Ovih dana smo počašćeni najnovijim umotvorinama, intelektualnim raspravama i polemikama od strane «intelektualne elite», samog sukusa hrvatske pameti, a sve po pitanju postavljanja spomen-ploče Mili Budaku. Pišu nama, ignorantima i trogloditima, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić deset činjenica i deset pitanja o «slučaju Budak» nakon kojih postajem sve čvršća u uvjerenju da imamo previše akademika (jer mislimo da puno akademika znači pametan narod) i da je krajnje vrijeme revidirati kriterije dobivanja titule akademika (mi ih imamo tri puta više od Francuske).
Tu se meni, nepismenoj glupači, a i vama tuntlekima bez imalo mozga, lijepo objašnjava zašto je opravdano postavljanje spomenika Mili Budaku, u kakvoj mi zemlji zapravo živimo i tko je u pravu, a tko «u krivu». E, da nije bilo vičnih nam akademika, koji se razbacuju latinskim izrekama jer to znači da su jako pametni, i ostalih potpisnika ovog jadnog uradka, ne bi ni skužila koliko sam «šuplja». A vjerojatno ni vi (zato hvala bogu na akademicima, oni će nas vratiti na pravi put!).
Potpisnici su brojni, a meni je zapelo za oko samo nekoliko «bisera» koji i inače potpisuju slične gluposti- akademik Ivan Aralica , Nela Eržišnik , mr. sc. Nenad Ivanković, Ivan Lacković-Croata, Bosiljko Mišetić, Željko Olujić, Dr. sc. Dragutin Pavličević, Dr. sc. Zvonimir Šeparović, Dr. sc. Hrvoje Šošić, Igor Zidić. Neki od tih ljudi imaju što reći kada se radi o struci, ali kada se radi o politici... (Nelu Eržišnik neću niti komentirati...)
I tako je u Lovinac došao povratnik iz Kanade, stanoviti Vidaković i pomislio da bi bilo dobro «u inat antifašistima», podići Mili spomenik. Pitao je lokalnog svećenika za dozvolu koju mu je ovaj drage volje i dao. Dakle ako poželite dići spomenik Mussoliniju, Göringu ili hrabrim američkim vojnicima iz Abu Ghraiba...samo nađite dovoljno ludog popa koji će vam ustupiti lijepu parcelu crkvenog zemljišta da ostvarite svoj naum.
Cijelo pisamce koji brani Milu ispunjeno je nizom paranoidnih izjava koje su tipične za svijet iluzija u kojem žive jedan Šeparović ili Ivanković. Npr. protivnici Budaka su «filokomunisti jugoslavenske orijentacije», a hrvatskim medijima vlada «kriptokomunistička manjina».
Iznose cijelu životnu priču po kojoj Mile ispada «heroj, a ne zločinac». Da vidimo što to opravdava Milu da postane ministar NDH i aktivni sudionik fašističkog režima. Preživio je napad željeznom šipkom po glavi nakon čega mu je dopizdilo te je emigrirao i pristupio Ustaškom pokretu. Zato se čuvajte udaraca u glavu jer biste mogli emigrirati i pristupiti koljačima u Sudanu.
Kažu da je olakotna okolnost to što «nije fizički prisustvovao proglašenju NDH, a u Vladi NDH zauzimao je položaj ministra bogoštovlja i nastave i nije bio inicijator tzv.rasnih zakona, već je na tome mjestu zavlačio koliko god je mogao i odgađao njihovu primjenu». (Ovo isto neću komentirati)
«Nije poznat ni jedan jedini slučaj, da je ikome izravno nanio ikakvo zlo.» (Da li je poznat ijedan slučaj da je Milošević nekome «izravno nanio ikakvo zlo»?)
«Dok je obavljao ministarsku službu njegov osobni vozač bio je Židov, a cijelo vrijeme NDH održavao je prijateljske odnose s nekoliko zagrebačkih židovskih obitelji.» (to mi samo pokazuje koliki je bio licemjer)
«Rečenica Srbe na vrbe, nije njegova rečenica.» (nije niti moja, ali ako je koristim onda ljudi jako dobro znaju moju «orijentaciju»)
Dalje autori teksta učesnike NOB-a proglašavaju ratnim zločincima, a od RH traže da dokaže «nevjerodostojnost komunističkog antifašizma» te kao vrhunac svih vrhunaca žele pokrenuti «obnovu političkih procesa održavanih u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti» (tu valjda misle i na razdoblje vladavine Franje Tuđmana?).
Na kraju želim reći autorima teksta i svim istomišljenicima «ideje i djela Mile Budaka». Da je Miki Maus ili njegov dobri prijatelj Šilja bio ministar za vrijeme Hitlera, Mussolinija, Pavelića...to bi značilo nekoliko stvari. Prvo, aktivno sudjeluješ u kreiranju i provođenju politike fašističkog režima. Drugo, znaš jako dobro i posjeduješ sve informacije o tome što se dešava «na terenu». Treće, sjetite se Nürnberga, suđenja i osuda. Stoga se bojim da bi Miki i Šilja kao i Mile, teško prošli kao «nevini promatrači koji nisu znali što se dešava». I postoje veliki broj ljudi u Hrvatskoj koji su doživjeli slične obiteljske tragedije kao Mile. I nisu nakon toga postali fašisti.
Post je objavljen 24.08.2004. u 11:24 sati.