Pregled posta

Zidanje kao uvjetni refleks

Zašto arhitektonski oblici izgledaju baš tako kako izgledaju, a ne nekako drugačije? Zašto nastaju ovakvima, a ne onakvima? Problem povezivanja neke forme s njenom ulogom i značenjem. Kako? Zašto? Otkud?
U biti pratema arhitekture, neiscrpna antinomija koju smo proteklih decenija nazivali: ''modernizam'' vs. ''postmodernizam''.

Teza modernizma kaže: forma je in situ inducirana, proizlazi iz objektivnih datosti pojedine situacije, nastaje kao racionalan odgovor na konkretno zatečeno stanje.

Antiteza postmoderne kaže: ne, forma je kulturalno posredovana, uvijek ''citatna'', semiološka. Ona je sama u sebi prazna, apstraktna ljuska lišena značenja. Ne proizlazi nužno iz nečega kao bogomdana objektivnost (iz programa, okolnosti, funkcije, konteksta) nego je puko dogovorena. Tek društvena konvencija određuje da će neki oblik predstavljati eto baš to i to – poprimiti značenje koje onda postaje općepoznato i prihvaćeno.

—

Tko je u pravu? Postmodernistička teza o prvotno arbitrarnom, čisto semiološkom karakteru arhitektonskih formi ne djeluje jako uvjerljivo suočena sa činjenicom da diljem svijeta kuće i zgrade doista izgledaju drugačije u ovisnosti o drugačijim lokalnim uvjetima (da su ''funkcionalne'' u nekom prostoru i vremenu). Dakle, uopće ne proizvoljne, već derivirane iz neke odgovarajuće logike, rezona, kriterija. Nikakva konvencija, u pitanju je uvjetovanost, nužnost. Arhitektura u (stavimo) Dalmaciji sasvim je različita od arhitekture u Slavoniji – ima li ičega logičnijeg? Zato što su i uvjeti u kojima se gradi sasvim različiti, a – form follows function – forma proizlazi direktno iz uvjeta.

(Semperova formula za stil, zar ne? U = C (x,y,z...): gdje U označava pravi, ''istiniti stil'' za kojim on traga, C autonomnu unutarnju evoluciju arhitekture, a x,y,z ''determinirajuće koeficijente'' (x = materijali, tehnike, proizvodne procedure; y = lokalne, etnološke, klimatološke, religijske i političke odrednice; z = osobna uvjerenja autora i/ili njegovog patrona) karakteristične za neka točno određena gdje i kad, koji tu generalnu evoluciju onda pretvaraju u konkretne kuće.)

Hm, hm...

—

Kameno ziđe, kupa kanalica, prozori s kamenim okvirima i zelenim drvenim škurama, konzole pod kratkim žljebovima: to su neki od elemenata tradicionalne dalmatinske arhitekture. Nema dvojbe da su ''u početku'' – u nekom imaginarnom iskonu – dotični elementi upotrijebljeni sa izvjesnim smislom i razlogom, kao način građenja kakav odgovara lokalnim uvjetima. A pošto takav, odgovarajući i smislen, prirodno je da je postao masovna pojava i doskora prešao u tradiciju. Iskustvo je pokazalo, počelo se znati kako valja graditi u Dalmaciji, kakva kuća treba biti da uspješno zaživi u tom podneblju. Fast forward: mnogi u Dalmaciji i danas grade upotrebljavajući iste elemente. Netko će reći – neopravdano, anahrono, s obzirom da su u međuvremenu otkrivene brojne nove spoznaje i tehnologije. Ja bih bio suzdržaniji: ako su se prvotni smisao i razlog dijelom i izgubili, jamačno je ponešto ipak ostalo. (Recimo, klimatski uvjeti su i dalje približni onima s ''početka''.) Zanimljivija mi je druga razina problema: neka opravdanosti i ima, ali i kad je ima, ipak ta opravdanost nije razlog zašto oni rabe ''tradicionalne'' elemente – u tome je stvar. Motivacija. Graditeljska adekvatnost i smislenost su tu sporedan, dopunski faktor, a pravi motiv je ikonografske prirode: Dalmatinčina želi da mu kuća izgleda kao prepoznatljivo ''dalmatinska'' i onda rabi elemente za koje konvencija kaže da neku kuću čine ''dalmatinskom''. (Jer odavno se to već zna – kako valja graditi u Dalmaciji, i koji su obavezni oblici.) Ona je tu znak samoj sebi: nije dovoljno da samo bude ''dalmatinska'', kuća mora biti o dalmatinstvu, propagirati o tome.

—

Za što smo, dakle? Mi možemo načelno biti za modernistički i protiv postmodernističkog tabora ili obratno – ali ovdje nam nije do programskog opredjeljivanja (kako bi trebalo biti), nego do utvrđivanja stanja na terenu (kako u stvarnosti je). A stanje na terenu je takvo da je praktički nezamislivo da bi bilo neke arhitekture potpuno slobodne od semiološkog, ikonografskog momenta, ma koliko ona možda i ne kretala iz toga.

—

Slavonija je kraj u kojem tradicionalnu arhitekturu predstavljaju ušorene prizemnice, najčešće ''na zabat'', s dvorištem i okućnicom. Danas pak u stambenoj izgradnji prevladava jedna novija tipologija: proizašla iz vernakularne tradicije, ali križana s elementima (simplificirane) ''moderne'' arhitekture. I dalje je riječ o ušorenim obiteljskim kućama s dvorištem i okućnicom; razlika je u veličini (isključivo se grade dvokatnice ili trokatnice), te primjeni suvremenih materijala (beton, blok opeka, fert gredice, PVC stolarija, itd.). Uostalom, svi ih znamo... posvuda su posijane... one tipične kutije od cigle premazane žbukom (tzv. ''fasada'') – tlocrtno kockice do 10x10 m, ponekad negdje izrezane u gabaritu, možda s nekakvom verandom ili garažom koje iskaču iz osnovnog volumena, i pokrivene uvijek istim dvostrešnim kosim krovom (sa crijepom). Ostali elementi: eventualno krovna ''kućica'' ili dvije, uski balkon prema cesti, obavezno s kićenom ogradom, nekoliko rupa na fasadi (tzv. ''prozora'', po mogućnosti trokrilnih) poslaganih u redove po etažama, dekorativna opločenja kamenom ili keramikom, ovdje-ondje nostalgični luk, nekoliko stepenica pred ulaznim vratima što obećavaju dobrodošlicu... i eto jezika novokomponirane arhitekture u Slavoniji (ali i ostatku domaće kontinentalne provincije).




—

Ali ne zaboravimo zbog čega smo ovdje – nas zanima pitanje motivacije. Koji je razlog zašto ljudi grade tako kako grade? Što ih u tome pokreće? Što ih navodi da se odlučuju baš za te forme i taj repertoar?
Zašto je, recimo, u Slavoniji to baš tako kao gore? Da li zato što tako ''mora'' biti? Je li naša tipična novokomponirana dvokatnica toliko masovno rasprostranjena zato što je kao tipologija isto toliko i vrijedna, povoljna, pogodujuća? Čak u toj mjeri da bi bilo kakvu drugačiju tipologiju činila objektivno neopravdanom, u ekonomskom i svakom drugom smislu? Teško. Riječ je o naočigled stereotipnom, repetitivnom i u krajnjoj liniji brzinskom, ofrljem projektiranju, a da bi moglo dolaziti u obzir kao objektivno najoptimalnije rješenje. Ali kako onda objasniti popularnost koju uživa? Objašnjenje očito treba tražiti negdje onkraj objektivnosti, onkraj razuma – u sferi iracionalnog.

—

Ali i iracionalnog ima raznih vrsta.

Kad bismo se bavili psihoanalizom, vjerojatno bismo posegnuli za standardnom dijagnozom o neriješenim intimnim kompleksima i potrebom za kompenzacijom. To je objašnjenje ponudio Boris Morsan u članku Regionalizam kao novokomponirani izraz u arhitekturi. Romantika Toplog Doma, čežnja za idilom koja se ljudima iz nekog razloga asocira uz vernakularno i regionalno, uz lukove, kamene dekoracije, stazicu u vrtu, kosi krov, ili u drastičnijim slučajevima tornjiće, vrtne patuljke i kipiće lavova. I naravno, ona najprimarnija, animalna potreba za prezentacijom društvenog statusa: sagraditi kućerinu koja će imponirati, isticati se i biti svima pred očima, koja će zorno govoriti o važnosti svog vlasnika. Što veća (i veličanstvenija) kuća – veći gazda!


—

Paradoksalno, mada opći pravac vodi ka ekscesu – imitaciji folklora, hipertrofiranosti i kićenosti – većinu tipičnih dvokatnica ne doživljava se kao eksces u prostoru. Prvi je razlog u tome što koliko će koraka dalje tko otići u općem pravcu direktno ovisi o količini novca na raspolaganju, a najveći broj investitora – po Gaussu – ima nategnut budžet. Primjer kako neimaština ne uzima uvijek, nego ponekad i pridonosi. Većina tih kuća doista nije prenakićena: ali ne zato što se nije htjelo, nego jedino zato što se nije imalo. Kao drugo, ne doživljava ih se kao nešto ekscesno naprosto zato što ih se doživljava kao normu, kao nešto uobičajeno, umjereno, čak i pristojno. (Tek kad bi netko napravio nešto drugo, bilo što drugo, za njega bi selo reklo da radi eksces. Bio bi to neoprostiv znak društvenog iskakanja, izdvajanja, ekstravagancije, ''izmišljanja'', dakle ''umišljenosti''.)

—

Osobno sumnjam da bi se ovakva masovnost – gotovo sveprisutnost – tipičnih dvokatnica mogla objasniti psihoanalitički. Iracionalno za kojim tragamo je nešto skriveno u još tananijim refleksima, i možda čak benignijim, i također više sociološke nego li psihološke uvjetovanosti. Kolikom postotku slavonskih graditelja, mada svoje kuće svesrdno grade u opisanom pravcu, na duši uopće nije neka specijalna romantika niti težnja za prezentacijom kao velikih gazda? Za koliko njih su ti uvijek isti oblici i građevni elementi – koje gledaju svugdje oko sebe – već prešli u kanon na koji im se nesvjesnim automatizmom veže predodžba o stanovanju? Istaknimo da u našem kraju ljudi vole činiti sve točno onako kako se od njih očekuje: kad zazvoni budilica ustaju iz kreveta, kad je utakmica mašu zastavama, kad im se prizijeva piju kavu, kad je hladno vrijeme drhte i oblače se, kad je crveno staju, a kad je zeleno kreću. A kad dođe potreba da se sagradi kuća? Kakva ''funkcija'', kakvi ''kompleksi'', kakvi bakrači! U pitanju je tek uvjetni refleks. Kad se hoće da Pavlovljevom psu poteče slina, ne treba mu pokazati meso, nego zatrubiti. Kad netko u Slavoniji kreće ''graditi kuću'' jedino pitanje kojim se ozbiljno zamara je kako organizirati papire, novce, građu, mješalicu, majstore... Projektantska pitanja se tutto completo preskaču (uz nesvijest da se nešto preskočilo) – ona su unaprijed riješena; postoji gotov kanon. Što se točno ide graditi? No, pa što, glupog li pitanja – pa ''kuću''! Ta zna se što je to ''kuća'': kutija 10x10, blok opeka, žbuka, dvostrešni krov, balkon, veranda, rupe u zidu... to im se asocira uz ''kuću'' kao meso uz trubu. Čemu filozofirati, 'ajmo graditi! Suština provincijaliziranog uma je u tome da nije zamislivo da se radi nekako drugačije od ustaljenog modela – ne, dakle, kad se razmotri i odvagne pa ipak odbije, nego – bitno nevinije – kad se uopće ne dođe do pomisli o drugačijoj mogućnosti.

—

Očito je u pitanju kulturalna uvjetovanost. Arhitektonske forme o kojima je riječ ostvaruju se u sferi iracionalnog, ne proizlaze iz smisla i razloga, lišene su prave sadržajne supstance i da bi bile prepoznate, potrebna im je konvencija razumijevanja – naučeni žargon. Tu stupa na scenu pojam ''znaka''. U postmodernoj semiologiji, znak nastaje u arbitrarnoj, dogovornoj relaciji ''označitelja'' i ''označenog''. Tako, primjerice, pet bilo kojih slova združenih u arbitrarnu riječ ''šećer'' same po sebi nemaju okus slatkoga. Potrebno je prethodno poznavati jezičnu konvenciju prema kojoj se ta riječ (kao označitelj) asocira uz slatke bijele kristaliće s kuhinjske police (označeno). Nekom tamo Englezu, primjerice, istih pet slova ''š-e-ć-e-r'' neće baš ništa značiti, jer on ne poznaje tu, već konvenciju prema kojoj se slatki bijeli kristalići asociraju uz nekih sasvim drugih pet slova (''s-u-g-a-r''). Jezik, to je struktura smislenih relacija između arbitrarnih znakova.

U promatranom slučaju ulogu ''označenoga'' igra funkcija stanovanja u Slavoniji. A ulogu ''označitelja'' gorenavedeni set oblikovnih elemenata tipične kuće. Kad to tako postavimo, tretirajući tipičnu dvokatnicu kao znak, imputiramo suštinsko nepostojanje veze između označenog i označitelja – funkcije stanovanja i formalnih elemenata koji ga predstavljaju – isto kao što slatke bijele kristaliće možemo označiti riječju šećer, a da između označene pojave i te riječi ne postoji veza van sustava označavanja (pa tako označitelj jednako dobro može biti i neka sasvim deseta riječ, npr. cukar ili sugar). Sustav označavanja, konvencija, proizvoljni dogovor je ono jedino što ih povezuje.

Ovdje se doduše, ako ćemo baš cjepidlačiti, možemo ograditi onako kao i u dalmatinskom primjeru: dopustiti da navedene arhitektonske forme nisu sasvim proizvoljne, u potpunosti lišene opravdanosti. Kako je za bivanje znakom nužna ta osobina baš potpune, apsolutne proizvoljnosti između označitelja i označenika, izvod bi glasio da tipična dvokatnica ipak nije znak. Treba, međutim, reći da svaka stvar na svijetu može ili ne mora funkcionirati kao znak. ''Oblak nije znak dok je iznad nas, ali jest znak u meteorološkoj prognozi'' (Marko Samardžija). Kad nam netko pokaže svoj novi zaručnički prsten, nama je prva pomisao: ''aha, dakle, zaručili su se''. Prsten kad je na prstu i kad je zaručnički prepoznajemo kao znak – simbol njihove zaručenosti i signal da izvršimo uobičajene postupke koji se u takvoj situaciji izvršavaju (treba čestitati, čestitam, čestitam, hvala, hvala) – zato što znamo tu konvenciju, i prsten prvo gledamo s njom na umu. Ali naravno da bismo ga mogli gledati i drugačije, van konvencije, samo s obzirom na njegovu golu pojavnost – materijal, boju, oblik, veličinu, ukrase, itd. – tada prsten za nas ne bi bio znak. Ovisi, prema tome, o upotrebi. Što nešto jest – znak ili ne znak – određeno je motivom, namjerom, smislom s kojim je upotrebljeno. A u našem slučaju upotreba je apsolutno u svojstvu znaka. Ako formalni set tipične dvokatnice i nije sasvim lišen opravdanosti (kontekstualne, klimatske, funkcionalne, ekonomske), ipak nikakva opravdanost niti graditeljski rezon ne može biti ultimativni razlog zašto naši ljudi grade baš tako kako grade. Jedini razlog je odsustvo razloga... to što do razloga, do ''zašto baš tako'', oni ni ne dođu... sâmo od sebe im se to tako gradi, automatskim pilotom, kao mimo njih... prosto zato što je, u kulturnom kodu u kojem egzistiraju, to ono na što se misli kad se izgovara riječ ''kuća''. (Ni ne znaju koliko su postmoderni.)



Post je objavljen 29.01.2010. u 13:49 sati.