Masakr na Madagaskaru i druge ljepote
Ribafish mi je zadao da napišem pokoju o pet epizoda stripova koje su mi ostale u posebnom sjećanju. A meni nije teško palo. Ne bih, doduše, uključivao tu kraće formate, pasice i table, pa ću samim time izbaciti podosta favorita. Da se raspišem još o svim Hogarima, Gastonima, Crvenookima i Malim Nemima ovog svijeta, gdje bi bio kraj?
Nekom logikom, trebao bih pisati o svojim najdražim stripovima, ali njih nekako doživljavam kao cjeline mnogo veće od pojedinih epizoda. Što bih mogao odabrati od Corto Maltesea? Jahanje kroz danakilsku pustinju s El Oxfordom, Baladu o slanom moru... Ipak, ne: tri skrivena mjesta u Veneciji. Potražio sam ih, dakako, jebalo mi se za Duždevu palaću i Rialto, želio sam proći kroz ONA vrata. I uspio sam, donekle: pronašao sam onaj trg, i bunar na njemu. Kroz vrata nisam prošao, ali jedna su mi se druga upravo tada nekako zalupila ravno u lice, ostavljajući ožiljak koji gledam u zrcalu čitavog života, otada. Dakle, kao da jesam.
Kako se ograničiti na jednu epizodu Alana Forda? Odaberem li Umro je bogati ujak, napravit ću tešku nepravdu prema Cirkusu, Golfu i mnogima drugima, pogotovo zato što Ujaka odabirem zbog najveće koncentracije genijalnih fora na jednom mjestu, ikada. Osim, možda, u onoj epizodi kad su se Asterix i Obelix prijavili u legionare. Ili u Rundi s dresiranim nilskim konjima. Ili prve dvije epizode Krcka. Ili susreta Agenta 327 s vanzemaljcima u Bermudskom trokutu i slanja šifriranih poruka putem jegulja. Uz glazbenu želju, dakako: Sjeti se uvijek s ljubavlju svoje majke, koja ti nikad nije nanijela bol, i njene srebrne kose...
A Cocco Bill koji hvata zloglasnog Every Ježa, koji je oteo vlak i vozi ga na, također otetom, komadu tračnicakroz preriju, brišući tragove iza sebe divovskim gumicama? Uz nezaboravnu borbu zmije i pume koja joj otpuše pjege. A tek Chicov ne baš posve uspio pokušaj građenja karijere u koridi u Čikovom detinjstvu? Ili montipajtonovska Ostrva Sunca bez sunca, najbolja epizoda Popaja ikada, čak ispred i one s podrivačima ili one kad djedica ode u bitnike... Pa Plave bluze i nezaboravna rečenica "Naredniče, nikada nećete saznati od čega sam vam skuhao kavu." I, možda ipak vrh vrhova, epizode Donalda Ducka koje je crtao Carl Barks: eksploziju brane koju su izazvali Buldozi nikada neću zaboraviti, a studij savršenog društva u dolini Tra La La, koje će biti iskvareno, od svih stvari, metalnim čepovima sirupa za smirenje, natjeralo bi Thomasa Morea da stavi škarnicl na glavu.
Na ozbiljnijem nivou, mogao bih pisati o ubojicama koji jedini na Kohmu hodaju otkrivena lica, ili o nezaboravnom trenutku u kojem mali klovn odluči postati žena. O Dylan Dogovoj prvoj ljubavi i susretu s galijom koju će do kraja života neuspješno uvijek iznova tražiti. O McCoyu koji priča o suludom, uzaludnom pokušaju obrane jedne manje bitne tvrđave od naleta Meksikanaca (strip je to koji u sebi nosi mnoge analogije sa stvarnom pričom o Vukovaru). Možda bih trebao spomenuti i neka od Mr. Lopezovih malih vrata, vjerojatno ona s psom, mada i ona sa zgodnom kolegicom nisu daleko. Ili da odem u egzotičnije vode nekadašnjeg ZOV-a i pričam o Rallyu oko pet kontinenata i automobilima u njemu?
Nikako, moram se koncentrirati samo na jedno, od pet sam davno odustao, a i nabrojao sam ih već više. A to jedno, nekako, može biti samo susret sa smrću odreda Cayman na Madagaskaru. Strip junaci ne ginu. Ne postaju invalidi. Ne bivaju čak ni ranjeni. Osim ako ih ne crta William Vance i ako se ne zateknu u madagaskarskoj pripizdini, pokušavajući sačuvati jednog propalicu i pijanca koji, a da toga ni sam nije svjestan, može Rusima odati tajne o američkom raketnom programu. Ne baš tako bitne tajne. Ali ipak, Kajmani su svojim životima pokušali to spriječiti. I uspjeli su, donekle. A i bili su plaćeni za to... Kao klinac koji je gutao stripove, mislim da sam iz te epizode Brune Brazila naučio više o životu i smrti nego iz svega gradiva u nižim razredima osnovne škole.
A i otada mi je jedan od životnih snova otići na Madagaskar. I vratiti se s njega. Možda.
|
