Pišu elektronski mediji da će se Dablousevn iliti James Bond u sljedećem nastavku fajtati protiv Srbina. Kažu da nije dobro zamjerati se Arapima i stavljati u film negativca muslimanske vjere, Rusi su “out” ili “de mode” pa su im, kažu, preostali samo Srbi. I tako bismo trebali biti ponosni što živimo u neposrednoj blizini zemlje u kojoj živi većina pripadnika “budućih protivnika agenta 007”. Ponekad je iznenađujuća percepcija drugih o vama ili vašim susjedima. Tako su me 2001. godine u Danskoj uvjeravali da su Hrvati nacionalisti, a ja sam se tome čudom čudila jer je ispred svake kuće bila zastava, a mene su prozivali nacionalistom. Razmišljali su o Hrvatskoj kao o nekoj udaljenoj, polurazvijenoj zemljici u kojoj se na ulici odvijaju sukobi hrvatskih i srpskih bandi, a pobjednik dobiva na upravljanje “bantu državu”. A ja sam se na sve to jako ljutila i uvjeravala ih d ako dođu na Jadran neće morati nositi pancirku preko kupaćih gaća.
Riskirajući da me neki ismiju, priznajem da sam prilično kasno “otkrila” da su mi neki prijatelji Srbi, a neki Hrvati. Kada je počeo rat, imala sam 15 godina i puno prijatelja i prijateljica koje sam dijelila po tome koliko smo bili bliski, a ne po tome da li se prezivaju Jovanović ili Horvat. I dan danas me čudi brzina kojom su neki ljudi “preko noći” odlučili da im je upravo nacionalna pripadnost odrednica po kojoj će se ravnati u životu. Ne spol, ne afiniteti, ne geografske ili genetičke ili rodbinske uvjetovanosti. Ne, nacionalna pripadnost je ono što će me voditi u šumi životnih nepoznanica. Ne znaš gdje bi bilo lijepo živjeti? Odgovor se krije u tvojoj nacionalnoj pripadnosti. Ne znaš tko su ti prijatelji, koja hrana je fina, koji posao je poželjan? Ma reci mi što si po nacionalnosti i sve je riješeno! Zvuči glupo i simplificirano? Samo zato što to i jest! Pa kako inače objasniti činjenicu da mi je najbolja prijateljica iz osnovne škole preko noći zaboravila broj telefona, odselila se u zemlju gdje nikoga ne poznaje, ostavila iza sebe većinu svoje imovine, prijatelje, grad i zemlju u kojoj je živjela 15 godina? Tata mi je Hrvat, a mama Slovenka. To bi trebalo značiti da sam time već dijelom “određena”? E, ne bi. I dan danas kad me netko pita za nekoga “a jel’ ona Srpkinja?”, spremno odgovaram naivnošću 15-godišnjakinje: a otkud ja znam što je?
