pero u šaci

Moji izvori tuku u vrtu na čijem ulazu stoji anđeo s vatrenim mačem. Ne mogu tamo ući. Nikad se neću probiti. Osuđen sam na vječno kruženje oko mjesta gdje svijetli moja najistinitija očaranost. Nije mi slobodno, jer... ti izvori šikljaju stidom, kao vodoskoci. Ali ona unutrašnja zapovijed: priđi što bliže izvorima svoga stida! Moram pozivati na djelovanje cijeli razum, svijest, disciplinu, sve elemente forme i stila, svu tehniku za koju sam sposoban, da bih omogućio približenje tajanstvenoj kapiji toga vrta u kome cvjeta moj stid. (Witold Gombrowicz)



Ovaj post inspiriran je Kinkynom kolumnom o ''seksu u dugogodišnjim vezama'' i zadojenosti muškog uma – i to ne samo ''gadova i šovinista'' nego i nekih sasvim pristojnih muškića – ''seksom kao iz pornića''. A Kinky je stava da spolni život treba poboljšavati (čitaj: začinjavati) svim raspoloživim sredstvima, pa onda i pornićima...


Kad muškarci, dakle, sanjaju – sanjamo – o ''seksu kao iz pornića'', zapravo sanjaju – sanjamo – o opuštenom seksu bez inhibicija.

Ja bih počeo od pitanja redoslijeda: pornografija je mehanika prije uzbuđenja, erotika uzbuđenje prije mehanike. Ali uzbuđenje je izravna funkcija transgresije: prestupiti. Napraviti prijestup. Nešto što se dosad nije smjelo... što se ne zna da li se smije... da li da iskoračim? Da posegnem? Da se izložim? Samo se tada doista drhti – iz tijela, iz želuca, čitavim sobom – kada se izlažemo, kada posežemo za nečim što nije unaprijed izvjesno da će biti pozitivno riješeno.

Za ilustraciju: ovakvo nešto imam na umu.


Željela je... ali kako da to učini? Rast uzbuđenja do točke usijanja je uvjetovan upravo zapriječenošću želje.

Rekonstruirajmo. Imamo prvotnu zastiđenost... Pri povratku u zamak srete se s Candideom i pocrveni. (Riječ je o Voltaireovom Candideu, dakako.) I Candide pocrveni. Ona mu nazva dobar dan uzdrhtalim glasom, a Candide poče razgovarati s njom ne znajući ni sam što kaže. Imamo zatim laki flert... Kuningunda ispusti svoj rubac, Candide ga podiže. Ona ga bezazleno uze za ruku, mladić bezazleno poljubi ruku mlade gospođice. Pa onda podzemni rast temperature, i napokon, točku usijanja. Taj ekvilibrij izvanjske doličnosti i unutarnje besramnosti – upravo je to klimaks erosa. Dok se još premišljamo da li se usudimo. I onda onaj prvi zahvat... ohrabrenje da se odlijepimo od sigurnog tla, kad se više nije moguće savladati... Usne im se sretoše, oči usplamtješe, koljena zadrhtaše, ruke zalutaše. Sve dalje je samo put dolje, silazna putanja, pražnjenje nakupljenog seksualnog elektriciteta. Vratimo se zato trenutku istine. Zašto je toliko erotičan? Pa upravo zato što uopće nije jednostavan. Izlaganje riziku. To šiklja stidom! Dvosmislena situacija: mada je flert možda i očit, ipak nije nazvan pravim imenom. Ako nastupimo otvoreno, druga strana bi mogla sve zanijekati (ono – ''što je tebi?!'') i upravo ta neotvorenost kapije do kraja stvar čini imunom na banalnost, dakle erotičnom, uzbuđujućom.

Time je objašnjen i glavni problem s pornićima: nije to manjak ukusa (precrveni ruž, previsoke platforme itd.) ili manjak političke korektnosti (žensko poniženje, žena kao objekt itd.), nego činjenica da nedostaje strepnja, nedostaje zastiđenost, nedostaje trenutak istine, nedostaje uvjerljiva tenzija jer nedostaje neizvjesnost ishoda: mi u svakoj sceni unaprijed znamo da će to biti pozitivno riješeno, uopće ne sumnjamo da dvije polugole silikonske koke neće uspjeti odoljeti možda malo neuglednom, ali – samo da mu otkopčaju šlic – neobično kuratom slučajnom domaru koji je upravo ušao u prostoriju, i da će uslijediti sve po redu, sve što već ide, pušenje, lizanje, nabijanje sprijeda, nabijanje straga, kad smo već straga u rupu jednu i u rupu drugu, jednu koku nabija, a druga ga draška po jajcima dok ju prva liže, a onda nešto sasvim različito: drugu nabija u rupu jednu i u rupu drugu, a prva ga draška po jajcima dok ju druga liže... Pornići nisu upitni kao podbačaj etosa, kako bi možda sugerirala katolička crkva ili b.a.b.e., nego baš podbačaj erosa: upitna je njihova sposobnost induciranja pravog, čistog uzbuđenja. U tome je sadržana njihova famozna ''otrcanost'' i njihova lažnost: kad izostane faktor nepredvidljivosti, neizvjesnosti, drame – što ostaje? Gola mehanika (s ograničenim brojem varijacija). Tu se pred nama pije bez žeđi, prazni tobožnji elektricitet koji nikada nije nakupljen.

Bolji spolni život jednostavno je definirati: manje gole mehanike u krevetu, a više uzbuđenja. Manje lažnog zanosa, više autentičnosti. Sve u svemu: manje pornografije, više erotike. Dečki koji su Kinky ispovijedili svoje sanjarije o ''seksu kao iz pornića'' očito su to mislili kao negaciju ''rutine koja se vrlo često zna uvući u seksualni život dugogodišnjeg para''. Opće je mjesto da seks u već afirmiranim, odavno konzumiranim vezama – u kojima je manje-više sve unaprijed poznato, a ishod nepristojnih prijedloga, bio pozitivan ili negativan, sve samo ne nepredvidljiv – teško bude oslobođen patvorenosti, simulacije, umjetne stimulacije i glumljenih orgazama (i paradoksalno, povećanih inhibicija jedno pred drugim)... ukratko, lažnog i mehaničkog dodira karakterističnog za... no, možda nije lijepo reći, ali zaključak se sam nameće. Čovjek bi se iznenadio koliko ima zajedničkog sakralni duh tzv. ''bračne dužnosti'' s profanim duhom pornografskih filmova. Dečki su pobrkali pojmove: ono za čim potajno žude nije seks kao iz pornića – jer to već imaju kod kuće, samo u drugom žanru, dakle, pijenje bez žeđi, predvidljiv rutinski seks – nego upravo negacija pornografskog seksa, tj. predvidljivog rutinskog (a ta negacija im se u potpunoj zamjeni teza asocira s afirmacijom pornića). Žude za onim što pornići simuliraju: erosom u čistom stanju, odbacivanjem inhibicija, seksualnom ''spontanošću''... Kaže Kinky:


Postoji, međutim, taj problem s politikom povećavanja spontanosti u dugogodišnjoj vezi da se sekundarna spontanost ipak javlja posve nespontano, naime – namjerno i promišljeno, s artikuliranom intencijom ''poboljšavanja spolnog života''... napokon: s trudom. Činiti nešto s trudom i činiti nešto spontano su suprotni, međusobno isključivi pojmovi. Sa stvarnom spontanošću stoji kao s izgubljenom nevinošću, to je jednokratan fenomen, jednom kad ode, otišla je zauvijek. Neku spontanost se u vezi doduše može opet stvoriti, ali ne i obnoviti onu, jer to tada više nije ona prva spontanost, to je već nešto sasvim drugo – u principu surogat.

Trenuci istinske erotike puno su rjeđi – i puno dragocjeniji – nego što običavamo misliti.



Dao bih milijardu dinara za jedan sekund prvog poljupca, pjevao je nekad davno, dok se još računalo u dinarima, Jura Stublić – ali ako su daleko dinari, nisu poljupci. Oni su ostali isti. Namjerno cijelo vrijeme, govoreći o seksualnom dodiru kao pravoj vrijednosti, kao negaciji rutinskog odrađivanja, za mjeru ljubavi postavljam ''uzbuđenje'', a izbjegavam govoriti o ''emocijama''.



Klasični Grci su razlikovali vrste ljubavi: eros (strastvena ljubav, ljubav suprotnih), filia (prijateljska ljubav, ljubav jednakih) i agape (milosrdna ljubav, ljubav nejednakih). Ovaj sveti poljubac na slici: eros, a ne agape! I emocije smilovanja su, naravno, prava vrijednost, ali u drugom registru... važno je to razlučiti da se ne bi upalo u zamku specifičnog (naučenog?) moralizma kojem su iz nekog razloga posebno dame sklone: odricanja da bi moglo biti neke prave vrijednosti i u seksualnom dodiru bez propisanih emocija. Pošto osobno najvećim grijehom, najvećim svetogrđem u ljubavi smatram pornografske elemente – dakle, lažnost i golu mehaniku – poprijeko ću gledati bapske priče kojima je od toga važnije (i zapravo jedino važno) da li ima ili nema tražene emocije. To su prije svega debelokošci. Tko samo brine o prisustvu agapea, taj postaje tolerantan prema pornografskom agapeu – prema lažnosti i mehaničnosti radnje, dok god je ona ''s emocijama''. Ludilo debelokožaca je biti neosjetljiv na mehaničnost i izostanak autentičnog drhtaja, samo dok sve skupa dolazi s monogamnom emocijom, odnosno davati apsolutnu prednost emociji pred drhtajem – i posljedično mu odricati svaku vrijednost, ne vidjeti ništa lijepo, dirljivo ni poetično u recimo onom (ne)pristojnom susretu na ličkoj magistrali, sa svom njegovom istodobnom zadrškom i provalom bestidnosti. Debelokošcima ništa ne znači taj ''jedan sekund prvog poljupca'', ako je eventualno lišen rodoljubne monogamne emocije – njima to nije ništa posebno dragocjeno, nikakav sveti čas – o erotskom susretu koji poslije ne rezultira ''ozbiljnom vezom'' govori se s prezirnim tonom kao o ''samo seksu'', o ''iskorištavanju'' i sl. Ono najbolje i najdragocjenije je omalovaženo: po babama u ljubavi tek naknadno počinju važne i ozbiljne stvari. (Romantični Um: Sex kao rezultat ljubavi i razumijevanja, poznavanja - a ne sex - kao tjelovježba...Niti bih bila opuštena da takav sex prakticiram, niti bih mogla pružiti užitak partneru (...) Muškarci koji se žele samo istresti - daleko im kuća; mogu se obratiti ženama, kojima je to profesija. Koje možda čak iz razno raznih razloga u tome uživaju (neke žene su promiskuitetne, i potrebno im je puno da ih se zadovolji).)

Dolje s golom mehanikom! Dolje s pornografijom Svete Crkve Emocija!

Jan iz Kunderine Knjige smijeha i zaborava, rezigniran godinama i godinama uvijek istih i zapravo smiješnih pokreta, odmatanja koluta na tijelu Hedvige i drugih žena, umoran od bezbrojnih rutinskih ejakulacija, od svojih dosadašnjih dvadeset pet tisuća sekundi orgazma, sanja o Daphnis i Chloe (djevojčici i dječaku iz stare grčke priče koji se zaljube jedno u drugo, ali ne shvaćaju što im se događa – kao u vicu o malom Ivici kojem se ''nekaj tam dole zdiglo'', a nitko mu nije objasnio što je to s njim – osuvremenjena verzija bi bila Plava Laguna).





Jan bi, uglavnom, sve svoje silne ''izmužene'' ejakulacije mijenjao za jedan sekund Daphnisove autentične, nesavladivo raspamećene paraliziranosti: Žudio je za lupanjem srca. Žudio je ležati pokraj Chloe, nesvjestan tjelesne ljubavi, pretvoriti se u čisto uzbuđenje, tajnovito, neshvatljivo i čudesno uzbuđenje muškarca pred ženskim tijelom.