To je sad valjda to. Valjda je.
Da li to znači da sam sad... siguran? Jesam sve napravio kako treba? Hoće li netko iza mene moći... nešto... s mojim računom?
Ne, ne, dosta! Odlazim.
A da se ipak još jednom vratim i provjerim?
Ako sam nešto tamo ostavio kako ne treba, još samo ovih par koraka i bit će prekasno. Ako ikad, onda sad...
Stvarno, da stanem, da se vratim? Još samo jednom da provjerim? Začas ću ja to.
Ma ne... glupo je.
Čak i kad bih se zbilja vratio – zar me ne bi na odlasku ponovo mučila ista nelagoda? Zar nisam i sad provjerio, pa me ipak muči? Mogao bih se tako vječno vraćati i svaki put htjeti još jednom provjeriti.
Ta je pomisao klopka: kad se jednom uhvatiš, ne možeš je se više otarasiti.
Ne, ne! Dosta te neurotičnosti! Kakve sad gluposti, treba se pribrati! Treba se ponašati zdravo i odraslo!
Kartica? – tu je.
Novac? – evo ga.
Potvrda? – imam ju.
Sve na broju, sve je u redu.
Znači, u redu je?
Razmišljam, tražim razlog da ne brinem.
Ali da mi se još samo jednom okrenuti iza sebe, provjeriti makar izdaleka izgleda li ekran kao da je sve kako treba!
Moram se oduprijeti! Pitanje je mentalnog zdravlja prisiliti se na neokretanje.
Kartica – check, novac – check, potvrda – check.
Ne okrećem se.
Idem strogo naprijed kuda sam krenuo.
Ne, ozbiljno, ne okrećem se.
Post je objavljen 26.01.2010. u 14:33 sati.