Tamar
Tamara je ime koje mi je nekako priraslo srcu. Dijelom zato što su više-manje sve Tamare koje sam upoznao bile izrazito simpatične cure s kojima sam se volio družiti, a bar dvije među njima i jako mi privlačne. Ne, nisam se nikada zaljubio niti u jednu Tamaru, ali nekako sam u društvu te dvije osjećao da je potreban samo maleni potisak, milosrdno odgurivanje piratskom sabljom po leđima, malo drukčije preslagivanje zvijezda ili naprosto prava riječ u pravom trenutku, pa da pređem i taj korak i zatelebam se. Do čega, nažalost ili nasreću, nikada nije došlo. Nekako, to ime mi se činilo inspirativnim i onima koji uobličavaju stihove, prodajući ih lakovjernima i živeći od toga. Vjerujem da ih same Tamare mahom mrze iz dna duše, no ne libim se priznati da zapravo volim pjesme o njima i u opusu Bajage i Magazina, pa čak i Borisa Novkovića. Kome je to, pokrivam se škartocom preko glave i za nju, jedina uistinu dobra pjesma u karijeri.
No ovo je samo polupjesnički uvod u pozdrav mjestu kamo sutra idem i u kojem uživam već godinama, a to je muška varijanta spomenutog imena, dolina Tamar. Najzabačeniji, protestantski dio Slovenije kraj je surove, divlje ljepote, sa zastrašujućim oštrim planinskim vrhovima čije crnilo je u snažnom kontrastu s bjelinom snijega kojom su prekrivena groblja leoparda u njihovoj blizini. A usred tih giganata otvorila se prekrasna, rajska dolina, pomalo nalik na Tra-La-La iz vjerojatno najbolje epizode Paje Patka ikada. I, jednom godišnje, dolina Tamar je prekrivena ostacima alkoholne ambalaže baš kao što je Tra-La-La bila prekrivena čepovima. Ja? Nikada... Limenke popijenih piva striktno završavaju u za to predviđenim kontejnerima, molit ću lijepo.
Uzalud je to kriti, svaki je boravak na skijaškim letovima na Planici napola izlika za neumjereno lokanje. Sami Slovenci finale Svjetskog kupa zovu Otvorenim prvenstvom srednje Europe u alkoholizmu. Čak je i carinik u Bregani pred koju godinu frendovima rekao da se, ako već idu onamo, moraju pošteno nažganati. Ove bih godine morao paziti, ja sam glavni organizator autobusa od pedeset ljudi i ipak sam barem donekle odgovoran za njih. No, doduše, kada se sjetim prošlogodišnjeg organizatora kako spava za stolom u Papa Joeu, slutim da moje sutrašnje snažno uništavanje alkoholom i neće predstavljati neki presedan. A u nedjelju ću, dakako, umrijeti. Ne doslovno, bar se nadam, ali jedan od razloga zašto već drugu godinu zaredom idemo na Planicu subotom jest baš taj dan otrežnjavanja poslije puta.
Mislim da će se ovog vikenda mnogo pjevati Kao ogledala... Pjesme o Tamarama ostavljam za neku drugu prigodu, ovo je prava pjesma za dolinu Tamar. Ona koju pjevaš pijan. Letovi? Da, svakako, gledat ćemo ih, ne bih išao onamo da ih ne volim. Držim palčeve Malyszu za ukupnu pobjedu i Ahonenu za 240 bez pada. Dobar vjetar u leđa svima nam treba, bili mi kao Montgomery Clift ili ne. Čitamo se nakon Planice!
|