Ako se pokušam sjetiti koji dio odrastanja s alkoholičarem u kući mi je bio najgori,
morala bih reći da je to valjda onaj osjećaj da nikada nisam bila dovoljno dobra.
I ne samo ja, nitko od mojih ukućana.
Iako smo više-manje bili uzorna djeca, dobri i odlični učenici, radišni i pošteni,
uvijek je svatko od nas bio bolji.
Svakojake spodobe, mediokriteti i osobe od kojih nikada ništa nije postalo u životu su
nam navođeni kao svijetli primjeri (i zbog toga smo ih naravno mrzili :D),
a nijedan naš uspjeh nije dugo bio slavljen.
Naprotiv,
otac bi često, nakon nekog našeg postignuća, pronalazio neku našu drugu sitnu manu,
kopao po njoj, izazivao svađe, dok sam događaj ne bi bio zasjenjen nekim obiteljskim skandalom
ili salvom poniženja i uvreda.
Ne znam zašto je ta sitna duša to radila.
Možda se on sam u svom malenom, ružnom i usamljenom svijetu osjećao bolje i manje usamljeno
ako bi i nas povukao za sobom.

Kako to danas utječe na mene?
Uz kroničan nedostatak samopouzdanja,
tu je i osjećaj da ništa što učinim nije dovoljno dobro.
Ja sam prva koja će neki svoj uspjeh umanjiti, relativizirati, pripisati slučaju.
I dalje mislim da su svi bolji od mene i teško si pripisujem uspjehe i zasluge.