Kad sam bila mala i još malo manja
Imala sam sretno djetinjstvo i gledajući svoje nećake nadam se da će i njihovo biti takvo. Desilo se da je oko moje zgrade uvijek bilo djece i to različitih generacija. Ja sam bila pripadnik najmlađe grupacije koja se beskrajno zabavljala dosađujući starijima, špijunirajući ljubavne parove i skrivajući lopte uoči važnih košarkaških/nogometnih okršaja naše ekipe i ekipe iz susjedne zgrade...Uvijek sam bila glavni organizator i pokretač svih «genijalnih» planova, a imala sam i svoju bandu koja se sastojala od mene i moje četiri prijateljice. Glavna aktivnost u ljetnim mjesecima bilo nam je pustošenje voćnjaka po susjedstvu, a tada bi nam se pridružili i dečki. Svi smo doma imali voća za popizdit' jer sve mame znaju da je voće dobro za djecu, ali bilo je nešto slatko, nešto prevažno u tom ukradenom voću iako je ponekad bilo nezrelo i nejestivo. Tada sam ulice poznavala po tome gdje je kakva voćka i ti naši rituali međusobno su učvršćivali naše prijateljstvo, odanost i pripadnost grupi, a moja mama nikako nije shvaćala zašto tako često imam probavnih smetnji u večernjim satima (tko se najeo zelenih šljiva ili jabuka, zna o čemu govorim). Banda se nakratko rastajala kada smo išli na more sa obiteljima i brojali su se dani do povratka i ponovnog viđenja. Iako su i ti odlasci na more bili nezaboravni...Ne pamtim toliko ljetovanja koliko večeri prije odlaska na more i sama putovanja. Ah, blagodati socijalizma...Putovali smo narančastom Ladom koju bismo natovarili preko svake mjere na dan odlaska. Mama bi napravila sendviče za put, skuhala jaja i pripremila sokove, a tata bi isključio plin i vodu, dao susjedi ključ tako da zalijeva cvijeće i sve bi bilo spremno. Skoro sve jer se ne sjećam puta kada nešto ne bi zaboravili i vraćali se nakon izlaska iz ulice. I svi bi kao legli spavati (kao da možeš spavati kada znaš da sutra ideš na more...). Mama bi se pokušavala sjetiti da li je sve spakirala, tata bi proučavao kartu i razmišljao koji bi put bio najbolji, a ja i sestra smo se opraštali od društva i tješili da se vraćamo za 10 dana i da ipak idemo na more, a ne bilo kuda. Putovanje se, iz meni i danas nepoznatih razloga, uvijek odvijalo noću. Zašto, pitate se. Mama je imala teoriju da noću nije vruće, a tata da je promet smanjenog intenziteta. Naravno, oboje su bili u krivu, i uvijek smo putovali jednako dugo kao i oni koji su to odlučili obaviti danju. Svi ti detalji i zeleno voće, i nestala prijateljstva i oblačenje u polusnu u 4 ujutro...sva ta sjećanja me i danas ispunjavaju srećom i beskrajno me nasmijavaju... I zato ponavljam...nadam se da će i moji nećaci imati jednako sretno djetinjstvo.
