Prvomajski blues
Isprva mi se živo jebalo za taj prvi maj. Pa uistinu. Pa je prestalo. Isprva mi nije značio ništa. Pa je bio mala intimna svetinja. Pa dan tuge i sjete. Ravnodušan prema grahu, karanfilima, govorima, parkovima, predsjednicima – to svakako. No mali, intimni detalji nekih davnih prvih majeva i danas su bitni, određuju me na način koji me sveobuhvatnim utjecajem poprilično fascinira i pomalo plaši.
Ovo je moja soba, danas, gledano s ulaza:
Ploče i cedee, pretpostavljam, ne bi trebalo držati ovako, a ni knjige ni časopise.
Uz mnogo pažnje možda u kutu sobe zapazite prazan prostor radnog stola i stolice. Ondje se ne radi, samo se skuplja prašina. A ovo ostalo, ovaj nered i ršum, to sam ja.
Gotovo svatko koga znam za sebe tvrdi da je neuredan. I ispričava se zbog nereda, uvodeći me u svoj životni prostor. Ja se nikada ne ispričavam, samo kažem svakome da ne pomišlja nazivati se neurednim dok ne vidi kako to izgleda kod mene. Zadnji novi gost u mojoj sobi, drug po blogu, Aparatczyk, morao se složiti da nije vidio neurednije mjesto.
Ja jesam, jedno. Sobu moje nekadašnje djevojke, koju je dijelila sa sestrom blizankom. Zapravo, nepravedno bi bilo reći da je bila neurednija od moje, proglasio bih egal. Danas-sutra, nađem li se u nekoj djevojačkoj sobi nalik na tu, ili nalik na ovo što možete vidjeti na slikama, zagrlit ću njenu stanarku i pitati je hoće li mi biti cura. Srodnost duša, srodnost karaktera...
U njenoj sam sobi, jednog davnog prvog maja, izgubio nevinost. Nije to bila neka velika stvar, ako ćemo iskreno. Druge, jednako ugodne oblike seksa, već smo počeli upražnjavati ranije, taj tehnički prvi puta nije bilo niti dobro niti osobito ugodno, niti meni niti njoj. Naprosto je bilo, jer je jednom moralo biti prvi puta.
Toga jutra zatekli smo se na startu rallya oldtimera, kada me zagrlila i tiho mi rekla da su joj starci otišli na put, a sestra van s frendicama i da napokon imamo prostor samo za nas. Oduševio sam se idejom, dakako, pohotni osamnaestogodišnjak. No, bili smo na startu rallya, pa sam joj lijepo objasnio da, kad će joj stan već ionako nekoliko sati biti prazan, lijepo stignemo prvo pogledati start, a potom otići skinuti junf. Sumnjam da je u čitavoj povijesti čovječanstva postojala druga budala koja je prvi seks u životu namjerno odgodila za sat vremena kako bi na miru pogledala start rallya oldtimera... Neka, i danas se sjećam nekoliko automobila koje sam vidio samo tada i nikada više. Best of both worlds, govori cinik u meni.
Nekoliko mi je godina taj datum bio snažno prirastao srcu, kao lijepa uspomena, a onda mi je jedan drugi prvi maj do kraja slomio to isto srce. Na jednako uspješan način na koji je to nešto ranije učinila gospođica o kojoj sam pričao u prethodnim pasusima. Ona mi je uništila vjeru u jednostavnost svega što dolazi, života koji se otvara i čeka samo na mene, puštajući me da se krećem iz pobjede u pobjedu. I danas mi se, doduše, ponekad čini da prelako, bez osobitog truda, dobivam stvari koje uistinu želim, ali tada sam izgubio ono što sam najviše želio. Nju. Počele su mračne devedesete, počeo sam se privikavati na to da postoje i osobni porazi.
U najgoroj depresiji, snimio sam podosta pjesama, u kojima sam pjevao – iako imam grozan glas i nemam nimalo sluha. U kojima sam svirao sintić i lupao po udaraljkama – iako ne znam svirati sintić, a moj jedini pokušaj bubnjanja završio je tako da su me članovi benda zamolili da prestanem, jer ne mogu svirati uz nešto toliko aritmično. Evo dvije od tih pjesama, snimljenih, mislim, u proljeće 1991. Ne, ne sramim se mladenačkih tlapnji, tinejdžerskih tekstova, weltschmertza i pretencioznosti – tada sam bio takav, to je dokument vremena. Zašto ga dijelim sa čitateljima bloga? Ah, a zašto, uostalom, dijelim i išto drugo?
Ključ u okovima
Nikako da se odledi
Prvi maj 1994. uništio mi je pak vjeru u heroje. Heroji, da bi to uistinu bili, moraju biti iznad nas, po mogućnosti besmrtni. A Ayrton Senna je toga popodneva dokazao da nije. Plakao sam kao gladna godina, na neki način simbolički zaključujući djetinjstvo. Kao da sam znao da će onaj spomenuti, sve dominantniji cinik u meni jednog dana „objektivno“ prosuđivati svijet oko sebe, i da će svom negdašnjem, najvećem idolu iz vremena kada ih, valjda, moramo imati zamjerati štošta. I da mi doslovce nikada poslije nitko i ništa neće postati predmetom takvog bezrezervnog, zaluđenog obožavanja i idolopoklonstva, poput Senne nekada. Ili moje neuredne, nikad posve prežaljene ljubavi, uostalom.
Ključni elementi priče događali su se tih prvih majeva, i danas otkrivam koliki su dio mog života. Nikada više nisam propustio start zagrebačkog rallya oldtimera, a za jedan portal i dva časopisa i danas pišem o starim automobilima, dapače, stekao sam neki autoritet kao znalac na tom području. Nikada više nisam zapravo niti potražio, a kamoli našao neku drugu curu – o, da, pišem i o tome, dakako, iako je na tom području lakrdijaštvo, a ne autoritet vodilja medijskog lika. A nakon Sennine smrti prestao sam voljeti i počeo samo pratiti formulu jedan. Dovoljno studiozno, čini se, da mi ponude ono što se ne može odbiti: mjesto glavnog urednika hrvatskog izdanja najznačajnijeg svjetskog F1 časopisa. Na kojem mijenjam jednog od u svjetskim razmjerima najcjenjenijih stručnjaka za taj sport, Mladena Jergovića. Trebao bih biti ponosan i sretan.
A nisam, ne baš posve. Pored obaveza i svega, onaj nered iz sobe prenio se i u dušu. Neki sam dan svjedočio srcerastapajućem događaju, maloj velikoj intimnoj pobjedi: nakon dvanaestak godina pauze (od čega su skoro pola proveli niti ne razgovarajući međusobno) moja su braća sjela i zasvirala zajedno. Kilavo, tvrdo, ali stvorio se poneki magični trenutak. No, ja sam ih samo slušao, nisam se osjećao sposobnim makar uzeti neku rajnglu i lupati u ritmu, a kamoli dohvatiti se sintića. A nekada, nekada su se ti magični trenuci znali protegnuti i na čitave pjesme, i ja sam u određenoj mjeri, iako svirački nemušt, mogao doprinijeti. U dvjema pjesmama koje slijede sviram sintić, a buraz gitaru, vokal je uglavnom njegov, u drugoj ima malo i mene... I, za razliku od one prošle dvije, ove su uistinu dobre i bit ću razočaran ako ih popljujete.
Nebo nad Meragom
Momci s pristaništa
Kukavica sam i oportunist, ali na krajnje bizaran način. Za sve što želim postoji samo jedan put: rad. Kakav praznik, jebem mu miša! Želim ponovo početi svirati, dapače prosvirati bolje nego ikada ranije, ali nisam siguran hoću li se moći natjerati na to. Iako, zapravo, nije teško. I svatko to može. Na rubu sam toga da prihvatim spoznaju kako postoji žena s kojom bih uistinu volio biti, i da počnem raditi na sebi kako bih to pokušao i ostvariti. Promjena pristupa, kile dolje, pospremanje unutrašnjeg, a dijelom i vanjskog nereda... To, zapravo, nije teško. I svatko to može. A ja nisam siguran hoću li se moći natjerati na to. S druge strane, ne može svatko uređivati časopis i pisati dobre tekstove o oldtimerima, i to jest teško. A meni je lako, toga se ne plašim nimalo, i znam da ću na tom polju odraditi dobar posao. Kako li mi samo uspijeva čitav svijet okrenuti tako naopačke, izokrenuti stvari na tako bizarne načine?
'Twas brillig, and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe:
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.
Ha valjda tako...
Bog zna čime sam se igrao kao mali.
I znaj:
Neće biti ironije za kraj.
Sretan vam Prvi maj.
|
