Prije nepune dvije godine pisala sam o očevoj smrti.
Ovih dana gubim i mamu.
Zanimljivo, ali tek pred smrt, zovem je mama.
Uvijek je bila majka ili mater. U kraju odakle sam, nema mjesta za suvišnu nježnost i sentimentalnost.
Roditeljstvo je nešto što se samo po sebi razumije, nije potrebno reći volim te, a fizički izrazi nježnosti su jako rijetki.
I opet, sve se promijenilo ovih nekoliko dana što sam sjedila uz njezinu samrtničku postelju i njegovala njeno onemoćalo tijelo.
Plakale smo i smijale se zajedno, rekla mi je: volim te do neba, dala tisuću pusa.
Držale smo se za ruke i možda nadoknadile ono što smo cijeli život propuštale.

Moj odnos s majkom nikad nije bio jednostavan.
Kao što nije nikada nijednoj ženi i nije.
Mnogo toga svjesno ili nesvjesno učimo od naših majki,
a moja majka me u svojim pripremama za smrt, naučila o životu možda i više nego sve ove godine do sada.