Kad sam bila mala i još malo manja
Imala sam sretno djetinjstvo i gledajući svoje nećake nadam se da će i njihovo biti takvo. Desilo se da je oko moje zgrade uvijek bilo djece i to različitih generacija. Ja sam bila pripadnik najmlađe grupacije koja se beskrajno zabavljala dosađujući starijima, špijunirajući ljubavne parove i skrivajući lopte uoči važnih košarkaških/nogometnih okršaja naše ekipe i ekipe iz susjedne zgrade...Uvijek sam bila glavni organizator i pokretač svih «genijalnih» planova, a imala sam i svoju bandu koja se sastojala od mene i moje četiri prijateljice. Glavna aktivnost u ljetnim mjesecima bilo nam je pustošenje voćnjaka po susjedstvu, a tada bi nam se pridružili i dečki. Svi smo doma imali voća za popizdit' jer sve mame znaju da je voće dobro za djecu, ali bilo je nešto slatko, nešto prevažno u tom ukradenom voću iako je ponekad bilo nezrelo i nejestivo. Tada sam ulice poznavala po tome gdje je kakva voćka i ti naši rituali međusobno su učvršćivali naše prijateljstvo, odanost i pripadnost grupi, a moja mama nikako nije shvaćala zašto tako često imam probavnih smetnji u večernjim satima (tko se najeo zelenih šljiva ili jabuka, zna o čemu govorim). Banda se nakratko rastajala kada smo išli na more sa obiteljima i brojali su se dani do povratka i ponovnog viđenja. Iako su i ti odlasci na more bili nezaboravni...Ne pamtim toliko ljetovanja koliko večeri prije odlaska na more i sama putovanja. Ah, blagodati socijalizma...Putovali smo narančastom Ladom koju bismo natovarili preko svake mjere na dan odlaska. Mama bi napravila sendviče za put, skuhala jaja i pripremila sokove, a tata bi isključio plin i vodu, dao susjedi ključ tako da zalijeva cvijeće i sve bi bilo spremno. Skoro sve jer se ne sjećam puta kada nešto ne bi zaboravili i vraćali se nakon izlaska iz ulice. I svi bi kao legli spavati (kao da možeš spavati kada znaš da sutra ideš na more...). Mama bi se pokušavala sjetiti da li je sve spakirala, tata bi proučavao kartu i razmišljao koji bi put bio najbolji, a ja i sestra smo se opraštali od društva i tješili da se vraćamo za 10 dana i da ipak idemo na more, a ne bilo kuda. Putovanje se, iz meni i danas nepoznatih razloga, uvijek odvijalo noću. Zašto, pitate se. Mama je imala teoriju da noću nije vruće, a tata da je promet smanjenog intenziteta. Naravno, oboje su bili u krivu, i uvijek smo putovali jednako dugo kao i oni koji su to odlučili obaviti danju. Svi ti detalji i zeleno voće, i nestala prijateljstva i oblačenje u polusnu u 4 ujutro...sva ta sjećanja me i danas ispunjavaju srećom i beskrajno me nasmijavaju... I zato ponavljam...nadam se da će i moji nećaci imati jednako sretno djetinjstvo.
Virtualna stvarnost
Navodno je neki tip izumio neki aparatić koji se sastoji od hrpe žica, a služi za virtualni seks. Ima i slika u današnjem Jutarnjem, neku žensku su cijelu oblijepili sa tim žicama i sad navodno uživa jer su na iste žice prikopčali drugu žensku, tipa i oni međusobno mogu osjećati dodire onog drugog. Kaže izumitelj tog čuda da se te žice mogu ugraditi u odjeću pa ćemo u budućnosti moći doživljavati seksualni užitak dok se šećemo gradom, vozimo auto, na poslu…Prilično sam sumnjičava oko takvih izuma. Recimo da mi je bolja polovica na putu, a ja se baš osjećam raspoložena za malo bračnih aktivnosti. I tako se dogovorimo da se oboje spojimo na te čudotvorne žice i uživamo…pa…mislim da dok bi prikopčala sva ta čuda na sebe ne bi osjećala više niti "ž" od želje, poznavajući moju sreću vjerojatno bi me stresla struja i na kraju bi samo bila frustrirana…Zašto ljudi uopće pokušavaju izmisliti zamjenu za seks? Kaže ljubavnica čovjeka koji ne može pogoditi jedanaesterac (čitaj: Beckhama) da su oni upražnjavali sms seks, to vam je ono kad si pišete poruke o tome što bi radili jedan drugome…E pa to bi morali biti vraški dobri sms-ovi da me pokrenu i dovedu tamo gdje obično završim nakon "slobodnih aktivnosti" s mužem. Pa zar ne živimo već u dovoljno otuđenom društvu gdje se više ne poznaju susjedi, ljudi komuniciraju sve manje izravno, a sve više uz pomoć aparata. Dobro, prava se javila prigovarati, kao ovisnik o blogu nemam baš pravo govoriti protiv globalizacije, ali koliko god nam je komunikacija lakša i brža toliko smo otuđeniji…zato vas pozivam da mi se pridružite u kampanji Stožera za očuvanje digniteta "običnog" seksa tako što ćete od danas nastojati upražnjavati što više gore spomenutog, a što manje "virtualnog" seksa…
Pamtim to kao da je bilo danas
Poznajem dvije vrste ljudi, oni koji su gledali film «Maratonci trče počasni krug» i oni koji nisu. Ja sam se većinom družila sa onom prvom skupinom. Ponekad bi nam u društvo «zalutali» oni iz druge skupine i nije im bila jasna naša potreba da stalno citiramo dijelove filma i cerimo se kao da ga nismo gledali već 7 puta. To je ono što će faliti generaciji rođenoj «nakon izlaska iz mračne Jugoslavije». Falit će im taj humor koji je danas u nekim krugovima nepodoban kao i humor iz filmova poput Ko' to tamo peva ili Balkanski špijun. Ma nema toga u hrvatskim filmovima, pa jedini naš film kojemu sam se nasmijala je davno snimljen i ostao je usamljen u svojoj duhovitosti (Tko pjeva zlo ne misli). Od onda samo snimamo filmove koje nitko ne želi gledati dvaput, a većinu niti jednom. Osim humora novim generacijama falit će i glazba sa dušom. Možda je to bilo drugo vrijeme, ljudi, običaji, ali nema sentiša do onog od Bijelog dugmeta i nema ćeifa u novohrvatskoj estradi kao u pjesmama Zabranjenog pušenja. Ma nisam jugonostalgičarka samo kažem da ću svojem klincu/klinki nastojati pokazati i taj dio svijeta u kojem mu/joj je majka odrastala, a sami će upoznati sve ono nakon '90-te. I dobro i loše...A za mlađe čitateljstvo ovog bloga (a i za starije ako hoćete) prilažem citat kao dokaz tezi o glazbi s dušom...
Kada je babo Atif otiš’o od nas
U ruci mu piva, za reverom značka
FK Sarajeva
Kaz’o je da mu je dosta žene i djece i kuće
I da ga neka nostalgija vuče
I da će se vratit’ kad mu bude ćeif
Mi smo djeca čučali ispod jorgana
Komšiluk vik’o Fatma bona pusti hajvana
Vratit će se on samo da propije sve
Al’ prođe od tad’ 13 bajrama
Babo Atif se ne vrati k nama
Kažu da ga je kod Hadžića satr’o voz
A ja sam uletio u Faćinu raju
Sverc’o kafu bunario po tramvaju
Prodav’o farmerke
Mislio sam da za to imam nekog šlifa
I zaboravio riječi rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom ’’Vratniku’’
Hajd’ reko...
I fakat kad murija ufati Omera
I ovaj propjeva poslije dva šamara
I reče o raji sve sto zna
Zaboravio je bio sve zajedničke akcije
Zaboravio je bio sve zajedničke derneke
Zaboravio je bio kako sam njega
I onog malog Dragu
Dva put’ spasio od belaja
I sada u miru istražnog zatvora
Razmišljam o riječima rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom ’’Vratniku
Cesta do Raja
Smiješne se stvari dešavaju u našoj maloj zemlji. Prvo smo imali ridikulozno dizanje zastave EU, a danas smo imali posvećenje novotvorene autoceste Zagreb-Rijeka (iako nije autocesta u cijeloj svojoj dužini). Očito su ovom narodu jako potrebne dobre, nove ceste i očito su političari to prepoznali kao još jednu dobru priliku za malo protokola i PR-a. Ali otkud svećenici u cijeloj toj sviti pompozno najavljenih zaslužnika (iako nisu oni prolijevali krv i znoj 24 sata na vrućem asfaltu)? Čini se da nakon malog zatišja kada je za mandata prošle Vlade otvoreno par vodovoda, kanalizacija, cesta i pošti bez pomoći božjih službenika, nastupa ponovo razdoblje kada će naše fekalije teći posvećenim cijevima kanalizacije, naša pisma će se slati iz blagoslovljene pošte, a na cestama više neće biti nesreća jer je cesta, pogađate, blagoslovljena i posvećena. Za Muslimane, Židove i ostale vjerske skupine koje će se kretati autocestom od Zagreba do Rijeke, garancija ne postoji. Nisam danas vidjela niti imana niti rabina niti pravoslavnog popa tako da svima koji nisu pravovjernici, kršćani, katolici, preporučam poseban oprez. Za onaj dio vozača na koje neće djelovati božanska providnost te će možda voziti nedozvoljenom brzinom, nesmotreno ili pod utjecajem alkohola...pobrinut će se naša sveprisutna Super Jaca (čitaj Jadranka Kosor) koja nije samo neupitni autoritet za međugeneracijsku solidarnost, branitelje i obitelj, već i za promet, toksikaciju, getribe i božju intervenciju (odnosno izostanak iste). Svi pijanci će ostati bez dozvole, a poznajući Hadezejovu definiciju pijanaca to će značiti «svi pod utjecajem alkohola osim ako su članovi Hadezeja ili imaju rodbinu u istom ili su ministri, doministri...ukratko...imaju vezu sa Hadezejom». Stoga ljudi, ako vaša pošta, cesta, vodovod ili lift nisu posvećeni, a još ste k tome jedni od onih prokletnika koji nisu aktivni vjernici ili barem članovi Hadezeja...loše nam se piše...
La vita e bella
Život je lijep (pokušajte zanemariti EURO 2004). Imala sam namjeru napisati novi post oko 10 sati, ali nisam se mogla probuditi do pola 12. Obožavam spavati, znam se probuditi oko 8, popiti sok i nastaviti spavati. Ne obazirem se na priče o tome da je život prekratak da ga se utroši na spavanje, tko rano rani... Ma, volim spavati i valjda je važno raditi stvari koje nas čine sretnima. Sada mi je već ritual provjeravati blogove najmanje dva puta dnevno. Ali sada već ima toliko dobrih blogova, plus što ja uvijek volim «otkrivati» nove, tako da mi je sat vremena jedva dovoljno dok ih sve pootvaram, pročitam i eventualno stavim komentar. A komentari su važni gotovo koliko i sami postovi. Koliko god su blogovi slični dnevničkoj formi pisanja, toliko su i specifični jer ako je «dnevnik» online mora postojati interakcija među autorom i čitateljima. Anyway, odlučila sam godišnji iskoristiti za gledanje filmova koje sam imala namjeru davno pogledati, ali nisam imala vremena. Isto vrijedi i za knjige, jednostavno mi se nije dalo nakon 8 sati mrcvarenja na poslu čitati knjigu, lakše je vegetirati ispred TV-a. Prekjučer sam gledala super neobičan film «Dogville» sa Nicole Kidman. Bila sam malo skeptična zbog nje, ali na kraju je ispala kao super izbor za glavnu glumicu. Film savršeno ocrtava sve izopačene, degenerirane dijelove društva, ljudske naravi i kraj je jednostavno savršen. Toplo preporučam svima koji ga nisu gledali, samo vas upozoravam da ćete se neko vrijeme morati priviknuti na neobičnu scenografiju, ali...već ćete sami sve vidjeti. Jučer sam gledala «Gospodar i ratnik» sa Russellom Croweom (obožavam filmove sa brodovima), a danas je na redu «Posljednji samuraj» sa Tomom Cruiseom. Uglavnom, možda neću vidjeti more, ali barem ću se potruditi da svaki trenutak godišnjeg radim stvari koje volim i napunim baterije...
Zapisano u zvijezdama
Dopao mi u ruke jedan «ženski» časopis. Ima rubriku u kojoj neka žena gledajući položaj planeta i zodijačkih znakova navodno vidi budućnost. Primila je tako pismo neke cure koja ima 29 godina, završila je Ekonomski fakultet i sada ju zanima da li će i kada dobiti posao te kada će se zaljubiti i ostvariti «miningfull relationship». I onda joj ta teta koja očito ima neke nadnaravne moći jer inače kako bi to sve znala, konspirativno otkriva da će u 2005. dobiti super posao, a da će već ove jeseni upoznati ljubav svog života za kojeg će se udati godinu dana kasnije... E sada, da ove retke pišem kucajući u kamenu pločicu malim klinom i čekićem, ništa ne bi bilo čudno, ali ja ovo pišem na računalu, a danas je 21. lipanj 2004. godine. Davno smo shvatili da nam kišu i sunce ne šalju bogovi, zemlja nije plosnata i ne nosi ju divovska kornjača. Prošlo je dosta vremena otkako smo zaključili da bolesti ne uzrokuju zli duhovi već virusi i bakterije, a krave ne obolijevaju zato što nam je neka od susjeda vještica. I kada to sve prihvatimo i uzmemo u obzir da čovjek većim dijelom sam kreira svoju sudbinu, zašto bi netko povjerio rješavanje svojih egzistencijalnih pitanja kao i intimnih, nekoj ženi koja na osnovi položaja Marsa (ili štatijaznam koje planete) tobože vidi budućnost. I sada će ta naivka možda prihvatiti neki shity job i biti sa nekim bezveznim tipom jer joj je ova babetina rekla da je to pravi posao-pravi čovjek za nju. Čitanje horoskopa iz zabave je jedna stvar, ali vjerovanje u to je čisto druga. To je kao da vjerujete u reklamu o magic kremi koja u roku od 2 minute uklanja sve bore s vašeg lica. No way, jedino ako namažete lice ljepilom, «izgladit» ćete sve bore na licu za manje od dvije minute i koža će vam biti zategnuta kao nikad do tada. Čarobne tablete ili čaj za mršavljenje? Probajte piti 3 litre vode dnevno i jesti samo povrće i eto...otkrila sam vam čarobnu dijetu-čaj-tablete, a garantiram isti ili bolji učinak za manje novaca. A onima koji traže savjete od osoba koje «proričući» budućnost kupe veliku lovu, poručujem...ima jedna baba ciganka u mojem gradu koja vam u istoj cijeni skida čini, čita iz ruku i gleda u talog kave, a ako se skompate možda i urekne nekog vašeg neprijatelja...nećete ništa novoga saznati, ali dobar provod vam je zagarantiran.
We have nothing to fear but the fear itself...
Neki dan smo ja i moj hrabar muž gledali «Šesto čulo» po drugi put. I opet se desila ista stvar. Moj hrabri muž nije mogao zaspati od straha jer je cijelo vrijeme očekivao da će vidjeti mrtve ljude. Uvijek tako završi, on gleda nešto strašno (npr. dokumentarac o tropskim parazitima koji vam žive pod kožom i vidite ih kako se kreću...), ja mu kažem nemoj gledati bit će te strah, a on će meni da ne blesavim jer da nije on malo dijete. I tako se on poslije filma stisne uz mene kao da me jaaako voli, a ja u smijeh. A najsmješnije je što se obično ja bojim svega i svačega (velikih dlakavih buba, neuspjeha, gubitka...), a on je taj glas razuma, on mi uvijek govori da će sve biti u redu i da ne šizim bez veze. Na kraju smo pričali do pola noći o strahovima iz djetinjstva i sadašnjim strahovima. Ja sam recimo do 12 godine spavala uz svjetlo zapaljeno u hodniku do moje sobe. I kada sam provodila cijeli dan vani u igri i kada bi me mama zvala oko 22 sata da dođem doma, obavezno mi je morala upaliti svjetlo u ulazu prije nego uđem u njega. Ne znam otkud je potekao taj strah prema mraku, vjerojatno zbog strašnih filmova koje sam skrivećki gledala, a nisam trebala. Postoji razlog zašto djeca ne trebaju gledati hororce, ali to shvatite tek kada odrastete i shvatite da nisu svi spavali s upaljenim svjetlom i pokriveni dekom preko glave (jer naime, kada ste ispod deke, čudovište vam ništa ne može...to je općepoznata stvar). Ono što je meni zanimljivo jest da se svi ljudi nečega boje, to nam je valjda u prirodi, samo neki to priznaju, a neki ne. Moja mama se panično boji pauka i liftova, muž mi umire kad vidi miša ili štakora, a tata se pretvara u malo dijete kad vidi zmije. To su sve uobičajene fobije. Stvari postaju puno gore kada imate strah koji vas sprječava u normalnom odvijanju života. Moji «odrasli» strahovi puno su neopipljiviji i apstraktniji od fobija od neke životinje. I žao mi je što više ne mogu ostaviti upaljeno svjetlo u hodniku i time odagnati sve crne misli i strahove.
20.06.2004. u 15:35 | 5 Komentara | Print | # | ^The day after...
Preživjela sam. Ne mogu reći da nisam. Ali mogu reći da neću ići na proslavu 15 godina mature. Jednostavno ne želim provesti večer slušajući svatovsku muziku, gledati vrhunsko prenemaganje od ljudi koji se nimalo nisu promijenili, ali su svi odjednom srdačni i prijateljski nastrojeni, a kad si okrenu leđa svejednako pljuju jedni po drugima. Izdržala sam do nekog vremena kada je bilo pristojno otići i onda sam si obećala da je život prekratak da ga trošim na takve bedastoće. Svi ljudi koji su se mrzili u srednjoj i dalje se mrze, oni koji su si bili dobri i dalje su si dobri...Sve ovce koje nisam podnosila prije 10 godina i dalje su ovce. «Udala si se, za koga, što radi? Imate djece, nisi trudna, kako to?». Neka koza koja je završila stomatologiju, upecala bogatog tipa koji joj je otvorio privatnu ordinaciju, cijelu mi je večer pričala o plombama, aparatima za zube i na kraju mi je dala vizitku. Uglavnom, niti alkohol nije pomogao jer je sve bilo tako prerealistično i jadno (if you know what I mean) da nisam mogla pobjeći od lažnih poljubaca, osmjeha i rukovanja. Svi su se obukli kao modno osvještena zlatna mladež, a onda su mužikaši zasvirali svatovske hitove i intelektualna elita je odbacila maske i zaplesala uz šlagere, narodnjake, znojeći se u svojim versace i dolce&gabana oblekicama. Stoga ću svima dati savjet na kojem ćete mi jednog dana zahvaljivati... Nemojte ići na proslave mature osim ako niste bili pripadnik onih 0,3% srednjoškolske populacije koji je išao u razred gdje su svi bili «ekipa», gdje su se svi manje-više voljeli i rastali se kao prijatelji na kraju srednje škole. Ako pripadate ostatku, tj. velikoj većini koja iz cijele svoje generacije želi zadržati kontakt sa 10-ak ljudi, a ostale zaboraviti ... napravite party sa tim ljudima, dobro se provedite prepričavajući omiljene događaje, izmijenite brojeve i to je to.
Nekoliko stvari koje ne preporučam...
Danas je proslava obljetnice moje mature. 10 godina je prošlo od dana kada sam primivši svjedodžbu u ruke, vjerovala da sam uhvatila svijet za... pa, one dvije stvari koje vise uz onu treću, hrenovkastu stvar. Mislila sam da je normalan tijek stvari upis na fakultet, diploma, posao itd...itd...Međutoa, faks sam upisala tek godinu dana kasnije, a posao je došao godinu i pol nakon završetka faksa. Jesu li vas odgajali u duhu «završi školu pa ćeš biti svoj čovjek/žena, imati svoj novac i time svoju slobodu» priče? Mene jesu, kao što su me odgojili da pojedem sve s tanjura, pozdravljam starije i dvaput pogledam lijevo i desno kada prelazim cestu. No, na kraju sve ispadne drugačije i mic po mic prođe 10 godina od trenutka kada ste u još uvijek vidno alkoholiziranom stanju (jer se niste stigli otrijezniti od večeri prije) primili od razrednika/ce papir koji vas šutne nogom u guzicu u svijet novih odgovornosti. Anyway, evo nekoliko savjeta što NE činiti neposredno uoči proslave 10 godina mature. Kao prvo, nemojte misliti da ćete baš taj tjedan pronaći nešto što je povoljne cijene, moderno, atraktivno i u čemu ćete izgledati «absolutely fabulous», seksi- ali ne prejeftino, mršavo- ali ne anoreksično, puteno- ali ne debelo. Napustite svaku nadu. Drugo, nemojte dan prije otići frizeru/ki koju vam je netko preporučio bez da znate kako šiša. U suprotnom riskirate da izgledate kao Broj 1 iz Alan Forda ili još gore, Sanja bloody Doležal (da, zaista tako izgledam). Nemojte se bojati obaviti depilaciju uobičajenim putem (aparatićem) jer ako se odlučite obrijati (jer se bojite crvenih točkica od čupanja), postoji mogućnost da se pošteno iskasapite i dijelom iskrvarite (još imam flastere na ključnim mjestima). I na kraju...nemojte čupati obrve u poluosvjetljenoj prostoriji (isto vrijedi za šminkanje), nemojte se nadati da vam se alergija na određen komad nakita neće baš sad pojaviti i nemojte dan prije na nogama koristiti kremu za samotamnjenje (ovo je napravila moja prijateljica...tu sam nevina). Ako ste sve ovo zapamtili, hrabro udahnite, skompajte se s konobarom tako da osigurate neprestan dotok alkohola u organizam i samo se smiješite. A sutradan napišite post o cijeloj večeri tako da i onom posljednjem blogeru izbijete nadu da njegova proslava mature neće biti katastrofa i neugodnjak...
The Chosen One...
«Vukovarac Dragan M. (74) bio je u utorak navečer žrtva prijevare dvojice lažnih svećenika u kojoj je ostao bez ušteđevine od 1250 EUR i 6000 kuna»
Dvije vijesti iz današnjih novina. U prvoj ne mogu vjerovati da župni ured u malom mjestu barata sa toliko «perja», ali kad se sjetim kakve aute voze, nije ni tako čudno. U drugoj ne mogu vjerovati naivnosti tipa koji ih je pustio u kuću s pričom da je dobio paket pomoći od župnog ureda i da im mora pokazati odrezak od mirovine i platiti 375 kuna. I tako je djedica otišao po odrezak penzije, a tipovi šmugnuli van i putem (na stoliću pored vrata!) maznuli knjižicu i novce (u vrećici!). A ne mogu niti vjerovati kako čičica može uštedjeti 1250 EUR i 6000 kuna, a ja jedva plivam iznad površine dugova i kredita. Uvijek me iznenade vijesti tipa «iz župnog ureda xy ukradeno 15, 20, 30 tisuća kuna»... Isto kao i vijesti «nemoćnoj starici nepoznati počinitelj ukrao torbicu u kojoj se nalazilo 70.000 kuna». A bilo je i takvih slučajeva! Ozbiljno razmišljam o tome da osnujem neku sektu u kojoj ću ja biti Izabrana da prenosim poruke od Svevišnjeg, a svi koji će se htjeti pridružiti mojoj vjerskoj zajednici morat će prepisati svu svoju «ovozemaljsku» imovinu na mene. Ja ću tako preuzeti njihov «teret» i «grijehove» na sebe, a oni će zauzvrat dobiti moja čvrsta uvjeravanja da ih Svevišnji voli i da im je namijenio mjesto pored sebe s one strane života. Svi će dobiti lijepo dizajnirani papir na kojem će pisati da su im svi grijesi oprošteni i da od sada žive život Pravovjernih. Pa ako je to sve mogao onaj tip iz Samobora, zašto ja ne bi mogla?
17.06.2004. u 13:53 |
6 Komentara |
Print |
# |
^
Unaprijed upozoravam sve ljubitelje Marka Perkovića Thompsona da ne čitaju ovaj blog jer bi mogli doživjeti prosvijetljenje...
«Ja nikoga ne mrzim i moja namjera je plemenita, nemam prema nikome lošu namjeru, a to što se pjevalo.Eh, pjevalo se pa što?Je li sad bitno što je netko prije osam godina pjevao i negdje snimio?»
«Nisam pjevao “Juru i Bobana” na cijeloj turneji, a u društvu i na nekim koncertima jesam, lagao bih kad bi rekao da nisam. Nemam ništa protiv tih pjesama i ako ih ljudi pjevaju, nemam ništa protiv toga da ih pjevaju. Ja ih pjevam kad je meni to ćeif i to je to.»
Sjeća li se itko od vas pjesme «Čavoglave» i onog krezubog tipa sa krivim nosom, dugom, masnom kosom i lošim tenom ? U međuvremenu se čovjek, štono bi se reklo, «uljudio», pošišao se, posjetio zubara, kozmetičara i kupio par skupljih krpica. Marko Perković je za mene predstavnik tzv. «hrvatskog čuda». Ne poštujem njegovu glazbu i pjesme niti stil nastupa kao niti ono što predstavlja ljudima koji ga slušaju. Ali poštujem to što je 10 godina uspio napraviti «od» sebe i «za» sebe. Ispalo je da je dobro kada te «zmija ujede za srce», dobro je osluškivati «vjetrove s Dinare», proširiti si prezime s nazivom oružja, dobro je mahati kalašnjikovim u maskirnom odijelu. Jer ako to radiš dovoljno uporno i dugo, za 10 godina ćeš postati uspješan poslovni čovjek, cijenjen u društvu i što je najvažnije, vrlo dobro financijski situiran. Na početku sam izdvojila par njegovih izjava koje je dao u istom interview-u, isti dan, istom novinaru. Ne znam tko mu radi PR, ali mogao bi proći osnove davanja izjava. Očito ima problema s dosljednošću jer prvo negira bilo kakvu vezu s ustaštvom, zatim negira da je pjevao «Jasenovac i Gradiška Stara», a onda ipak priznaje da pjeva takve pjesme kada mu je «ćeif». Ćeif znači užitak, merak, i teško je povjerovati da osoba tako snažnih kršćanskih uvjerenja doživljava zadovoljstvo pjevajući pjesme koje veličaju fašističku-čovjekomrzačku filozofiju. To je čovjek koji je čak tvrdio da će se ženiti drugi put samo ako ga Papa rastavi od Martinovićke, pa mu je zaručnica zatrudnjela (valjda po Duhu Svetom jer prije braka pravi vjernici ne prakticiraju sex) pa čovjek nije više mogao čekati da mu Ivan Pavao II. odgovori na pozive. Ovo sve pišem jer prezirem, ponavljam, prezirem sve fašističke ideologije koje imaju za cilj istrebljenje i podjarmljenje «različitih» ljudi (bilo po rasi, naciji, političkom uvjerenju, vjeri, spolnoj orijentaciji...). Zato ću u cijelosti objaviti tekst koji sam dobila emajlom i koji da nije smiješan, bio bi žalostan. Oni koji ne vole čitati dugačke blogove sada će nas napustiti...
«Posljednjih dana postali smo svjedoci učestalih napada na Marka Perkovića Thompsona zbog pjesme veoma bolesna sadržaja koju je on navodno pjevao. U svemu ovome istina je samo to da je Marko uistinu pjevao tu pjesmu, a ljudi koji mu žele zlo pokušali su tekst pjesme prikazati kao bolestan, ustašoidan i kojekakav. Tekst ove pjesme zapravo je veoma pozitivan i lijep. Thompson je došao na ideju da pokupi neke stare stihove iz raznih krajeva naše domovine (Imotski, Čapljina, Jasenovac, Metković...) i spoji ih u jednu pjesmu, te da kraju uputi pozdrav svome prijatelju iz Metkovića. Ideja je uistinu bila odlična, ali zli ljudi su tekst pokušali prikazati na sasvim drugačiji način. Da bih konačno razjasnio tekst ove pjesme, odlučio sam uz pomoć tima stručnjaka saznati o čemu govori koji stih i dokazati da je jedina krivica Marka Perkovića Thompsona to što je krivo posložio stihove u pjesmi (npr. u istom stihu se spominju klaonica i Srbi) i time dao povod zlobnicima da ga napadnu. Nadam se da će nakon ovog objašnjenja biti odbačene sve optužbe protiv njega. Pa, krenimo redom: Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. Stvarno mi nije jasno što je u ovome stihu sporno. Ovdje se jasno vidi da je postojao (a možda još uvijek i postoji) izvjesni mesar Maks koji ima svoje mesnice u Jasenovcu i u Staroj Gradiški. Kako su ljudi došli na ideju da ime Maks povežu sa Maksom Luburićem, uistinu je teško za razumjeti. Pravi mesar Maks vjerojatno je veoma dobar čovjek i omiljen u puku. Uvijek ima najbolje komade mesa i nikada neće zajebati mušteriju. Zbog toga ga svi cijene i da bi mu izrazili svoju zavalnost ljudi su odlučili napisati pjesmu o njemu. Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. E sad, budite iskreni i recite koja vam je prva asocijacija na rijec crnac: a) tamnoputi čovjek (afrikanac ili neki slični) b) dimnjačar c) čovjek koji je izgorio u požaru (valjda niste toliko bolesni...) d) član Crne Legije. Vjerujem da je 99% vas normalnih ljudi odgovorilo a). Onih 1 % vjerojatno je kao odgovor ponudilo b), ali to nije toliko strašno, vjerojatno imaju samo malo bujniju maštu. Ono u što sam siguran je da nitko nije pomislio da je odgovor d). Takvo nešto mogu pomisliti samo oni bolesnici koji našega Marka žele optužiti za ustašluke i slične pizdarije. No, vratimo se mi na analiziranje stiha. Nakon što smo se uvjerili da riječ crnci u ovome stihu označava upravo to - crnce, možemo doći do zaključka da je Jure Francetić zapravo bio jedna veoma pozitivna osoba. U vrijeme dok su jebeni američki kapitalisti u autobusima još imali dio za bijelce i dio za crnce, Jure Francetić odlučno se borio protiv rasne diskriminacije vozeći se u istome kamionu sa crncima. Čak štoviše, on je s njima nastupao diljem NDH, jerbo su gore spomenuti crnci bili skupina crnih jazz glazbenika koji su iz rasizmom zatrovane Amerike došli u novonastalu liberalnu državicu NDH. Odmah su prepoznali Juru kao vrlo talentiranog pjevača i on im se odlučio pridružiti.Gore spomenuti stih nastao je kao rezultat razočaranja mještana Imotskog, jer je njihovo mjesto bilo nepravedno zapostavljeno na koncertnoj turneji Jure Francetića i njegovog jazz orkestra, pa su oni samo kamionima projurili kroz Imotski ne održavši koncert. I zato treba zapamtiti da je Jure Francetić bio prvi svjetski borac protiv rasizma i rasne diskriminacije i u potpunosti je zaslužio da mu se digne onaj spomenik u Sinju. U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. U ovome stihu takoder ništa nije sporno, osim za one čiji bolesni um može doći na ideju da je klaonica bila namijenjena ljudima, a da su Srbi u Neretvi zapravo leševi, a ne kupači. No, krenimo redom; U Čapljini klaonica bila... Pa dobro jebemu mater, jel' Čapljina ne smije imati svoju klaonicu? Pa ima u Hrvatskoj pun kurac klaonica u raznim mjestima, pa nitko ne diže prašinu oko toga! Nego sad treba raditi sranja samo zato sto je čapljinska klaonica bila najčistija i uvijek imala najhigijenskije uvjete, pa je zbog toga zaslužila da ju mještani Čapljine opjevaju u pjesmi i time odaju počast svim onim vrijednim ljudima koji su radili u toj klaonici. Pa mislim stvarno za popizdit, više ni o klaonicama ne smiješ pjevati... Puno Srba Neretva nosila. Neoprezan čitatelj gore navedenoga stiha mogao bi pomisliti da se ovdje radi o srpskim leševima. Još ako ga se na krivi način poveže sa prvim dijelom stiha, može doći do velike zabune. Istina je zapravo potpuno drugačija; prvi dio stiha slavi poznatu čapljinsku klaonicu i njezine vrijedne djelatnike, a drugi dio stiha opisuje stari narodni običaj Srba iz čapljine i okolnih sela i ta dva dijela uopće nisu tematski povezana. Pošto smo prvi dio objasnili nekoliko redaka iznad, vrijeme je da objasnimo i drugi dio. Naime, Srbi iz čapljine i ostalih sela na Neretvi imali su običaj da se u pol zime kad je Neretva najhladnija spuste niz rijeku do susjednoga sela i tamo nađu nekog momka, pa ga ispizde. Nije se zbog toga nitko ljutio, jer jednostavno takav je bio običaj. Tu su uvijek najbolje prolazili Srbi iz Čapljine, jerbo su oni bili prvo u nizu sela, pa se njima nitko nije mogao spustiti niz rijeku. Jednom su mladići iz susjednoga sela doplivali uzvodno, ali to ih je toliko umorilo da su na kraju oni bili ti koji su dobili po pički. U ovom stihu namjerno je prešućena činjenica da su Hrvati bili prevelike pičke da se spuštaju niz rijeku, jer im je bila prehladna. Oni su uglavnom radili u klaonici... Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu. Ovaj stih zapravo se nadovezuje na onaj prethodni, a opisuje jedan događaj iz tih vremena koji se kasnije puno prepričavao i na kraju postao svojevrstan mit. Naime, jednoga dana mladićima iz Čapljine dopizdilo je da se stalno spuštaju Neretvom do prvog, drugog ili trećeg sela, jer tamo su ionako vec isprebijali sve momke i više im to nije bilo zanimljivo. I tako se oni odlučiše na pothvat da se spuste Neretvom skroooz do Ploča i da tamo naprave neku pizdariju. Legenda kaže da su krenuli rano ujutro i da su u Ploče stigli u popodnevnim satima. Bili su promrzli i umorni, ali ipak su našli nekog momka Srbina kojeg su prebili na mrtvo ime. Nakon toga su još odgledali koncert Jure Francetića i njegovog jazz orkestra i pješke se zaputili kući u Čapljinu stigavši taman na večeru. A gore navedeni stih bio je mantra koju su praznovjerne čapljinske babe izgovarale cijeli dan ne bi li time barem malo pomogle svojim hrabrim mladim sumještanima. Ko je moga zamisliti lani, da ce Božić slavit partizani. Ovaj stih do dana današnjeg nitko nije uspio do kraja objasniti. Vjeruje se da je stih nastao nakon završetka II. Svjetskog rata i da su ga smislili sami partizani. Oni naime nisu mogli vjerovati da te godine slave Božić, jer je samo godinu dana ranije (lani) situacija bila tako jebena da nisu stigli otići sa položaja u neko grmlje da se iseru ko' ljudi, a kamoli da slave blagdane. A ove godine je sve drugačije, i rat je završio, i oni su sretni, pa pjevaju tu pjesmicu... Tko je reka jeba li ga ćaća, da se Crna Legija ne vraća. Ovo je zapravo jedini stih u cijeloj pjesmi gdje se eksplicitno spominje ozloglašena Crna Legija. Neki neupućeni čitatelj mogao bi pomisliti da je naziv crnci sinonim za tu istu Crnu Legiju, ali to smo razjasnili u jednome od prethodnih stihova i nećemo opet o tome. Ovaj stih zapravo je nastao sasvim slučajno nakon jednog od mnogih pohoda Crne Legije kroz neko neznano selo u Dalmatinskoj Zagori (u spisima se ne spominje ime sela). Naime, jednoga dana Crna Legija proharačila je kroz selo uzimajući ljudima svu hranu i novac. Nakon što su otišli iz sela izvjesni čiča Mato otišao se posrati u kamenjar. Dok je on tako srao skonta iza brda vojnike Crne Legije kako idu natrag prema selu i da bi obavijestio svoje suseljane o tome događaju on se izdere sa brda: Ko je reka jeba li ga ćaća, da se Crna Legija ne vraća? U tom trenu nastade panika u selu, ali ljudi su se brzo smirili, jer se ispostavilo da je jedan vojnik Crne Legije zaboravio pušku, pa su se zato svi vratili s njime. Cijelo selo je zbog toga bilo sretno i svi su se smijali skupa sa vojnicima. Tek kasnije ljudi su shvatili da se rijeci ćaća i vraća rimuju i tako je ta čiča Matina rečenica postala rado pjevan stih u tim krajevima. Gospe Sinjska ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju. Ovaj stih je također kao i onaj o partizanima i Božiću još uvijek pomalo nejasan. Ipak, postoji stara narodna predaja koja donekle objašnjava ovaj stih. Stipe i Franjo su navodno bili dva brata i živjeli su sa roditeljima u Sinju. Franjo je bio jak i kršan momak, a uz to i vrlo inteligentan i neizmjerno lijep, pa su se sve pičke u selu palile na njega. Stipe je pak bio blago retardiran i ružan ko' govno. Nije imao lijevu nogu i desnu ruku i pišao je u krevet do desete godine života. Jednoga dana išao je Franjo kroz Sinj i odnese ga bura u tri pizde materine na pučinu i on krepa. Sjetio se on usput dok je letio zrakom da je zapravo senjska bura jebena, a ne Sinjska, al bilo je već prekasno. I tako ostadoše roditelji sami sa poluretardiranim mu bratom Stipom. Plakali su roditelji dugo za Franjom i kontali su si koji kurac nije Stipe umro, a Franjo ostao živ. I sjete se oni tako da bi se mogli obratiti za pomoć Sinjskoj Gospi. I smisliše oni ovaj stih i utuviše si u glavu da će ako ga ponove 1000000 puta za redom klečeći pred Gospom, Franjo oživjeti, a Stipe umrijeti. I ponavljali oni stih i umrli na 43215. ponavljanju... Kao što sam i rekao ova predaja samo donekle objašnjava stih, jer mnoge stvari su i nadalje ostale nejasne, kao naprimjer što se dogodilo sa Stipom na kraju cijele priče i otkuda baš brojka 43215. Ali, pošto nemamo drugog objašnjenja, zadovoljiti ćemo se i sa ovim. Jedino što je u cijeloj priči bitno je to da ovaj stih nikoga ne vrijeđa i da se ne odnosi (kao što su to neki mislili) na Franju Tuđmana i Stipu Mesića. Oj, Račane jeba ti pas mater, i onome ko' je glasa za te! Ovaj stih nam samo dokazuje koliko nisko mogu ići zlobnici koji žele nauditi Thompsonu. Zar stvarno mislite da bi jedan Thompson u svojoj pjesmi upotrijebio riječ jebat? On kojemu je Crkva jedna od tri Temeljne vrijednosti u životu! Ovaj stih je na prijevaru ubačen u pjesmu i svojim prostaklukom vrijeđa sve ono lijepo pto nam ova pjesma donosi. Ovaj stih uopće ne zaslužuje niti da ga se komentira, on neka bude sramota za one koji su ga u ovu lijepu pjesmu podmetnuli. Jebli mater svoju crvenu... Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića. Vjerojatno ste do sada već shvatili da je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima potpuno slučajna. E, pa tako i ovaj Ante Pavelić nije onaj kojega ste se svi vjerojatno odmah sjetili, nego jedan sasvim drugi čovjek.A sad se sigurno svi pitate: Pa koji je to onda Ante Pavelić? Pa zar nije očito što čovjek radi ako živi u Metkoviću? Pa mora da uzgaja jebene mandarine. A svi znamo koliko Thompson voli jesti mandarine. I šta onda svi rade pizdariju oko toga? Da je netko rekao: ...pozdravi nam Rafu to nitko ne bi jebo ni 5%. A on isto uzgaja mandarine! Nego samo zato što se taj čovjek zove Ante, a preziva Pavelić treba sad raditi pizdariju od cijele pjesme i Thompsona nazivati ustašom, fašistom i sličnim pogrdnim imenima. U ovom posljednjem stihu jedino nije jasno što predstavlja ova sjajna zvijezda, ali to i nije toliko bitno, jer sigurno ne predstavlja ništa loše (možda neki avion ili neku sličnu pizdariju)...»
16.06.2004. u 11:48 | 12 Komentara | Print | # | ^
Pomirba
Proširila sam svoje ljudsko-razumijevajuće horizonte i prihvatila istinu. Živimo u zemlji u kojoj živi čudnovata nacija. Nacija koja se više uzbuđuje i polemizira oko činjenice da neka «estradna umjetnica» ima (bit ću pristojna) spolne odnose nego oko porasta cijene «sindikalne košarice». Imamo ljestvicu vrijednosti koja je «duboko protkana kršćanskim vrijednostima», ali ne želimo da djeca sa HIV virusom idu u naše škole i ne želimo da ljudi iz drugih zemalja koje progone politički, vjerski ili neki drugi neistomišljenici, u našoj zemlji potraže azil, zaklon, priliku za timeout od progonitelja... Majstori smo NIMB («not in my back yard») politike kada god naiđemo na nešto drugačije, suvremenije. Smetaju nam «prljavi» Česi i Mađari koji dolaze na naše more sa svojim paprikama, mesnim narescima i trajnim mlijekom, a niti ne shvaćamo da su nas odavno prestigli u premoštenju tranzicijskih boljki i da danas oni dolaze k nama po sir i salamu preko granice. Ma sve bi to pregrmila i svela pod osobitosti naše male nacije, ali kada vidim tipa s crvenim ferrarijem kako kuka ispred bespravno sagrađene viletine u kojoj je kupio par stanova za 400.000 EUR, a koju bi trebali srušiti...e, onda mi je dosta. Kaže taj siromah koji je nekima poznatiji kao pjevač zabavnih pjesama da je on pjevao za Ejč di zed i da ne razumije kako mu mogu srušiti stanove. Prvo, kako je moguće da neki polupismeni pjevač/ica koji su prije bili konobari/zidari/prodavači na kiosku (da budemo na čistu, sve su to časna zanimanja) danas zaradi 10.000 EUR za par pjesama otpjevanih u nekom provincijskom disco klubu?! Kako je moguće da jedan Mladen Burnać (tko kupuje njegove CD uratke?!), Maja Šuput, Danijela Martinović, Milan Grdović imaju zaradu po novogodišnjem koncertu u veličini dvogodišnje plaće sveučilišnog profesora ili životne uštede nekog radnika?! I onda gamad dođe u crvenom ferrariju i plače se nad nepravdom jer, opće je poznato, ako pjevaš/lažeš/vičeš/trčiš za Hadezeja onda si na konju stari moj. Jebeš zakone i pravila koja vrijede za male bijedne mrave koji drhte oko petoga kada im računi dolaze na naplatu! Ti si iznad toga stari moj, nemaš više briga...ma da, samo ti kupi te bespravno sagrađene stanove, nazvat ću ja Matu, on ti je precjednik Hadezeja kod nas, on će ti to srediti. Pas i mačka i zlatna ribica mater!
Juniori
Nije dobro. Čovjek se lako navikne na dobro i onda ga lupi kad najmanje očekuje. Tako i ovaj «produženi» vikend. Baš kad mi se ustalila ph razina želučane kiseline, kada sam počela normalno spavati cijelu noć bez noćnih mora sa Glavom kao glavnim inkvizitorom, došao je ponedjeljak. Jedino me tješi što moram izdržati još ovaj tjedan, a onda nastupa razdoblje godišnjeg mentalnog odmora. 
Nećemo na more jer smo «mladi bračni par sa prevelikim kreditnim zaduženjima», tješim se da je trećina hrvatskih mladih bračnih parova u istom škripcu. Barem će mi blog biti redovit jer ionako neću imati što raditi (prva dva dana ću očistiti sve što se da očistiti...). Jučer smo bili kod kumova koji imaju dvije djevojčice, jednu od 4 godine i jednu od tri mjeseca starosti. Obje zahtijevaju istu količinu pažnje i ljubavi i obje su jednako glasne u svojim zahtjevima. Od mlađe sam dobila upalu mišića jer je plakala svaki put kada bi ju ispustila iz ruku, a starija mi je ispričala cijelu priču o «Trojcima» (tako ona zove Trojance). Gledala je najavu filma Troja pa joj je mama morala objasniti tko je tko u Troji. Tako sam «naučila» da su Trojci bili super pametni osim što im nije bilo pametno kad su ukrali grčku princezu Helenu. Onda je Ahilej koji je imao problema sa petom došao spasit Helenu uz pomoć konja, ali onda su zločesti Trojci upucali Ahileja u petu i on je umro. I to sve od jedne četverogodišnjakinje! Da se smrzneš...Doći će vrijeme kada roditelji neće moći pomagati svojim klincima oko zadaće jer neće imati pojma o čemu se radi. Najviše me strah kada moje dijete dođe u fazu pitanja kako i zašto, a ja mu/joj neću znati odgovoriti na njoj/njemu važno pitanje. I onda će se dijete razočarati jer će shvatiti da mu tata nije najsnažniji i najpametniji na svijetu, a mama nije najljepša i nema sve odgovore. No do onda još stignem pročitati nekoliko enciklopedija, a ionako je puno važnije da svako razbijeno koljeno dobije pusu i flaster,a ne kemijski sastav tekućine za dezinfekciju.
Every day is like Sunday
Trudging slowly over wet sand
Back to the bench where your clothes were stolen
This is the coastal town
That they forgot to close down
Armageddon - come Armageddon!
Come, Armageddon! Come!
Everyday is like Sunday
Everyday is silent and grey
Hide on the promenade
Etch a postcard :
"How I Dearly Wish I Was Not Here"
In the seaside town
...that they forgot to bomb
Come, Come, Come - nuclear bomb
Trudging back over pebbles and sand
And a strange dust lands on your hands
(And on your face...)
Everyday is like Sunday
"Win Yourself A Cheap Tray"
Share some greased tea with me
Everyday is silent and grey…
Mislim da je Morrissey mislio na grad u kojem živim kada je pisao ovu pjesmu, uglavnom, danas mi se cijeli dan mota po glavi, valjda zato jer je stvarno bio grey and silent day (nećemo o utakmici). Danas sam gledala super dokumentarac. Volim dokumentarce, pogotovo o životinjama, dijelom jer volim životinje, a dijelom jer mi pomažu da lakše sagledam big picture. Kada vidim da jedan kukac kojeg zovu vodeni cvijet ima samo 24 sata da nađe partnera, oplodi i položi jajašca i onda ugiba, malo se zamislim. Čovjek naizgled ima puno više vremena na raspolaganju, ali svejedno je vrlo važno da živimo svaki dan ispunjeno i do maksimuma. Jer nikad ne znaš koliko vremena imaš i da li češ stići ispuniti sve želje. Bilo mi je super u tom dokumentarcu gledati kako mužjak vodomara (preslatka ptica koja živi uz rijeke) snubi svoju ženku sa ribicama i onda kada ju ona prihvati, službeno su «zaručeni» i počinju graditi gnijezdo. Uglavnom, prikazali su cijeli ekosustav oko jedne rijeke, kako je sve povezano, ovisno jedno o drugome, a opet više svjetova odvojenih, samih za sebe. Tako je i sa ljudima, djelujemo kao društvo, povezani sistem, a opet smo svi odvojeni svemiri, svjetovi koji unutar sebe doživljavaju potrese, uspone i padove. Sada je samo pitanje da li vjerujete u teoriju da je sve povezano i da je oluja u Sjevernoj Americi uzrokovana lepetom krila leptira na Bliskom Istoku? Nadam se da je to istina, ima nečeg utješnog u tome da moji postupci, moj život pa i moja smrt rade neku razliku u ovoj priči koja se zove svemir.
Still got the blues...
Večeras sam tužna pa je valjda došlo vrijeme da ispričam priču o svojoj mački koja je uginula prije nepunih mjesec dana. Bila je potpuno bijela sa plavim očima koju sam imala punih 16 godina i koju sam smatrala važnim dijelom svog života. Ljudi koji nikada nisu imali kučnog ljubimca i voljeli ga neće razumjeti ovu priču pa ih unaprijed molim da ne čitaju današnji post. Svaki put kada sam dolazila doma čekala me je pred vratima, pratila me cijelo vrijeme po stanu i čak je savladala svoj strah od vode kako bi sjedila na rubu kade dok se kupam. Kada bi me bolio trbuh uvijek bi došla leći na mene i grijati mi trbuh. To je bila ljubav do neba i moj muž se često šalio da tu mačku volim više od njega. Naravno, nitko ne živi vječno, ali uvijek mislimo da su stvari, ljudi, životinje do kojih nam je stalo vječne. Moja mačka je uginula u, za mačke, dubokoj starosti i mogu reći da je vjerojatno u životu primila više ljubavi i živjela bolje nego, nažalost, većina ljudi. Plakala sam tri dana (i danas plačem, ma kako to glupo zvučalo) i pokopala je kraj obiteljske vikendice zajedno sa njezinom zdjelicom, dekom i konzervom najdraže hrane. Kada za 1000 godina neki arheolozi pronađu mačji kostur kraj limene i plastične zdjelice te konzerve sa hranom mislit će da je na ovim prostorima živio narod koji je obožavao mačke.
12.06.2004. u 22:31 | 6 Komentara | Print | # | ^Lost in translation
Big disappointment. Gledala sam hrvatsku verziju Power puff girls ili kako je to neki nemaštoviti crtićomrzac preveo «Super cure». Ma nisu one super one su , tupane/nko, power puff što je daleko snažnije i moćnije i kulerskije od obične super cure. A imena? Masakr se nastavlja. Prozvali su ih Latica, Zlatica i Pjenica. Pjenica je nadimak prikladan glumici porno filmova, a Laticu i Zlaticu neću niti komentirati. Pa kako netko tko se zove Zlatica može kick ass nekom super zločincu poput onog majmuna sa velikim mozgom (Mojo-Jojo)? I nije im prvi put da čovjeku zgade crtić...tako su uništili Garfield-a kada su ga odlučili sinhronizirati. Big mistake! Trebalo mi je mjesec dana gledanja originala i čitanja stripova da se oporavim od šoka. Neke stvari su svete, poput piva koje ne može biti bezalkoholno jer jebote ako ti se pije nešto bezalkoholno, nemoj piti pivo, popij si sokić! Ili kava...ako uzmeš kofein iz kave što dobiješ? Biancu ili kako se već zovu ona sranja kaj penzići vole piti za doručak. Kofein je bit kave i kada joj to oduzmeš, nemaš više kavu ma koliko se samozavaravao. E tako je meni sa crtićima. Ma ne može Cow and Chicken biti Krava i Pilić, not in a million years! Slična priča, ali i bitno drugačija dešava se kada gledaš film snimljen po knjizi. E, dobro je ako pogledaš film pa pročitaš knjigu, ali ako je obrnuto, onda ti je sve naopako jer si naravno imao svoju viziju likova, zapleta, dijaloga... I nikada film nije dobar koliko i knjiga, u to sam se uvjerila čitajući “Silence of the lambs” u kojoj ima toliko super fora koje nisu stale u film. Naravno, vjerujem da ima i rijetkih obrnutih slučajeva (ali super rijetkih) kada film nadraste knjigu i nadopuni ju. Ali da se vratimo na početak priče, zamislite kako bi Johnny Bravo izgledao na hrvatskom? Brrrrrr!
11.06.2004. u 20:27 | 3 Komentara | Print | # | ^Sam svoj majstor
Vruće je. Volim ljeto i sunce i plažu i more. Zato ovogodišnje ljeto baš i ne ljubim jer ću od svega jedino imati sunce, a ni ono više nije kao što je bilo. Nisam od onih pacijenata koji ljetujući na moru svaki slobodni trenutak provode na suncu jednakomjerno se okrečući kao brancin na žaru. Volim guštati ujutro uz novine i veliki machiato (odustala sam od objašnjavanja konobarima u Dalmaciji što je to «produžena s mlijekom» jer su mi svaki put donijeli bijelu kavu...). Onda doručak pa čitanje knjige i spremanje na plažu i kupanje i pivicu u hladu borova. Ah, plaža...Ali bolje da se ne mučim sa takvim razmišljanjima, čeka me dugo i čini se toplo ljeto bez mora, valova, mirisa borova i cvrčanja cvrčaka na čvoru crne smrče... Never mind...
Danas sam konstruktivno provela dan, djevica u meni (horoskopska), nije mi dala mira pa sam se bacila na veliko spremanje što me baš nije rashladilo u sveopćoj sparini. Onda je moj muž odlučio još jednom demonstrirati opće poznatu i znanstveno dokazanu tvrdnju da su muškarci s alatom na «ti». Kliješta, čekić, odvijač ili po domaće «šrafciger», muškarčevi su produženi ekstremiteti. Nema toga što jedan običan muškarac ne može popraviti bez imalo muke i truda...Osim ako se radi o začepljenom odvodu u kuhinji ili kupaoni, ili zaglavljenoj ladici ili...Ma to su vjerojatno samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Uglavnom, tako je On danas, sam od sebe, ničime izazvan, shvatio da bi bilo dobro za naše kućanstvo, našu malu inokosnu obitelj, skinuti troja klizna vrata, rastaviti ih, i međusobno izmiješati. Odustala sam od pokušaja odgovaranja od očito nepotrebne radnje, ali to nije bilo dovoljno. Morala sam ga redovito pogledavati i potvrđivati njegovo umijeće s alatom. To make the long story short, nakon skidanja vrata, sat vremena «šerafljenja» zaključio je da nije bila dobra ideja zamijeniti vrata pa ih je ponovo sve skinuo i vratio u prvobitno stanje. Finnaly, nakon dva sata posla, okupan znojem, moj muškarac, moj majstor, pozvao me je na završnu provjeru i divljenje onome što je tako super «popravio». Muškarci...kako da ih ne volimo? Volim te honey-bunny...
Happy thoughts
Jučer sam se tako nasmijala glupačici Maji Šuput da je to bila milina. Uhvatila sam neku emisiju popodne posvećenu mladima (i svemu što vole mladi). I u jednom od priloga Majica iznosi potresno svjedočanstvo o tome kako je teško kada je čovjek mega popularan kao ona jer se morala odreći fakulteta radi karijere (kakvog fakulteta, koga muljaš?). Teško joj je procijeniti da li je ljudi vole zbog nje same ili zbog njezine popularnosti i muškarci se često čude kako je ona normalna, tak' je normalna da je prenormalna (?!?!). «Pa oni valjda misle da ja uopće ne idem na wc!» Rijetko kada donosim stavove o ljudima «na prvu loptu», ali ovdje sam bila u potpunosti u pravu kada sam pomislila da je to mala, uobražena koza... Toliko o egotripovima.
Sutra je NEradan dan i tako ga planiram i provesti...iako mi je neispeglani veš poprimio visinu K9...fuck it, što ja mogu kada mi se pegla samo kada sam u depri i kada pada kiša (a prognoza je sunčano i toplo...hi, hi...). Moja nezaposlena bolja polovica čami doma i čeka da dođem doma, a onda očekuje ručak, pažnju, pusice i sve što slijedi iza pusica. Rastužio me silno neki dan kada mi je rekao da više prije spavanja nema happy thoughts s kojima bi se uspavao. U sveopćoj ludnici današnjice, najbolji dio dana nastupa navečer kada legnemo u krevet i zagrlimo se. To me ispunjava energijom za sljedeći dan. On je moj mali akumulator iako u posljednje vrijeme mijenjamo uloge. Moje su happy thoughts prije spavanja uvijek iste. Maštam o načinu provođenja godišnjeg odmora, maštam da će mi muž dozvoliti da nabavimo mačku (želim narandžastog mačka...), maštam da ćemo otplatiti kredit i živjeti bez dugova...
Male narodne mudrosti
Ne želim komentirati plakate s Norcem jer smo mi čudan narod kad se govori o svetinjama hrvatstva poput generala. Neću vam ispričati priču o mojem susjedu, ratnom vojnom invalidu koji je proveo dva tjedna u vojsci, vozio vojni kamion pijan, završio u jarku i dobio sve povlastice. Neću pričati niti o mojem dobrom prijatelju koji je bio u sanitetu na prvoj liniji, liječio se od PTSP-a, ali nije tražio nikakve povlastice jer kaže, neugodno mu je tražiti nagradu za ono što je osjećao kao obavezu, dužnost...Piše u novinama da uz knjigu koju kupimo uz Večernjak dobivamo i straničnik. Prvo sam mislila da je to neka gadna bolest, a onda sam srećom pročitala naziv ispod...bookmark. Hvala bogu što znam engleski jer da me ubiješ ne razumijem ovaj novoprosvijećeni hrvatski...
Venera je danas nakon 122 godine prošla ispred Sunca pa su je rijetki sretnici mogli promatrati. To je lijepa vijest. To me čini sretnom. Iz više razloga. Volim filmove tipa K-PAX, volim film Pješčani planet, Svemirski vojnici, Star wars...ma volim sve filmove koji imaju bilo kakve veze sa SF–om, svemirom i nebeskim tijelima (isključujući Vesnu Škare-Ožbolt u debeloj fazi). Odmah se sjetim kada su se ljudi prije par godina (meni je sve iz prošlosti u kategoriji «prije par godina») pripremali za gledanje pomrčine Mjeseca. Moj susjed je iz garaže izvadio masku za varenje, a ženi je uvalio motociklističke naočale (design 60-tih). I tako su oni bili spremni za gledanje pomrčine bez posljedica po zdravlje... Jer ako gledaš pomrčinu bez motociklističkih naočala možeš oslijepiti... I ako se seksaš za vrijeme punog mjeseca u gumenim čizmama, bez čarapa, s leđa, onda će ti dijete biti muškog spola... A kažu stari ljudi (a time automatski i pametniji i mudriji) da ako nosiš divlje kestene u džepu i spavaš na paprati, nemaš frke sa reumom. I tako je moj tata na mamin nagovor spavao tri tjedna na paprati i nosio kestenje u džepovima svih kaputa (još danas ga nalazi u ormaru). I desilo se čudo... Reuma nije nestala, samo je dobio uleknuća na leđima od stabljika paprati, a ni krevet mu nije baš mirisao najbolje. Danas ću se nagraditi i kupiti Kafkin Dvorac...
Samo su dvije stvari beskonačne:svemir i ljudska glupost. No za svemir i nisam baš tako siguran. (A. Einstein)
«Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Ana Knežević stavljanje ključa u bravu dućanima nedjeljom smatra pobjedom Sindikata, posebice zato što je koncem svibnja premijeru Sanadaru uputila zahtjev za promjenu Zakona o trgovini. Ni kupovna moć, ni promet u trgovinama ne pokazuju da je potreban rad nedjeljom. Radnici za taj rad nisu bili propisno plaćeni te im se uskraćivalo pravo na odmor i drago mi je da je Vlada to uvidjela rekla je A. Knežević...» (izašlo u nedjeljnim novinama)
I baš kad sam mislila, razum je prevladao, ipak živim u donekle normalnoj zemlji i društvu, istina da većina ima pamćenje muhe pa su vođenje državom povjerili istima koji su ih doveli u ovu usranu ekonomsko-socijalnu situaciju, ali kako kažu stari ljudi koji su navodno mudriji, N/nada posljednja umire... Ali ne, zašto bi ja imala privid da živimo u kozmopolitskom društvu, 21. stoljeću ili nedaj Bože, u vremenu globalizacije? Ovu nedjelju sam obavila mjesečnu nabavu svih onih pizdarija koje puno koštaju, ali bez kojih ne možemo funkcionirati (hrana i higijenske potrepštine). Trgovina je bila krcata, čekala sam na blagajni 25 minuta, ali sam bila sretna jer je bila plaća pa beg nije cicija... Slična situacija je bila i u drugim trgovačkim centrima, a čak su i male kvartovske trgovinice bile pune. Pa jebemu Anu Knežević, ko' je tu onda lud?! Ljudi vole kupovati TOČKA. Živimo u potrošačkom društvu TOČKA. Ako daš raji malo para kupovat će i petkom i svetkom i ne, neće ići nedjeljom u crkvu jer trgovine ne rade TOČKA. U svim iole polunormalnim državama, neadekvatno plaćeni rad regulira se ZAKONIMA. Zakonima, jebemti Sindikat i Anu Knežević i k/Sanadera i sve ostale IDIOTE koji umjesto da plate ljude koji rade nedjeljom i zaštite ih od «krvožednih» poslodavaca, ukidaju rad trgovina nedjeljom. I ne sramim se što ne stignem obaviti svu kupovinu do nedjelje, i ne sramim se što mi se u nedjelju u 17 sati i 23 minute jedu masline ili mi treba nova žarulja. Plaćam porez, poštujem zakon i stoga želim imati mogućnost trošenja svoje crkavice kada ja hoću i gdje ja hoću...
Svetogrdna gay parada
To je naslov propovijedi Živka Kustića izašle u petak u novinama. Budući da je danas nedjelja koju neki iz meni nepoznatih razloga zovu «svetom», sjetila sam se nebuloza nadrobljenih u toj kolumni koju inače zaobilazim kao (da se poslužim biblijskom terminologijom) vrag tamjan...Piše Živko da su (prokleti) pederi isplanirali svoju (prokletu) pedersku paradu isti dan kada i katolici (bog ih blagoslovio) slave blagdan Bezgrešnoga Srca Blažene Djevice Marije koji je znak nježne i ponosne ženstvenosti. I kaže dalje da ti pederi (prokleti) time samo izazivaju i iskazuju nepoštivanje (prokleti još jednom) Marijina srca koja nalaže da se ženu poštuje kao osobu, a ne kao stroj za rađanje...itd...itd...
Ma kako se samo usuđuje lupati takve gluposti i osuđivati ljude jer javnim istupom, paradom žele izboriti poštivanje svih razlika pa tako i onih u spolnoj orijentaciji. Stvarno sam se raspizdila vidjevši taj naslov...Kao da u današnjem društvu nije dovoljno teško biti različit (u bilo kojem pogledu) i kao da nam se popovi ne petljaju dovoljno u dijelove života gdje im nije mjesto. Da se razumijemo, poštujem pravo svake individue da obožava Boga, popa, kip, krunicu, vjeruje u Blaženu, Djevicu, Bilokakvu Mariju. Ali kakve veze ima poklapanje datuma proslave dvije potpuno nevezane grupacije u društvu i kako može vezu dvaju istospolnih osoba prozivati nenaravnom? Time je napravio upravo ono za što optužuje drugu stranu...iskazao nepoštivanje i izazivao... Živi i pusti živjeti ili još bolje...ne čini drugima ono što ne želiš da tebi čine :-)
Genetika je gadna stvar
Fuck what I said it dont mean shit now
Fuck the presents might as well throw em out
Fuck all those kisses, they didn't mean jack
Fuck you, you hoe, I dont want you back…
Ne zvuče baš kao stihovi ljubavne pjesme, ali oni upravo to i jesu. Slušam jučer na radiju ovu pjesmu ("Fuck It, I Don't Want You Back", Eamon) isprva slušajući samo nježnu, ljubavnu melodiju, a onda tek skužim riječi i pojačam ton... Istina, ljubavne izjave i dokazi dolaze u različitim oblicima, a ova pjesma je samo dio te priče... Muškarci u mlađim danima (da ne bude zabune, to su oni do 10 godina starosti) najčešće izjavljuju ljubav fizičkim «nasiljem», čupanjem kose, podmetanjem nogu i sl. Kasnije to postaje suptilnije pa se fizičko «nasilje» pretvara u fizičku sveprisutnost kada u dobi 10-13 godina prate svoje «simpatije» u stopu i obasipaju ih pažnjom. Tada nastupa (od 13. do 18,19. godine) razdoblje tobožnje nezainteresiranosti kada se ženski rod promatra kroz wertherovsku prizmu isprekidanu maštarijama i masturbacijom. Onda valjda svi dečki postaju (ili pokušavaju postati) turbo cool, iznad tih prizemnih stvari kao što su zanimanje za suprotni spol, a iza te faze...Dolaze u svijet rata spolova gdje svi nastoje voljeti i biti voljen, pronaći srodnu dušu, tijelo... Imam osjećaj da žene ipak cijelu priču rješavaju sa samo jednom fazom koja traje od rane mladosti do unedogled. To je faza emotivne involviranosti koju prati i ranije shvaćanje cijele te priče oko «ptica i pčela na cvjetovima». To su nas valjda sjebali geni koji su nas isprogramirali da beremo bobice i provjetravamo pećinu dok se «veliki lovac» ne vrati. Vidim to već kod malih klinaca, recimo sin od moje poznanice koji ima (punih) 5 godina, skrušeno nam je objavio da ima ženu. Naime, susjeda koja ima (punih) 6 godina rekla mu je da će oni kada narastu biti muž i žena i on je to bezpogovorno prihvatio... «Veliki lovac» je pokoren...barem do prve prilike kada pobjegne iz pećine...
Okviri i granice
Kada me netko pita što prvo primijetim na ljudima koje upoznajem, odgovor je: ruke. Oduvijek prvo gledam izgled njihovih ruku, da li su prsti mali i debeli ili dugi i mršavi, da li su nokti njegovani ili izgriženi...Ne znam kako je došlo do toga, ali ako muškarac nije imao ruke koje mi se sviđaju, ostatak izgleda mi nije bio bitan. Kada bi netko radio istraživanje što žene prvo gledaju kod muškaraca (kod fizičkog izgleda) ja bih vjerojatno bitno odskakala od rezultata. Iza ruku, naime, gledam ne oči ili kosu kako bi većina žena rekla, već obuću. Ma nema tog tipa koji bi prošao kod mene ako nosi ružne cipele, ma kako zgodan i šarmantan bio...Onda tek na red dolaze oči, a paralelno sa snimanjem «fizionomije» jednako važno mjesto, naravno, zauzimaju karakterne osobine. U svog muža sam se zaljubila jer je inteligentan i duhovit (i zbog hrpe drugih stvari...), a pretpostavljam da bi se barem tu složila sa rezultatima istraživanja jer sudeći po člancima u «ženskim» časopisima, te su osobine partnera među najpoželjnijima.
Fascinantno je to što se svi toliko razlikujemo u afinitetima, u stvarima koje tražimo i trebamo od drugih osoba, u stvarima koje su nam privlačne, seksi...I dok se nekome nečiji fetiši čine odrazom poremećenosti, drugima je to dio života. Zato u pravilu izbjegavam stavljanje ljudi u okvire, ocjenjivanje temeljem nekakvog konvencionalnog lakmus papira koji određuje što je normalno, a što nije i što je u redu, a što ne dolazi u obzir...Jer se onda dovodim u poziciju da i mene netko jednog dana ocijeni temeljem «normality scale», a onda se vraćamo na onu tvrdnju da je nekome nešto normalno, a drugome to isto nenormalno...Pa možda upravo netko čita ovaj post i misli si: koja čudakinja, gleda ljudima kakve su im ruke...
Linić, Šuker i ...Severina
Gledam jučer HaTeVe, Linić i Šuker pokušavaju ne uhvatiti jedan drugoga za gušu. Šuker kaže: «Gospodine Liniću ... bla, bla ... tako da vidite gospodine Liniću ... bla, bla ... trkelj ... trkelj ... jer gospodine Liniću, znate ... bla, bla ...». E, a onda će njemu Linić ljutito: «Gospodine Šukeru Vi ... bla, bla ... troć, troć ... i ne možete gospodine Šukeru ... blaaa ...». A emisija bi bila tako zanimljiva da su ih pustili da se pošoraju pa da onda vidimo tko je u pravu tj. kako narod kaže, onda bi vidjeli gdje vuk pi*** nosi...Ja inače nisam pobornik nasilja, ali nekim ljudima ne bi škodilo preslagivanje daske u glavi. Tako smo u prilogu od prekjučer mogli vidjeti Idoru Hegel koja je izjavila da se ne kvarca u solariju zbog mode već zato što bi inače bila slabo vidljiva na ledu (za one koji ne znaju, ona je s/klizačica). Pa ok. Možeš biti slabouman, ali zar moraš to pokazivati na nacionalnoj televiziji?! A o onim idiotima što su pobornici extreme peglanja pa se pentraju na brdo, vežu se za kosinu i izvade dasku za peglu pa lijepo peglaju gaće pod nagibom od 90 stupnjeva, neću uopće komentirati...Za mene je peglanje uvijek extreme jer ga mrzim iz dna duše. Ima li goreg načina provođenja vremena od stajanja s peglom, pardon, glačalom u ruci i udisanja pare koja izlazi iz nje. Ma ne žalim se, volim kućanske poslove jer to znači da imam kuću, volim peglati gaće jer to znači da imam gaće, a volim i kuhati jer to znači da imam nekoga s kim ću podijeliti taj skuhani obrok...Inače, danas mi je mail krcat slikama Severine u brojnim pozama koje nisam imala prilike vidjeti na nacionalnoj televiziji (ili bilo kojoj drugoj televiziji). I sada svi pričaju kako je to strašno, pa ne može se zadirati u privatnost, to su ukradene slike...bla, bla...Ma dajte molim vas...ako želite pročitati nešto pametnoga o toj temi (privatne porno snimke) pročitajte blog