Zdenkov kulturni kombi

ponedjeljak, 30.04.2007.

Prvomajski blues


Isprva mi se živo jebalo za taj prvi maj. Pa uistinu. Pa je prestalo. Isprva mi nije značio ništa. Pa je bio mala intimna svetinja. Pa dan tuge i sjete. Ravnodušan prema grahu, karanfilima, govorima, parkovima, predsjednicima – to svakako. No mali, intimni detalji nekih davnih prvih majeva i danas su bitni, određuju me na način koji me sveobuhvatnim utjecajem poprilično fascinira i pomalo plaši.

Ovo je moja soba, danas, gledano s ulaza:



Ploče i cedee, pretpostavljam, ne bi trebalo držati ovako, a ni knjige ni časopise.



Uz mnogo pažnje možda u kutu sobe zapazite prazan prostor radnog stola i stolice. Ondje se ne radi, samo se skuplja prašina. A ovo ostalo, ovaj nered i ršum, to sam ja.



Gotovo svatko koga znam za sebe tvrdi da je neuredan. I ispričava se zbog nereda, uvodeći me u svoj životni prostor. Ja se nikada ne ispričavam, samo kažem svakome da ne pomišlja nazivati se neurednim dok ne vidi kako to izgleda kod mene. Zadnji novi gost u mojoj sobi, drug po blogu, Aparatczyk, morao se složiti da nije vidio neurednije mjesto.

Ja jesam, jedno. Sobu moje nekadašnje djevojke, koju je dijelila sa sestrom blizankom. Zapravo, nepravedno bi bilo reći da je bila neurednija od moje, proglasio bih egal. Danas-sutra, nađem li se u nekoj djevojačkoj sobi nalik na tu, ili nalik na ovo što možete vidjeti na slikama, zagrlit ću njenu stanarku i pitati je hoće li mi biti cura. Srodnost duša, srodnost karaktera...

U njenoj sam sobi, jednog davnog prvog maja, izgubio nevinost. Nije to bila neka velika stvar, ako ćemo iskreno. Druge, jednako ugodne oblike seksa, već smo počeli upražnjavati ranije, taj tehnički prvi puta nije bilo niti dobro niti osobito ugodno, niti meni niti njoj. Naprosto je bilo, jer je jednom moralo biti prvi puta.

Toga jutra zatekli smo se na startu rallya oldtimera, kada me zagrlila i tiho mi rekla da su joj starci otišli na put, a sestra van s frendicama i da napokon imamo prostor samo za nas. Oduševio sam se idejom, dakako, pohotni osamnaestogodišnjak. No, bili smo na startu rallya, pa sam joj lijepo objasnio da, kad će joj stan već ionako nekoliko sati biti prazan, lijepo stignemo prvo pogledati start, a potom otići skinuti junf. Sumnjam da je u čitavoj povijesti čovječanstva postojala druga budala koja je prvi seks u životu namjerno odgodila za sat vremena kako bi na miru pogledala start rallya oldtimera... Neka, i danas se sjećam nekoliko automobila koje sam vidio samo tada i nikada više. Best of both worlds, govori cinik u meni.

Nekoliko mi je godina taj datum bio snažno prirastao srcu, kao lijepa uspomena, a onda mi je jedan drugi prvi maj do kraja slomio to isto srce. Na jednako uspješan način na koji je to nešto ranije učinila gospođica o kojoj sam pričao u prethodnim pasusima. Ona mi je uništila vjeru u jednostavnost svega što dolazi, života koji se otvara i čeka samo na mene, puštajući me da se krećem iz pobjede u pobjedu. I danas mi se, doduše, ponekad čini da prelako, bez osobitog truda, dobivam stvari koje uistinu želim, ali tada sam izgubio ono što sam najviše želio. Nju. Počele su mračne devedesete, počeo sam se privikavati na to da postoje i osobni porazi.

U najgoroj depresiji, snimio sam podosta pjesama, u kojima sam pjevao – iako imam grozan glas i nemam nimalo sluha. U kojima sam svirao sintić i lupao po udaraljkama – iako ne znam svirati sintić, a moj jedini pokušaj bubnjanja završio je tako da su me članovi benda zamolili da prestanem, jer ne mogu svirati uz nešto toliko aritmično. Evo dvije od tih pjesama, snimljenih, mislim, u proljeće 1991. Ne, ne sramim se mladenačkih tlapnji, tinejdžerskih tekstova, weltschmertza i pretencioznosti – tada sam bio takav, to je dokument vremena. Zašto ga dijelim sa čitateljima bloga? Ah, a zašto, uostalom, dijelim i išto drugo?

Ključ u okovima

Nikako da se odledi

Prvi maj 1994. uništio mi je pak vjeru u heroje. Heroji, da bi to uistinu bili, moraju biti iznad nas, po mogućnosti besmrtni. A Ayrton Senna je toga popodneva dokazao da nije. Plakao sam kao gladna godina, na neki način simbolički zaključujući djetinjstvo. Kao da sam znao da će onaj spomenuti, sve dominantniji cinik u meni jednog dana „objektivno“ prosuđivati svijet oko sebe, i da će svom negdašnjem, najvećem idolu iz vremena kada ih, valjda, moramo imati zamjerati štošta. I da mi doslovce nikada poslije nitko i ništa neće postati predmetom takvog bezrezervnog, zaluđenog obožavanja i idolopoklonstva, poput Senne nekada. Ili moje neuredne, nikad posve prežaljene ljubavi, uostalom.

Ključni elementi priče događali su se tih prvih majeva, i danas otkrivam koliki su dio mog života. Nikada više nisam propustio start zagrebačkog rallya oldtimera, a za jedan portal i dva časopisa i danas pišem o starim automobilima, dapače, stekao sam neki autoritet kao znalac na tom području. Nikada više nisam zapravo niti potražio, a kamoli našao neku drugu curu – o, da, pišem i o tome, dakako, iako je na tom području lakrdijaštvo, a ne autoritet vodilja medijskog lika. A nakon Sennine smrti prestao sam voljeti i počeo samo pratiti formulu jedan. Dovoljno studiozno, čini se, da mi ponude ono što se ne može odbiti: mjesto glavnog urednika hrvatskog izdanja najznačajnijeg svjetskog F1 časopisa. Na kojem mijenjam jednog od u svjetskim razmjerima najcjenjenijih stručnjaka za taj sport, Mladena Jergovića. Trebao bih biti ponosan i sretan.

A nisam, ne baš posve. Pored obaveza i svega, onaj nered iz sobe prenio se i u dušu. Neki sam dan svjedočio srcerastapajućem događaju, maloj velikoj intimnoj pobjedi: nakon dvanaestak godina pauze (od čega su skoro pola proveli niti ne razgovarajući međusobno) moja su braća sjela i zasvirala zajedno. Kilavo, tvrdo, ali stvorio se poneki magični trenutak. No, ja sam ih samo slušao, nisam se osjećao sposobnim makar uzeti neku rajnglu i lupati u ritmu, a kamoli dohvatiti se sintića. A nekada, nekada su se ti magični trenuci znali protegnuti i na čitave pjesme, i ja sam u određenoj mjeri, iako svirački nemušt, mogao doprinijeti. U dvjema pjesmama koje slijede sviram sintić, a buraz gitaru, vokal je uglavnom njegov, u drugoj ima malo i mene... I, za razliku od one prošle dvije, ove su uistinu dobre i bit ću razočaran ako ih popljujete.

Nebo nad Meragom

Momci s pristaništa

Kukavica sam i oportunist, ali na krajnje bizaran način. Za sve što želim postoji samo jedan put: rad. Kakav praznik, jebem mu miša! Želim ponovo početi svirati, dapače prosvirati bolje nego ikada ranije, ali nisam siguran hoću li se moći natjerati na to. Iako, zapravo, nije teško. I svatko to može. Na rubu sam toga da prihvatim spoznaju kako postoji žena s kojom bih uistinu volio biti, i da počnem raditi na sebi kako bih to pokušao i ostvariti. Promjena pristupa, kile dolje, pospremanje unutrašnjeg, a dijelom i vanjskog nereda... To, zapravo, nije teško. I svatko to može. A ja nisam siguran hoću li se moći natjerati na to. S druge strane, ne može svatko uređivati časopis i pisati dobre tekstove o oldtimerima, i to jest teško. A meni je lako, toga se ne plašim nimalo, i znam da ću na tom polju odraditi dobar posao. Kako li mi samo uspijeva čitav svijet okrenuti tako naopačke, izokrenuti stvari na tako bizarne načine?

'Twas brillig, and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe:
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.


Ha valjda tako...
Bog zna čime sam se igrao kao mali.

I znaj:
Neće biti ironije za kraj.
Sretan vam Prvi maj.

- 23:15 - Komentari (60) - Isprintaj - #

petak, 27.04.2007.

U gradu velikih šišmiša (Bukurešt)


Oko pola dvanaest navečer autobus nas je iskrcao ravno ispred Ceausescuove palače.



Obasjana reflektorima, najveća je zgrada u Europi blistala u mraku. A iznad nje – roj. Roj jako velikih letećih stvorenja, na desetine njih.
- Koje su to ptice, tako velike? – upitala je kolegica.
- Nisu to ptice. – odvratih – Nego šišmiši.
- Nemoguće, šišmiši ne mogu narasti tako veliki.
- Khm... Čuj, u Rumunjskoj smo...
Vrlo smo se brzim korakom vratili do hotela. Da, ondje mogu.

Tek smo zadnje večeri sreli pravog Drakulu.



Rumunjima je Drakula, odnosno Vlad Tepeš, samo jedan od likova iz prošlosti, feudalac dugih, šiljastih brkova. Čak i na suvenirima prikazuju ga tako, osvježenje je bilo otići u Count Dracula Club, odlično pojesti (da, ako ste se pitali, specijalitet su im krvavi odresci) i pogledati predstavu napokon prikladno obučenog uprizoritelja Nemirana Tepeša... Iako je to nekima bilo previše: skupina Japanaca je ustrašena, vrišteći izjurila na ulicu tijekom nastupa. Nadam se da su bar platili.

Ja nisam. Iako, nije da nije bilo prilike: šeće li muškarac evidentno strane fizionomije navečer sam glavnim bukureštanskim bulevarom, svakih će mu parsto metara prići po jedna atraktivna gospodična, najčešće visoka, crna i prilično zgodna, te započeti razgovor na engleskom. Dora je bila nešto starija, niska, tamnoputa i najupornija u namjeri da neke svoje prijateljice Ruskinje upozna sa mnom, pa joj kao nagradu za trud objavljujem broj, doturen mi na komadiću papira: 0040 722 948 816. Profesionalnim je okom ocijenila da sam neodlučan i stidljiv, jer sam čak dvaput prošao kraj nje. Nisam joj imao srca reći da sam zapravo vidio izložbeni salon MV Aguste pa išao pogledati ima li kakav zanimljiv motocikl u izlogu...

Bukurešt je potencijalno lijep grad. Postat će uistinu lijep kada:
- smanje količinu reklama, kojima su pretrpane čak i fasade prekrasnih starih zgrada



- urede ruine u najljepšem, pješačkom dijelu, starom gradu (hajde, bar imaju smisla za humor)



Mora se priznati da je rad na uređenju starog grada već počeo. Donedavno su, kažu, ondje bile samo ruševine i cigani, sada je već dio zgrada uređen, ima podosta dućanćića s antikvitetima, barova, a i prvi nam je od dva hotela koje smo promijenili (sajmena gužva) bio ondje. U tom je dijelu i Mes Amis, trodijelni rock bar u kojem sam visio zbog solidne glazbe i vrlo solidne Timisoarane, za mrvicu bolje od Silve, a mnogo bolje od Ursusa. Ostale pive nisam uspio probati, dominiraju uvozne, pogotovo Tuborg.



Mojim je doživljajem Bukurešta, posve neočekivano, dominirala arhitektura. Da sam slikao sve zanimljive, lijepe zgrade ili bih se vratio s nekoliko tisuća slika ili bi me zatvorili kao špijuna i bacili gladnim šišmišima. Čak i na najbezličnijim, socijalističkim građevinama Rumunji naprave neku sitnicu, neki catch koji razbije monotoniju. A sve je prepuno starih vila s tornjićima, lođama, neobičnim, razvedenim linijama krovišta, prozora... Dekorativno, svakako, kičasto ponekad, ali uglavnom prilično lijepo.



Dok moja kolegica nije krila oduševljenje upravo takvim građevinama, mene su pak s nogu obarale modernije interpolacije, mahom napravljene tako da se odlično uklope u stariji okoliš, gotovo da i nije bilo rugla, šake u oko, barem ne u širem centru grada. A poneka bi me međuratna zgrada, poput ove na sljedećoj slici, gotovo oborila s nogu jednostavnom a opet suludom logikom... Kukušne su, čini se, i dalje šaradajke.



Druga osnovna značajka Bukurešta, koja me nije toliko oduševila, jest ogromnost. Nepregledni otvoreni prostori, ekstremno široke glavne ulice i glomazne, monumentalne zgrade te isto takvi spomenici po njima. Malo se u svemu tome gubi toplina i prisnost, iako ju svi navedeni simpatični detalji nastoje povratiti, češće u onim drugima, malo užim ulicama.



Rumunji su razmjerno simpatični, Rumunjke razmjerno zgodne, grad razmjerno prljav, promet razmjerno sulud... Bukurešt niti smrdi niti miriše, zapravo. U opisu se hvatam te arhitekture, jer mi se čini da ni o čemu drugom baš i nemam nešto pametno za reći. Sve je ok, sve je fino, ali ne i oduševljavajuće. Podzemni prolazi kod stanica metroa puni su života i malih dučanćića, ali niti jedne pokretne stepenice ne rade, a sve očajno smrdi po pišalini. Pa ipak, zadnjeg dana nekako mi se stisnulo grlo prije odlaska: ostao bih još, iako ne znam zašto. Možda me ta kombinacija starog i novog, fizičke prljavštine Istoka i moralne prljavštine Zapada, tako jasno izražena u suživotu dvorišta s parkiranim Rolls-Royceom i olupine Dacie ispred njega, nekako mitski privlači...



Staru zgradu ozlogašlenog Securitatea pretvorili su u sjedište rumunjskog društva arhitekata na način kakav, priznajem, neuk nisam viđao drugdje. Pa me oduševio, nisam mogao skinuti pogled s ove podvojene, čudne zgrade, koju će vjerojatno mnogi otpisati kao budalaštinu, a meni je esencija Bukurešta, te jedna od najljepših, najoduševljavajućih građevina koje sam ikada vidio. Valjda bih i satima kružio oko nje da me malo dalje, u restoranu iza nacionalnog kazališta nije čekao Morun voivodal, jesetra na regentski način. A to, priznat ćete, ipak uvijek ima prednost.



- 23:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.04.2007.

NP putovanja


Bez osobitog razloga, zapravo... Kronika jednog prosječnog dana, od radosti novog jutra do gorčine ranog poslijepodneva. Ono dalje još sadrži faktor neizvjesnosti u sebi.

Beirut - Postcards From Italy

Sjedam u 35 godina stari Citroen SM, i trubim ispod prozora jednoj maloj crvenoj od one fele radi kakve Charlie Brown nije uspio napraviti baseball karijeru. Uz jadransku se obalu vozimo do San Marina pod suludo plavim nebom, ondje se čitav dan našetavamo i smijemo zajedno, kupujem joj raznorazne đinđuve i jedan skup, ozbiljan poklon, pišemo sumanute, besmislene razglednice svima čijih se adresa možemo sjetiti, te navečer odlazimo na tjesteninu s rakovima i butelju crnog vina iz Puglie i nakon toga šećemo po plaži gledajući zvijezde...

Appliance - Heroes Of Telemark

Vrludam starim gradom u Jeni, tražeći u svakoj optičarskoj radnji monokl koji pruža iskrivljenu sliku svijeta, kod urara sat koji ide unatraške i govori ti samo koje vrijeme nije, a kod pogrbljenog staretinara šapćem na uho kako tražim kristalnu kuglu, onu koja predskazuje budućnost kakva se neće dogoditi... Na kraju hodam s noge na nogu pored nekih u travu zaraslih tračnica koje su ionako preuske za vlak, a nisu niti ravne, razdvajaju se i spajaju u nizu posve neobičnih krivulja, osmica i meandara. Na parkingu me čeka vjerni Wartburg 311 Camping, toliko vjeran da se odande nije pomakao godinama, gume su ispuštene, a motor pokvaren. Ionako služi samo da u njemu prespavam u rijetkim trenucima kada ne preferiram snivati budan.

Public Image Limited - This Is Not A Love Song

Barranquilla. Toplo, ljepljivo popodne. Stojim, naslonjen na derutni Ford Falcon iz 1965, zatamnjenih stakala, s radija piči ova pjesma. Okružen sam prijateljima, dilerima droge i transseksualcima zaraženima AIDS-om. Da mogu birati, znam da bi više voljeli Shakiru ili, u najboljem slučaju, Rubena Bladesa. Ali ne mogu. I ne žele, znaju što se dogodilo zadnjem koji je ludom gringu prigovorio na glazbi. Gledam kako Manuel oštri sataru kojom odsjeca prste ili, ponekad, čitave šake neopreznim američkim turistima, koji nikada neće naučiti da se ruke s prstenjem i skupim satovima ne guraju kroz prozor automobila. Sprema se zauzeti busiju na semaforu. Sparno je i gaće mi se lijepe za jaja. Sprema se pljusak.

Värttinä - Sade

Mamurni Papuanci povukli su se na spavanje, samo ja sam još budan i daljinskim upravljačem, koji bi se raspao da nije učvršćen s dvije šarene gumice, beznadno mijenjam kanale. Ništa. Kao i svake godine. Bože, kako danas mrzim ovaj učmali Rabaul. Isto onoliko koliko sam kao klinac u Lahtiju maštao o njemu, čitajući Jacka Londona. Znoj. Muhe. Nigdje snijega. Godinama nisam vidio Saab 99, kamoli vozio ga po zaleđenom jezeru... Danas, danas je najgore, svaka je nova godina takva, ostale datume ne znam ili ih znam zaboraviti, ali Garmisch je uvijek tu u glavi, ne možeš ga se ne sjetiti... Sve bih dao samo za običan pišljivi televizijski prijenos. Ubio za šaku snijega. Uzdišem teško, još jednom za svaki slučaj prođem skalom programa, puštam boje da umru i umjesto toga stavljam cd. Vječna hvala onom momku, kako li se zvao, ah da, Jaakko, s panamskog trgovačkog broda, koji mi je nakon tri noći zajedničkog opijanja poklonio ovaj komadić sjevera. Palim cigaretu i gasim svjetlo, jedina sam svijetla, žareća točka u rabaulskom mraku. Ovo je ta godina, ona u kojoj ću pobjeći, lani sam lagao...

Leonard Cohen - Chelsea Hotel #2

Vozili smo šutke starom cestom, negdje u blizini Skrada, utonuli u misli, u trenutku kada su se razišli oblaci i ukazala duga. Ispratio sam je pogledom, sve do kraja šarenog luka, koji se gubio negdje u šumi. Došlo mi je da se okrenem i ispričam im o vešu koji uvijek visi na štriku u ciganskom naselju, bilo sunce, kiša ili snijeg. Poželio sam s njima se uspeti do vrha brijega u rano ljeto, kada je pokriven borovnicama. Pomislio sam kako bi bilo lijepo skinuti cipele i pregacati Dobru, ondje gdje je još malecna i potokasta. Nakratko, uistinu nakratko, bio sam spreman odati čak i tajna mjesta gdje najbolje rastu cigančeki i magleni. Suočen s tišinom i bezizražajnim licima, odustao sam prije no što sam uistinu i pomislio na išta od toga. Pinzgauer je pičio prema unutrašnjosti, bili smo na ozbiljnom zadatku. I svi, svi do jednoga imali smo brkove. Bez nekog osobitog razloga, prisjetio sam se kako je Janis rekla Lennyu da preferira zgodne muškarce, ali će za njega, eto, napraviti iznimku. Nisam znao gdje ću se probuditi sljedećeg jutra, ali sam, tada i ondje, shvatio da ću se probuditi tužan.

Victor Jara - Te Recuerdo Amanda

Igor nije razumio engleski, pa sam mu pričao na španjolskom. Nije razumio niti španjolski, ali to je ionako bila moja priča, a ja sam ga častio votkom. On je, koliko smo se univerzalnim jezikom znakova mogli sporazumjeti, planirao dalje u neko mjesto na Amuru, a ja sam nakanio u Ulan-Udeu sići s ovog vlaka i nekim drugim krenuti prema jugu, u potrazi za novim pričama. Što me nije sprečavalo da uvijek iznova pričam istu, staru, šugavu i jaku. Priču o velikom pjesniku koga su uhapsili, odvezli u vojnom Pontiacu, mučili, slomili mu ruke i strijeljali, a on je prkosno pjevao i čak i ondje, na stadionu koji danas nosi njegovo ime, napisao zadnju pesmu. Pričao sam Igoru kako su tu pjesmu u cipeli preživjelog prijatelja prokrijumčarili sa stadiona, kako je vlast uništila gotovo sve originalne snimke njegovog glasa, ali ne i uspomene. Bio sam mu zahvalan što je Rus, baš poput onog astronoma koji je jedva tjedan dana po ubojstvu jednog malog velikog čovjeka s drugog kraja planete Victoru Jari podario vječnost druge vrste, nazvavši neki asteroid po njemu. Završio sam nikada završenu priču o svojoj zemlji i pogledao Igora. Nasmiješio se kao da me je razumio i vratio mi flašu. Otpio sam gutljaj votke i zadovoljno se udobnije namjestio u sjedalu. Kotači vlaka su kloparali, vani je svitalo i činilo se da će uslijediti lijep dan. No to u nekim krajevima nerijetko ispadne varka.

- 15:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.04.2007.

Oz



Dresden je, kažu, bio jedan od najljepših gradova na svijetu, sve do one kobne noći 1945. kada je iz čiste osvete, bez strateških razloga, ma bez ikakvog opravdanja sravljen sa zemljom. Najrazornije i najsmrtonosnije bombardiranje u povijesti čovječanstva ostavlja mi knedlu u grlu i dovodi suzu u oko i sada dok ovo pišem, no možda bi u malo drukčijim okolnostima bilo samo još jedan u nizu beskorisnih, bešćutnih podataka koji nam, odnekud, ostanu u glavi. Možda, da jedan od očevidaca nije preživio.

Mladi je američki vojnik Kurt Vonnegut Jr. u ratu zarobljen i mjesecima bio zajedno sa suborcima prebacivan iz logora u logor, sve dok se, dan uoči bombardiranja, nisu obreli u Dresdenu. Izveli su ih iz vagona i ondje, na željezničkom kolodvoru, ostali su stajati, otvorenih usta, suočeni s nadnaravnom ljepotom bajkovitog grada. Ni svi mjeseci zarobljeništva nisu mogli natjerati apatiju da pobijedi - zurili su u zdanja u tišini, očarani nečim jačim od svakodnevice. Samo je jedan od njih, mladi provincijalac koji je od svih gradova u životu do tada vidio samo rodni Indianapolis, tiho promrmljao dva magična slova.

- Oz!

I baš zato, pored svih prekrasnih knjiga koje će napisati kasnije, pored svega razumnoga što bih mogao reći o jednom od najdražih mi pisaca ikada, ja u glavi imam samo tu sliku, mladića koji u najcrnjim, najgorim okolnostima uspijeva staviti ljepotu ispred svega. Ta dva slova koja u periodnom sustavu života predstavljaju, prije zahvaljujući njemu nego Franku Baumu, kraticu za ljepotu. I nemam ništa za nadodati.

Oz ili Dresden prije bombardiranja, svejedno, nadam se da je ondje, u nekom boljem svijetu, od danas kolijevka za macana.


In memoriam Kurt Vonnegut Jr. (1922-2007)

- 17:44 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 10.04.2007.

Tina


Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha
Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha


Ovo su najzarazniji stihovi i melodija ikada, već ih dva tjedna nikako ne uspijevam izbaciti iz glave, vraćaju se, kruže i opsjedaju me.

Što znači da su mi iz glave izbacili čak i jednako zaraznu i jednako tekstom besmislenu Take The Skinheads Bowling s istog albuma:



Govorim, dakako, o remek-djelu grupe Camper van Beethoven pod naslovom Telephone Free Landslide Victory iz 1985. (Nadam se da u imenu benda i naslovu albuma primjećujete istu osobinu koju sam već dvaput spomenuo, vezano za tekstove pjesama.) Taj me album ponovo učinio dobrim, pristojnim građaninom po mjeri glazbene industrije: empetrice su mi se toliko izlizale od slušanja da su počele preskakati, pa sam s Amazona naručio originalni cd. A Camperi su se u međuvremenu probili na prvo mjesto moje last.fm liste, i službeno postavši bend koji sam najviše slušao u zadnjih godinu i kusur dana.

A zapravo ne znam zašto bih vam ih preporučio i rekao da ih morate čuti. Možda zato što su im pjesme bazirane na violini, a nema boljeg od violine u rock bandu. Možda zato što ih allmusic navodi kao "similar artist" jednako sjajnim Mekonsima. Možda zato što ljudi koji kupuju njihove cd-e na Amazonu obično kupe i štogod od Half Man Half Biscuit, benda čije je ime u jednoj australskoj anketi proglašeno službeno najgorim u povijesti rock glazbe. Možda zato što Jamesu Cagneyu u "Angels With Dirty Faces" nisu obrijali glavu prije odlaska na električnu stolicu. Možda zato što na Žumberku rastu 33 vrste orhideja. Možda zato što profesor Klopoklopac rošta po Egzopotamiji, a Tamići su sve rjeđi na našim cestama. Ili ipak ponajviše zbog:

Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha
Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha


A ako ne zbog toga, onda zbog:

Every day, I get up and pray to Jah
And he decreases the number of clocks by exactly one
Everybody's comin' home for lunch these days
Last night there were skinheads on my lawn
Take the skinheads bowling
Take them bowling
Take the skinheads bowling
Take them bowling
Some people say that bowling alleys got big lanes
Some people say that bowling alleys all look the same
There's not a line that goes here that rhymes with anything
I has a dream last night, but I forget what it was
I had a dream last night about you, my friend
I had a dream--I wanted to sleep next to plastic
I had a dream--I wanted to lick your knees
I had a dream--it was about nothing


(Srećom pa je Mao Reminisces About His Days In Southern China instrumental.)

Ne, kad bolje promislim, ipak zbog:

Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha
Oh Tina, Tina sing-a-lel-uv-a-tyia wa-cha wa-cha wa-cha


Bar večeras.

- 01:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 04.04.2007.

'68


doktore sto se to dogadja sa mnom
osjecam se cudno TOČNO
imam 37 godina TOČNO i vrijednu diplomu NETOČNO (zajebo sam)
uznemiruju me nocne polucije NETOČNO
boli me glava NETOČNO
profesor sam na srednjoj skoli NETOČNO
tamo predajem neka lijeva prava NETOČNO
onanija mi je redovna NETOČNO (na Ribafishevo nepatvoreno čuđenje)
mjesecna placa mizerna NETOČNO
sto da radim bez akcije citav dan TOČNO
dok sam bio student ruzio sam cesto TOČNO
citao praxis polemizirao vjesto NETOČNO
anarhizam mi je bio u krvi TOČNO
svi na barikade TOČNO (recimo)
sanjao sam kako vodim proletere mlade TOČNO
a danas doktore pomozi mi
tesko mi je vjeruj mi TOČNO
sto da radim bez akcije citavi dan TOČNO
moje drustvo za sankom ordinira od 19 do 22 NETOČNO (kad krene zalomi se mnogo dulje)
ono niti eksa niti galami TOČNO (mi smo pristojni)
zuri u prazno i truli NETOČNO
sljakeri spavaju po tramvajima TOČNO
djeca se ljube na ulicama TOČNO
noci su frajerske i uvijek na smetnji NETOČNO (jutra više smetaju, tad se radi)
noci su samo na smetnji NETOČNO
ja sada idem iz ovih stopa da se bacim ravno u savu NETOČNO (daleko, da je Gradnu spomenuo još još...)
sezdeset
osam sezdeset
vratit ce se opet
osam sezdeset NETOČNO (e vala neće)

TOČNO - 12
NETOČNO - 14

Situacija se, čini se, ipak još ne može nazvati kritičnom...

- 21:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.04.2007.

Svjetlo na kraju tunela


- 23:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!