U današnjim novinama samo su mi dva članka privukla pažnju. Jedan nas upoznaje sa kategorijom «da ne piše u novinama ne biste povjerovali», a drugi sa kategorijem «možda smo u 21. stoljeću, a možda i nismo?». Jedan je u «crnoj kronici», a drugi u rubrici «život» iako bih je ja preimenovala u «ne-život».
U malom članku opisuje nam se jedna večer u životu dvoje mladih ljudi Zadra. Nekada su bili par, ali je ona prekinula nešto što joj se nije činilo kao veza ispunjena ljubavlju. On nije mislio tako. Smatrao je da zaslužuje drugu priliku i pozvao ju je na piće. Ona je pristala zbog sjećanja na nekoliko lijepih trenutaka koje su doživjeli te zbog želje da ostanu «prijatelji». Kafić je bio polupun. Ona mu je rekla da zaista ne želi imati nikakve veze s njim, a on joj je gurnuo ruku pod suknju. Počela je negodovati i pokušala otići. On joj je umjesto pozdrava uputio nekoliko udaraca u glavu, što šakom, što glavom. Zamolila je ljude u kafiću da joj pomognu, ali su oni rekli da je to «stvar između njih dvoje i da se ne žele miješati». Odvukao ju je u park gdje ju je nastavio tući naočigled prolaznika, a zatim ju je prisilio na seks. Umjesto poljupca iza seksa, nastavio ju je «cipelariti». Za kraj večeri, ponovo ju je odvukao u drugi kafić gdje je od konobarice zatražio i dobio nož kojim joj je zatim odsjekao poveći u količinu kose. Svjedoci kažu da su ga pokušali odgovoriti, ali im je djelovao suviše opasno. Na kraju svega, pitam se kakvi to ljudi žive u Zadru, iako ovakvih priča sigurno ima po cijeloj Hrvatskoj, ali ne znam za druge priče jer nisu dospjele u novine. Sjetila sam se čuđenja Amerikanaca kada su vidjeli djecu kako sami trčkaraju ulicama jednog dalmatinskog gradića u 9 sati navečer. Rekli su da toga kod njih nema jer «nije sigurno». Sigurnost je relativna stvar, a zadarska priča to potvrđuje.
Druga priča na «simpatičan» način pokušava upoznati čitatelje sa činjenicom da je neka Romkinja koja ima 34 godine, rodila svoje 15. dijete. Kaže žena da trebaju pomoć jer ne može prehraniti svoju djecu koju je počela rađati od 16. godine. Ozbiljno bi se zabrinula da nije tako. Mislim da se ljudi koji mogu prehraniti 15-oro djece u Hrvatskoj mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Dobili su neku kuću od Tuđmana koji je trebao biti kum njihovom 10-om djetetu, ali budući da su to Romi, a ne bogobojazni kršćani, dijete je dobilo drugog kuma, vjerojatno unutar njihove brojne romske rodbine. Majka 15-oro djece kaže da ima i dvoje unučadi i da svi oni žive od 3.200 kuna dječjeg doplatka, ali da bi voljela da ih posjeti Super Jaca. Kako bi im Kosorica pomogla, stvarno ne znam. Muž me je poluozbiljno, kroz šalu pitao zar oni nisu čuli za kontracepciju, a ja sam mu rekla da je njoj trudnoća kontracepcija. Tijekom tih 9 mjeseci sigurno ne može zatrudnjeti...problemi nastaju tijekom «praznog hoda» između dva djeteta. A što ta djeca mogu očekivati od života? Vjerojatno sudbinu sličnu sudbini njihovih roditelja. Kod nas i u svijetu trebate silne dozvole i potvrde kako biste imali kuću, auto, životinju, obrt ... za dijete ne trebate ništa, ne polažete test da možete imati dijete i da poznajete osnove roditeljstva, dijete ne morate «voditi na servis» kako bi ga «osigurali» i kako vas policija ne bi gnjavila zbog njegove «neispravnosti». Imate sva prava i mogućnosti da svojim ne/postupanjem uništite malo ljudsko biće koje bi jednog dana trebalo postati svoj čovjek. A onda možete prodati svoju priču novinama i pozvati Jadranku Kosor da vas posjeti...
Post je objavljen 28.09.2004. u 20:08 sati.