Mama je otišla.
Gdje i kamo, ne znam naravno.
Ne vjerujem u zagrobni život, ali isto tako ne vjerujem ni da je ono što smo nakon odlaska posljednjeg daha obukli i spremili u lijes, a nakon toga u grob, ona.

Ne mogu vjerovati da je negdje na nebeskim poljanama sada sretna sa svojim roditeljima o kojima je uvijek s ljubavlju pričala.....
čini mi se da je sve što je ostalo od moje majke par požutjelih slika, uspomene u meni, ljudima koji su je znali, poneka tjelesna crta, sličnost.....i ono što smo ja, moj brat i sestre zbog nje.

Nije ni malo.

....

Teško je vjerovati da me više nikada neće nazvati.
Da me neće dočekivati ni ispraćati na vratima naše kuće.
Tepko je vjerovati da više nikada neću čuti njezin glas, ni osjetiti njezino milovanje.
Teško je vjerovati da je otišla jedina osoba koja me bezuvjetno voljela.


Sama sam, beskrajno sama........