Poznajem dvije vrste ljudi, oni koji su gledali film «Maratonci trče počasni krug» i oni koji nisu. Ja sam se većinom družila sa onom prvom skupinom. Ponekad bi nam u društvo «zalutali» oni iz druge skupine i nije im bila jasna naša potreba da stalno citiramo dijelove filma i cerimo se kao da ga nismo gledali već 7 puta. To je ono što će faliti generaciji rođenoj «nakon izlaska iz mračne Jugoslavije». Falit će im taj humor koji je danas u nekim krugovima nepodoban kao i humor iz filmova poput Ko' to tamo peva ili Balkanski špijun. Ma nema toga u hrvatskim filmovima, pa jedini naš film kojemu sam se nasmijala je davno snimljen i ostao je usamljen u svojoj duhovitosti (Tko pjeva zlo ne misli). Od onda samo snimamo filmove koje nitko ne želi gledati dvaput, a većinu niti jednom. Osim humora novim generacijama falit će i glazba sa dušom. Možda je to bilo drugo vrijeme, ljudi, običaji, ali nema sentiša do onog od Bijelog dugmeta i nema ćeifa u novohrvatskoj estradi kao u pjesmama Zabranjenog pušenja. Ma nisam jugonostalgičarka samo kažem da ću svojem klincu/klinki nastojati pokazati i taj dio svijeta u kojem mu/joj je majka odrastala, a sami će upoznati sve ono nakon '90-te. I dobro i loše...A za mlađe čitateljstvo ovog bloga (a i za starije ako hoćete) prilažem citat kao dokaz tezi o glazbi s dušom...