Zdenkov kulturni kombi

petak, 30.03.2007.

Frans Snyders ili svijest o vlastitim granicama

Ne znam u kojem sam točno trenutku shvatio da sam novinar, a ne pisac. Da moje rečenice, ma koliko se nekada želio uvjeriti u suprotno, moraju počivati na faktografiji, biti položene na temeljima dobrih starih dostupnih provjerljivih namjerno bezzareznih podataka. O da, sa zadovoljstvom ću čak i u kakvom stupidnom članku upotrijebiti poneki nenovinarski, izrazito književni postupak ili fragment, ali to ipak ne mijenja osnovnu činjenicu: odabrao sam stranu, ili je ona odabrala mene.

I ovaj blog dobar je, sudeći prema reakcijama, ponajprije u trenucima kada se naslanja na konkretna mjesta, pjesme ili ljude. Kolateralna šteta mog odabira strana sve su one skice za priče i romane, ideje koje, iako mi se neke od njih čine dobrima i dan danas, nikada neće zaživjeti. Osim možda jedne. Ne, ne, lažem, zabijam si u mozak još jednu izlišnu tlapnju, kao da ih već dovoljno nemam, ali eto, postoji jedna skica dostatno utemeljena u stvarnosti da bih jednom, možda, ipak mogao pretočiti je u neku dužu formu. A to je priča o Fransu Snydersu.

Snyders je bio antwerpenski barokni slikar koji je po Rubensovim kompozicijama docrtavao prizore sa životinjama i, katkada, mrtve prirode. Nepravedno, svakako: struka zna i za njegova djela, vrijedna su, vise po galerijama i Snydersovo se ime, makar kao fusnota, provlači većinom detaljnijih priručnika o povijesti umjetnosti. I te su samostalne (ne uvijek, ponekad bi gazda uzvratio posjet pomoćniku) slike lijepe i pokazuju nam zamjetan talent, ne možda panteonskih visina, ali dostatan za – vjerojatno – slavu veću od one koju je uživao, kako za života, tako i posthumno.

No Snyders je odabrao drugi put, život miran, tih, ispunjen onim što je, pretpostavljam, volio. Zamišljam ga kako satima slika smeđeg lovačkog psa klempavih ušesa, koji mu leži podno nogu. Svakih toliko nježno ga, ali pomalo odsutno pogladi po glavi i vrati se miješanju boja na paleti. Tko, zapravo, ne bi volio takav život? Umjesto velikih, epskih tema ili pak portreta dostojanstvenih trgovačkih gospođa s bisernim ogrlicama oko vrata i flertom u očima, on je odlučio pronaći neko intimno savršenstvo, preispitati vlastite granice u nečemu tako jednostavnom a tako kompliciranom kao što su prikazi životinja.

Romantiziram, znam. Nije se bavio isključivo time, nipošto. No i danas, njegovo će ime obavezno biti spomenuto povede li se u kakvom društvu diskusija o najboljim animalistima u povijesti slikarstva (da, onaj post o Johnu Gilroyu otprije dva tjedna nagnao me da se sjetim ove skice). Našao je svoj kutak vječnosti i u njemu je iznimno cijenjen. Za razliku od većine nas, prepoznao je u čemu je najbolji, nastavio tim putem, istesao ga do savršenstva i stekao mjesto u nekom malenom Panteonćiću slikara životinja.

Fascinira me ta samokontrola, pogotovo što se pojavila kod iznimno i svestrano talentirane osobe poput Snydersa. Prirodnim mi se ljudskim nagonom uvijek činilo ići dalje, tražiti nove izazove. I na kraju, vjerojatno, doći do položaja za koji si temeljito nesposoban, obavljati ga loše, biti svjestan toga i biti sjeban zbog toga. Stepenicu iznad onoga na kojem si, čini ti se, bio sretan i gdje si se snalazio kao riba u vodi. A ne možeš se vratiti onamo, jer bi to bio osobni poraz, degradacija, nezadovoljstvo bi bilo više-manje jednako sadašnjem.

Pokušat ću se prisjetiti Snydersa, ponekad. Kako na svom svakodnevnom poslu, tako i u novinarstvu, koje me ipak najviše veseli. Uhvatio sam se, previše puta tijekom ove imitacije zime, kako neke stvari radim preko volje, u zadnji tren ili čak iza njega. I to mi se ne sviđa. Bilo je i dobrih trenutaka, lijepih, inspiriranih članaka, uključujući neke na koje sam jako ponosan (kolumne u siječanjskim brojevima Klika i Eva, primjerice, ili nekoliko članaka u Autopartneru), ali i odrađenih stvari, tek toliko. Sigurno je da će ih uvijek biti, ali ponekad ću biti zadovoljan i ponosan, kao što sam trenutno sa člancima o Hudson Hornetu i Peugeotu 504 objavljenima na autogodine.hr siteu. Iz nekog me razloga i večeras pucala želja da kažem nešto o jednom od dvojice (nipošto jedine) ljudi kojima se divim. Frans Snyders dobio je prednost nad Achilleom Varzijem, zato što bi dva posta o tragičnim ljubavima zaredom natjerala i mene da promislim o vlastitom mentalnom zdravlju i utjecaju proljeća na isto. A i zato što se, rekoh već, pouke Snydersove spoznaje o granicama vlastitih mogućnosti valja ponekad sjetiti. Ponekad.

- 00:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 27.03.2007.

I Love You In Your Tragic Beauty

Čudni zvukovi i prekrasne melodije, pa sve skupa provučeno kroz onaj filter, kao da slušam snimku pod vodom, dok ronim i pokušavam razmisliti bih li želio ponovo udahnuti zrak. The Legendary Pink Dots su, nedvojbeno, predugo čekali na mene, ali danas imaju fana koji ih smatra možda i najsavršenijim bendom kojeg je ikada čuo. Najdražim? O ne, nipošto, baš kao što niti curu koja ima najviše zapunjenih checkboxeva sa stvarima koje mi se sviđaju, a koju sam sreo u životu, niti smatram najdražom, niti mogu znati da savršenu osobu nisam, prepoznatu ili neprepoznatu, vidio samo jednom, u prolazu, kako šeće podno mojeg prozora.

I watched you in your tragic beauty walk beneath my window.
Eyes aimed high, but unfocused . . . . sure, you never noticed me.
You always wore the same dress; always bore the same
expression: "It's a loveless world so what's the point of looking?
Let it be . . ."

Znam da sam u tinejdžerskim danima jakom kandidatkinjom smatrao onu plavu curu koja se jednog dana, dok sam kao i nerijetko, besciljno lutao poljima oko Samobora, ukazala na vrhu lovačke čeke, usred polja, doimajući se kao neko savršeno oličenje samoće. Dvadeset godina kasnije, znam da mi je upravo tada, mada je još nisam znao, u glavi svirala baš ova pjesma. Fascinira me kolikih se ljudi koje sam vidio samo jednom, ne progovorivši s njima ni riječi, i dan danas mogu prisjetiti. Hoće li i svatko od njih jednom dobiti po pjesmu?

I considered throwing roses--thought I'd maybe
wave a flag. Had to try and force some small connection--
but, there's a snag. It's my confession that I watch you in
my tragic isolation. In my fear . . . that's the way it's been
for years. That's the way it will always be . . .

Ovo je ona izgubljena pjesma koju sam morao obožavati kada mi je bilo sedamnaest, a greškom sam je otkrio tek dva desetljeća kasnije. I da, pomalo me sram tog tinejdžerskog weltschmertza i saznanja da čak i danas tako padam na to. Pa se pokušavam izvući opisujući Legendary Pink Dotse kao dugačku, uglavnom usporenu inačicu A Day In The Life, pjesme Beatlesa koja je, znate, nešto mnogo više od pjesme Beatlesa. Ali lažem. Nemam opravdanja. LPD su me, očigledno, šusnuli u bulju i vratili u pubertet. Svi su simptomi na mjestu.

- 20:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.03.2007.

Promjena teme

Evo ovako...

A i lasice su, kažu, još uvijek prilično brze!

- 15:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 23.03.2007.

Tamar

Tamara je ime koje mi je nekako priraslo srcu. Dijelom zato što su više-manje sve Tamare koje sam upoznao bile izrazito simpatične cure s kojima sam se volio družiti, a bar dvije među njima i jako mi privlačne. Ne, nisam se nikada zaljubio niti u jednu Tamaru, ali nekako sam u društvu te dvije osjećao da je potreban samo maleni potisak, milosrdno odgurivanje piratskom sabljom po leđima, malo drukčije preslagivanje zvijezda ili naprosto prava riječ u pravom trenutku, pa da pređem i taj korak i zatelebam se. Do čega, nažalost ili nasreću, nikada nije došlo. Nekako, to ime mi se činilo inspirativnim i onima koji uobličavaju stihove, prodajući ih lakovjernima i živeći od toga. Vjerujem da ih same Tamare mahom mrze iz dna duše, no ne libim se priznati da zapravo volim pjesme o njima i u opusu Bajage i Magazina, pa čak i Borisa Novkovića. Kome je to, pokrivam se škartocom preko glave i za nju, jedina uistinu dobra pjesma u karijeri.

No ovo je samo polupjesnički uvod u pozdrav mjestu kamo sutra idem i u kojem uživam već godinama, a to je muška varijanta spomenutog imena, dolina Tamar. Najzabačeniji, protestantski dio Slovenije kraj je surove, divlje ljepote, sa zastrašujućim oštrim planinskim vrhovima čije crnilo je u snažnom kontrastu s bjelinom snijega kojom su prekrivena groblja leoparda u njihovoj blizini. A usred tih giganata otvorila se prekrasna, rajska dolina, pomalo nalik na Tra-La-La iz vjerojatno najbolje epizode Paje Patka ikada. I, jednom godišnje, dolina Tamar je prekrivena ostacima alkoholne ambalaže baš kao što je Tra-La-La bila prekrivena čepovima. Ja? Nikada... Limenke popijenih piva striktno završavaju u za to predviđenim kontejnerima, molit ću lijepo.

Uzalud je to kriti, svaki je boravak na skijaškim letovima na Planici napola izlika za neumjereno lokanje. Sami Slovenci finale Svjetskog kupa zovu Otvorenim prvenstvom srednje Europe u alkoholizmu. Čak je i carinik u Bregani pred koju godinu frendovima rekao da se, ako već idu onamo, moraju pošteno nažganati. Ove bih godine morao paziti, ja sam glavni organizator autobusa od pedeset ljudi i ipak sam barem donekle odgovoran za njih. No, doduše, kada se sjetim prošlogodišnjeg organizatora kako spava za stolom u Papa Joeu, slutim da moje sutrašnje snažno uništavanje alkoholom i neće predstavljati neki presedan. A u nedjelju ću, dakako, umrijeti. Ne doslovno, bar se nadam, ali jedan od razloga zašto već drugu godinu zaredom idemo na Planicu subotom jest baš taj dan otrežnjavanja poslije puta.

Mislim da će se ovog vikenda mnogo pjevati Kao ogledala... Pjesme o Tamarama ostavljam za neku drugu prigodu, ovo je prava pjesma za dolinu Tamar. Ona koju pjevaš pijan. Letovi? Da, svakako, gledat ćemo ih, ne bih išao onamo da ih ne volim. Držim palčeve Malyszu za ukupnu pobjedu i Ahonenu za 240 bez pada. Dobar vjetar u leđa svima nam treba, bili mi kao Montgomery Clift ili ne. Čitamo se nakon Planice!

- 16:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2007.

Kao ogledala

In memoriam Krešo Blažević 1958-2007

Od svih mjesta u svemiru, prvi su se puta pojavila upravo na ponajljepšem.

Svratila su do jednog malog mjestašca na južnoj strani Žumberka, u kraju tek nekoliko desetaka kilometara od Zagreba, gdje rastu divlje šparoge. Frend je rekao „tražim drvenu kućicu negdje u prirodi, na livadi kroz koju vijuga potok.“ Mi smo mu rekli da je lud. Nije bio lud, pronašao ju je i kupio.

Kao ogledala
Mala svjetlucava
Tvoje oči, te tvoje oči

Razgledavanje kućice pretvorilo se u ispijanje litre za litrom vina i onaj tip jakog, a ipak društvenog i veselog pijanstva koji navodi na pjevanje. I pjevali smo, štošta. No neki je kreten nakon svake pjesme zahtijevao samo jednu. Uvijek istu. Mala svjetlucava...

Zašto, ne znam. Volio sam taj bend i pjesma mi nije bila mrska, no nekim putevima te je večeri došla u podsvjest, zauvijek. One iste večeri u kojoj smo zalutali, izvrtili se i satima vozili po Žumberku, skurivši pun rezervoar nafte. I kada sam utjerao strah u kosti (ne, nisam ja vozio) pričom kako jednog dana zamišljam svoju smrt, za volanom Maseratija, upravo na nekom od tih žumberačkih zavoja.

Kada pogledaš me
Vidim sebe u njima
I mnogo ljudi kraj sebe
Vidim isto u njima

Godinama sam se podsmijevao frendu koji bi svaki puta trešten pijan pjevao jednu te istu pjesmu. Danas, povremeni sam pijanac, no znam. Sva moja jaka pijanstva završavaju upravo tako. Kao ogledala. Mala razbijena. I neke zamagljene oči, bez pogleda u njima. Možda je baš nedostatak onakvih pogleda kakve bih želio vidjeti razlog. Čujete li me kako pjevam Kao ogledala, pripremite mi za jutro kefir, lavor i mnogo razumijevanja.

Alkohol je, ne varam li se, u velikoj mjeri odredio i Krešin životni put. Zadnji sam ga puta gledao sada na Silvestrovo, na Trgu, pretpostavljam i u zadnjem mu nastupu uopće. Bio je tako potrgan da se jedva pridržavao za mikrofon. Izveli su i Kao ogledala, dakako, no nisam bio pred pozornicom tada. Propustio sam jedinu priliku od trenutka kada mi je ta pjesma postala važna u životu da je čujem uživo. Zbog alkohola, dakako. Pive samo što mi nisu rastrgale mjehur, pišao sam u Bandićevom ponosu, novom javnom zahodu, minutama. Krivim minutama.

Ne napuštaj me
Preslab sam da
Preživim sve sam

Alkohola je bilo, mnogo, i u trenutku koji radije biram pamtiti, davnih devedesetih. Zatekli smo se u Klubu slijepih i drmali po pivama. Animatori su u nedalekom Kulušiću svirali oproštajni koncert – koji je to doista i bio, sve do ovog, sada shvaćam, oproštaja od svega kojem smo svjedočili čekajući Novu. Bili smo neodlučni, no na kraju smo ipak otišli. Malo me mučilo što ću znati samo dva-tri hita, no činilo se kao dobar način za ubiti večer.

Znao sam sve. Poput male curice. Svaki refren, barem. I većinu stihova sa strane. Animatori su jedan od onih bendova koji se uvuku pod kožu bez da znaš kako. Većina nas između tridesete i pedesete zna mnogo njihovih pjesama no, da nas baš pitaš, sjetili bismo se možda dvije ili tri. Tada i ondje, shvatio sam kakva je nepravda to čudno, kolektivno ignoriranje jednog od najboljih bandova koje je naša scena ikada imala. Ne, nije bilo lica bez osmijeha u Kulušiću te večeri. I nastup je bio sjajan.

Jer isto su
Kao ogledala
Malo zamagljena
Moje oči

Neki misle da je droga tema ove pjesme. Ja mislim da je život jedina tema. Droga, alkohol, žena, pokojni brat... samo su naknadne interpretacije. Pjesma je bitna, a ona je fantastična, jednostavna i snažna. Zbog te gorko-slatke estetike i Krešinog specifičnog glasa tek ovako, s riječima izdvojenima samima za sebe, shvaćam koliko je sjajna.

Pa bok, Krešo. Sretno, kamo ili nikamo god otišao. Ne brini, ostale su pjesme, ostala je i ona simpatična, netipična autobiografija. Za koji će dan, u petak vjerojatno, jedna mala grupa huncuta napraviti kraću turneju po zagrebačkim birtijama. Kalnik, SC, Plješivica... Poljubit ćemo i neka zatvorena vrata, ali nema veze. Pive će biti posvećene tebi. I znaš, inicijativu je dao znanac čiji glazbeni ukus cijenim, ali ne podnosim. Kao ni on moj. Već godinama pokušavamo otkriti postoji li makar i jedan bend koji obojica volimo. Danas smo saznali da su to Animatori.

Kamo odlazi svjetlo? Nikamo, čovječe. Ostaje.

- 22:34 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.03.2007.

Urliks

Dva i pol dana u životu Zdenkopolda Blooma, mešetara rešetima, koji je odmor od tirkizno sive svakodnevice odlučio potražiti u zemlji nadobudnih harfista. Kamo ga je iz grada čije je ime nepristojno reći na rumunjskom odvezao Toucan Air:

Dobro raspoložene ptice isukanih kljunova čije grandiozne dimenzije izazivaju zavist bile su, saznalo se poslije, nositelji opasne i misteriozne zarazne boleštine, koja je učinila da Zdenkopold i njegovi tijekom kratkog, neradnog i prijateljskog posjeta Dublinu šeću gradom isukanih kljunova čije grandiozne dimenzije izazivaju zavist te u iste trpaju štošta, a ponajviše, my goodness, my Guinness...

Večer provedena u igranju krutim malenim prstićima predobro je opisana ovdje, a da bi joj kroničar pijanog mista išta umio pridodati, tek uz napomenu da je već tada došlo do dragohotne podjele Bloomove svite, a koja će kulminirati alternativnim odlaskom preostale trojke u ulsterski grad o kojem su najbolju pjesmu otpjevali karipski Nijemci, dok je družba sa SLF koncerta u duetu ostala istraživati čari začudno sunčanog Dublina. No ne prije zajedničkog posjeta udarne petorke svetištu, hramu, Benaresu smaragdnog otoka – pivovari i muzeju toliko velikima da je to za Guinnessa.

Ovdje privremeno prekidamo program kako bismo vas podsjetili na oldie but goldie, svojedobni bezvremenski hit male antilope beznadežno i suludo zaljubljene u vjetropirastog i naočitog ljepotana – gnua.

Everything I do
I do it for Gnu

Odjeci ove ljubavne priče i danas, mnogo godina kasnije, čuju se na dablinskim ulicama, pa čak i iza zavjese od gitara, zviždaljki i harmonika u pubovima. Svakog bi se časka, svuda, u blizini Bloomove svite, odnekuda začulo „gnu gnu“.
Ili je to možda ipak bilo „glu glu“? Teško je bilo razaznati, žamor...

Gospodinu Johnu Gilroyu imademo zahvaliti za prekrasne slike, a i crtane filmove, djelić jednog možda i razaznajete na platnu. Siguran sam da irske galerije nude mnoštvo prekrasnih slika, kipova i đinđuva. Nedvojbeno, klifovi moraju biti fantastični, srednjevjekovna samostanska zdanja na nepristupačnim otočićima nešto su što bi Zdenkopold jednog dana volio posjetiti, pašnjaci ispresjecani rijekama punima kapitalnih štuka s malim š idiličan su pejzaž... No, Bloomu je Gilroy bio dostatan za ovo kratko vrijeme. Dugo nakon što su svi već otišli na zasluženu pintu smeđeg gustog nektara u kupoli na vrhu muzeja, Zdenkopold je još lutao Gilroyevim svijetom, opčinjen.

Svakako, Gilroy nije jedino što će Bloom pamtiti iz Dublina, oh ni približno.

Na Dablin, nisam mislio na Dablin
Ja sam mislio na Dablin
Sa Dablincima

Dublin definitivno nije grad, Dublin su ljudi. Sve što je Bloom znao o zabavi i dobrom raspoloženju nakon ove je vizite potonulo u očima, kat niže. Grad u kojem su Gunsi i Bon Jovi najgore što vam se od glazbe može dogoditi, a ako izostavimo onu nesretnu epizodu s američkim Budweiserom u libanonskom restoranu i nepčani užici su na visini (ne piti cider, ni u ludilu), jest Grad s velikim G, Dubrovniče, oprosti...

Sada bi ovdje trebale ići slike Temple Bara, Liffeya, šiljka prema kojem su čak i oni strašni pred HNK zakurac, poneke pive (Monty Python's Holy Grail – „tempered over burning witches“; Porter Houseov Chocolate Truffle Stout – da, i opet se Bloom zaljubio u čokoladno pivo), trgića nazvanog po Roryu Gallagheru (s gitarom, pogrešnom doduše, ispod pločice s imenom), Buick Riviere parkirane u pokrajnjoj uličici, ručnika s natpisom Lloyd, zatvorenog 24 Hour Shopa, onog neopisivog modnog salona do njega... Ali čemu? Vizualno, ova je reportaža posvećena Johnu Gilroyu, i neka tako i ostane.

A i o samom su Dublinu suputnici već dovoljno rekli i napisali. Ne treba više ništa nadodati o muškarcima u kiltovima, pretežno neprivlačnim ženama (prije puta Bloom je mislio da će mu se srce slamati na svakom koraku pred kovrčavim riđim pjegičavim curetcima po imenu Rhiannon, no čak i one lijepe mahom su svjetlije, crveni gen nažalost odumire), monotonim pročeljima od crvene cigle (nikoga, pa ni gene, nisu zatukli njima, valjda) i razlogu zašto se drugi najzabavniji pisac prezimena Shaw smijulji u grobu. Drugom prilikom.

The boys are back in town.
Nažalost.

- 20:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 09.03.2007.

Susret kolekcionara autića

Znam, znam, ima i lijevo, ali kad se već frend potrudio napraviti ovako dobru pozivnicu bilo bi šteta ne objaviti je.

- 20:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

Zgubidanov magarac

Znate, pretpostavljam, priču o Buridanovom magarcu, koji se našao na raskršću pred dva posve jednaka stoga sijena. Jedan lijevo, jedan desno. Te se nije mogao odlučiti kamo bi, ipak nije to bio ni Canjugin ni Thompsonov magarac. Na kraju je jadan skapao od gladi, baš ondje, u nemogućnosti da donese odluku.

Tako i ja. U istom mi je danu sinulo da bih želio otići na dva višednevna događanja, u razmaku od dvadesetak dana, u lipnju. Svako iziskuje uzimanje nekoliko dana godišnjeg i trošak od nekoliko tisuća kuna. Ali na oba bih jako želio otići. Teoretski, nije mi neki veliki problem priuštiti si oboje, ali imam neki unutrašnji osjećaj da bih ipak trebao samo na jedno od toga.

Primavera Sound festival se održava u Barceloni (ok, ok, mogu valjda držati jezik za zubima i ne spominjati da sam navijač Reala tih nekoliko dana) i ima prejebeni lineup: Sonic Youth, Ted Leo and the Pharmacists, Jonathan Richman, Patti Smith, Billy Bragg i još iks izvođača koje bih volio vidjeti uživo. Neka ekipa s foruma koju ofrlje znam već je i odlučila da ide, te bih imao i društvo.

Dok bih na Goodwood Festival of Speed najvjerojatnije morao ići sam (iako bih ondje nedvojbeno upoznao podosta ljudi s kojima sam se dopisivao na međunarodnim forumima o povijesti utrka). U blizini je i Beaulieu s engleskim nacionalnim auto muzejom, a čitav događaj je svetkovina povijesti utrka, s realnom mogućnošću da i popričam s nekim legendarnim vozačem ili konstruktorom, dobijem autogram, slikam se s njim... A dodatna je prednost što, ako sam pametan, od ondje viđenog i poslikanog kasnije mogu napraviti i poneki članak, te kroz autorski honorar nadoknaditi dio troškova puta.

I na jedno bih i na drugo, a ne bih i na jedno i na drugo. Srce me možda ipak malo više vuče na Goodwood... Slatke li dvojbe, zar ne?

- 22:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 02.03.2007.

Masakr na Madagaskaru i druge ljepote

Ribafish mi je zadao da napišem pokoju o pet epizoda stripova koje su mi ostale u posebnom sjećanju. A meni nije teško palo. Ne bih, doduše, uključivao tu kraće formate, pasice i table, pa ću samim time izbaciti podosta favorita. Da se raspišem još o svim Hogarima, Gastonima, Crvenookima i Malim Nemima ovog svijeta, gdje bi bio kraj?

Nekom logikom, trebao bih pisati o svojim najdražim stripovima, ali njih nekako doživljavam kao cjeline mnogo veće od pojedinih epizoda. Što bih mogao odabrati od Corto Maltesea? Jahanje kroz danakilsku pustinju s El Oxfordom, Baladu o slanom moru... Ipak, ne: tri skrivena mjesta u Veneciji. Potražio sam ih, dakako, jebalo mi se za Duždevu palaću i Rialto, želio sam proći kroz ONA vrata. I uspio sam, donekle: pronašao sam onaj trg, i bunar na njemu. Kroz vrata nisam prošao, ali jedna su mi se druga upravo tada nekako zalupila ravno u lice, ostavljajući ožiljak koji gledam u zrcalu čitavog života, otada. Dakle, kao da jesam.

Kako se ograničiti na jednu epizodu Alana Forda? Odaberem li Umro je bogati ujak, napravit ću tešku nepravdu prema Cirkusu, Golfu i mnogima drugima, pogotovo zato što Ujaka odabirem zbog najveće koncentracije genijalnih fora na jednom mjestu, ikada. Osim, možda, u onoj epizodi kad su se Asterix i Obelix prijavili u legionare. Ili u Rundi s dresiranim nilskim konjima. Ili prve dvije epizode Krcka. Ili susreta Agenta 327 s vanzemaljcima u Bermudskom trokutu i slanja šifriranih poruka putem jegulja. Uz glazbenu želju, dakako: Sjeti se uvijek s ljubavlju svoje majke, koja ti nikad nije nanijela bol, i njene srebrne kose...

A Cocco Bill koji hvata zloglasnog Every Ježa, koji je oteo vlak i vozi ga na, također otetom, komadu tračnicakroz preriju, brišući tragove iza sebe divovskim gumicama? Uz nezaboravnu borbu zmije i pume koja joj otpuše pjege. A tek Chicov ne baš posve uspio pokušaj građenja karijere u koridi u Čikovom detinjstvu? Ili montipajtonovska Ostrva Sunca bez sunca, najbolja epizoda Popaja ikada, čak ispred i one s podrivačima ili one kad djedica ode u bitnike... Pa Plave bluze i nezaboravna rečenica "Naredniče, nikada nećete saznati od čega sam vam skuhao kavu." I, možda ipak vrh vrhova, epizode Donalda Ducka koje je crtao Carl Barks: eksploziju brane koju su izazvali Buldozi nikada neću zaboraviti, a studij savršenog društva u dolini Tra La La, koje će biti iskvareno, od svih stvari, metalnim čepovima sirupa za smirenje, natjeralo bi Thomasa Morea da stavi škarnicl na glavu.

Na ozbiljnijem nivou, mogao bih pisati o ubojicama koji jedini na Kohmu hodaju otkrivena lica, ili o nezaboravnom trenutku u kojem mali klovn odluči postati žena. O Dylan Dogovoj prvoj ljubavi i susretu s galijom koju će do kraja života neuspješno uvijek iznova tražiti. O McCoyu koji priča o suludom, uzaludnom pokušaju obrane jedne manje bitne tvrđave od naleta Meksikanaca (strip je to koji u sebi nosi mnoge analogije sa stvarnom pričom o Vukovaru). Možda bih trebao spomenuti i neka od Mr. Lopezovih malih vrata, vjerojatno ona s psom, mada i ona sa zgodnom kolegicom nisu daleko. Ili da odem u egzotičnije vode nekadašnjeg ZOV-a i pričam o Rallyu oko pet kontinenata i automobilima u njemu?

Nikako, moram se koncentrirati samo na jedno, od pet sam davno odustao, a i nabrojao sam ih već više. A to jedno, nekako, može biti samo susret sa smrću odreda Cayman na Madagaskaru. Strip junaci ne ginu. Ne postaju invalidi. Ne bivaju čak ni ranjeni. Osim ako ih ne crta William Vance i ako se ne zateknu u madagaskarskoj pripizdini, pokušavajući sačuvati jednog propalicu i pijanca koji, a da toga ni sam nije svjestan, može Rusima odati tajne o američkom raketnom programu. Ne baš tako bitne tajne. Ali ipak, Kajmani su svojim životima pokušali to spriječiti. I uspjeli su, donekle. A i bili su plaćeni za to... Kao klinac koji je gutao stripove, mislim da sam iz te epizode Brune Brazila naučio više o životu i smrti nego iz svega gradiva u nižim razredima osnovne škole.

A i otada mi je jedan od životnih snova otići na Madagaskar. I vratiti se s njega. Možda.

- 00:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>