#?/&$!
"Čuo sam viku, ali nisam znao tko se i kome obraća! Kada sam napokon shvatio da je scena nastala zbog mog psa Lise, zamolio sam osobu da mi se predstavi jer sam slijep i ne vidim tko mi se obraća. Odgovor nisam dobio do trenutka kada sam crkvu uz veliku galamu morao napustiti" - izjavio je za Jutarnji list slijepi Benke.
Svećenik objašnjava kako je slijepca istjerao vodeći se Božjim zakonom prema kojem pas ne može u crkvu. "Kako je bio s prijateljima, mogli su ga oni uvesti u crkvu, a pas je trebao ostati vani." - izjavio je svećenik dodajući kako je taj događaj sramota za cijelo kršćanstvo.
Trebam li komentirati? Dobro, pokušat ću napisati smireni post bez previše eksplicitnih kletvi i psovki na račun jedne institucije. Sukladno Zakonu o kretanju slijepih osoba uz pomoć pasa vodiča iz 1998. godine, slijepe osobe mogu voditi svoje pse U SVE USTANOVE, INSTITUCIJE, ZGRADE u koje ulaze. Osoba koja im to onemogući mora platiti kaznu od 20.000 kuna, a pošto se kladimo da smrad Mijo neće platiti niti kunu. Ja bih uz novčanu kaznu dodala i obavezu nošenja poveza preko očiju 24 sata pa da vidi Mijo kako je to kada živiš u mraku sa svim tim zvukovima oko sebe i oslanjaš se u potpunosti na svog psa vodiča.
Mijo Diskriminirajući još je imao srama reći da nije znao da je čovjek slijep jer nije imao nikakvih vidljivih oznaka?!?!?!!! Pa srca mi isukrstovoga kakve bi to oznake slijepe (i općenito osobe sa invaliditetom ili posebnim potrebama) trebale imati?!?! Ako čovjek sjedi u crkvi sa crnim sunčanim naočalam, a kraj nogu mu je pas (labrador) sa povodcem karakterističnim za vodiče slijepih (ima onaj metalni dio iznad glave, a povodac mu je i oko prsnog koša) što ti još treba?
Ali možda to nije loša ideja... Idemo staviti oznake na sve ljude na koje trebamo posebno paziti. Slijepci će imati žuto slovo S na rukavima, gluhi će imati G, škiljavi će imati Š, oni sa spuštenim stopalom će imati SS, oni koji boljuju od hepatitisa H, zaraženi AIDS-om će imati A... shvaćate li koliko će nam život biti jednostavniji, svi će imati oznake i ljudi poput Mije će lijepo znati koga da se klone, a koga mogu pustiti u crkvu. Preljubnici i prostitutke imat će crvene trake, izvanbračna djeca npr. plave, a crncima, Romima, homoseksualcima i ljudima druge vjeroispovjesti, najbolje je dati najveću traku florescentne boje jer njih se posebno trebamo čuvati...
P.S. najveći broj državnih dužnosnika u Vladi i Saboru po horoskopu su škorpioni i djevice... sada još samo da promijenim ime u Marija (to je najčešće žensko ime dužnosnica) i automatski se povećavaju šanse da postanem jedna od dužnosničkih djevica (dužnosnička djevica, hi, hi, ima neki opsceni prizvuk, ipak su politika i prostitucija jedni od najstarijih zanata).
29.10.2004. u 10:21 | 15 Komentara | Print | # | ^
Manje ili više važne odluke
Danas su svi jako nervozni. Južina, pun mjesec, porast cijene nafte...bog će ga znati što je u pitanju, ali svi imaju napade preniskog ili previsokog tlaka, vrućine ili hladnoće. Kako sam i sama polu-luda i kako sam shvatila da je vrag odnio šalu jer imam napade anksioznosti, a o stresu neću uopće govoriti... donijela sam neke odluke.
Kao prvo, pisat ću apsolutno sve pizdarije koje napravim tijekom radnog vremena. Shvatila sam da ako ne kukaš kako imaš puno posla, svi te percipiraju kao lijenčinu. A ja to nisam... svašta mi se može reći, ali ne i da sam lijenčina. Npr. danas se dešava velika stvar koju sam pripremala 14 dana. To je nešto što inače radi cijeli tim ljudi,a ne jedna osoba. I sve će proći u najboljem redu, a sutra će Glava opet vikati na mene i reći da ništa ne radim. A ne zna da sam kod organizacije toga obavila oko 50-ak telefonskih poziva, bezbroj e-mailova, dogovora uživo i konzultacija jer sam morala brinuti od toga koje će boje biti stoljnjak, koje će se vino točiti, u koliko minuta se što mora napraviti... do toga što će tko reći, gdje će tko stajati i dizajn te izrada svih materijala. E, upravo zato ću sada pisati sve te, kako on kaže, gluposti, koje netko mora napraviti i koje zahtijevaju vrijeme.
Neću više glumiti da sam dobro i da mi neke stvari ne smetaju. Zvuči jednostavno, ali meni je oduvijek bio problem reći ljudima s kojima surađujem da mi nešto smeta ili da nešto nije u redu. Lakše mi je bilo ispraviti grešku i reći da je sve okej nego ulaziti u sukobe. A onda dođem doma i čudim se što se osjećam kao boksačka vreća. Ako oni ne paze na moje osjećaje već samo na svoju guzicu, onda i ja mijenjam taktiku...bolje ikad nego nikad.
Neću raditi prekovremeno. Ako nešto ne stignem zbog previše posla, reći ću «malom» šefu da nisam stigla. Dosta mi je izderavanja Glave zbog dopisa koji nisam poslala 10 dana, dok neki ljudi u ladicama drže predmete po 4 mjeseca.
Odbijam nastaviti glumiti dežurnog trudbenika dok ostali češu dupe... od sutra počinjem misliti na sebe,a ne na druge u ovoj firmi. Ako čitate ovo i prepoznajete svoje greške... promijenite se na vrijeme ili barem donesite takvu odluku pa ćemo se zajedno mijenjati...
Izgubila sam živce?
Čini mi se da sam danas izašla iz stana noseći na leđima natpis: FUCK ME, I'M STUPID! Mora da je to u pitanju jer nemam drugog objašnjenja za sva sranja koja su mi se danas izdogađala. Ili možda emitiram neke čudne «valove» koje drugi tumače kao poziv na ugnjetavanje, izljeve gluposti i vrhunaravno pangalaktično preseravanje.
Imate li vi dane kada vam se čini da govorite manđurijski, a svi ostali nikako ne mogu dokučiti što vas muči i u čemu je problem. Već 12 dana radim na nečemu što ocjenjujem dosta važnim za svoj posao. Ako sve prođe dobro, super, nikome ništa, ali ako userem i najmanju kvakicu, grotlo pakla se otvara i Glava iz njega izlazi kao Sotona Himself. I zato sam se počela na vrijeme pripremati i raditi kao mrav da sve prođe u najboljem redu. Ali netko je nešto stavio u vodu, a ja tu vodu očito nisam pila jer još uvijek brijem da je sve riješeno i pod kontrolom, a svi drugi se prave kao da ne govorimo o tome već 12 dana. Nikome odjednom ništa nije jasno, sve je danas pošlo po krivom i svi su za i najmanje govance, osjetili potrebu prebaciti to na mene. Jedina utjeha mi je bila vijest da Super Jaca kaže za Mekija da je izgubio živce. To mi samo dokazuje da je upravo ona izgubila živce... A rekli su da će kampanja biti «čista» i bez «niskih udaraca». Pa kada netko stoji na putu ženi koja želi «ultimate power» u državi, mora znati da nema te prljave stvari koju ta žena ne bi upotrijebila.
Stoga očekujem da za koji dan izađe vijest o tome da Meki ide podštucavati obrve u susjednu državu jer mu hrvatski čupači obrva nisu dovoljno dobri. To će biti konačni i neoborivi dokaz da je Meki ipak u duši Jugoslaven, a ne čista i nepatvorena (skoro bismo rekli nedirnuta) rvatska duša. Zatim će mediji saznati da je Mekijeva žena jednom kupila na placu talijanske najlonke, a svi znamo da precjednik mora kupovati samo rvacko. Čut će se i da mu je mlađa kćer jednom pjevušila na pjesmu Đorđe Balaševića, a starija je nosila EKV majicu... Sve će to prekriti dragi moji, fina, sitna prašina samo Rvatima svojstvenog zaborava, a mi ćemo se jedno jutro probuditi, a u Jutarnjem pisoaru radija 101, ići će najava o polaganju vijenaca od strane predsjednika Vlade, Ive Sanadera i predsjednice Republike, Jadranke Kosor povodom Dana domovinske zahvalnosti...
Opet ja o njima...
Jako su me naljutili ti naši čuvari morala koji po selima ostavljaju nezakonite potomke, voze skupe aute dok ljudi žive od minimalca i šire se u struku umjesto u srcu i duši. Ljudi koji, ako poštuju zavjete i zaista ljube samo Boga, nikada nisu bili spolno aktivni, imali djecu, bili u braku ili vezi...dakle ti ljudi konstantno nalaze za shodno soliti nam pamet o seksu, kontracepciji, pobačajima, braku i spolnoj ljubavi.
Pa ne mogu ja pričati o isposništvu, o ljubavi prema Isusu Kristu, o molitvi i pokori...Zašto? Pa zato što nisam časna sestra! I ne pada mi na pamet pokušavati objasniti Sveto Trojstvo i slične stvari jer ne znam! Ali o seksu, kontracepciji, braku... nešto malo ipak znam, ako ništa drugo, iz prve ruke. I sada crkva kritizira program MEMOAIDS koji djecu uči o spolno prenosivim bolestima, a zabrana pilot-programa došla je uslijed istog pritiska. Božemioprosti da ne bi djeca naučila nešto o kontracepciji, ljudskim reproduktivnim organima i sl. Puno je bolje zatvarati oči i praviti se da klinci «to» ne rade već u osnovnoj školi. A djevojčice koje ostaju trudne sa 13 ili 14 godina mora da su zatrudnjele po Duhu svetom.
Moj nećak, dijete od 7 godina, dobio je pljusku od djevojčice iz razreda jer ju uhvatio za, daprostite, guzicu. Napravio je to jer su to radili i drugi dječaci pa je morao dokazati pripadnost grupi, a cure su se kikotale pa im je bilo zabavno. Ja se sjećam sličnih stvari, ali iz 6. i 7. razreda, a ne iz prvog. Znači da se generacije mijenjaju, sazrijevaju ranije i ranije se upuštaju u spolne igre i aktivnosti. Svoja saznanja o «onim stvarima» većina nas je «pokupila» iz knjiga i časopisa koje su naši roditelji tobože slučajno ostavljali po kući, zatim od vršnjaka i od medija. Ali neki nemaju savjesne roditelje već uče na teži način, metodom pogrešaka...a onda je kasno za propovijedi i molitvu.
Voljela bi da naše sekularizirano društvo, zaista i postane djelovati kao takvo jer jedno je uvući se u škole pod izlikom vjeronauka, a drugo je uskraćivati djeci informacije koje im jednog dana u punom smislu riječi mogu spasiti život i zdravlje. Ali kako ne bi cijeli post bio kritički, da vas malo i razveselim...Bacite pogled na ovo. Jadranka Kosor je 1968. godine u Valjevu dobila nagradu Desanke Maksimović za svoje pjesme. U novom Feralu možete pročitati i više, a za dobro raspoloženje (u prijevodu- upišat ću se od smijeha) evo jednog uratka vrle nam kandidatkinje za predsjednicu RH.
DJEČAKU
Ne gledaj mali moj dječače
moje ruke nisu tako bijele od ljubavi
Ne gledaj mali moj dječače
moje oči nisu tako svijetle od Sunca
Ne gledaj mali moj dječače
tako malu moju ljubav
moja ljubav je prodana
moje ruke su prodane
i nebo iznad mene
i Sunce
u meni.
25.10.2004. u 10:55 | 16 Komentara | Print | # | ^
Karma
Kaže moj kolega sa posla da svatko u sebi ima sposobnost ostvarenja svojih želja. Na meditaciji je naučio da postoji trenutak u kojem svaka naša misao, želja, odlazi u svemir i ostvaruje se, ali «caka» je u tome da se pomirite s tim da vam se želja neće ostvariti. I onda kada vi izgubite svaku nadu i shvatite da vam to što želite zapravo uopće ne treba...želja vam se ostvari. Postoji još jedna fora, svaka zločesta stvar koju zaželite ili pomislite, sva ta loša karma, kad-tad vam se vraća uspostavljajući ravnotežu dobra i zla u svijetu.
Ja nažalost nisam tako produhovljeno biće kao moj kolega. Moja meditacija se sastoji u tome da ponekad duboko udahnem i opsujem izvor mojih frustracija. Priznajem, bilo bi puno elegantnije ponekad okrenuti drugi obraz, oprostiti i sva ta druga «budi veći čovjek» sranja, ali... nemam ja to u sebi. A ni ne grizem se previše zbog toga jer nikada nikome nisam željela zlo i nesreću (čak ni Hebiju i Super Jaci) pa čak ni jednoj osobi koja mi je tako podmuklo zabila nož u leđa, a dan-danas se pretvara da smo si super. Nekako mislim da sva ta zloba uvijek dolazi na naplatu. Čak i mojem šefu koji je ostavio negdje svoja muda i od tada nikako da ih nađe.
Možda se samo tješim, ali ponekad pronalazim dokaze svojoj teoriji. Pogledajte npr. vijest iz današnjih novina...
Gospoda i gospođe bilježnici (ili kako ih ja od milja zovem, javnobilježničke krvopije) lijepo su se uputili na izlet u arheološko nalazište Ague Azul, kada im je raspoloženje pokvarila mala neugodnost sa meksičkim desperadosima. Pa zar to nije karmička pravda? Svaki dan tisuće ljudi daje 100 i više kuna za potpis javnobilježničkih krvopija na njihove dokumente. U vremenu od pokretanja procedure do realiziranja kredita, ja sam kod bilježnika ostavila više od 700 kuna jer su svi dokumenti morali biti ovjereni. Nije dovoljno napisati da ne posjedujete nikakve nekretnine i priložiti potvrdu katastra o istome. A ne... vašu izjavu mora potpisati i javni bilježnik jer vaša riječ i riječ gruntovne nije dovoljna. Pa predugovor, pa ugovor, pa solmizacija... A sve što taj čovjek radi je potpisivanje vaših papira. Pa suze su mi potekle od smijeha i sreće kad sam danas pročitala gore spomenutu vijest. Konačno malo uspostavljanja ravnoteže dobra i zla. Ponekad razmišljam kako bi nam trebao jedan Robin Hood...
23.10.2004. u 21:24 | 13 Komentara | Print | # | ^
Jeste li uzorni?
Naravno, ja sam se pročitavši ovu senzacionalnu vijest, odmah počela (kao prava djevica) preispitivati, da li sam ja uzorna (najuzornija nisam jer je to Štefica...)? Pomnim čitanjem muških blogera koji imaju nekakvih doticaja sa suprotnim spolom pokušala sam zamisliti koje su to odlike uzorne partnerice...
Kao prvo, primijetila sam da blogeri vole duhovite žene. Malo sarkazma, isto tako, nije naodmet, a i ironija je ponekad prikladna. Pored smisla za humor (to isključuje zajebanciju s ciljem ispijanja krvi tj. vađenja masti), inteligencija je sljedeća odlika koju blogeri vole prepoznati kod svojih ženki. Redovitost (ili još bolje «čestovitost») spolnih odnosa (svih vrsta, nijansi, smjerova i intenziteta), zauzima visoko mjesto na listi odlika uzorne žemske, a traži se i fleksibilnost svih oblika (tj. razumijevanje, samostalnost, podrška). Fleksibilnost uključuje širok spektar ponašanja od toga da ne reži na vas ako idete na pivu s dečkima do toga da ne traži razvod jer ste posljednju paru iz kuće uplatili u sportsku kladionicu.
Što se tiče kuharskih vještina, malo sam neodlučna...Naime, nekim blogerima je to važno dok su neki prema tome indiferentni. Moj muž kaže da me ne bi ženio da ne znam kuhati (i poznavajući ga znam da misli ozbiljno), ali na sreću ja volim kuhati pa to i nije neki problem. Ja pak mislim da većini muškaraca nije važno da li žena zna kuhati već ima li uopće volju i želju naučiti ili pokušati naučiti kuhati.
I eto, bez (lažne) skromnosti, odlučila sam se proglasiti uzornom ženom, a tko me pobije u mojoj samohvali...osušila mu se pšenica dabogda! Ukoliko muški «čitatorij» (kak' se kaže auditorij, ali onaj koji čita, a ne sluša?), a bogibogme i ženski, smatra da sam nešto fulala, falila, uprskala, propustila... molim, ispravite me...iako volim kad sam u pravu...
20.10.2004. u 15:16 | 17 Komentara | Print | # | ^
Reklame
Ponekad poželim živjeti u reklami. Tako da kada zaserem najdražu majicu flekom od kave, ne moram razmišljati o tome kako ću je ubuduće moći nositi samo ispod nečega... Jer, mrlja bi nestala čim ju prekrijem onim super- čudotvornim-čarobnijim od Gospe - sredstvom koje (kako kaže teta u reklami «obećavam vam») uklanja sve ostatke vaše nepažnje. Kada bi došli nekome u goste, a eto pritislo vas... ono drugo...veliko...nakon ostavljanja mirisnih efekata u kupaoni samo pritisnete onaj drekić zaljepljen za zid i kao klinac u reklami umjesto mučnine osjećate svježinu.
Hvata vas gripa? Popijete jednu tabletu i svi simptomi nestaju... Useljavate se u stan u kojem prošli stanar nije prao kupaonicu, kuhinju i općenito cijeli stan otkada se uselio prije 10 godina? Ma samo poprskate jednim od onih žuto-zeleno-ljubičastih sranja, odete spavati i ujutro vas čeka novi stan sa sjajnim podovima, mirisnom i ulaštenom kupaonicom te kuhinjom u kojoj možete jesti s poda.
O problemima debljine, impotencije, inkontinencije, umjetnog zubala koje se klima i ljubičastim proširenim venama neću niti govoriti...Namažite kremicom ili popijte tableticu i sutradan se probudite kao super modeli.
Jeste shvatili zašto želim živjeti u reklami? Problemi, međutim, nastaju kada ljudi počnu vjerovati u reklame. Ja obožavam gledati reklame jer, ponavljam, volim cijeli taj svijet savršene ljepote, čistoće, zdravlja, zabave i jeftine telefonije te interneta. To su moje kratke, nekolikominutne sapunice. Ali nikada mi nije palo na pamet kupiti nešto jer je eto u reklami to prezentirano kao dobar proizvod.
Za razliku od moje mame. Ako u ponedjeljak vidim novu reklamu sa sredstvom za čišćenje, keksima, praškom za rublje, jogurtom...bilo što... do srijede (najkasnije) mogu otići do mame i vidjeti proizvod uživo. Njoj, mislim, čak niti ne smeta što to sredstvo ne čisti tako dobro ili što je jogurt na reklami zaista izgledao velik sa finim, krupnim komadima voća, a sada je preplatila malu piksicu sa šećernom, pobojanom vodicom nalik na jogurt. Neeee, ako na TV-u kažu da je to dobro, onda nije naodmet imati to u špajzi (smočnici, izbi...).
A sada veliko priznanje, ali ako ovo nekome kažete morat ću vas ubiti... Moja pokojna mačka je tijekom svojih posljednih dana starosti i bolesti, imala problema zadržavati mokraću. Tako se desilo da joj je malo pobjeglo na kauču. I ja naravno očistim detaljno, ali fleka ostane. I sada nastupa nešto čime se ne ponosim, ali, ponavljam, zabranjujem vam da ovo dalje prenosite... Kupim ja Vanish jer on uklanja mrlje od kućnih ljubimaca sa namještaja. Pročitam upute, upotrijebim sredstvo i... Pogađate? Fleka od mokraće je nestala, ali samo zato jer ju je prekrila puno veća i ružnija fleka od usranog Vanisha! Eto, osramotila sam se ovom pričom, ali ako ona spasi barem jedan kauč ili tepih... moja misija je ispunjena.
Žene, ne možeš s njima, a ne možeš ni s njima...
Eto, dragi moji Hrvati i Hrvatice i svi vi nesretnici koji u venama ne nosite 101% čistu rvacku krv... svi vi čiji čukun-čukun-šukun-pradjedovi nisu vlastoručno podavili omanje selo starosjedilaca prilikom seobe Rvata u stoljeću sedmom... Kucnuo je i taj čas! Sada i mi konja tj. kobilu za trku imamo. Neće se nama tamo neki Finci nametati sa svojom ženturačom na čelu države. Jer i mi imamo barem jednu ženturaču koja će se utrkivati za privilegiju uzgajanja hemeroida na Pantovčaku u, ni manje ni više, predsjedničkoj fotelji.
Super Jaca je hrabro zajahala metlu i jezdi samouvjereno prema pobjedi, prema stolici gdje je On stolovao... Jedini čovjek koji joj je bio otac kojeg nikad imala nije (sada suza iz oka kane...). Tu je sjedio najveći Hrvat među Hrvatima, Jedini Prvi i Pravi Precjednik. A sada će i ona možda tu sjediti. Zato morate shvatiti koliko je ovo važan trenutak u životu nekada male, a danas Super Jace...
Kaže ona da će ju u kandidaturi podržati Ženska Mreža. To vam je mistična tvorevina koja posjeduje praiskonske moći naslijeđene od Velike Pramajke osobno, sama Gea je prelila svu svoju mudrost i snagu u 40-ak udruga koje se bore za ženska prava Rvatica. Budući da sam imala priliku upoznati istaknute predstavnice te Mistične i Nadasve Snažne Ženske Mreže, podijelit ću svoje utiske (kad sam tako dobra i nesebična...) i sa vama.
Ženska Mreža vam je skupina (neka mi Velika Gea oprosti!) babuskara maskularnih odličja (neke imaju i brkove, mejkemiprekogroba...) koje ne znaju razliku izmeđe jednakosti spolova i ženskih prava. Svi muškarci su Antikristi koji samo žele podjarmiti njihovu ženstvenost, uvaliti im djecu i vezati ih lancima za kuhinju. Imala sam sastanak sa, može se reći, reprezentativnim uzorkom civilnih udruga u Hrvata, a među njima su bile i «crne udovice» iz Ženske Mreže... Sve što mi se motalo po glavi bilo je...ako su ovo ljudi koji bi trebali izgraditi civilno društvo u RH, e onda smo u još većim, daprostite, govnima, nego što sam ja u napadima malodušja mislila da jesmo. Nekoliko tipova koji u životu nisu imali pošten posao već samo filozofiraju i prodaju maglu, par kokica koje su čule da tu mogu upoznati zgodnih i pametnih momaka i babuskare koje da ih sretnete u mraku, uzrokuju impotenciju većih razmjera.
I sada će ta i takva Ženska Mreža podržati Super Jacu jer je ona žena-zmaj koji će vratiti podjarmljenu hrvatsku ženu na njezino pravo i zasluženo mjesto u društvu. Hoće moj k... kad bi ga imala... I sljedeći put kada čujem neku kokoš sa mog posla da treba glasat za Jadranku Kosor jer je ona žena... opalit ću nekog po ćunki. Jer drage moje, Super Jaca nije žena, ona vam je prvo Hadezeovka, onda doživotna sljedbenica Bespuća Povijesne Zbiljnosti, zatim poslušan vojnik Kanadera, a onda možda ispod svega toga negdje viri i žena, ali po svemu ostalom sudeći, ne neka koju biste voljeli pobliže upoznati.
Zna li netko kako do G(g)otovine
U cilju hrvatske slobode i samostojnosti, a u svjetlu najnovijih izjava poštovane gospođe Dragice Mostić (Carla Del Ponte...) da mi Hrvati moramo tješnje surađivati sa Haagom, odgovorno izjavljujem da ja ne znam niti sam ikada imala ikakvih saznanja o tome gdje je Gotovina. Kako koja plaća dođe, sve potrošim na režije, kredite i hranu i zaista ne znam gdje je Gotovina, znam samo da je već dugo nisam vidjela te da postoji velika mogućnost trovanja plastikom jer već duže vrijeme koristim samo kreditne kartice.
Možda bi izvanredna gospođa Dragica Mostić mogla ispitati gospodina Josipa Dikana Radeljaka gdje je Gotovina i kako joj ući u trag? Gospodin Nemam Srama Niti Obraza Dikan, traži od Grada Zagreba dodjelu gradskog stana njegovoj 4-godišnjoj kćeri (stanarsko pravo koje je pripadalo Eni Begović) jer on, siromah, kaže da nema ništa svojega u Rvackoj. Prijavljen je čovjek već nekoliko godina kao građanin Rima, a u domovini preživljava isključivo zahvaljujući dobroti ljudi i vlastitom snalažljivošću.
Evo što Dikan (ne)posjeduje u RH: direktor je pet privatnih poduzeća- Slobodni mediji, Leora, Promo Adria, Vip air i Čista voda. Uz to on (ne)posjeduje i stan na Preradovićevom trgu u Zagrebu, kuću u Supetru površine 170 m2, stan u Splitu veličine 87 m2 i kao šećer na kraju, stan u centru Dubrovnika. Možda je on prijavljen kao vlasnik i plaća račune, ali on sebe ne smatra vlasnikom te mu za golo preživljavanje hitno treba stan od 30-ak kvadrata u Dežmanovoj ulici u Zagrebu jer je on beskućnik. Svi bi možda i popušili cijelu tužnu priču da ne znaju da Dikan «sponzorira» Vlatku Pokos' Mi Travu, a svi znamo koliko je ona (ne)zahtjevna u financijskom smislu.
Stoga dragi moji i drage moje, prepišite hitno svu svoju sirotinju na bližu i dalju rodbinu, prijavite se u nekoj od susjednih država i osim neplaćanja hrvatskih poreza, iskoristite pravo da vam država/grad/općina/selo dodijeli stan /kuću jer, zaboga, vi ste beskućnici na rubu egzistencije!
I molim vas, hitno učestalite svoje seksualne odnose kako bismo sa ovogodišnjeg 14. mjesta došli na prošlogodišnje 3. mjesto svjetske liste učestalosti seksualnih odnosa. Ostaje pitanje, zašto Hrvati više ne opće (barem spolno) i imaju li Kanader, Super Jaca, Hebi i Šeki svoje prste u tome ?! Pozdrav!
Ljubavno pismo iz Toplinarstva
Otvaram ja neki dan svoj poštanski pretinac, sasvim bezazleno, ni ne sluteć kakve mračne sile su na djelu i koje crne vijesti me čekaju u njemu. Uvijek mi ostaje nada da će me neka davno izgubljena/nikad pronađena tetka, strina, šukunbaba iz neke daleke zemlje, spomenuti u oporuci kojom mi ostavlja neku paricu...ne mora biti puno, tek toliko da plati račune za ovaj mjesec (vidite kako sam skromna!). Ali avaj, rekao bi narod ili lele, rekli bi Makedonci... nema tetke, nema strica, nema šukunbabe... Samo hrpa reklama i računa.
I počnem ja uspon stepenicama do svojeg carstva (čitaj stana) kad me umalo šlag strefi (ili feršlog ili infarkt ili srčani udar...). Poslalo mi Toplinarstvo (toplo ime za hladno srce!) opomenu pred tužbu zbog neplaćanja računa. E sad, svi vi mislite, pa šta, možda je zaboravila platiti jednu ratu, omaklo se i boljima od nje (i bogatijima). Ali nije tako, mili moji... ako se išta može reći o mojim manama i vrlinama, to je da sve račune plaćam na vrijeme, gotovo pa religiozno (koliko to može reći jedna ateistkinja). Možda nemam za kavu, ali račune plaćam pa kud puklo.
I tako ja šaljem povratno pismo uz dodatna objašnjenja i dokaze o plaćanju. Nakon par dana nema odgovora. Odnio vrag šalu, mislim si ja, još će mi uvalit tužbu ni krivoj ni dužnoj i dok se ja snađem, morat ću plaćat sudske troškove i odvjetnika zbog nečije gluposti. I zovem ja njih.
Ljupki glasić Toplinarstva: Toplinarstvo, izvolite.
Ja: Dobar dan, zovem u vezi... možete li mi pomoći i provjeriti da li je sada sve riješeno?
Pomalo zbunjeni glasić iz Toplinarstva: kako to mislite, poslali smo vam opomenu, a vi ste platili?
Ja (slavodobitno): Da...(ponavljam još jednom cijelu priču i što sam im poslala)
Još zbunjeniji glasić iz T: čekajte, provjeriti ću s kolegicom...(u pozadini čujem dvije kokoši kak se dovikuju o tome tko kome, tko koga , kada i zašto...)
Odlučan glasić iz T: jeste li vi sigurni da ste platili račun za mjesec X?
Ja (u sebi psujući):naravno da sam sigurna, a ako vi još niste sigurni pogledajte pisane dokaze/tragove iz banke koji to isto potvrđuju...
Glasić iz T: Pa kako smo vam onda poslali opomenu pred tužbu?
Ja: Bojim se da me niste razumjeli (u sebi- tupanko jedna, boli me k**** zašto i kako, činjenica je da jeste)... Ja samo želim znati da li ste vi primili moj dopis i da li je cijela stvar riješena. Kako je do toga uopće došlo... s time se sami pozabavite (ako stignete između ispijanja kave i lakiranja noktiju).
Glasić (pomalo uvrijeđen) iz T: Čekajte, provjerit ću sa kolegom...
Ja: konačno je shvatila! Možda čak upali računalo i otvori bazu...
Glasić iz T: sve je riješeno
Ja: znači, ispravili ste svoju evidenciju zbog koje ste mi greškom poslali opomenu pred tužbu?
Glasić iz T (pokajnički): Joooj, ma ne znam vam ja to, toga toliko ima...znam samo da mi ovdje piše da ste podmirili sve obveze prema nama.
Ja: Hvala vam, doviđenja (šta ima još bogeca poput mene šta su greškom dobili opomenu?)
Mali je to korak za mene... ali veliki za Toplinarstvo...
5 for kids!
Jedna od blogerica koju volim čitati (sad ih stvarno već ima puno!), Bridge, odlučila je zajedno sa prijateljima iz udruge P.O.I.N.T. pomoći djeci sa posebnim potrebama koja pohađaju školu u Križevcima, a potječu iz obitelji koje su socijalno ugrožene. Mislim da je to fantastičan primjer kako udruga građana može "učiniti razliku" i pružiti pomoć onima koji to zaista trebaju.
Osobno ću proslijediti informaciju svima na svojoj mailing listi, a evo i mali doprinos putem ovog posta. Kao teta jednog dječaka sa Down syndromom, znam kroz koje teškoće prolaze obitelji koje imaju dijete sa posebnim potrebama, a ako su tu još i materijalne teškoće i neimaština, problemi postaju veći.
Zato se odreknite jedne kave (s mlijekom ili bez) i uplatite taj novac na broj žiro-računa:
2402006-1400004747
Erste & Steiermärkische Bank
Svrha doznake :Donacija
Primatelj: Udruga P.O.I.N.T.
Živjeli! 
Svi smo mi Krešo
Vrijeme je da vam otkrijem svoje najniže, najprljavije i najprizemnije sklonosti. Ne, neću pisati o seksu... možda neki drugi put. Vrijeme je da priznam da kada god mogu, imam vremena i priliku, pogledam događanja u kući Velikog Brata. Pratim ih od početka i ne sramim se to priznati. Eto, sad se osjećam kao na sastanku kluba liječenih alkoholičara kada ljudi priznaju da vole popiti...malo više...a onda ih svi pozdrave pljeskom i požele im dobrodošlicu. Sada kad sam se potpuno iskompromitirala i pala u vašim očima... onda mogu potonuti i dublje...
Prvo, želim izreći svoj najdublji prezir svima koji pljuju po BB-u, a nakon sljedećih par rečenica vrlo jasno razaznaješ da poznaju imene svih kandidata i ne samo to već i tko koga, tko kome te kojekakve konotacije. Ne znam koja me je mračna strana moje malenkosti privukla gledanju te perverzije, ali smatram utješnim što svoje voajerske apetite utažujem gledajući privatnost koja je dostupna «cijelom hrvatskom pučanstvu», a ne špijuniram ljude u svojoj blizini i susjedstvu (što se za mnoge moje susjede baš i ne može reći).
Priznajem i da sam već nakon prve emisije odredila svoje omražene i svoje omiljene likove. Krešo mi je bio favorit jer se od prvoga trenutka ponašao 100% prirodno, nije glumio, nije se preseravao i nije nikome lizao dupe kako bi postao omiljen. Uz to je inače osoba kakve volim imati oko sebe tj. opičen, lud i zajebant. Zato mi je predobro to što je za razliku od kenjkavog Ozrena koji mijenja mišljenje o odlasku svakih 15 minuta (večeras je opet rekao da odlazi!) i cijelo vrijeme emisije samo puši i češe jaja, Krešo rekao da mu se neda čekati da ga izbace i da bi išao na tekmu. I ošo' čovjek lijepo na tekmu...
Što se tiče ostalih «likova», upravo je žalosno vidjeti što ona proračunata Marinica radi od Alena, Filipa i Zdravka. Viktorija me užasno živcira sa svojim nazalno-herecegovačkim dosjetkama, a Sanja se previše trudi biti cool. Ana i Antonija su donekle normalne i kada popizde, ne je** ih kamera i popularnost već su iskrene. Nakon odlaska Kreše, moj favorit je Saša jer je jedini normalan i iskren, samo da ga ne sj*** glumci i glumice.
Eto, toliko od mene o BB-u, ako mislite da nisam normalna što sam cijeli post posvetila toj bedastoći... probajte gledati koju epizodu... dobro se nasmijete ljudskoj gluposti, a i naučite ponešto o ostalim pripadnicima naše vrste. Ja sam otišla tako daleko da sam nabavila drugi televizor zbog mira u kući...
Što bi se trebalo desiti da...
Da li ste se ikada igrali «Što bi se trebalo desiti da...» igru? Probajte, zabavno je. Recimo... što bi se trebalo desiti da objavim osobni oglas u «Komunalnom vjesniku»? Odgovor je, netko bi trebao objaviti moje ime, prezime i JMBG i početi iznositi moj «prljavi veš», npr. da sam sa 6 godina «posudila» mirišljavu gumicu (znate one gumice za brisanje što su mirisale kao bazoka žvake?) od jedne cure i onda je vratila nakon nekoliko dana kada mi više nije bila zanimljiva. Ili, što bi se trebalo desiti da na nadolazećim predsjedničkim izborima pobijedi Anrija Hebrang? Kada bi došao Joker iz Batmana i bacio u sve vodovode RH onaj plin od kojeg se ljudi samo smiješe...Hebiju bi pobjeda bila zajamčena! A što bi se trebalo desiti da Ljubo Ćesić A Bogme I Rojs osnuje stranku «HDZ dr. Franje Tuđmana»? Prvo bi Franjo Tuđman trebao biti rahmetli, a da na čelo Hadezeja dođe neko ko' nije po volji Ljubi Graditelju A Ne Rušitelju. Čekajte, pa to se već desilo. Ali to nije dovoljno... Taj netko bi trebao šupit Ljubu Graditelja u njegovu, dlakaviju od glave, guzicu i «ispratiti» ga iz MORH-a kao i srušiti mali Rojsville koji si je dao sagraditi na obroncima Parka prirode Medvednica. Ček, ček malo...pa i to se desilo.
Znači svi su uvjeti ispunjeni...eto vidite kako je to zabavna igra... nikada ne znate da li će se nešto dogoditi ma kako male bile šanse za ispunjenje svih uvjeta! Tako ćemo uskoro imati Hadezej (oni se jedini smatraju pravim i istinskim zajedničarskim demokratima), zatim HDZ dr. Franje Tuđmana (on će vam prikazivati političke filmove i floskule iz 90-tih godina prošlog stoljeća), a onda je tu i SIN (nije to taj sin već drugi razmetni sin, Nenad Ivanković od Ivankovića Vonte Prvoborca). Slijede HIP (ne kašice za bebe već sin, ovaj puta pravi, Miroslav Miki Tuđman) i na kraju HB (ne olovke već dr. ali ne Tuđman nego Pašalić koji se poplašio Glavaševih batinaša na konvenciji Hadezeja, popušio izbore i podvuko rep). Ne znam da li da tu spomenem i Hadeze Light iliti DC koji kao jest sljedbenik dijela doktrine Franje Velikog, ali zapravo nije, mada ustvari kada se pogleda...Taj Franjo Tuđman je bio stvarno veliki čovo i politički radnik, barem ako je suditi po broju isprdaka, pardon, političkih sljedbenika njegove misli i djela...svi oni zajedno lutaju bespućima političke i povijesne (neo)zbiljnosti i sasvim konkretnim prostorima naših vrlo ozbiljnih i stvarnih života. A što bi se trebalo desiti da HDZ i sve ostale «mi smo dovoljno dobro poznavali Prvog Predsjednika da znamo što bi on htio» stranke...pobijede na sljedećim izborima za lokalnu i regionalnu samoupravu? Ova igra će se završiti u svibnju 2005. godine, a ja se intimno nadam da vam neću moći ponuditi odgovor...
Ki bi da bi
Ovako vam počinje nova pjesma One Koja Je Snimila Filmić Koji Ste Svi Vidjeli. Pjesma Hrvatica obiluje domoljubnim obilježjima, a Seve, koju neki iz meni nepoznatih razloga zovu Nazionale, glumi Madonu ili barem Evitu Peron. Ali nisam vam to htjela ispričati. U nedjelju je Mirjana Hrga u izravnom prijenosu iz Ljubljane (mene su rezultati iznenadili) počela kreštati na kamermana da joj moraju javiti kada je u eteru, a onda je počela brundati ili režati, uglavnom, proizvoditi zvukove krajnje dosade i iživciranosti. Sve bi bilo u redu da ona cijelo vrijeme nije išla uživo. Mislim da je čak Vlahovu bio neugodnjak. Ali nisam vam o tome htjela pisati. U nedjelju je «dnevnik» RTL-a krenuo kao i svaki put u 18:45 sati. Ali ton je bio iz studija gdje se snima Veliki Brat. Trebalo im je 10 minuta da shvate da umjesto onog spikera plavušana, čujemo milozvučne psovke i dosjetke Saše iz Bjelovara i Zdravka iz Samobora. Onda su pustili onu stupidnu emisiju sa Plechingericom, a vijesti su im počele tek u 19:10 sa vidno zarumenjenim voditeljem koji se pokušavao ispričati za nešto što nije njegova greška. Ali nisam vam to htjela reći.
Poštovani stanovnici Špišić Bukovice, Gaćeleza i Svetog Petra U Šumi (točne geografske širine i dužine, dostupne su u redakciji!) došao je i taj dan... Obasjalo je i vas sunce u ovoj našoj maloj i napaćenoj banana-kivi-ananas državi. Vaše molitve i žrtve isplatile su se i sada je potrebno samo još malo strpljenja jer nadomak ste cilja! U nedjelju je naime ustoličena proslava povodom asfaltiranja ceste u Bistri. Mjesna šnajderica je izvadila najbolji ljubičasti materijal (orginalna kopija svile!) i napravila okvir za pozornicu sa koje će se voditi svečanost. Načelnik je odobrio broj volana na zavjesi kao i boju tepisona na pozornici. Nitko nije štedio truda jer ne događa se svaki dan da se otvara cesta još k tome i asfaltirana i još k tome uz prisustvo visoke delegacije. Delegaciju je predvodio Nabusader (tko ne čita Stipetića: to vam je Kanader tj. Sanader). Odmah uz njega (za slučaj da treba preuzeti metak ili čep iz boce prekipjelog zagorskog kiseliša) bila je Super Jaca (to vam je ministrica obitelji, branitelja, mačaka, pasa, zlatnih ribica i međugeneracijske solidarnosti). Da im ne bude dosadno došao je i najveći veseljak hrvatske sabornice, nadaleko omiljen u društvu te ljubimac žena, Šeki (zločesti Anto Kovačević ga je nazvao Konjak Efendijom!). A da sve prođe lijepo i kulturno, poveli su i Božu Biškupića. Eto dragi stanovnici cijele nam lijepe naše, to sam vam htjela reći. Prvo, nema tog malog sela u kojem vi živite i beznačajnog događaja u hrvatskim razmjerima, a da ga visoka delegacija ne može «oplemeniti». I drugo...nema te gluposti koju Nabusader može napraviti, a da me iznenadi. Živjeli!