Okviri i granice
Kada me netko pita što prvo primijetim na ljudima koje upoznajem, odgovor je: ruke. Oduvijek prvo gledam izgled njihovih ruku, da li su prsti mali i debeli ili dugi i mršavi, da li su nokti njegovani ili izgriženi...Ne znam kako je došlo do toga, ali ako muškarac nije imao ruke koje mi se sviđaju, ostatak izgleda mi nije bio bitan. Kada bi netko radio istraživanje što žene prvo gledaju kod muškaraca (kod fizičkog izgleda) ja bih vjerojatno bitno odskakala od rezultata. Iza ruku, naime, gledam ne oči ili kosu kako bi većina žena rekla, već obuću. Ma nema tog tipa koji bi prošao kod mene ako nosi ružne cipele, ma kako zgodan i šarmantan bio...Onda tek na red dolaze oči, a paralelno sa snimanjem «fizionomije» jednako važno mjesto, naravno, zauzimaju karakterne osobine. U svog muža sam se zaljubila jer je inteligentan i duhovit (i zbog hrpe drugih stvari...), a pretpostavljam da bi se barem tu složila sa rezultatima istraživanja jer sudeći po člancima u «ženskim» časopisima, te su osobine partnera među najpoželjnijima.
Fascinantno je to što se svi toliko razlikujemo u afinitetima, u stvarima koje tražimo i trebamo od drugih osoba, u stvarima koje su nam privlačne, seksi...I dok se nekome nečiji fetiši čine odrazom poremećenosti, drugima je to dio života. Zato u pravilu izbjegavam stavljanje ljudi u okvire, ocjenjivanje temeljem nekakvog konvencionalnog lakmus papira koji određuje što je normalno, a što nije i što je u redu, a što ne dolazi u obzir...Jer se onda dovodim u poziciju da i mene netko jednog dana ocijeni temeljem «normality scale», a onda se vraćamo na onu tvrdnju da je nekome nešto normalno, a drugome to isto nenormalno...Pa možda upravo netko čita ovaj post i misli si: koja čudakinja, gleda ljudima kakve su im ruke...