DnY's diary
05.03.2013., utorak
Ljepote zime - nezaboravno kampiranje
|
Sezona 2013e je za sve moje sportove službeno započela. Palo je par rasprava i napokon smo se dogovorili za jedan ozbiljniji ribolov. Evo kako je i bilo.... Iako se inače jako teško ustajem iz svoga kreveta, toga sam jutra u 05:00h s veseljem otvorila oči. Brzinski se tuširam da se razbudim, doručkujem te trpam u torbu zadnje stvari koje sam morala pokupiti. Silazim u garažu, pregledavam jesu li mi sve stvari na hrpi, razmišljam što mi sve treba da ne bi bez nečega slučajno otišla i tako dočekujem Balkya. Štapove, sitan pribor, vreće za spavanje, sve stavljamo u auto i krećemo na, meni osobno najdražu, Pjeskaru Šarje. Putem prelistavamo razne teme, klasične za nas ribolovce, a među ostalom i dogovaramo na koju poziciju se smjestiti. Iako me pratio neki loš predosjećaj, pristala sam da odemo na nama neistraženu poziciju. Put se činio nevjerojatno kratkim, jer, kao da nismo ni dvije rečenice prozborili, a pred nama je već bila hrpa šodera i poznati nam okoliš. Ponovno potvrđujemo da idemo na novu poziciju, kad odjednom, auto iz nekog razloga ne želi krenuti. U podsmijehu komentiram kako je to sigurno loš znak, ali ne odustajemo. Pred nama poprilično loša staza, ali ni to nas ne zaustavlja...a onda...onda smo zapeli u blatu i napokon shvatili da je najpametnije da se ovog puta držimo stare pozicije.  Da ne duljim previše o samom putu; smjestili smo se na staru poziciju i krenuli smišljati taktike za lov šarana. Igram se sa sistemima, slažem si neke za zabaciti, a i za kasnije kada ću prezabacivati; balansirano, iz dipa, ili pak obična domaća boila...ma nema šarana koji ne bi želio probati hrpu poslastica koje sam pripremila. Heh, ali tu se javlja još jedan problem. Iznenađujuće jaki sjeverac puše direktno meni u lice i ne dopušta mi da pogodim mikrolokaciju koju sam si zacrtala u glavi. "Pogoditi ću makar mi to bilo zadnje u životu" - mrmljam sebi u bradu dok mi se Balky iza leđa smije. Bacala sam koji put više, ali barem sam sebe uvjerila da mogu kada hoću. Napokon sjedamo, pijemo kavicu, častimo se, uživamo. Priroda okolo nas, iako je još uvijek zima, izgledala je prekrasno. Nema veze što još nema zelenila, ona prozirna voda, valovi na njoj, pčelice i zvrkasta lasica koja nas je cijelo vrijeme promatrala..kakva idila! Temperatura je bila pravo proljetna, visokih 17 sutpnjeva nam je popravljalo raspoloženje s obzirom da toga dana nismo imali niti jedan griz. Pomalo razočarani, ali s utjehom da je i ljeti teško uloviti, pa se nismo previše brinuli. U međuvremenu nam je stiglo društvo koje nije bilo tu razlogom ribolova, već da se druže malo s nama i provedu kvalitetan vikend, Crni i tata Sale.    Dolazi i noć koja nas je iznenadila svojom velikom temperaturnom razlikom s obzirom na onu dnevnu temperaturu. Sjedeći uz vatricu nismo ni primjetili da je apsulutno sve oko nas postalo nekako bijelo, zaleđeno. Družimo se do dubokog mraka, a onda u svoje šatore, koji su izgledali kao iglui. Sa nekoliko slojeva odjeće i debelom vrećom za spavanje, na -10 sam ipak poželjela svoj krevetić. Svi smo zaspali, kad odjednom, senzor se oglašava, a moje oči široko otvorene kao sovine. "Balkyjev je. Ne. On ima dojavljivač. Moj je!" Krećem van, ali senzor prestaje pištati. "Ovo je očito bio samo trkanac" - komentiram sa tatom. "Možda je hanj" - odgovara. Na tome smo i ostali do jutra kada sam išla prezabacivati. Na sreću, bilo je zabačeno centimetar od granja tako da je i ovaj trkanac, ili hanj, napravio dobar posao i moj sistem je ostao u vodi.  Novi je dan bio još topliji od prethodnog. Ponovno sam se igrala sa sistemima, ovoga smo puta nabacili i dobar roštilj, zezancija, druženje, nismo ni primjetili kako nas je sunce zacrvenilo. Izgorili smo kao u rolu. 30 stupnjeva razlike je navuklo prehladu u moj nos, ali nema veze. Iako bez ulova, isplatilo se. Još jedno zanimljivo iskustvo nikome ne škodi. Iako tužni što moramo kući, barem nas je priroda malo razveselila divnim prizorima, najviše prije samog odlaska.   Oznake: ribolov, kampiranje, pjeskara šarje, peskara, Zima |
