zapisi izbjeglice, treći (i posljednji) dio
1. rujan- Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjeđujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije ćemo smisliti gdje ćemo i kako ćemo...
8. rujan- Potrošio pare od osiguranja. Ne znam gdje ćemo, djeca bi već trebala u školu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Učimo ubrzano gramatiku, ja već uspješno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo č, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Šta li će s nama biti?
24. listopad- Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan što bi prodao knjižicu i da ima ope' jedan u Opštini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
24. studeni- Papiri za stan u Sarajevu sređeni, sreći nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u školu. Svi pomažemo u obližnjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokušavamo da shvatimo trenutnu političku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kažu mi da malo puno naginjem na unitarističku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu preživjeti lako političku realnost. Kažu mi isto tako da ne serem.
24. prosinac- Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Božića, biće prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me više gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nešto baterija, svijeća, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri čokolade, da obradujemo naše. Posljednja noć na jebenom sjevernoameričkom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove što na njemu žive.
25. prosinac- Prvi dan Božića. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je dočepati se aviona. Nalećem na Deda Mraza u bermudama, šaljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vreću sa rižom i otpakovane vreće mlijeka u prahu ... kažu šupci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je već prevršilo mjeru. Psujem tečno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava pazim kako se ponašam nakon što sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Miško!".
27. prosinac- Amsterdam. Mmmm, osjećam miris Evrope. Zadržavaju nas u policiji, kažu istekla nam oba pasoša, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja više ne vraćam. Fino mu kažem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenoćili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijeće, kaže treba da prođe neko ispitivanje. Baš smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno našeg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijeće mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjećuje.
31. prosinac- Nakon dvije noći prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Beč. Svi smo se vec međusobno posvađali. Optužuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjeđujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, već smo skoro kući. Slećemo u Beč. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. siječanj- Novu godinu dočekao u krugu familije, u posebno ukrašenoj ćceliji. Gledam novogodišnji koncert kroz rešetke. Djeci poklanjam čokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Miriše. Izgleda da će nas pustiti već za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Već sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih riječi nakon našeg groznog McDonald'skog iskustva.
6. siječanj- Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v magli toj. Opet bajbok. Uvoženje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobađaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi plaćali carinu, ostavljam lažni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokažem da je korištena. Niko iz familije ne priča sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku. Carinik se smješka, policajci se smješkaju, taksista se smije, ja mislim da nešto debelo nije u redu. Nisu ma čak pitali čak ni za putovnicu, domovnicu, šahovnicu... Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kažu, kak' ste vi Bosanci bedasti.
7. siječanj- Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki međudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru. Odustajem, iz čarapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlučujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreća. Baš bih se obruk'o. Stižemo u zadnji čas na Kolodvor, banka još radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U čekaonici svi puše, postaje neizdržzivo. Idem do klozeta da dođem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guram se na ulazu u autobus, neko je prodao višak karata, biće gusto. Ja pristajem na tri sjedišta za četiri karte, pod uslovom da prtljag držimo u krilu. Bolje išta nego ništa. Hajd', mislim se, nek' je živa glava.
8. siječanj- Ovo pišem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokušavam zaspati, ne mogu, muzički ukus šofera je gori od onog već lošeg predratnog. Neko povraća pozadi. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraća mi se, da hoće zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi kožnu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukočen toliko da me policajci skidaju. Kakva noć.
11. siječanj- Ovo pišem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreća, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki švercer pristaje da trampi paket argete za đepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukočen, svaki me mišić boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.
12. siječanj- Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje čekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, neće Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi žena kaže da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijeće i nešto se domunđavaju oko naših sjedišta. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaže, dobro došli, kući. Svi nam se zahvaljuju na stanici što smo ih zabavili. Svi puše. Malo mi je zlo. Nude me pićem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrčavam na čisti zrak.
13. siječanj- Pokušavam prvi put da uđem u "svoj" stan.
14. siječanj- Već nekoliko puta pokušavam da uđem u stan. Provodimo čitav dan u raznim opštinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokušavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. siječanj- Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "našem" stanu. Pokušavam istjerati te nevaljalce. Više smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noć. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. veljača- Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobusnoj stanici. Prepoznaju me, kažu da nisu ušli u trag lopovima iz autobusa, još, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rješenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati, i da ću se ubiti na mjestu ako nešto ne učine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruže, i u združenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje ništa. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, ništa. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim štokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. veljača- Baš je naš svijet dobar. Sa prvog sprata donose naše ćilime što su komšije čuvale šest godina. Neko na podvožnjaku našao naš televizor i otkupio od jednog švercera. Sa smeća donijeli naš bojler. Nađeno dosta naših slika, predratnih. I moja diploma, zgužvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polako dolazi na svoje mjesto. Već pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da će mi dati čim ponovo nabavimo krevet.
1. svibanj- Danas sam već počeo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole još od onog autobusa, imam puno unošenja, radim s robom. Fata počela da šije kod jedne fine žene. I ona je, kaže, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dođe na svoje, ali, kaže, ako radimo vrijedno i imaćemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne časove djeci. Oni nisu još u školi, do septembra. Sada su nam dali dobru šansu da polažu ove razrede što su završili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje ništa ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja još imam problema sa politikom. Sreća, televizor nam se često kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja očekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozačkom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku međunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dođem, svi puše. Puše pravo. Na to se nikako ne mogu navići, k'o da nisam čitav život živio ovdje.
2. svibanj- Pitate se, gdje ćemo sad. Nećemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraća. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde više ni puškom otjerati. Dobro nam je - u pičku materinu.
Zapisi izbjeglice, 2. dio
12. svibanj- Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kuću. Tako je velika ima sav konfort, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Već sam zaboravio Kanadu. Volim Floridu.
20. svibanj- Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna a ima puno interesantnih životinja. Baš je fino toplo u ovaj tjedan sam se pregrijao od one k... Kanade. Puno volim Floridu.
12. lipanj- Već smo mjesec dana tu, vrijeme je još uvijek toplo i jako vlažno. Dobro da u kući imamo klimu. Susjed mi je pričao kako u jednom restauranu u blizini služe dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te životinje, koje izviru iz doba dinosaura to ne mogu nikako razumijeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najviše te volim, Florida
30. lipanj- Odkad smo došli vrijeme se skoro nije mjenjalo uvjek toplo a sad i pomalo suviše vlažno. Ali klima uređaj u kući i u kolima radi odlično. Noću nam jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam još neke susjede stvarno su ljudi na Floridi dobri.
18. srpanj- Nevjerovatna vrućina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam se na lijep provod..
20. srpanj- Kakva noć. Fata je u hotelu slučajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me živog pojedu ti komarci. Kad se želimo vratiti kući neko nam je ukrao kola. I tako ima da se vozim 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se samo smješka, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi.
21. srpanj- Posle vraćanja kući, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi šef mi je rakao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrućina.
30. srpanj- Vrućinski val je na maximumu, a nama je u kući crkla klima. I još ovi komarci, jedino me spasi ujutro jedno kupanje da proživim. Već kad hoću da se bacim u pool vidim u njemu aligatora od 3 metra!! Još mi je samo ta pičkarija trebala, brzo zovem policiju da upitam šta treba da radim Oni kažu da ga pustim na miru da će sam otići od gde je došao. Poludjeću.
31. srpanj- Već ujutro neverovatna vrućina. Na poslu sam opet kao prebijen. Šef, onaj kurac kaže da se uopšte ne smijem i da to nije dobro za konzumente. Jebo njega i konzumente.
1. kolovoz- Kakva vrućina. Već drugi dan bez klime što znači i bez spavanja. Sve će da izgori samo komaraca ima sve više i više. Onaj mrgan od 3 metre kao da je u mom poolu kampirao. Kažem cjelu priču susjedu, on se samo smije, kao uvjek, pička li mu lijepa mila materina.
12. kolovoz- Ne možete da zamislite tu vrućinu. Tu smo još uvjek kao u paklu a odkad smo došli vrjeme je isto. Šef me bacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao da se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao bez posla i na putu idem u kafanu da se propijem. Svi se meni i mojoj priči samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhitio pijanog i traži da mu platim 3000 USD. Majku im, mrzim Floridu, prokleta bila.
13. kolovoz- Petak, 13. Bože kakva vrućina. Vraćam se kući iz ćuze bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste Svi sa osmijehom na licu, a usput mi kažu da dolazi Mitch. Legnem u kuću o kojoj još uvijek ne radi klima da malo razmislim o svemu. Odjednom neverovatan vjetar zapara zrak i kuća nema više krova, jos minut dva i nema više kuće Vjetar se poleže. Nemam više ništa, samo je onaj aligator ostao u poolu. Što ga nisu poklopali u onom restoranu.... Susjedi se vraćaju i sa osmjehom na licu kažu da imam sreću da sam preživio hurikana Mitcha. Opet je vrućina ko prije, a ja bez svega. Mrzim Floridu, selim se odavde. Gdje ovaj put neću da vam kažem....
Ima još...
Zapisi izbjeglice, 1. dio
Ovo sam dobila emajlom od frendice. Osim što sam se dobro nasmijala, podsjetila sam se koliko su stvari u životu relativne, sjetila sam se faksa i teorije relativne deprivacije, sjetila sam se rata...ma puno toga sam se sjetila...So, here it goes...
12. kolovoz- Uselili smo se u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovde je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom.
14. listopad- Kanada. To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće je poprimilo sve one divne nijanse žute i naranđaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.
11. studeni- Dan Sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu da zamislim da neko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.
2. prosinac- Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje,očistili stepenice i prilazni put a onda se grudali (ja pobjedio). Kad je prošla grtalica morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.
12. prosinac- Noćas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.
19. prosinac- Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovde je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.
22. prosinac Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak.
25. prosinac- Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubiću ga. Mater im jebem što ne posipaju više soli po cesti pa da se prije otopi.
27. prosinac- Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana sem što čistim snijeg kad god prodje grtalica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih govana.
28. prosinac- Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak došao kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabacio i zamalo da sam mu je slomio od glavu.
4. siječanj- Najzad izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam se vraćao udario kolima jelena. $3000 štete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas...
3. svibanj- Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerojatno koliko su zarđala od jebene soli što je posipaju svuda.
10. svibanj- Selim na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan može živjeti u toj jebenoj Kanadi.
Nastavak slijedi...
Puževim korakom, ali ipak...
Ovo je fotka koja je osvojila treće mjesto na photo natječaju Svjetske zdravstvene organizacije s temom promoviranja zdravlja osoba s oštećenjem. Autori su iz Slavonskog Broda (Ž. Vučinić i D. Soldo). Autori kažu da su fotografijom željeli pokazati da iako je razvoj osoba s Downovim sindromom usporen, radom i trudom se ipak može napredovati. Budući da sam ponosna teta dječaka sa Downovim sindromom, osim što sam se raspekmezila kad sam vidjela fotku, nisam mogla da je ne stavim...
27.05.2004. u 13:21 | 0 Komentara | Print | # | ^Čašica...razgovora
Netko je negdje u dnevnim novinama najavio povratak Morriseya i upustio se u razglabanja o Smithsima. Meni Smithsi znače jednu stvar, sjećanje na odrastanje, pubertet, prve ljubavi (barem su se tada takvima činile). Ništa me nije moglo izvaditi iz bad mood faze kao Smithsi. Moji vršnjaci su tada slušali New kids on the block smeće i ostala sranja koja su uslijedila, a ja sam bila te sreće da sam uz pet godina stariju sestru razvila drugačiji glazbeni afinitet. Kasnije su uslijedile faze uz Cure i ostale, ali uz Smithse me veže vrlo živo i toplo sjećanje na dane kada mi se činilo da nikada neću izaći iz limba puberteta. Tada sam jedva čekala da postanem «velika» jer kada si velik i odrastao lakše rješavaš probleme, ako ih uopće imaš. Toliko o zabludama rane mladosti...
Prekjučer smo zaglavili poslije posla slaveći rođendan. Piće poslije posla se pretvorilo u runde i uskoro smo svi bili vidno opušteniji nego što se imamo običaj viđati tijekom radnog vremena. Super mi je to kako se ljudi transformiraju pod utjecajem alkohola. Neki postanu ratoborni i ispoljavaju svoje frustracije koje prije nisu imali muda ispoljiti. Neki se ušute i zanijeme, a neki baljezgaju da ih ne možeš ugasiti. Tako je slavljenica koja je inače dobra, samozatajna i nepričljiva osoba odjednom uz rumenu boju dobila i dar govora. Saznali smo da joj je ovo 37 rođendan, u braku je 11 godina, a muža je upoznala prije 18 godina. Imala sam osjećaj da je došla u «krizu srednjih godina» jer je stalno ponavljala da je cijeli život sa jednim muškarcem i da žali za nekim stvarima koje nije uradila. Čak nas je žicala da joj nabavimo «travu» jer je to još jedna od stvari u životu koje nije probala. A sutradan smo sjedili (ista ekipa) na kavi i ona je pričala o svojoj djeci, receptima i da mora nazvati mamu.
Poanta je da je divno kako ljudi u društvu drugih ljudi (uz malu pomoć atmosfere i čašice) otvaraju vrata svojih misli i želja, intimnih očekivanja, razočaranja, prošlih ljubavi. I tako saznaš da nisi sam, da i drugi pate zbog istih sranja na poslu, da i druge žene pizde jer moraju trošiti trećinu svog života na uklanjanje dlaka, da tip iz reklame zaista ima dupe za poludit i da je sve okej dok imaš druge ljude s kojima to sve možeš podijeliti. Misleći o tome kasnije te večeri i pjevušeći pjesmu Hladnog piva, stisla sam se uz muževo toplo dupe i, Mile u pravu si, baš mi je super.
O monogamiji, jebachima i ...
Gledam tako neki dan na tv-u, ženskicu koja se navodno nekoliko mjeseci trošila sa one and only Davidom Beckhamom. I žena stvarno dobro izgleda i mislim si, da moram birati između Victorie i nje, ne bih baš puno razmišljala. Mogu li muškarci poput Beckhama (čitaj: planetarno popularnog tipa koji uz to još nije jako ružan i kojemu bi skoro svaka dala) biti samo sa jednom ženom? Može li Štef sa ugla kojega svako jutro vidim kako šeće psa, ostati vjeran svojoj Marici? Zašto bi između ta dva slučaja postojala razlika, osim ako ona fora «prilika čini lopova/jebača/preljubnika» nije točna. Ono malo mentalnog zdravlja što mi je preostalo nakon današnjeg razgovora sa tetom u poreznoj upravi (koja mi je prepolovila povrat poreza), uvjerava me da ipak muškarac (pa i žena) u određenom stupnju razvoja (osobnog i životnog jer inače what's the point ako ništa ne ide nikamo) dođu u fazu, nazovimo to, monogamije. Neki se navodno takvi i rađaju iako smatram pomalo čudnom ideju da jedna osoba u cijelom svom životu ostvari tjelesnu/emotivnu povezanost samo sa jednom osobom. Ja sam imala sreću i nisam morala dugo tražiti. Svoju (uvijek tvrdim) bolju polovicu upoznala sam dovoljno «kasno» da ipak upoznam ljude koji su mi pomogli da kasnije prepoznam nešto što ne smijem puštati iz ruku. A ipak je bilo dovoljno «rano» da zajedno prođemo sve faze ulaska u klub «ozbiljnih ljudi koji su diplomirali, imaju stan, redovito plaćaju račune i razmišljaju o potomstvu».
E, da se vratim na početak priče...Moj tata misli da svi sportaši/glumci/pjevači imaju (posudit ću izraz od Lebowskog) pičetine za bacat i da je sasvim razumljivo da «veliki» ljudi poput njih imaju i velike apetite. Tu se rasprava odmah prebacuje na Tita (moram ga spomenuti, ipak je danas Dan mladosti...) i Jovanku jer kako je mogao biti vjeran Jovanki, a tamo mu se nudile Ava Garden, Sophia Loren i Mara, najzgodnija partizanka pete ličke. Čak i moja majka at this point potvrdno klima glavom da je to sve savršeno logično i razumljivo, «pa ljudi smo...» spike i tome slično. Ja ipak mislim da ima jebača, a ima i jebacha. Dok je Tito definitely bio jebač, Beckham je ipak samo jebach. Sigurno je, bogec, bio usamljen, zaredale mu se loše tekme, Victoria prešla limit na gold Visa kartici i što mu je preostalo nego kompenzirati ono što nema (intimu, toplinu, blizinu) sa nekom tetom koja se eto našla pri ruci. Zato ja svaki dan nastojim biti najbolja prijateljica, kuharica, ljubavnica svojem mužu, a što se tiče zlatnih kreditnih kartica, jebiga ljubavi, ionako ih nemamo :)
Egzibicionizam pred širokim masama
Uvijek sam se pitala koji je vrag ljudima u glavi kada se prijavljuju za učestvovanje u reality showu. Isto pitanje si postavljam gledajući Story super nova stara show ili Srcolov/mku ili neko sl. sranje. I onda se uhvatim gledajući Survivor napeto iščekujući tko će koga prasnuti, tko će koga izbaciti ili ako sam u vidno toksiciranom stanju pogledam story super nova cirkus. I što vidim? Neke sirotice sa 30 kila «žive vage» mašu bokovima na pozornici u nadi da će baš one dobiti priliku života i vinuti se u neslućene visine show bussinessa. Te mi je djece žao, ali su mi još nejasni porivi ljudi koji tražer partnere putem TV-a. Ili je stvarno dobra lova u pitanju ili netko ima problema sa ego-tripovima. Istina, bio je onaj slatkić (Viktor, čini mi se) u Srco-drapalici na RTL-u zbog kojeg se čak isplatilo izgubiti vrijeme gledajući Mirkovića koji nikako da shvati da se više ne obraća publici Huga već malo ozbiljnijem gledateljstvu. Čak sam namjerno suviše teatralno komentirala slatkića pa mi se muž malo lecnuo iz popodnevne TV-poslije ručka-s pivicom u ruci letargije.
Tko je gori, ja koja prezirem, ali ipak licemjerno pratim reality show tv uradke ili bokci koji su za šaku kunića/zelembaća spremni pokazati svoju intimu ljudima koje ne poznaju? Još kao klinka, skužila sam koliko je važno biti popularan, a niti danas ne shvaćam zašto je nekima važno biti i poznat. Mojoj mami je važno da je poznata mesaru jer će joj dati bolje šnicle, tati je važno da ga poznaju u birtiji jer uvijek ima partnera za piti kao što mu je važno znati tetu na šalteru (bilo kojem) jer su šalteri final frontier ljudske izdržljivosti i tolerancije pa je ipak lakše vidjeti poznato lice koje će ti reći «žao mi je donijeli ste krivi obrazac, vratite se i ponovo čekajte nekoliko sati u redu»...Sestra mi je poznata među doktorima jer je za pretjerano zabrinute hipohondre-roditelje dobro imati širok spektar liječnika koje mogu pitati za second opinion o «čudnoj crvenoj točkici na guzi/ruci/jeziku/whatever» njihovog djeteta. Ja (srećom) nisam još u sebi pronašla želju za 5 minuta slave, a možda nikada niti neću. I to je ok, ali ako mi sutra dođe ekipa nove/stare/hrvatske/turske/rtl televizije i ponudi mi masnu lovu da sjedim pola sata u studiju i time svjedočim svoje protivljenje globalnom zatopljenju ili preseljenju kanadskih patki u drugu pokrajinu...zaboravite da sam išta rekla :)))
Svako zlo je za neko dobro
Nisam imala vremena. A i puna mi je kapa sranja koja mi se stalno dešavaju i onda samo kukam na blogu umjesto da gledam positive side iako mi je trenutno teško vidjeti išta pozitivnoga u tome što su me šutnuli na drugi posao, u manju kancelarijicu, sa ženom koja se ne skida sa telefona, a u međuvremenu mi je muž dobio otkaz pa i njega vadim iz depre pitajući se, a tko će mene uvjeriti da će sve biti u redu? Moja mama ima izreku «svako zlo je za neko dobro», ali brijem da je to samo fora koju mi je prodavala kada stvarno nije imala objašnjenja zašto se nešto dogodilo. Ne pušim priče o kozmičkoj ravnoteži dobra i zla, sklonija sam teoriji shit happens. Nisam religiozna tako da sumnjam da «gore» postoji netko sa «velikim planom», unaprijed ucrtanim putevima koje moram proći i slična sranja...Vjerujem u ljude. Vjerujem da su glupi, pametni, zli, dobri, zajebani, umišljeni, srdačni, lažljivi, lijepi i ružni...I to je sve, nema pokretača, deus ex machinae, sudbine, karme. Babe bi rekle, kako si prostreš tako ćeš i leći ili whatever. Ne znam zašto mi se u posljednje vrijeme događaju samo ružne stvari. Ako postoji neka poruka koju time moram shvatiti...sorry guys, ne kužim. Ono što znam je da neću pizditi zbog novog usranog posla već ću pokušati naći novi i bolji. Muža ću lupiti nogom u guzicu (u prenesenom smislu naravno ) i reći da nije smak svijeta, važno je da smo zajedno i već ćemo se snaći dok ne nađe neki novi posao. Usput ću iskoristiti priliku i pokušati ga uvjeriti da nabavimo mačku (jer mi je ona koju sam imala 15 godina nedavno uginula) i jer obožavam mačke otkad znam za sebe...
Danas idem u posjetu roditeljima jer je to dužnost i obaveza koju ako ne obavim jednom tjedno, riskiram da me zovu najmanje tri puta dnevno pitajući što nije u redu i zašto ne dolazim. Prije odlaska u roditeljsku kuću uvijek duboko udahnem. Sjetim se da su to ljudi koji su mi udahnuli život i kojima na mnogo čemu imam biti zahvalna. Mama će pričati o svojem cvijeću i nuditi nas sa hranom (konstantno), a tata će pričati o susjedima, psovati političare i žaliti se (kao i mama) na zdravlje. Jedva čekam dan kada ću ja to isto raditi svojoj djeci.
Therapy free of charge
Budući da mi život u posljednje vrijeme ima tendenciju obilovanja svakojakim sranjima, problemima i ostalim stvarima od kojih bi mogla dobiti čir ne samo na dvanaestercu već i na trinaestercu (jel to uopće postoji?), pribjegavam krajnjim mjerama. Ukoliko netko pati od istih simptoma toplo preporučam sljedeći recept: svako popodne (jutro, večer, whatever) provedite sat vremena gledajući omiljene crtiće uz milk&cookies. Uspjeh i djelomično izlječenje zajamčeni, a svjedočanstva potpuno izlječenih nadam se u budućim blogovima.
U biti, ono što je skupo prodana fora u knjizi «Sve što trebam znati o životu naučio sam još u vrtiću», ja prakticiram od svojih pubertetskih streess-full dana. Ono što je nekima sat vremena skakanja na aerobiku sa još dvadesetak oznojenih žena ili sat vremena slušanja omiljene muzike dok susjedima uši ne prokrvare, meni je gledanje crtića. Znam, bliži mi se trideseta, porezni sam obveznik i savjesni glasač na izborima, ali to je dio mog života koji nikako ne želim staviti u folder djetinjstva jer mislim da klinci imaju toliko stvari na koje samo oni imaju pravo i odbijam im prepustiti još i gledanje crtića.
Ren i Stimpy, Johny Bravo, Cow & Chicken, South park...ma kakvi psihići, boksačke vreće i psihoanaliza. Da je Freud imao Cartoon Network, ostao bi davno bez posla. Zato kada sve drugo ne upali, ni filmski maraton Star warsa ili Gospodara prstenova, uvijek mi preostaju stari dobri crtići :-D
Sex and the City
Nakon, čini se stoljeća, jučer sam uspjela pogledati epizodu jedne od dražih mi serija. U posvemašnjoj nestašici dobrog TV programa ostaje mi nekoliko bastiona serija koje volim gledati (Prijatelji, Malcolm u sredini, Frasier, South Park...). Jučerašnja epizoda me podsjetila da nazovem prijateljice i dogovorim kavu-terapiju-trač jer se nismo vidjele nekoliko dana. Isto tako, imala sam priliku ponovo se podsjetiti da si ne mogu priuštiti niti 1/15 para Manolo Blahnik cipelica iako sam osobno fetišist kad se radi o cipelama (muž mi je rekao da do jeseni imam zabranu kupovine novih cipela jer inače pokreće brakorazvodnu parnicu). Ali gledajući duplu dozu Prijatelja (prvo na HRT-u, a onda kasnije tijekom večeri 2 epizode na FTV-u) i kasnije Sex i grad, sjetila sam se priča sa jučerašnje kave.
Sve žene sa kojima radim su trenutno u fazi «kako smršaviti do ljeta i izgledati apsolutno fantastično», a ja sam ih promatrala i uživala u sladoledu od čokolade prelivenim (naravno) čokoladom. Reakcija jedne od njih je bila u smislu kak' to mogu jesti, pa njoj se sve «prima», baš se jučer upisala u teretanu i posebno radi grupu vježbi za guzicu...Ma daj se saberi, mislila sam si u sebi, pa da je Bog htio da svi imamo čvrste guzice kao na grčkim kipovima onda bi sjedili na glavi, a ne na «mišićima sjedenja». Priznajem, dugo mi je trebalo da prihvatim činjenicu da nema te dijete-vježbe-čarolije koja će me učiniti poput onih anoreksičnih glumica iz Prijatelja ili Sex i grada. Zato sam se samo nasmijala kada sam prije dva tjedna u Importanne galeriji tražila prodavačicu sako broj 40, a ona je rekla poluzgražajući se da «oni naručuju samo do broja 38». Pa je li rade oni istraživanje tržišta, znaju li kako izgledaju prosječne stanovnice Hrvatske u dobnoj skupini 25-30 godina? Nevermind...nitko me ne može uvjeriti da jedna Courtney Cox Arquette izgleda bolje od Angeline Jolie ili Halle Berry.
Ne mogu se složiti sa izrekom «muškarci vole plavuše, ali se žene brinetama» jer sam sretno udana plavuša, ali bi se složila sa preformulacijom te izreke u «muškarci vole manekenke, ali se žene normalnim djevojkama/ženama». ;-)
The Chosen One...
«Vukovarac Dragan M. (74) bio je u utorak navečer žrtva prijevare dvojice lažnih svećenika u kojoj je ostao bez ušteđevine od 1250 EUR i 6000 kuna»
Dvije vijesti iz današnjih novina. U prvoj ne mogu vjerovati da župni ured u malom mjestu barata sa toliko «perja», ali kad se sjetim kakve aute voze, nije ni tako čudno. U drugoj ne mogu vjerovati naivnosti tipa koji ih je pustio u kuću s pričom da je dobio paket pomoći od župnog ureda i da im mora pokazati odrezak od mirovine i platiti 375 kuna. I tako je djedica otišao po odrezak penzije, a tipovi šmugnuli van i putem (na stoliću pored vrata!) maznuli knjižicu i novce (u vrećici!). A ne mogu niti vjerovati kako čičica može uštedjeti 1250 EUR i 6000 kuna, a ja jedva plivam iznad površine dugova i kredita. Uvijek me iznenade vijesti tipa «iz župnog ureda xy ukradeno 15, 20, 30 tisuća kuna»... Isto kao i vijesti «nemoćnoj starici nepoznati počinitelj ukrao torbicu u kojoj se nalazilo 70.000 kuna». A bilo je i takvih slučajeva! Ozbiljno razmišljam o tome da osnujem neku sektu u kojoj ću ja biti Izabrana da prenosim poruke od Svevišnjeg, a svi koji će se htjeti pridružiti mojoj vjerskoj zajednici morat će prepisati svu svoju «ovozemaljsku» imovinu na mene. Ja ću tako preuzeti njihov «teret» i «grijehove» na sebe, a oni će zauzvrat dobiti moja čvrsta uvjeravanja da ih Svevišnji voli i da im je namijenio mjesto pored sebe s one strane života. Svi će dobiti lijepo dizajnirani papir na kojem će pisati da su im svi grijesi oprošteni i da od sada žive život Pravovjernih. Pa ako je to sve mogao onaj tip iz Samobora, zašto ja ne bi mogla?
11.05.2004. u 15:11 |
0 Komentara |
Print |
# |
^
10 godina mature ili kako smo si danas svi super
11.05.2004. u 15:11 |
2 Komentara |
Print |
# |
^