mužu koji je na svom bivšem radnom mjestu sa VSS zarađivao manje od toga. Možda da u kroničnoj besparici dignemo «kredu» kupimo koju kravicu i bacimo se u biznis?
Ako kliknete link «na tržnici» dobijete slike sa placa, a svaka mljekarica ima svoju «stranicu»... Šta ti je 21. stoljeće! I eto za kraj da podijelim sa vama moje najdraže načine konzumiranja sira i vrhnja...Broj jedan na ljestvici zauzima sir i vrhnje sa toplim kruhom, domaćim paradajzom (pardon rajčicom) i domaćom «mrtvom prirodom» (tu nisam izbirljiva...može šunka, može špekec, može kulen...). Drugo mjesto zauzima bučnica moje mame sa sirom prelivena vrhnjem. A treće mjesto sir i vrhnje kao sastojak u štruklima. Sve niskokalorično i uopće ne deblja. Eto, sad sam gladna...
Pismo iz dijaspore
Nisam stigla danas napisati blog, ali "pokajnički" prilažem nešto što sam dobila emajlom prije par dana. Oni koji su to već čitali neka pročitaju opet, a oni koji nisu ..."inđoj".
Dragi naši,
Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog leta, ali, kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati da kanselujemo tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo skoro kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo da skupimo za prezente svima vama i ostaloj familiji, a bez toga ne ide da dolazimo jer nećemo da nas smatraju za neke bamove, kao što su pričali za Djoleta i njegove kad su svojima doneli po 100 dolara, kako su čiip i kako ništa nisu uradili u Kanadi.
Mi tako nećemo. Ili dolazimo kao gospoda ili nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sledeći vekejšn. Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i jos dva part tajma, a Zorica je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Rebeku, ali njoj plaćamo dej ker posle škole, a odatle je uzima bejbi siterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, razume da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora da bude sve dok ne otplatimo morgidž. Svaki fri tajm koristimo da budemo s njom, pa smo je tako last samer (ili to beše pretprošlog) vodili ceo dan na lejk. Kupili smo joj i hot dog i ajs krim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.
Ja imam dosta posla oko taun hausa - katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam. Kao što vidite, da je lako - nije, ali kad je čovek hard vorker i ako dobro isplanira skedžual može sve da uradi. Ja sam lepo doterao liniju na 130 paunda, pa mi se neki naši dušmani odavde podsmevaju da sam se osušio zato što mnogo radim i spavam samo četiri sata, ali to je samo zato što su oni mnogo dželos na mene, a i ne znaju da ja uvek ugrabim bar 45 minuta da dremnem u sabveju. Čoveku više i ne treba, a i to je samo privremeno 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž a posle ćemoda uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.
Čuo sam da Djole i ove godine ide za stari kraj. Može se njemu kad već deset godina čuči na velferu i još razvozi picu za keš, a žena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove naše guske navalile ko nezdrave da rade her kat. Ali, šta im vredi kad ne znaju da investuju nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid stvari. Zato će ceo život da budu golje i da rentaju apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banci. On stalno mejk fan od mene i priča okolo kako sam ful i ne znam da živim, ali polako, zaigraće mečka i pred njegovim apartmentom koji renta. Ja sam već obavestio revenju Kanada o njegovim biznisima, pa ću da ga pitam kako se živi kad bude počeo da plaća taksu za sve ove godine.
A to što on misli kako mi ne znamo da živimo, malo se prevario. Skoro svaki satrdej uveče ja i Zorica popijemo kejs piva – onaj mali od siks. Doduše, ona popije samo jedno zato što mora na najt šift od devet, ali se zato ja rileks i smažem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutro. Zato, kad ga vidite nemojte ništa da mu verujete šta priča jer on nije čovek za rispekt. To je rizon što vam nisam poslao pare po njemu, jer znam kako će da kaže da sam čip i da grabim samo za sebe. Vi znate da to nije zbog toga, nego zato što sam temporari šort, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidž. Posle ćemo svi da uživamo.
Que serra, serra
Čudno je to kako se neki ljudi tijekom godina promijene. A neki ostanu potpuno isti. Sa 10 godina sam bila sigurna da ću kada odrastem postati botaničar. Fascinirale su me razne biljne vrste i bila sam valjda jedina 10-godišnjakinja koja je znala prepoznati vrste cvijeća na livadi i poneki latinski naziv. Sa 12 me botanika više nije zanimala jer sam shvatila da bi bilo super biti veterinar. Znate ono, peseki, mačke i ptičice kojima bi pomagala. E, ali onda sam shvatila da većina veterinara pregledava svinjske polovice i porađa stoku (sitnog zuba), a jako malo ih ima sreću da rade sa kućnim ljubimcima. I tada je sa početkom gimnazije nastala ideja da studiram anglistiku, ali to me nije dugo «držalo» jer sam već na drugoj godini željela postati stjuardesa. Ideja o putovanju u daleke zemlje činila se romantičnom, ali i spojivom sa dobro plaćenim poslom. Stjuardesa je zatim postala kriminalistica, a ova je opet postala turistički radnik (hotelijer), a ona arheolog. A na kraju sam upisala sociologiju ( a skoro sam završila kao teta u vrtiću).
I danas sam svjesna da sam mogla steći bilo koje od željenih zanimanja...jer me sve zanima...i volim puno stvari. Pa mi se teško odlučiti. I onda gledam prilog na TV-u gdje neki klinac od 13 godina kaže da već sada zna što želi postati...želi biti ekonomist i razočaran je jer je prošli razred prošao «samo sa 4». Svoju neodlučnost tijekom godina tumačim kao odrastanje, istraživanje i upoznavanje samoga sebe. Sigurno postoji razlog zašto sam baš ovdje gdje jesam, sa ovim ne/znanjem koje posjedujem. I sigurno će mi se uskoro, kao protuteža svim sranjima, početi dešavati toliko super stvari u životu da neću znati što bi od silne sreće. Nema veze...još rastem...
