Koncept unutarnjeg djeteta i razlikovanje i prepoznavanje tog djeteta u odrasloj osobi poznat je već dugo i nazivan različitim imenima: ego/nad ja, jing/jang, ženski i muški princip, lijeva i desna strana mozga, razum i osjećaji.....
Nije bitno kako ćemo nazvati taj osjećaj, ali većina nas je nekad osjetila da u nama postoje dva vida osobnosti: odrasla osoba i dijete.
Kada su ta dva dijala povezana i zajednički djeluju, imamo osjećaj cjelovitosti; kada nisu povezani (zbog trauma iz djetinjstva, nevoljenosti, nedovoljnog razvoja), imamo osjećaj sukoba, praznine i unutarnje samoće.

Kada razmišljamo o djetetu u sebi, većina nas razmišlja o djetetu od oko 5 godina.
Tako je i sa mnom.
Neku večer sam prvi put razgovarala sa svojom unutarnjom djevojčicom.
Poslije sam joj napisala i pismo koje ću vam malo dalje prepisati.

Dugo godina sam je izbjegavala, nisam mislila na nju iz straha od bolnih uspomena koje me obično preplave.
No, kada sam počela pričati s njom, osjećaj je bio bolan, ali dubok i iscjeljujući.
Uz suze koje su mi se slivale niz lice, preplavio me i osjećaj mira i olakšanja.
Evo tog pisma:



Djevojčici u sebi

Kada razmišljam o tebi, uvijek mi se u glavi vrti ista slika.
Ti, malena, možda imaš 3, možda 5 godina, na travnatoj livadi ispred kuće.
Ne znam u što si točno odjevena, ali na nogama imaš nekoliko brojeva prevelike cipele starije sestre.
Svoje cipele uopće nemaš. Svjesna si da to nije u redu i svjesna si da nije u redu što imaš takvu majku koju nije briga i koja ti ih nije kupila.
Usamljena si i tužna, osjećaš se drugačije i čudno, ljuta si na majku.
Cijeli život će me pratiti taj osjećaj.
Cijeli život se bojim sjetiti te djevojčice.
Cijeli moj život je bijeg od te travnate livade i od tih prevelikih cipela.
Bila sam to sve i izbrisala iz sjećanja, dok me u Zadru grozan prizor majke koja kroz park vodi djevojčicu u nekoliko brojeva prevelikim kaubojskim čizmama nije podsjetio na to, i u mene se slila sva tuga tih zatomljenih uspomena.
Poslije sam uspjela zaboraviti i tu djevojčicu.
Znaš, izrasla si u majstoricu iluzije, zaborava i zataškavanja.
Možda baš zbog te livade, cipela, majke i osjećaja samoće i nevoljenosti.

***

Neću te više pustiti samu.
Večeras stupam na tu livadu i grlim te tisuću puta i tješim.
Ne mogu promijeniti prošlost. Da mogu, sve bih ti dala, sve što ti je nedostajalo.
Sve cipele svijeta, sve majke koje si oduvijek željela, sva sretna djetinjstva.
Jer tako si mala i bespomoćna, a opet, osjećam da si ti ja, a ja ti.
U tebi buja klica onoga što ću postati, u meni spava ta mala uplašena djevojčica.

Ne mogu ispraviti prošlost, ali mogu te zagrliti sada, duboko u sebi.
I mogu ti obećati da te više nikada neću zaboraviti I ostaviti samu.
Sve ću ti dati što sada mogu.
Osigurat ću ti najbolji život koji mogu.
Okružit ću te svom ljubavi svijeta.
Moj dragi B., naše mačke, naša djeca koja će doći.....
Nikada više nećeš biti sama, jer ja sam ponovo s tobom, a ti si ponovo ja.