pero u šaci

Zašto arhitektonski oblici izgledaju baš tako kako izgledaju, a ne nekako drugačije? Zašto nastaju ovakvima, a ne onakvima? Problem povezivanja neke forme s njenom ulogom i značenjem. Kako? Zašto? Otkud?
U biti pratema arhitekture, neiscrpna antinomija koju smo proteklih decenija nazivali: ''modernizam'' vs. ''postmodernizam''.

Teza modernizma kaže: forma je in situ inducirana, proizlazi iz objektivnih datosti pojedine situacije, nastaje kao racionalan odgovor na konkretno zatečeno stanje.

Antiteza postmoderne kaže: ne, forma je kulturalno posredovana, uvijek ''citatna'', semiološka. Ona je sama u sebi prazna, apstraktna ljuska lišena značenja. Ne proizlazi nužno iz nečega kao bogomdana objektivnost (iz programa, okolnosti, funkcije, konteksta) nego je puko dogovorena. Tek društvena konvencija određuje da će neki oblik predstavljati eto baš to i to – poprimiti značenje koje onda postaje općepoznato i prihvaćeno.

—

Tko je u pravu? Postmodernistička teza o prvotno arbitrarnom, čisto semiološkom karakteru arhitektonskih formi ne djeluje jako uvjerljivo suočena sa činjenicom da diljem svijeta kuće i zgrade doista izgledaju drugačije u ovisnosti o drugačijim lokalnim uvjetima (da su ''funkcionalne'' u nekom prostoru i vremenu). Dakle, uopće ne proizvoljne, već derivirane iz neke odgovarajuće logike, rezona, kriterija. Nikakva konvencija, u pitanju je uvjetovanost, nužnost. Arhitektura u (stavimo) Dalmaciji sasvim je različita od arhitekture u Slavoniji – ima li ičega logičnijeg? Zato što su i uvjeti u kojima se gradi sasvim različiti, a – form follows function – forma proizlazi direktno iz uvjeta.

(Semperova formula za stil, zar ne? U = C (x,y,z...): gdje U označava pravi, ''istiniti stil'' za kojim on traga, C autonomnu unutarnju evoluciju arhitekture, a x,y,z ''determinirajuće koeficijente'' (x = materijali, tehnike, proizvodne procedure; y = lokalne, etnološke, klimatološke, religijske i političke odrednice; z = osobna uvjerenja autora i/ili njegovog patrona) karakteristične za neka točno određena gdje i kad, koji tu generalnu evoluciju onda pretvaraju u konkretne kuće.)

Hm, hm...

—

Kameno ziđe, kupa kanalica, prozori s kamenim okvirima i zelenim drvenim škurama, konzole pod kratkim žljebovima: to su neki od elemenata tradicionalne dalmatinske arhitekture. Nema dvojbe da su ''u početku'' – u nekom imaginarnom iskonu – dotični elementi upotrijebljeni sa izvjesnim smislom i razlogom, kao način građenja kakav odgovara lokalnim uvjetima. A pošto takav, odgovarajući i smislen, prirodno je da je postao masovna pojava i doskora prešao u tradiciju. Iskustvo je pokazalo, počelo se znati kako valja graditi u Dalmaciji, kakva kuća treba biti da uspješno zaživi u tom podneblju. Fast forward: mnogi u Dalmaciji i danas grade upotrebljavajući iste elemente. Netko će reći – neopravdano, anahrono, s obzirom da su u međuvremenu otkrivene brojne nove spoznaje i tehnologije. Ja bih bio suzdržaniji: ako su se prvotni smisao i razlog dijelom i izgubili, jamačno je ponešto ipak ostalo. (Recimo, klimatski uvjeti su i dalje približni onima s ''početka''.) Zanimljivija mi je druga razina problema: neka opravdanosti i ima, ali i kad je ima, ipak ta opravdanost nije razlog zašto oni rabe ''tradicionalne'' elemente – u tome je stvar. Motivacija. Graditeljska adekvatnost i smislenost su tu sporedan, dopunski faktor, a pravi motiv je ikonografske prirode: Dalmatinčina želi da mu kuća izgleda kao prepoznatljivo ''dalmatinska'' i onda rabi elemente za koje konvencija kaže da neku kuću čine ''dalmatinskom''. (Jer odavno se to već zna – kako valja graditi u Dalmaciji, i koji su obavezni oblici.) Ona je tu znak samoj sebi: nije dovoljno da samo bude ''dalmatinska'', kuća mora biti o dalmatinstvu, propagirati o tome.




—

Za što smo, dakle? Mi možemo načelno biti za modernistički i protiv postmodernističkog tabora ili obratno – ali ovdje nam nije do programskog opredjeljivanja (kako bi trebalo biti), nego do utvrđivanja stanja na terenu (kako u stvarnosti je). A stanje na terenu je takvo da je praktički nezamislivo da bi bilo neke arhitekture potpuno slobodne od semiološkog, ikonografskog momenta, ma koliko ona možda i ne kretala iz toga.

—

Slavonija je kraj u kojem tradicionalnu arhitekturu predstavljaju ušorene prizemnice, najčešće ''na zabat'', s dvorištem i okućnicom. Danas pak u stambenoj izgradnji prevladava jedna novija tipologija: proizašla iz vernakularne tradicije, ali križana s elementima (simplificirane) ''moderne'' arhitekture. I dalje je riječ o ušorenim obiteljskim kućama s dvorištem i okućnicom; razlika je u veličini (isključivo se grade dvokatnice ili trokatnice), te primjeni suvremenih materijala (beton, blok opeka, fert gredice, PVC stolarija, itd.). Uostalom, svi ih znamo... posvuda su posijane... one tipične kutije od cigle premazane žbukom (tzv. ''fasada'') – tlocrtno kockice do 10x10 m, ponekad negdje izrezane u gabaritu, možda s nekakvom verandom ili garažom koje iskaču iz osnovnog volumena, i pokrivene uvijek istim dvostrešnim kosim krovom (sa crijepom). Ostali elementi: eventualno krovna ''kućica'' ili dvije, uski balkon prema cesti, obavezno s kićenom ogradom, nekoliko rupa na fasadi (tzv. ''prozora'', po mogućnosti trokrilnih) poslaganih u redove po etažama, dekorativna opločenja kamenom ili keramikom, ovdje-ondje nostalgični luk, nekoliko stepenica pred ulaznim vratima što obećavaju dobrodošlicu... i eto jezika novokomponirane arhitekture u Slavoniji (ali i ostatku domaće kontinentalne provincije).




—

Ali ne zaboravimo zbog čega smo ovdje – nas zanima pitanje motivacije. Koji je razlog zašto ljudi grade tako kako grade? Što ih u tome pokreće? Što ih navodi da se odlučuju baš za te forme i taj repertoar?
Zašto je, recimo, u Slavoniji to baš tako kao gore? Da li zato što tako ''mora'' biti? Je li naša tipična novokomponirana dvokatnica toliko masovno rasprostranjena zato što je kao tipologija isto toliko i vrijedna, povoljna, pogodujuća? Čak u toj mjeri da bi bilo kakvu drugačiju tipologiju činila objektivno neopravdanom, u ekonomskom i svakom drugom smislu? Teško. Riječ je o naočigled stereotipnom, repetitivnom i u krajnjoj liniji brzinskom, ofrljem projektiranju, a da bi moglo dolaziti u obzir kao objektivno najoptimalnije rješenje. Ali kako onda objasniti popularnost koju uživa? Objašnjenje očito treba tražiti negdje onkraj objektivnosti, onkraj razuma – u sferi iracionalnog.

—

Ali i iracionalnog ima raznih vrsta.

Kad bismo se bavili psihoanalizom, vjerojatno bismo posegnuli za standardnom dijagnozom o neriješenim intimnim kompleksima i potrebom za kompenzacijom. To je objašnjenje ponudio Boris Morsan u članku Regionalizam kao novokomponirani izraz u arhitekturi. Romantika Toplog Doma, čežnja za idilom koja se ljudima iz nekog razloga asocira uz vernakularno i regionalno, uz lukove, kamene dekoracije, stazicu u vrtu, kosi krov, ili u drastičnijim slučajevima tornjiće, vrtne patuljke i kipiće lavova. I naravno, ona najprimarnija, animalna potreba za prezentacijom društvenog statusa: sagraditi kućerinu koja će imponirati, isticati se i biti svima pred očima, koja će zorno govoriti o važnosti svog vlasnika. Što veća (i veličanstvenija) kuća – veći gazda!


—

Paradoksalno, mada opći pravac vodi ka ekscesu – imitaciji folklora, hipertrofiranosti i kićenosti – većinu tipičnih dvokatnica ne doživljava se kao eksces u prostoru. Prvi je razlog u tome što koliko će koraka dalje tko otići u općem pravcu direktno ovisi o količini novca na raspolaganju, a najveći broj investitora – po Gaussu – ima nategnut budžet. Primjer kako neimaština ne uzima uvijek, nego ponekad i pridonosi. Većina tih kuća doista nije prenakićena: ali ne zato što se nije htjelo, nego jedino zato što se nije imalo. Kao drugo, ne doživljava ih se kao nešto ekscesno naprosto zato što ih se doživljava kao normu, kao nešto uobičajeno, umjereno, čak i pristojno. (Tek kad bi netko napravio nešto drugo, bilo što drugo, za njega bi selo reklo da radi eksces. Bio bi to neoprostiv znak društvenog iskakanja, izdvajanja, ekstravagancije, ''izmišljanja'', dakle ''umišljenosti''.)

—

Osobno sumnjam da bi se ovakva masovnost – gotovo sveprisutnost – tipičnih dvokatnica mogla objasniti psihoanalitički. Iracionalno za kojim tragamo je nešto skriveno u još tananijim refleksima, i možda čak benignijim, i također više sociološke nego li psihološke uvjetovanosti. Kolikom postotku slavonskih graditelja, mada svoje kuće svesrdno grade u opisanom pravcu, na duši uopće nije neka specijalna romantika niti težnja za prezentacijom kao velikih gazda? Za koliko njih su ti uvijek isti oblici i građevni elementi – koje gledaju svugdje oko sebe – već prešli u kanon na koji im se nesvjesnim automatizmom veže predodžba o stanovanju? Istaknimo da u našem kraju ljudi vole činiti sve točno onako kako se od njih očekuje: kad zazvoni budilica ustaju iz kreveta, kad je utakmica mašu zastavama, kad im se prizijeva piju kavu, kad je hladno vrijeme drhte i oblače se, kad je crveno staju, a kad je zeleno kreću. A kad dođe potreba da se sagradi kuća? Kakva ''funkcija'', kakvi ''kompleksi'', kakvi bakrači! U pitanju je tek uvjetni refleks. Kad se hoće da Pavlovljevom psu poteče slina, ne treba mu pokazati meso, nego zatrubiti. Kad netko u Slavoniji kreće ''graditi kuću'' jedino pitanje kojim se ozbiljno zamara je kako organizirati papire, novce, građu, mješalicu, majstore... Projektantska pitanja se tutto completo preskaču (uz nesvijest da se nešto preskočilo) – ona su unaprijed riješena; postoji gotov kanon. Što se točno ide graditi? No, pa što, glupog li pitanja – pa ''kuću''! Ta zna se što je to ''kuća'': kutija 10x10, blok opeka, žbuka, dvostrešni krov, balkon, veranda, rupe u zidu... to im se asocira uz ''kuću'' kao meso uz trubu. Čemu filozofirati, 'ajmo graditi! Suština provincijaliziranog uma je u tome da nije zamislivo da se radi nekako drugačije od ustaljenog modela – ne, dakle, kad se razmotri i odvagne pa ipak odbije, nego – bitno nevinije – kad se uopće ne dođe do pomisli o drugačijoj mogućnosti.

—

Očito je u pitanju kulturalna uvjetovanost. Arhitektonske forme o kojima je riječ ostvaruju se u sferi iracionalnog, ne proizlaze iz smisla i razloga, lišene su prave sadržajne supstance i da bi bile prepoznate, potrebna im je konvencija razumijevanja – naučeni žargon. Tu stupa na scenu pojam ''znaka''. U postmodernoj semiologiji, znak nastaje u arbitrarnoj, dogovornoj relaciji ''označitelja'' i ''označenog''. Tako, primjerice, pet bilo kojih slova združenih u arbitrarnu riječ ''šećer'' same po sebi nemaju okus slatkoga. Potrebno je prethodno poznavati jezičnu konvenciju prema kojoj se ta riječ (kao označitelj) asocira uz slatke bijele kristaliće s kuhinjske police (označeno). Nekom tamo Englezu, primjerice, istih pet slova ''š-e-ć-e-r'' neće baš ništa značiti, jer on ne poznaje tu, već konvenciju prema kojoj se slatki bijeli kristalići asociraju uz nekih sasvim drugih pet slova (''s-u-g-a-r''). Jezik, to je struktura smislenih relacija između arbitrarnih znakova.

U promatranom slučaju ulogu ''označenoga'' igra funkcija stanovanja u Slavoniji. A ulogu ''označitelja'' gorenavedeni set oblikovnih elemenata tipične kuće. Kad to tako postavimo, tretirajući tipičnu dvokatnicu kao znak, imputiramo suštinsko nepostojanje veze između označenog i označitelja – funkcije stanovanja i formalnih elemenata koji ga predstavljaju – isto kao što slatke bijele kristaliće možemo označiti riječju šećer, a da između označene pojave i te riječi ne postoji veza van sustava označavanja (pa tako označitelj jednako dobro može biti i neka sasvim deseta riječ, npr. cukar ili sugar). Sustav označavanja, konvencija, proizvoljni dogovor je ono jedino što ih povezuje.

Ovdje se doduše, ako ćemo baš cjepidlačiti, možemo ograditi onako kao i u dalmatinskom primjeru: dopustiti da navedene arhitektonske forme nisu sasvim proizvoljne, u potpunosti lišene opravdanosti. Kako je za bivanje znakom nužna ta osobina baš potpune, apsolutne proizvoljnosti između označitelja i označenika, izvod bi glasio da tipična dvokatnica ipak nije znak. Treba, međutim, reći da svaka stvar na svijetu može ili ne mora funkcionirati kao znak. ''Oblak nije znak dok je iznad nas, ali jest znak u meteorološkoj prognozi'' (Marko Samardžija). Kad nam netko pokaže svoj novi zaručnički prsten, nama je prva pomisao: ''aha, dakle, zaručili su se''. Prsten kad je na prstu i kad je zaručnički prepoznajemo kao znak – simbol njihove zaručenosti i signal da izvršimo uobičajene postupke koji se u takvoj situaciji izvršavaju (treba čestitati, čestitam, čestitam, hvala, hvala) – zato što znamo tu konvenciju, i prsten prvo gledamo s njom na umu. Ali naravno da bismo ga mogli gledati i drugačije, van konvencije, samo s obzirom na njegovu golu pojavnost – materijal, boju, oblik, veličinu, ukrase, itd. – tada prsten za nas ne bi bio znak. Ovisi, prema tome, o upotrebi. Što nešto jest – znak ili ne znak – određeno je motivom, namjerom, smislom s kojim je upotrebljeno. A u našem slučaju upotreba je apsolutno u svojstvu znaka. Ako formalni set tipične dvokatnice i nije sasvim lišen opravdanosti (kontekstualne, klimatske, funkcionalne, ekonomske), ipak nikakva opravdanost niti graditeljski rezon ne može biti ultimativni razlog zašto naši ljudi grade baš tako kako grade. Jedini razlog je odsustvo razloga... to što do razloga, do ''zašto baš tako'', oni ni ne dođu... sâmo od sebe im se to tako gradi, automatskim pilotom, kao mimo njih... prosto zato što je, u kulturnom kodu u kojem egzistiraju, to ono na što se misli kad se izgovara riječ ''kuća''. (Ni ne znaju koliko su postmoderni.)

Evo jedna slika s jednog tipičnog gradilišta u lijepoj našoj uneređenoj.



Upada li vam u oči nešto neobično na ovoj slici?

Pomoći ću vam. U pitanju je mali wc u višestambenoj zgradi koju upravo izvodi jedna krupnija osječka građevinska tvrtka. Zid koji se proteže desnim rubom slike zid je između dva stana. To sivo, debelo i plastično što vidite na podu je kanalizacijska cijev. Primjećujete sad u čemu je neobičnost? Tako je, kanalizacijska cijev vodi iz jednog stana u drugi stan.

Za objašnjenje će još trebati pogledati tlocrt karakteristične etaže.



Ovdje nije sporno što su klonje iz različitih stanova (jedna iz stana 34 i dvije iz stana 35) spojene na zajedničku kanalizacijsku vertikalu – štoviše, u projektiranju je iz razloga ekonomičnosti vrlo preporučljivo što više wc-a spojiti na što manji broj vertikala. Iako bi bilo čistije rješenje da svaki stan ima svoju, niti ovo nije neuobičajen ni neprispodobiv postupak. Ali ono što jest neprispodobivo je spajati dva wc-a iz dva različita stana na zajedničku vertikalu preko zajedničke cijevi!

Elementarna stvar koju bih zahtijevao od stana koji kupim je da moje sranje bude moje sranje, a komšijino komšijino. Nije jasno kako je projektant ovdje zamislio da to funkcionira. Što će biti ako zbilja dođe do nekog sranja, ako se kanalizacija zaštopa ili se nešto pokvari? Kako će se znati čija je to odgovornost – stana 34 ili stana 35? Dobro, ako do sranja dođe na dionici (vratimo se na sliku malog wc-a u stanu 35) desno od školjke, onda je jasno da je odgovornost na stanu 34. Ali ako dođe na dionici lijevo od školjke, tko će biti kriv?

Napokon, vlasnik stana 35 platit će ceh u oba slučaja, bio odgovoran ili ne. Zamislite da ste kupili stan 35 i ni ne sanjate što se krije ispod žbuke u vašem malom wc-u, sve dok jednog dana ne saznate da vaš prvi susjed slučajno ima običaj, štajaznam... utapati mačiće u wc školjkama, s dodatkom da zbog tog nastranog hobija neće on morati razbijati svoj pod, nego vi svoj! Čak i pod (vrlo nesigurnom) pretpostavkom da vam nastrani susjed prizna štetu i pokrije troškove – kome trebaju takva neugodna iznenađenja i inkomodacije u novom stanu? Kakve su to neslane šale?! Ne zaboravimo da se stanovi danas kupuju skupim, lihvarskim kreditom na 30 godina kojeg se naposljetku vrati u trostrukom iznosu – u prijevodu, kupuju krvlju, stan je kod nas danas za onoga tko ga je kupio najozbiljnije moguće pitanje, pitanje života i smrta, s tim šale ne smije biti.

Iz kojeg razloga su naši građegovnari ipak odlučili to tako izvesti? Čini se: zbog uštede nekoliko dužnih decimetara po etaži najobičnije cijevi za govna. Drugog objašnjenja nema. Velika firma s velikim profitima, koja sirotinji masno naplaćuje svoje jednostrano orjentirane i kao nogom projektirane kokošinjce (još jednom baciti pogled na tlocrt), a kokošare oko komada plastike. Čak toliko su jeftini da se ne libe loviti u mutnom i potencijalno stručno kompromitirati zbog takoreći šake kovanica.

Ovo konkretno kokošarenje sam dokumentirao ne toliko radi njega samog koliko kao egzemplarni slučaj kako u lijepoj našoj uneređenoj funkcionira građevinski biznis. Jedno retoričko pitanje za kraj: kad znamo da su spremni prodati se bez ostatka ovako na malo, koliko li im tek možemo vjerovati da su od integriteta tamo gdje se barata velikim apoenima?

To je sad valjda to. Valjda je.
Da li to znači da sam sad... siguran? Jesam sve napravio kako treba? Hoće li netko iza mene moći... nešto... s mojim računom?
Ne, ne, dosta! Odlazim.
A da se ipak još jednom vratim i provjerim?
Ako sam nešto tamo ostavio kako ne treba, još samo ovih par koraka i bit će prekasno. Ako ikad, onda sad...
Stvarno, da stanem, da se vratim? Još samo jednom da provjerim? Začas ću ja to.
Ma ne... glupo je.
Čak i kad bih se zbilja vratio – zar me ne bi na odlasku ponovo mučila ista nelagoda? Zar nisam i sad provjerio, pa me ipak muči? Mogao bih se tako vječno vraćati i svaki put htjeti još jednom provjeriti.
Ta je pomisao klopka: kad se jednom uhvatiš, ne možeš je se više otarasiti.
Ne, ne! Dosta te neurotičnosti! Kakve sad gluposti, treba se pribrati! Treba se ponašati zdravo i odraslo!
Kartica? – tu je.
Novac? – evo ga.
Potvrda? – imam ju.
Sve na broju, sve je u redu.
Znači, u redu je?
Razmišljam, tražim razlog da ne brinem.
Ali da mi se još samo jednom okrenuti iza sebe, provjeriti makar izdaleka izgleda li ekran kao da je sve kako treba!
Moram se oduprijeti! Pitanje je mentalnog zdravlja prisiliti se na neokretanje.
Kartica – check, novac – check, potvrda – check.
Ne okrećem se.
Idem strogo naprijed kuda sam krenuo.
Ne, ozbiljno, ne okrećem se.

Moji izvori tuku u vrtu na čijem ulazu stoji anđeo s vatrenim mačem. Ne mogu tamo ući. Nikad se neću probiti. Osuđen sam na vječno kruženje oko mjesta gdje svijetli moja najistinitija očaranost. Nije mi slobodno, jer... ti izvori šikljaju stidom, kao vodoskoci. Ali ona unutrašnja zapovijed: priđi što bliže izvorima svoga stida! Moram pozivati na djelovanje cijeli razum, svijest, disciplinu, sve elemente forme i stila, svu tehniku za koju sam sposoban, da bih omogućio približenje tajanstvenoj kapiji toga vrta u kome cvjeta moj stid. (Witold Gombrowicz)



Ovaj post inspiriran je Kinkynom kolumnom o ''seksu u dugogodišnjim vezama'' i zadojenosti muškog uma – i to ne samo ''gadova i šovinista'' nego i nekih sasvim pristojnih muškića – ''seksom kao iz pornića''. A Kinky je stava da spolni život treba poboljšavati (čitaj: začinjavati) svim raspoloživim sredstvima, pa onda i pornićima...


Kad muškarci, dakle, sanjaju – sanjamo – o ''seksu kao iz pornića'', zapravo sanjaju – sanjamo – o opuštenom seksu bez inhibicija.

Ja bih počeo od pitanja redoslijeda: pornografija je mehanika prije uzbuđenja, erotika uzbuđenje prije mehanike. Ali uzbuđenje je izravna funkcija transgresije: prestupiti. Napraviti prijestup. Nešto što se dosad nije smjelo... što se ne zna da li se smije... da li da iskoračim? Da posegnem? Da se izložim? Samo se tada doista drhti – iz tijela, iz želuca, čitavim sobom – kada se izlažemo, kada posežemo za nečim što nije unaprijed izvjesno da će biti pozitivno riješeno.

Za ilustraciju: ovakvo nešto imam na umu.


Željela je... ali kako da to učini? Rast uzbuđenja do točke usijanja je uvjetovan upravo zapriječenošću želje.

Rekonstruirajmo. Imamo prvotnu zastiđenost... Pri povratku u zamak srete se s Candideom i pocrveni. (Riječ je o Voltaireovom Candideu, dakako.) I Candide pocrveni. Ona mu nazva dobar dan uzdrhtalim glasom, a Candide poče razgovarati s njom ne znajući ni sam što kaže. Imamo zatim laki flert... Kuningunda ispusti svoj rubac, Candide ga podiže. Ona ga bezazleno uze za ruku, mladić bezazleno poljubi ruku mlade gospođice. Pa onda podzemni rast temperature, i napokon, točku usijanja. Taj ekvilibrij izvanjske doličnosti i unutarnje besramnosti – upravo je to klimaks erosa. Dok se još premišljamo da li se usudimo. I onda onaj prvi zahvat... ohrabrenje da se odlijepimo od sigurnog tla, kad se više nije moguće savladati... Usne im se sretoše, oči usplamtješe, koljena zadrhtaše, ruke zalutaše. Sve dalje je samo put dolje, silazna putanja, pražnjenje nakupljenog seksualnog elektriciteta. Vratimo se zato trenutku istine. Zašto je toliko erotičan? Pa upravo zato što uopće nije jednostavan. Izlaganje riziku. To šiklja stidom! Dvosmislena situacija: mada je flert možda i očit, ipak nije nazvan pravim imenom. Ako nastupimo otvoreno, druga strana bi mogla sve zanijekati (ono – ''što je tebi?!'') i upravo ta neotvorenost kapije do kraja stvar čini imunom na banalnost, dakle erotičnom, uzbuđujućom.

Time je objašnjen i glavni problem s pornićima: nije to manjak ukusa (precrveni ruž, previsoke platforme itd.) ili manjak političke korektnosti (žensko poniženje, žena kao objekt itd.), nego činjenica da nedostaje strepnja, nedostaje zastiđenost, nedostaje trenutak istine, nedostaje uvjerljiva tenzija jer nedostaje neizvjesnost ishoda: mi u svakoj sceni unaprijed znamo da će to biti pozitivno riješeno, uopće ne sumnjamo da dvije polugole silikonske koke neće uspjeti odoljeti možda malo neuglednom, ali – samo da mu otkopčaju šlic – neobično kuratom slučajnom domaru koji je upravo ušao u prostoriju, i da će uslijediti sve po redu, sve što već ide, pušenje, lizanje, nabijanje sprijeda, nabijanje straga, kad smo već straga u rupu jednu i u rupu drugu, jednu koku nabija, a druga ga draška po jajcima dok ju prva liže, a onda nešto sasvim različito: drugu nabija u rupu jednu i u rupu drugu, a prva ga draška po jajcima dok ju druga liže... Pornići nisu upitni kao podbačaj etosa, kako bi možda sugerirala katolička crkva ili b.a.b.e., nego baš podbačaj erosa: upitna je njihova sposobnost induciranja pravog, čistog uzbuđenja. U tome je sadržana njihova famozna ''otrcanost'' i njihova lažnost: kad izostane faktor nepredvidljivosti, neizvjesnosti, drame – što ostaje? Gola mehanika (s ograničenim brojem varijacija). Tu se pred nama pije bez žeđi, prazni tobožnji elektricitet koji nikada nije nakupljen.

Bolji spolni život jednostavno je definirati: manje gole mehanike u krevetu, a više uzbuđenja. Manje lažnog zanosa, više autentičnosti. Sve u svemu: manje pornografije, više erotike. Dečki koji su Kinky ispovijedili svoje sanjarije o ''seksu kao iz pornića'' očito su to mislili kao negaciju ''rutine koja se vrlo često zna uvući u seksualni život dugogodišnjeg para''. Opće je mjesto da seks u već afirmiranim, odavno konzumiranim vezama – u kojima je manje-više sve unaprijed poznato, a ishod nepristojnih prijedloga, bio pozitivan ili negativan, sve samo ne nepredvidljiv – teško bude oslobođen patvorenosti, simulacije, umjetne stimulacije i glumljenih orgazama (i paradoksalno, povećanih inhibicija jedno pred drugim)... ukratko, lažnog i mehaničkog dodira karakterističnog za... no, možda nije lijepo reći, ali zaključak se sam nameće. Čovjek bi se iznenadio koliko ima zajedničkog sakralni duh tzv. ''bračne dužnosti'' s profanim duhom pornografskih filmova. Dečki su pobrkali pojmove: ono za čim potajno žude nije seks kao iz pornića – jer to već imaju kod kuće, samo u drugom žanru, dakle, pijenje bez žeđi, predvidljiv rutinski seks – nego upravo negacija pornografskog seksa, tj. predvidljivog rutinskog (a ta negacija im se u potpunoj zamjeni teza asocira s afirmacijom pornića). Žude za onim što pornići simuliraju: erosom u čistom stanju, odbacivanjem inhibicija, seksualnom ''spontanošću''... Kaže Kinky:


Postoji, međutim, taj problem s politikom povećavanja spontanosti u dugogodišnjoj vezi da se sekundarna spontanost ipak javlja posve nespontano, naime – namjerno i promišljeno, s artikuliranom intencijom ''poboljšavanja spolnog života''... napokon: s trudom. Činiti nešto s trudom i činiti nešto spontano su suprotni, međusobno isključivi pojmovi. Sa stvarnom spontanošću stoji kao s izgubljenom nevinošću, to je jednokratan fenomen, jednom kad ode, otišla je zauvijek. Neku spontanost se u vezi doduše može opet stvoriti, ali ne i obnoviti onu, jer to tada više nije ona prva spontanost, to je već nešto sasvim drugo – u principu surogat.

Trenuci istinske erotike puno su rjeđi – i puno dragocjeniji – nego što običavamo misliti.



Dao bih milijardu dinara za jedan sekund prvog poljupca, pjevao je nekad davno, dok se još računalo u dinarima, Jura Stublić – ali ako su daleko dinari, nisu poljupci. Oni su ostali isti. Namjerno cijelo vrijeme, govoreći o seksualnom dodiru kao pravoj vrijednosti, kao negaciji rutinskog odrađivanja, za mjeru ljubavi postavljam ''uzbuđenje'', a izbjegavam govoriti o ''emocijama''.



Klasični Grci su razlikovali vrste ljubavi: eros (strastvena ljubav, ljubav suprotnih), filia (prijateljska ljubav, ljubav jednakih) i agape (milosrdna ljubav, ljubav nejednakih). Ovaj sveti poljubac na slici: eros, a ne agape! I emocije smilovanja su, naravno, prava vrijednost, ali u drugom registru... važno je to razlučiti da se ne bi upalo u zamku specifičnog (naučenog?) moralizma kojem su iz nekog razloga posebno dame sklone: odricanja da bi moglo biti neke prave vrijednosti i u seksualnom dodiru bez propisanih emocija. Pošto osobno najvećim grijehom, najvećim svetogrđem u ljubavi smatram pornografske elemente – dakle, lažnost i golu mehaniku – poprijeko ću gledati bapske priče kojima je od toga važnije (i zapravo jedino važno) da li ima ili nema tražene emocije. To su prije svega debelokošci. Tko samo brine o prisustvu agapea, taj postaje tolerantan prema pornografskom agapeu – prema lažnosti i mehaničnosti radnje, dok god je ona ''s emocijama''. Ludilo debelokožaca je biti neosjetljiv na mehaničnost i izostanak autentičnog drhtaja, samo dok sve skupa dolazi s monogamnom emocijom, odnosno davati apsolutnu prednost emociji pred drhtajem – i posljedično mu odricati svaku vrijednost, ne vidjeti ništa lijepo, dirljivo ni poetično u recimo onom (ne)pristojnom susretu na ličkoj magistrali, sa svom njegovom istodobnom zadrškom i provalom bestidnosti. Debelokošcima ništa ne znači taj ''jedan sekund prvog poljupca'', ako je eventualno lišen rodoljubne monogamne emocije – njima to nije ništa posebno dragocjeno, nikakav sveti čas – o erotskom susretu koji poslije ne rezultira ''ozbiljnom vezom'' govori se s prezirnim tonom kao o ''samo seksu'', o ''iskorištavanju'' i sl. Ono najbolje i najdragocjenije je omalovaženo: po babama u ljubavi tek naknadno počinju važne i ozbiljne stvari. (Romantični Um: Sex kao rezultat ljubavi i razumijevanja, poznavanja - a ne sex - kao tjelovježba...Niti bih bila opuštena da takav sex prakticiram, niti bih mogla pružiti užitak partneru (...) Muškarci koji se žele samo istresti - daleko im kuća; mogu se obratiti ženama, kojima je to profesija. Koje možda čak iz razno raznih razloga u tome uživaju (neke žene su promiskuitetne, i potrebno im je puno da ih se zadovolji).)

Dolje s golom mehanikom! Dolje s pornografijom Svete Crkve Emocija!

Jan iz Kunderine Knjige smijeha i zaborava, rezigniran godinama i godinama uvijek istih i zapravo smiješnih pokreta, odmatanja koluta na tijelu Hedvige i drugih žena, umoran od bezbrojnih rutinskih ejakulacija, od svojih dosadašnjih dvadeset pet tisuća sekundi orgazma, sanja o Daphnis i Chloe (djevojčici i dječaku iz stare grčke priče koji se zaljube jedno u drugo, ali ne shvaćaju što im se događa – kao u vicu o malom Ivici kojem se ''nekaj tam dole zdiglo'', a nitko mu nije objasnio što je to s njim – osuvremenjena verzija bi bila Plava Laguna).





Jan bi, uglavnom, sve svoje silne ''izmužene'' ejakulacije mijenjao za jedan sekund Daphnisove autentične, nesavladivo raspamećene paraliziranosti: Žudio je za lupanjem srca. Žudio je ležati pokraj Chloe, nesvjestan tjelesne ljubavi, pretvoriti se u čisto uzbuđenje, tajnovito, neshvatljivo i čudesno uzbuđenje muškarca pred ženskim tijelom.