Marketing
Frans Snyders ili svijest o vlastitim granicama
Ne znam u kojem sam točno trenutku shvatio da sam novinar, a ne pisac. Da moje rečenice, ma koliko se nekada želio uvjeriti u suprotno, moraju počivati na faktografiji, biti položene na temeljima dobrih starih dostupnih provjerljivih namjerno bezzareznih podataka. O da, sa zadovoljstvom ću čak i u kakvom stupidnom članku upotrijebiti poneki nenovinarski, izrazito književni postupak ili fragment, ali to ipak ne mijenja osnovnu činjenicu: odabrao sam stranu, ili je ona odabrala mene.
I ovaj blog dobar je, sudeći prema reakcijama, ponajprije u trenucima kada se naslanja na konkretna mjesta, pjesme ili ljude. Kolateralna šteta mog odabira strana sve su one skice za priče i romane, ideje koje, iako mi se neke od njih čine dobrima i dan danas, nikada neće zaživjeti. Osim možda jedne. Ne, ne, lažem, zabijam si u mozak još jednu izlišnu tlapnju, kao da ih već dovoljno nemam, ali eto, postoji jedna skica dostatno utemeljena u stvarnosti da bih jednom, možda, ipak mogao pretočiti je u neku dužu formu. A to je priča o Fransu Snydersu.
Snyders je bio antwerpenski barokni slikar koji je po Rubensovim kompozicijama docrtavao prizore sa životinjama i, katkada, mrtve prirode. Nepravedno, svakako: struka zna i za njegova djela, vrijedna su, vise po galerijama i Snydersovo se ime, makar kao fusnota, provlači većinom detaljnijih priručnika o povijesti umjetnosti. I te su samostalne (ne uvijek, ponekad bi gazda uzvratio posjet pomoćniku) slike lijepe i pokazuju nam zamjetan talent, ne možda panteonskih visina, ali dostatan za – vjerojatno – slavu veću od one koju je uživao, kako za života, tako i posthumno.
No Snyders je odabrao drugi put, život miran, tih, ispunjen onim što je, pretpostavljam, volio. Zamišljam ga kako satima slika smeđeg lovačkog psa klempavih ušesa, koji mu leži podno nogu. Svakih toliko nježno ga, ali pomalo odsutno pogladi po glavi i vrati se miješanju boja na paleti. Tko, zapravo, ne bi volio takav život? Umjesto velikih, epskih tema ili pak portreta dostojanstvenih trgovačkih gospođa s bisernim ogrlicama oko vrata i flertom u očima, on je odlučio pronaći neko intimno savršenstvo, preispitati vlastite granice u nečemu tako jednostavnom a tako kompliciranom kao što su prikazi životinja.
Romantiziram, znam. Nije se bavio isključivo time, nipošto. No i danas, njegovo će ime obavezno biti spomenuto povede li se u kakvom društvu diskusija o najboljim animalistima u povijesti slikarstva (da, onaj post o Johnu Gilroyu otprije dva tjedna nagnao me da se sjetim ove skice). Našao je svoj kutak vječnosti i u njemu je iznimno cijenjen. Za razliku od većine nas, prepoznao je u čemu je najbolji, nastavio tim putem, istesao ga do savršenstva i stekao mjesto u nekom malenom Panteonćiću slikara životinja.
Fascinira me ta samokontrola, pogotovo što se pojavila kod iznimno i svestrano talentirane osobe poput Snydersa. Prirodnim mi se ljudskim nagonom uvijek činilo ići dalje, tražiti nove izazove. I na kraju, vjerojatno, doći do položaja za koji si temeljito nesposoban, obavljati ga loše, biti svjestan toga i biti sjeban zbog toga. Stepenicu iznad onoga na kojem si, čini ti se, bio sretan i gdje si se snalazio kao riba u vodi. A ne možeš se vratiti onamo, jer bi to bio osobni poraz, degradacija, nezadovoljstvo bi bilo više-manje jednako sadašnjem.
Pokušat ću se prisjetiti Snydersa, ponekad. Kako na svom svakodnevnom poslu, tako i u novinarstvu, koje me ipak najviše veseli. Uhvatio sam se, previše puta tijekom ove imitacije zime, kako neke stvari radim preko volje, u zadnji tren ili čak iza njega. I to mi se ne sviđa. Bilo je i dobrih trenutaka, lijepih, inspiriranih članaka, uključujući neke na koje sam jako ponosan (kolumne u siječanjskim brojevima Klika i Eva, primjerice, ili nekoliko članaka u Autopartneru), ali i odrađenih stvari, tek toliko. Sigurno je da će ih uvijek biti, ali ponekad ću biti zadovoljan i ponosan, kao što sam trenutno sa člancima o Hudson Hornetu i Peugeotu 504 objavljenima na autogodine.hr siteu. Iz nekog me razloga i večeras pucala želja da kažem nešto o jednom od dvojice (nipošto jedine) ljudi kojima se divim. Frans Snyders dobio je prednost nad Achilleom Varzijem, zato što bi dva posta o tragičnim ljubavima zaredom natjerala i mene da promislim o vlastitom mentalnom zdravlju i utjecaju proljeća na isto. A i zato što se, rekoh već, pouke Snydersove spoznaje o granicama vlastitih mogućnosti valja ponekad sjetiti. Ponekad.
Post je objavljen 30.03.2007. u 00:25 sati.