Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

četvrtak, 23.12.2021.

Otišao sam. Odlazim.

Upravo sam odradio svoj posljednji dan u školi. Nisam dao otkaz, odobren mi je jednogodišnji dopust.

Maloprije sam se isplakao kako dugo nisam, srećom nije nitko bio doma.

Jutros sam se ustao s velikim osmijehom na licu. "Zadnji mi je dan, gotov sam s ovim poslom, gotov sam s ovim gradom!", prolazilo mi je glavom. Kad sam došao u školu, nisam još ni bio svjestan da mi je to zadnji dan s djecom. S mojim razredom, posebnima kakvi jesu, ali su moji. Sada više neće biti. Netko će im drugi biti razrednik, netko će se drugi boriti s njima, netko će im drugi pravdati sate, netko će im drugi govoriti kako ništa ne uče. Možda će ih netko i voljeti više nego ja, toplo se nadam, jer oni to trebaju i zaslužuju.

Srećom pa je mama ušla u stan, suzdržat ću se, ipak neću prolijevati tipkovnicu svojim suzama dok ovo pišem.

Putem do doma, palo mi je na pamet kako nemam niti jednu sliku sa svojim razredom. Nisam se niti jednom sjetio da se fotografiramo, a toliko smo vremena proveli skupa. Užasno sam razočaran u sebe.

Nisam se niti fotografirao s kolegicom koja mi je u ovih godinu i pol postala kao majka. Za godinu dana, kada se ja možda vratim na posao, nje više neće biti, ide u penziju. Još uvijek ne mogu vjerovati da je gotovo vrijeme kad bismo u zbornici komentirali učenike i smijali se njihovim ispadima, ne mogu vjerovati da je gotovo vrijeme kada bismo u porukama komentirali gluposti koje bi naše kolege istovremeno izvaljivale za vrijeme neke sjednice i kesili se njima. Užasno sam razočaran u sebe.

Dugo sam čekao na ovaj trenutak. Od prvoga dana u školi maštao sam o danu kad ću otići, ali sam si zadao u zadatak da položim stručni ispit kad sam već ušao u prosvjetu. Položio sam ga prije koji tjedan, odmah nakon dao zahtjev za neplaćenim i odmah zatim su mi ga odobrili. Na isti dan kada sam položio stručni ispit, dobio sam obavijest da sam primljen na stručnu praksu u inozemstvu u trajanju od osam-devet mjeseci.

Koja sreća. Svi moji snovi ostvarili su se, i to baš onako kako sam ja to zamislio. Ono što nisam mogao zamisliti jest koliko će mi teško biti napustiti tu djecu. Kolegice, one tri koje su bile moje kule svo ovo vrijeme, ali i sve ostale. Okrećem novi list u svom životu, ovom je blogu došao kraj. Počinje novo poglavlje, spreman sam.

23.12.2021. u 20:25 • 8 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>