Bez osobitog razloga, zapravo... Kronika jednog prosječnog dana, od radosti novog jutra do gorčine ranog poslijepodneva. Ono dalje još sadrži faktor neizvjesnosti u sebi.
Beirut - Postcards From Italy
Sjedam u 35 godina stari Citroen SM, i trubim ispod prozora jednoj maloj crvenoj od one fele radi kakve Charlie Brown nije uspio napraviti baseball karijeru. Uz jadransku se obalu vozimo do San Marina pod suludo plavim nebom, ondje se čitav dan našetavamo i smijemo zajedno, kupujem joj raznorazne đinđuve i jedan skup, ozbiljan poklon, pišemo sumanute, besmislene razglednice svima čijih se adresa možemo sjetiti, te navečer odlazimo na tjesteninu s rakovima i butelju crnog vina iz Puglie i nakon toga šećemo po plaži gledajući zvijezde...
Appliance - Heroes Of Telemark
Vrludam starim gradom u Jeni, tražeći u svakoj optičarskoj radnji monokl koji pruža iskrivljenu sliku svijeta, kod urara sat koji ide unatraške i govori ti samo koje vrijeme nije, a kod pogrbljenog staretinara šapćem na uho kako tražim kristalnu kuglu, onu koja predskazuje budućnost kakva se neće dogoditi... Na kraju hodam s noge na nogu pored nekih u travu zaraslih tračnica koje su ionako preuske za vlak, a nisu niti ravne, razdvajaju se i spajaju u nizu posve neobičnih krivulja, osmica i meandara. Na parkingu me čeka vjerni Wartburg 311 Camping, toliko vjeran da se odande nije pomakao godinama, gume su ispuštene, a motor pokvaren. Ionako služi samo da u njemu prespavam u rijetkim trenucima kada ne preferiram snivati budan.
Public Image Limited - This Is Not A Love Song
Barranquilla. Toplo, ljepljivo popodne. Stojim, naslonjen na derutni Ford Falcon iz 1965, zatamnjenih stakala, s radija piči ova pjesma. Okružen sam prijateljima, dilerima droge i transseksualcima zaraženima AIDS-om. Da mogu birati, znam da bi više voljeli Shakiru ili, u najboljem slučaju, Rubena Bladesa. Ali ne mogu. I ne žele, znaju što se dogodilo zadnjem koji je ludom gringu prigovorio na glazbi. Gledam kako Manuel oštri sataru kojom odsjeca prste ili, ponekad, čitave šake neopreznim američkim turistima, koji nikada neće naučiti da se ruke s prstenjem i skupim satovima ne guraju kroz prozor automobila. Sprema se zauzeti busiju na semaforu. Sparno je i gaće mi se lijepe za jaja. Sprema se pljusak.
Värttinä - Sade
Mamurni Papuanci povukli su se na spavanje, samo ja sam još budan i daljinskim upravljačem, koji bi se raspao da nije učvršćen s dvije šarene gumice, beznadno mijenjam kanale. Ništa. Kao i svake godine. Bože, kako danas mrzim ovaj učmali Rabaul. Isto onoliko koliko sam kao klinac u Lahtiju maštao o njemu, čitajući Jacka Londona. Znoj. Muhe. Nigdje snijega. Godinama nisam vidio Saab 99, kamoli vozio ga po zaleđenom jezeru... Danas, danas je najgore, svaka je nova godina takva, ostale datume ne znam ili ih znam zaboraviti, ali Garmisch je uvijek tu u glavi, ne možeš ga se ne sjetiti... Sve bih dao samo za običan pišljivi televizijski prijenos. Ubio za šaku snijega. Uzdišem teško, još jednom za svaki slučaj prođem skalom programa, puštam boje da umru i umjesto toga stavljam cd. Vječna hvala onom momku, kako li se zvao, ah da, Jaakko, s panamskog trgovačkog broda, koji mi je nakon tri noći zajedničkog opijanja poklonio ovaj komadić sjevera. Palim cigaretu i gasim svjetlo, jedina sam svijetla, žareća točka u rabaulskom mraku. Ovo je ta godina, ona u kojoj ću pobjeći, lani sam lagao...
Leonard Cohen - Chelsea Hotel #2
Vozili smo šutke starom cestom, negdje u blizini Skrada, utonuli u misli, u trenutku kada su se razišli oblaci i ukazala duga. Ispratio sam je pogledom, sve do kraja šarenog luka, koji se gubio negdje u šumi. Došlo mi je da se okrenem i ispričam im o vešu koji uvijek visi na štriku u ciganskom naselju, bilo sunce, kiša ili snijeg. Poželio sam s njima se uspeti do vrha brijega u rano ljeto, kada je pokriven borovnicama. Pomislio sam kako bi bilo lijepo skinuti cipele i pregacati Dobru, ondje gdje je još malecna i potokasta. Nakratko, uistinu nakratko, bio sam spreman odati čak i tajna mjesta gdje najbolje rastu cigančeki i magleni. Suočen s tišinom i bezizražajnim licima, odustao sam prije no što sam uistinu i pomislio na išta od toga. Pinzgauer je pičio prema unutrašnjosti, bili smo na ozbiljnom zadatku. I svi, svi do jednoga imali smo brkove. Bez nekog osobitog razloga, prisjetio sam se kako je Janis rekla Lennyu da preferira zgodne muškarce, ali će za njega, eto, napraviti iznimku. Nisam znao gdje ću se probuditi sljedećeg jutra, ali sam, tada i ondje, shvatio da ću se probuditi tužan.
Victor Jara - Te Recuerdo Amanda
Igor nije razumio engleski, pa sam mu pričao na španjolskom. Nije razumio niti španjolski, ali to je ionako bila moja priča, a ja sam ga častio votkom. On je, koliko smo se univerzalnim jezikom znakova mogli sporazumjeti, planirao dalje u neko mjesto na Amuru, a ja sam nakanio u Ulan-Udeu sići s ovog vlaka i nekim drugim krenuti prema jugu, u potrazi za novim pričama. Što me nije sprečavalo da uvijek iznova pričam istu, staru, šugavu i jaku. Priču o velikom pjesniku koga su uhapsili, odvezli u vojnom Pontiacu, mučili, slomili mu ruke i strijeljali, a on je prkosno pjevao i čak i ondje, na stadionu koji danas nosi njegovo ime, napisao zadnju pesmu. Pričao sam Igoru kako su tu pjesmu u cipeli preživjelog prijatelja prokrijumčarili sa stadiona, kako je vlast uništila gotovo sve originalne snimke njegovog glasa, ali ne i uspomene. Bio sam mu zahvalan što je Rus, baš poput onog astronoma koji je jedva tjedan dana po ubojstvu jednog malog velikog čovjeka s drugog kraja planete Victoru Jari podario vječnost druge vrste, nazvavši neki asteroid po njemu. Završio sam nikada završenu priču o svojoj zemlji i pogledao Igora. Nasmiješio se kao da me je razumio i vratio mi flašu. Otpio sam gutljaj votke i zadovoljno se udobnije namjestio u sjedalu. Kotači vlaka su kloparali, vani je svitalo i činilo se da će uslijediti lijep dan. No to u nekim krajevima nerijetko ispadne varka.
Post je objavljen 19.04.2007. u 15:08 sati.