Urliks
Dva i pol dana u životu Zdenkopolda Blooma, mešetara rešetima, koji je odmor od tirkizno sive svakodnevice odlučio potražiti u zemlji nadobudnih harfista. Kamo ga je iz grada čije je ime nepristojno reći na rumunjskom odvezao Toucan Air:
Dobro raspoložene ptice isukanih kljunova čije grandiozne dimenzije izazivaju zavist bile su, saznalo se poslije, nositelji opasne i misteriozne zarazne boleštine, koja je učinila da Zdenkopold i njegovi tijekom kratkog, neradnog i prijateljskog posjeta Dublinu šeću gradom isukanih kljunova čije grandiozne dimenzije izazivaju zavist te u iste trpaju štošta, a ponajviše, my goodness, my Guinness...
Večer provedena u igranju krutim malenim prstićima predobro je opisana ovdje, a da bi joj kroničar pijanog mista išta umio pridodati, tek uz napomenu da je već tada došlo do dragohotne podjele Bloomove svite, a koja će kulminirati alternativnim odlaskom preostale trojke u ulsterski grad o kojem su najbolju pjesmu otpjevali karipski Nijemci, dok je družba sa SLF koncerta u duetu ostala istraživati čari začudno sunčanog Dublina. No ne prije zajedničkog posjeta udarne petorke svetištu, hramu, Benaresu smaragdnog otoka – pivovari i muzeju toliko velikima da je to za Guinnessa.
Ovdje privremeno prekidamo program kako bismo vas podsjetili na oldie but goldie, svojedobni bezvremenski hit male antilope beznadežno i suludo zaljubljene u vjetropirastog i naočitog ljepotana – gnua.
Everything I do
I do it for Gnu
Odjeci ove ljubavne priče i danas, mnogo godina kasnije, čuju se na dablinskim ulicama, pa čak i iza zavjese od gitara, zviždaljki i harmonika u pubovima. Svakog bi se časka, svuda, u blizini Bloomove svite, odnekuda začulo „gnu gnu“.
Ili je to možda ipak bilo „glu glu“? Teško je bilo razaznati, žamor...
Gospodinu Johnu Gilroyu imademo zahvaliti za prekrasne slike, a i crtane filmove, djelić jednog možda i razaznajete na platnu. Siguran sam da irske galerije nude mnoštvo prekrasnih slika, kipova i đinđuva. Nedvojbeno, klifovi moraju biti fantastični, srednjevjekovna samostanska zdanja na nepristupačnim otočićima nešto su što bi Zdenkopold jednog dana volio posjetiti, pašnjaci ispresjecani rijekama punima kapitalnih štuka s malim š idiličan su pejzaž... No, Bloomu je Gilroy bio dostatan za ovo kratko vrijeme. Dugo nakon što su svi već otišli na zasluženu pintu smeđeg gustog nektara u kupoli na vrhu muzeja, Zdenkopold je još lutao Gilroyevim svijetom, opčinjen.
Svakako, Gilroy nije jedino što će Bloom pamtiti iz Dublina, oh ni približno.
Na Dablin, nisam mislio na Dablin
Ja sam mislio na Dablin
Sa Dablincima
Dublin definitivno nije grad, Dublin su ljudi. Sve što je Bloom znao o zabavi i dobrom raspoloženju nakon ove je vizite potonulo u očima, kat niže. Grad u kojem su Gunsi i Bon Jovi najgore što vam se od glazbe može dogoditi, a ako izostavimo onu nesretnu epizodu s američkim Budweiserom u libanonskom restoranu i nepčani užici su na visini (ne piti cider, ni u ludilu), jest Grad s velikim G, Dubrovniče, oprosti...
Sada bi ovdje trebale ići slike Temple Bara, Liffeya, šiljka prema kojem su čak i oni strašni pred HNK zakurac, poneke pive (Monty Python's Holy Grail – „tempered over burning witches“; Porter Houseov Chocolate Truffle Stout – da, i opet se Bloom zaljubio u čokoladno pivo), trgića nazvanog po Roryu Gallagheru (s gitarom, pogrešnom doduše, ispod pločice s imenom), Buick Riviere parkirane u pokrajnjoj uličici, ručnika s natpisom Lloyd, zatvorenog 24 Hour Shopa, onog neopisivog modnog salona do njega... Ali čemu? Vizualno, ova je reportaža posvećena Johnu Gilroyu, i neka tako i ostane.
A i o samom su Dublinu suputnici već dovoljno rekli i napisali. Ne treba više ništa nadodati o muškarcima u kiltovima, pretežno neprivlačnim ženama (prije puta Bloom je mislio da će mu se srce slamati na svakom koraku pred kovrčavim riđim pjegičavim curetcima po imenu Rhiannon, no čak i one lijepe mahom su svjetlije, crveni gen nažalost odumire), monotonim pročeljima od crvene cigle (nikoga, pa ni gene, nisu zatukli njima, valjda) i razlogu zašto se drugi najzabavniji pisac prezimena Shaw smijulji u grobu. Drugom prilikom.
The boys are back in town.
Nažalost.
|
