Da li je zaista bolje ne rodit se uopće nego rodit se bez one stvari?
Ma neću biti plačibaba i plakati nad ljutom sudbom nas žena. Bar se nadam da neću. Samo me jedna vijest iz kasnih hateveovskih vijesti ponukala na razmišljanje. Kaže teta spikerica da je u Italiji raskrinkana zločinačka grupa koja je dovodila u Italiju trudnice iz Bugarske “slabije ekonomske situacije”, zatvarala ih u neku kliniku i onda kada bi rodile uvjeravala ih da je najbolje da dijete daju na usvajanje. Navodno su za žensku djecu dobivali 5-6 tisuća eura, a za mušku bi cijena rasla čak do 17 tisuća eura. E sad bi se vi kao normalni ljudi sigurno zapitali, pa ćemu takva razlika u cijeni. Ako neki par ne može dobiti dijete, ljudi su godinama pokušavali, spremni su platiti velike pare da postanu roditelji, trebalo bi im biti svejedno kojeg je spola dijete, važno je da je, štonobise narodski reklo, živo i zdravo. Right? Očito nije tako jer inače bi i mala bugarska curica tek rođena vrijedila isto koliko i tek rođeni mali Bugarin koji će odrasti kao Talijan.
Da li u Kini bračni parovi još uvijek imaju ograničenje o imanju samo jednog djeteta, a ako im se prvo rodi curica onda uz zamolbu vlastima, mogu probati drugi put? Da li još uvijek imaju visoki postotak pobačaja i čedomorstva kada se radi o ženskoj djeci? Ne znam, ako ima neki bloger iz Kine, neka mi javi kakva je situacija.
Zašto u Dalmaciji pitaju ponosnog oca novorođenog djeteta: e, a je li muško ili dite? Talijani, Španjolci pa i neki krajevi Dalmacije imaju gotovo kult štovanja majčinstva i majke. U Lici je odavno matrijarhat, a Velika Gospa (zove se Velika jer valjda ima i neka Mala) je neradni dan, blagdan čak (kako bi rekao Krezumica, tako mi mlijeka u prahu) u Hrvatskoj, Belgiji, Austriji, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Španjolskoj i Švicarskoj.
A ipak, muška djeca se kasnije rastaju od roditelja (u prijevodu, duže žive na njihovoj grbači), ženska djeca su ta od kojih se očekuje da brinu o ostarjelim roditeljima i rodbini, one su te koje bi, kako jedan od najgorih klišeja kaže, trebale “držati tri kuta u kući”.
Zaključite sami ili nemojte…meni svejedno. Ja sam srećom jedna od onih koja (o bože, ne mogu vjerovati da ću citirati Oprah) uživa u svojoj “ženstvenosti” i sve vezano uz to shvaćam kao prednost i priliku, a ne ograničenje. Kao i sa svim ostalim stvarima u životu, sve je to stvar gledanja…da li je čaša polupuna i poluprazna. Zar ne?