|
Jučer je bilo vruče. Danas svi želimo sunce. Koji smo u stvari čudaci. Mi ljudi. Jer jučer, negdje oko ponoći, psovao sam jer nisam mogao zaspati, jer je bilo vruče i jer nije bilo zraka. A danas sam pak ujutro psovao jer je padala kiša i jer nisam mogao biciklom na posao. Nikad zadovoljan. Ja čovjek. Mi ljudi. Trenirka je najbolji odjevni predmet. Da sam ja vladar ove države, službena odjeća bi bila trenirka. Ne frak od baršuna i polucilindar. Trenirka. I to pamučna. Malo šira. Da ne steže oko jaja. I bez učkura. Tako da nema onog urezivanja gume u trbuh. Jer to peče. Tamnoplave boje mora biti. Eventualno crne. Na dnu nogavica, tek malo labavija guma. Tek toliko da ako je slučajno preduga ne struže po podu. Ja trenirku nosim sigurno pedeset posto vremena. Kad je zima, u njoj dolazim na posao, jer u trapericama ne mogu vozit bicikl. U njoj sam i po doma. U njoj idem u dučan. Skidam je jedino kad idem van. Iako bi je i onda najradije nosio. Obožavam trenirke. Imam ih četiri. Pamučne. Ostalih par koje imam nisu pamučne. Dvije od te četiri pamučne su vrhunske i točno odgovaraju opisu od prije par redova. Ostale dvije su isto dobre, ali im nešto fali. Nosit ću ih dok se ne raspadnu. A za to će im trebati još neko vrijeme. A već ih neko vrijeme i nosim. Toliko o mojim trenirkama. Dvoumim se da li da danas idem u KSET ili ne. Mislim da ipak neću ići. Ali ću u petak ići. No, o tome kad dođe vrijeme. Idem ja sad. P.S. Ostao sam Vam dužan sliku svinje koju smo pojeli Vođa i ja. Bude danas. Valjda... |
31.05.2005., utorak
30.05.2005., ponedjeljak
|
Jučer sam cijeli dan proveo na zemlji gdje moji roditelji grade kuću. I kosio sam travu. A trave ima. Pa sam, koseći travu, skinuo majicu, jer je bilo oko pet milijuna stupnjeva. Namazao sam se nekim ovećim faktorom da ne izgorim. Ali izgorio sam. Sad me peku leđa. Ali, ako ništa drugo, majka je ispekla nešto mesine, pa sam bolno tijelo nahranio s malo faširanog. Onda je sestru i mene otac odveo na vlak, kako bi mi mogli doma. On i majka su ostali spavati u svojoj budućoj kući. Volim vlakove. Ali ne volim konduktere. U biti, ne volim ih gledati. Jer mi uvijek neka knedla stane u grlu. Kao recimo jučer. Ono, vani je prekrasan, topao dan, a mali kondukter velikih ruku i mala brka mora cijeli dan provesti u smrdljivom vlaku koji prometuje na relaciji Zagreb – negdje u Zagorju. I sav je usporen i nije baš u cvijetu mladosti. I ljubazno i sramežljivo se nasmiješio mojoj sestri i meni. Mi smo onda od njega kupili karte. Onda se on sporim korakom zaputio u drugi vagon. I meni ga bilo žao. Jer je on skoro pa prototip luzera. Mislim, i ja sam luzer, ali brijem da sam ja kul luzer. On nije. U subotu sam bio sa Vođom na hranjenju. Bili smo u Tinči. Dakle, vratili smo se na mjesto zločina. Jer tamo smo negdje u drugom mjesecu slavili Vođin rođendan. I ubili se kao zvijeri. Pogotovo nas dvojica. Familija, šta ćeš. Uglavnom, došli mi tamo i u subotu i nahranili se golemim komadom svinje svaki. Bit će slika kasnije, pa ćete vidjeti da je komad svinje zbilja bio golem. Navečer bio u KSET-u, a poslije KSET-a otišao na par sekundi u SC. Tamo je bilo dosadno, pa sam otišao doma. Eto, ne znam što još reći. Idem tada. A slika će malo kasnije. Ohala hoj-hoj!!  |
27.05.2005., petak
|
I tak... Danas je kao godina dana od kad pišem. Jebeno, kaj ne? Imao sam jedan plan za današnji dan. Plan koji dolikuje samo meni. Ali sam odustao. Jer to isto dolikuje meni. Htio sam u jučerašnjem postu (kojeg uopće nije ni bilo) na suptilan način najaviti da ću danas ubiti ovaj blog. Ali tak suptilno da me ne shvatite. Onda bi ga danas i ubio. I sve do kraja teksta bi Vi svi mislili da je to to od mene, psovali jer više neću pisati, možda i okretali telefonski broj moj da me pokušate urazumiti. Ali na kraju teksta bi Vas ja sve obradovao činjenicom da od sutra počinjem s novim blogom. Odahnuli bi, ali malo gorčine bi ostalo u Vama, jer ipak... Vi volite ovaj blog. No eto, ništ od toga. I dalje ću biti ovdje. Dosadnjikav. Vulgaran. Uprđen. Sit. Gledao sam jučer Star Warse. Sad ćete me ubit, ali meni je film niš posebno. Dapače, na trenutak je bio jako dosadan. A ni specijalni efekti nisu bogznakak ludi. No... tko sam je, jelda? Ali, danas sam zato napokon pogledao Napoleon Dynamite. Jebeno, majku mu!! Filmčina po mjeri. Ja bi htio biti kao Napoleon Dynamite!!! Pošto mi je danas godišnjica, malo sam se uredio. Zato neko vrijeme nije bilo mojih slika. Htio sam da bude iznenađenje. Eto Vam. Prvo krupni plan I onda u kompletiću Ne sramite se. Recite jel sam lijep. A znate da jesam. No dobro. Idem ja sad slavit ili nešto. Uz televizor vjerojatno. Ili možda i kompjutor. Vauuuu.... |
25.05.2005., srijeda
|
Jučer smo opet bili kod Tile. Lijepo je kad se može bit kod nekog. Jeli smo kinesku hranu i gledali američki film. Poslije američkog filma gledali smo i neki čudni nizozemski dokumentarac. Richard i ja smo zaključili da je Kinez u kojem inače jedemo bolji od Kineza od kojeg smo jučer uzeli hranu. Što ne znači da je ova bila loša. Samo nije bila bolja. Što je ujedno i odgovor Eviltwinu kojeg smo sreli kod dotičnog kineskog restorana, a koji je htio znati je li hrana dobra. Eto, sad znaš. Prekjučer pak, prije M. Warda, nas nekolicina je jela (ili ne jela, kak se uzme) palačinke kod Deathless. Onda smo se zaputili prema KSET-u. Al je tramvaj crko kod Trešnjevačkog placa. Gospođa tramvajac je došla do zaključka da je tramvaj u kvaru bacivši pogled kroz prva vrata prema kraju tramvaja. Taj pogled je trajao ravno dvije sekunde. Onda je otišla natrag na svoje mjesto i preko mikrofona objavila da je tramvaj u kvaru. Ajde, dobro. A koncert. Eh... Bjaše predobro. M. Ward je mladić čiji su stas i glas nespojivi. On izgleda kao srednjoškolac, a glas mu kao u šezdesetgodišnjeg beskučnika-pijanca. Odsvirao je sa svojim bendom predobar koncerat. Ja sam mislio da će biti malo više akustičan, kada ono, samo tri akustične stvari. Sve ostalo prljavo električno. Na trenutke bučno, pa čak i pankerasto. Na kraju koncerta sam saznao da je bilo nekih problema na granici i da uopće nisu svirali na svojim instrumentima, nego je sve bilo posuđeno. Zbog istih tih problema, nije bilo ni diskova za kupit, a ono malo što je bilo, razgrabljeno je u sekundi. Tako da se još jednom ispričavam Sensualissimu što mu nisam kupio disk. A baš sam imao namjeru kupit i sebi jedan. No... Poslije koncerta smo Richard i ja otišli nešto pojest. A dok smo jeli, jedan par je proživljavao nekakve tužne trenutke. Ili samo ženski čimbenik iz tog para. Plakala je kao ljuta godina, a mužjak ju je tješio. Onda bi ona stala, no ubrzo bi opet počela. I tako sve dok mi nismo otišli. Mislim da trošim puno previše novaca. Ali ne vidim gdje ih trošim. To me brine. Morat ću malo smanjiti troškove. Jer planiram 27. 06. na Sonic Youth u Ferraru. Mislim, valjalo bi i njih vidjeti prije nego umru. Pixiese sam obavio, zašto ne bi i njih. S njima još i Fantomas nastupaju. A pošto sam ih propustio u Zagrebu, eto ti još jedan razlog za ići. Danas je finale lige prvaka. Ja ću navijati za one koji nisu iz Italije. Ja i inače navijam za njih. Toliko o tome. U biti, toliko o svemu. Kad dođem doma, možda postam neke slike sa M. Warda. Tanonajček! Eto i slika M. Warda...    |
23.05.2005., ponedjeljak
|
Jučer je bilo vruče. I danas je. Na poslu sam u kratkim hlačama. No... Jučer je bila nedjelja. Danas je ponedjeljak. Jedan od najgorih dana. Iako sam i jučer radio. Ali doma. A doma uvijek možeš naviti glazbu do daske. Doma je frižiderčić sa dobrotama. Doma je i televizor, ako ti posao dosadi. Nakon malo posla, otišao sam do Tile, pošto je drugarica bila sama doma. Pa su tamo došli i njeni drugovi. A došao je nakon toga i Richard sa Lukom i djevojkom mu. Bila je tamo i Deathless. A i Lilihip. Njih dvoje su skupa... došli. Onda smo igrali Pictionary. U svom prvom igranju ove društvene igre, briljirao sam. Tila i ja smo pomeli kokurenciju, ostavivši ih ni na pola igrače table. Totalni rastur. Nakon Pictionarya smo htjeli gledati porniće, ali nije ih bilo. U subotu sam malo papio kod Srbina. U biti, nazvao sam ga da mi spremi papicu, a ja sam je pokupio. Ništa prestrašno. Jedna pljeskavica na kajmaku, jedna ruža, jedan grahek i dvije lepinjice. Ošlo. Navečer je do mene došao Richard, pa smo gledali Eurosong. Tu prekrasnu manifestaciju punu ljepote i blještavila. Moj favorit je bio Tetejac. Onaj nadobudni bubnjar koji je stajao lijevo od "našeg Borisa". Da, onaj koji je napravio stoj na rukama i pljeskao tabanima u ritmu pjesme. Apsolutni pobjednik. Richard i ja smo navijali da naši dobiju puno bodova. Ali nisu dobili baš previše. Na kraju smo završili drugi u Jugoslaviji. U petak sam otišao malo do Cvječarnice, tamo popio pivu i tri četvrtine. Malo popričao sa Prokletim. Ostatak vremena sam šutio. Nisam imao s kim pričati. Ali bilo je nekak OK. Malo ne pričati za promjenu. U neko doba sam morao otići, jer me Richad trebao skupiti autom. Pa sam ostatak svoje pive ostavio, čini mi se blogerici Lossos. Neka joj. Par minuta nakon toga, sjedio sam u kinu i čekao početak Vodiča kroz galaksiju. Nisam se razočarao. Baš je OK. Jest da neke stvari nisu ko u knjizi, ali ajde. Ja im opraštam. Uostalom, sam Douglas Adams je koscenarist, tako da sumnjam da se obrče u grobu. Eto, kraći rezime najuzbudljivijih događanja na svijetu. |
20.05.2005., petak
|
TRENUTNO: Umirem od dosade. Slušam Jim Guthrie-a. Pravim se da znam svirati gitaru, pa tako pratim Jima u njegovim pjesmama. Gitara je normalno izmišljenja. Ali uz ovu njegovu pjesmu bi pasao recimo telecaster. Dogovaram s majkom što ćemo za ručak. Putem SMS poruka. Razmišljam da li da odem doma ili da ostanem još malo na poslu. Čoham guzicu. "Jučer sam bio u KSET-u." "Vau, pa to je nešto novo za tebe." "Aha." "I kaj si tam delal?" "Bio sam na koncertu." "Nemoj... Kojem?" "Misliš, čijem?" "Semantika..." "Album Leaf." "Uuuu... Jesu bili dobri?" "I više nego dobri." "Jesi svršio u gaće kak su bili dobri?" "Da. I razmazao sam svoje sjeme po svim ostalima u klubu. Budalo." "A kaj su sve svirali?" "Skoro sve sa zadnjeg i neke stvari sa predzadnjeg albuma." "A jesu svirali onu, kak se zove, Vermillion?" "O, da." "To je baš dobra stvar." "Je." Jedan od najgorih mirisa je onaj uznojene žene. Nemojte se uvrijediti, Vi ženski čitaoci, ali to je tako. Nema goreg nego kad u prostoriju uđe usmrđena žena. Danas je jedna ušla u dučan blizu mog radnog mjesta. Instantno je usmrdila cijeli dučan. Fascinatno. Kad se muškarac usmrdi je isto grdo. Ali tu žene deru sve muškarce za par stotina svjetlosnih godina. Iako, ponekad, poslije duže vožnje biciklom, kad omirišem svoj pazuh, ne mogu vjerovat da sam to ja. Bio je ovo jedan romantičan pasus. Ja ću danas protiv mase. Dok će svi hrlit u kino na nove Star Warse, ja ću na ekranizaciju Douglasa Adamsa. Ima vremena za Lucasa. Mislim, ima i za Vodič, ali zašto ne biti veća faca od ostalih? Ipak, ja to zaslužujem. No, dobro, odlučio sam da ipak odem doma. Stoga, da svidenje! |
18.05.2005., srijeda
|
Jučer: Buđenje, doručak, sranje, bicikl, posao, sendvičina, posao, bicikl, kompjutor, Simpsonsi, pire krumpir i filana paprika, kompjutor, drkanje, pranje, tramvaj, KSET, buka, automobil, kompjutor, štrudl od jabuke, drkanje, televizija, spavanje. Eto, skraćena varijanta. Jednostavnije Vama, a bogami i meni. Doduše, ovako se gubi pokoji humorni detalj. Ali obično su ti detalji humorni samo meni. Pa se ja doma sam smijem njima. I to ne jednom, već skoro svaki put kad ih pročitam. A danas sam u novinama pročitao da je smijanje na šalu koju si sam izvalio, a da se nitko drugi ne smije, jedan od sedam razloga zašto pucaju veze. Na sreću, nisam u vezi, pa nema štogod puknut. Što onda? Da li ću ja puknuti? Hmmm.... Sreo sam danas prijatelja iz osnovne škole. Presreo me dok sam prelazio ulicu. Imao je kacigu i vozio se na motoru. Bio je sav odjeven u kožu. Imao je maramu oko vrata. On je vatrogasac. Nisam ga dugo vidio. Bili smo najbolji prijatelji u osnovnoj. On sad vozi motor. Zbog njega nisam uspio podignuti pasoš. Malo sam bio ljut zbog toga. Ali dobro. Već ću ga podići. Ima jedna stvar koja mi je jako zanimljiva i već dugo vrijeme nedokučiva. Kad god je neka utakmica, i to najčešće europska, na programu, u poluvremenu daju reklame. Logično, reći ćete, a ja ću se složiti. No, zašto to nisu reklame koje i inače gledamo kada je prostor predviđen za reklame? Zašto su to reklame u kojima glasom tek umrlog čovjeka, neki gospodin iz Dumitrovca Donjeg izgovara rečenice tipa: "Već četiri stoljeća sa Vama. Dugogodišnje iskustvo. Proizvodi od betona. Betonska galanterija. Betonpro, Kurilovec Prčnjatorski." Dok čičica to izgovara, mi gledamo kako se na ekranu izmjenjuju slike prvo džinovskih skladišta betonske galanterije ("betonska galanterija", bog te mazo!!!!), pa obavezno mora biti slika viljuškara koji prebacuje betonsku galanteriju s jedne strane skladišta na drugu. Zatim vidimo i sliku nekog vijadukta ili nečeg sličnog. I tako mi vidimo jedno petnaest takvih reklama. I to samo u poluvremenima utakmica. Ja nikad ne vidim takve reklame u pauzi sapunice. Da li to znači da su to isključivo muške reklame? Ako da, da li svaki muškarac poželi kupiti tonu armiranog željeza kada to vidi? Samo zato jer je pripit i u sebi ima kilu čipsa, kikirikija i kokica? Opet hmmm... Razmislite, pa recite... |
16.05.2005., ponedjeljak
Jučer sam se probudio u neko pristojno vrijeme. Ali to je sam zato jer dan prije, dakle u subotu, nisam nigdje išao. Totalni štreber. Dok su svi vani bančili, pili, dobivali klamidiju, ja sam pokušavao u komadu odgledati film Crvena violina. Čuo sam za taj film već davno i svugdje je bio proglašavan dobrim filmom iz Kanade. No, pošto sam ja uspio zaspati dva puta u dva i nešto sata trajanja filma, zaključujem da je film dosadan. Iako, subota nije cijela bila takva da sam je proveo doma. Ujutro sam se našao u gradu sa Richardom i njegovim kolegom s faksa, kojeg bi baš mogli nazvati Luka. Onda smo Richard i ja otišli pogledati parkirane spačeke i žabe u Teslinoj ulici, između ostalog i zato, jer je jedan od parkiranih spačeka u vlasništvu Richardovih kolega sa faksa. Nakon što smo pogledali vozila i popričali koju sa vlasnicima spaguara, otišli smo po sendvičine u Subway (Richard je jeo meatball i tunu, ja roasted chicken i seafood). A nakon što smo i to obavili, našli smo se sa Lukom, koji je sjedio sa svojom djevojkom i njenim prijateljima u jednoj od birtija oko Cvjetnog placa. Onda smo Richard i ja žderali naše sendviče, a usput smo i konverzirali sa ostalima. Tako siti, zaputili smo se da si Bučimir kupi novu obuću. Ušli smo u Shoe-be-doe praznih ruku, a izašli sa kutijom u kojoj je bio slijedeći sadržaj. Malo nakon toga, Richard i ja smo bili u Ravnicama. Tamo se održavalo natjecanje u street košarci. Ali uz sve to, neki mladići iz Engleske su puštali glazbu na sav glas, a još neki drugi mladići su šarali sprejevima po zidovima. Onda ti dođeš i gledaš kako se stvara grafit. Bilo je i pive jeftine. A sve to se održavalo na školskom igralištu, koje je poznatije po tome da je dvorište stanovite ugostiteljske radnje pod imenom Srbin. Cijelu tu uličnu manifestaciju je između ostalih organizirao i brat naše vrle Loki, koja je isto bila tamo, pa smo i s njom pričali i tako. Onda smo otišli doma. Ostatak dana sam proveo doma buljeći u televiziju. No, zato je nedjelja bila ludo nezaboravna. Dakle, nakon što sam se probudio u neko pristojno vrijeme, obukao sam svoje mornarsko odijelce, na nogu stavio svoju rodoljubnu cipelicu, iz biherkasla izvukao lizalicu veličine lica i zaputio se prema glasačkom mjestu broj 370. Uzeo sam glasačke listiće koji su mi pripadali i zaokružio željene brojeve. Ubacio sam listiće u glasačke kutije obasjan blicevima fotoaparata i otišao doma napraviti si sendvič. Ostatak nedjelje sam proveo pred kompjutorom, radeći, te nešto sitno gledajući televiziju. Überludo, dakle... |
12.05.2005., četvrtak
|
Jučer krenem ja na posao. I sve ide super. Kiša je taman prestala padati, ja uspio zaobiči sve lokve i ostati suha dupeta. Sav sam sretan zbog toga i sve. No, najzanimljivije tek slijedi. Zadnjih je dvjesto metara, prije nego uparikiram bicikl u garažu, sjednem za stol i počnem raditi. Tih zadnjih dvjesto metara, vozim uz nasip. Ima jedan zidić baš prije Zelenog mosta. Zidić ide usporedo s trotoarom i prvo je u ravnini sa trotoarom, a onda postepeno postaje sve viši i viši. Ja se obično popnem biciklom na taj zidić, pa se malo vozim po njemu i onda skočim s njega na trotoar. Zidić je relativno uzak i nije ravan s gornje strane, nego je onak - zaobljen. Da skratim, krenem ja i jučer popesti se na zidić (na onom mjestu gdje je još u ravnini sa trotoarom). I popnem se ja prednjim kotačem, no pošto je zidić zaobljen, a i mokro je bilo (doduše i moja brzina je bila neprilagođena uvjetima), prednji kotač je malo skliznuo, bicikl se prevrnuo, a ja završio s druge strane zida, tj., strovalio sam se niz nasip. No, izveo sam pad tako da ga se ni Čak Noris ne bi postidio. Čičici sa štapom koji je prolazio trotoarom malo nakon što sam se ja popeo uz nasip mora da je to bio nadasve čudan prizor. I meni bi bio da u polukišno jutro vidim napušteni bicikl i vrlo vjerojatno njegovog vlasnika kako se sav mokar i zelen od trave u koju je pao penje uz nasip. To je bio vrhunac dana. Dakle, zbio se ujutro. Ne moram spominjati koliko je onda poslije toga bilo dosadno. Prekjučer smo kod Richarda imali omanju žurku. Koja se pretvorila u dekadentnu zabavetinu. Ali, normalno, tek kad sam ja otišao doma. Klasika. Ali, neka, trebalo je ići doma. Ipak je drugi dan trebalo pasti s bicikla u provaliju. No, najeli se jesmo, a i par piva se popilo. Inače, zadnjih dva-tri dana se bakčem sa novim kompjutorom. Ja nikad nemam sreće da mi nove stvari rade dobro iz prve. Što god da kupim, odmah ide na popravak. OK, lažem, fotoaparat je radio i radi kak spada. Što vrlo vjerojatno znači da će mi na povratku kući ispasti iz okopasne torbice, popularno zvane pederuše, i smrskati se o zagrebački asfalt. Ali, prije toga sam kupio satelitski reciever. Nije radio. Pa prije toga.... hmmmm.... sad kad malo bolje promislim sve je radilo iz prve osim kompjutora (i ovog novog i onog starog), tog receivera i starog bicikla. Na starom biciklu sam se vozio ravno dva i pol kilometra (po ravnoj cesti) i pukla mi je guma. Sama od sebe. Dakle, ništa od moje teorije da sve što kupim ne radi iz prve. Damn!! A baš sam htio imati još jedan feler koji si mogu pripisati. Ah, dobro... Obavjestit ću Vas da definitivno ništa od puta u Beč na Arcade Fire, jerbo je Austrijanac pokupovo sve karte i mjesec dana unaprijed. Ništa unatoč naporu pojedinica na prisilnom radu u glavnom gradu svih Osterajhera. Zahvaljujem se još jednom i ovim putem drugu Jimmy Jazzu. Što znači da će moj novi pasoš biti i dalje novi. Nevini pasoš. Bez ijednog pograničnog žiga. Brucoš. A jebi ga. Kakav gazda, takav pasoš. Ali, nadam se da će putovanja ipak biti. Ako ništa, onda u Rovinj. Malo da skočimo do druga Dragutina, koji na morima crnči kao Indijac u palači engleskog vojvode. A sutra mu je i rođendan. Op žica žica! Idem ja sad. Nu, za kraj eto kako mene nalaze drugovi pojedinci.  |
09.05.2005., ponedjeljak
|
Jučer sam na samu pomisao da bi morao napraviti nešto posla, dobivao grčeve u želucu i neopisivu želju da bljujem. Ipak, napravio sam nešto posla, ali jedva. Stvarno jedva. Na svu sreću, za vrijeme mog obavljanja posla, na televiziji je išao film Divlja horda, pa sam pola radio, pola buljio u omanje remek-djelo. To je pravi film. Film za muškarca. Ima sve potrebne čimbenike da bude film za muškarca. Ima par glavnih likova, frajera od jednog do drugog. Četiri od šestorice imaju brkove ili bradu. Svi odreda piju viski u velikim količinama i nikad nisu pijani. Svi se smiju kao barbari i na najgluplju šalu. Ne peru se i po nekoliko dana. Imaju pištolje i puške. Njima ubijaju sve i sva. Poubijat će se i međusobno ako treba. Tretiraju žene kao objekte. Pljačakju i pale. Sve za novac. I sad ja tako radim i gledam to i zamišljam si scenarij u glavi. Recimo da je posao koji sam imao za obaviti bio jako hitan i imao je rok. Ali ja ga nisam napravio, ali imam brkove i vinčesterku. I konja. Pastuha. Divljeg, ali ukročenog vlastitom rukom. I dolazim na posao, vežem konja ispred, zvuk mamuza odjekuje po hodniku dok se približavam vratima ureda. Šef priupita da li sam napravio posao. Ja motam duhan u papir i dok jezikom lijepim papir, ispod oka gledam šefa. On je sumnjičav. Ja palim šibicu na džon čizme i pripaljujem cigaretu. Duboko uvlačim i kad izdahnem kažem: "Da si mi obečao kakvu Juanitu, napravio bi to začas. Ovako, ništa od toga." Šefove oći se zacrvene od bijesa. Govori: "Znao sam da si nepovjerljiv. Trebao sam to dati Johnu (mora biti barem jedan John). Ovako, samo si sebi skratio život.". Ja se samo nasmijem. Šef polako i ko fol neprimjetno stane otvarati ladicu, jer unutra ima spremljenu skraćenu pušku velika kalibra. No, ja kao iskusan revolveraš uočujem njegov plan i brzinom svjetlosti zavlačim ruku pod prašnjavi pončo i vadim svoj colt. BANG BANG! Šef je propucan. Kroz srce. Bio je stigao izvaditi skraćenu pušku velika kalibra, ali nije stigao opaliti. Puška mu pada iz ruke. Krupni plan na njegovo lice, oznojeno i neobrijano. Zadnje riječi su mu: "Bolje ti je da bježiš, jer šerif će krenuti za tobom.". Ja shvatim da je to isitina i počnem trčati prema izlazu i prema konju. No na putu do konja, iz raznih soba na mene nasrnu razni šefovi ljudi. Svi pucaju, ali ja ih potamanim svojim koltom. Jedan od njih padne niz stepenice držeći se za trbuh. Jedan izleti kroz prozor na prašnjavu ulicu. Ja nekako stižem do konja, penjem se na istog i bježim iz grada. Tek nakon par kilometara jahanja, pokazujem da sam ranjen. U rame. Krvarim, i ako ubrzo ne zavijem ranu, izgubit ću svijest. Na žalost to se i događa. Budim se u vigvamu, a lijepa skvo mi vida ranu. Prvo što uradim je da joj opalim šamarčinu. Onda u šator ulete pripadnici njenog plemena, sa tomahavcima u ruci. Ja pokušavam doći do svog kolta, ali priprečuju mi put. Izudaraju me svojim kožnim mokasinama i išamaraju resicama sa svojih kožnih hlača. Primirujem se. Prođe nekoliko dana i bolje mi je. Sporazumijevamo se očima i rukama. Oni ne znaju moj jezik, ja njihov ni ne pokušavam naučiti. Učim malog Letećeg Brkljuza da puca iz vinčesterke. On mene ući kako da bacam tomahavk i kako da pomoću izmeta mrtvog dabra zapalim vatru. Cijelo vrijeme milo se pogledavam sa skvo koja mi je vidala rane. Prođe još nekoliko dana. Napadaju nas neki banditi. Ubiju pola sela, ali i sami ostanu bez života. Skvo i ja smo sada par. Iako se to na filmu ne vidi, jebemo se ko luđaci. To se događa onda kada su na filmu pikazani neki drugi ljudi. Recimo, brat mog pokojnog šefa. Koji je načuo da sam ja u indijanskom selu. Šalje potjeru za mnom. Potjera jaše par dana i dolazi do sela. Planiraju napasti kada sunce zađe za planine. Ja dotle jebem Nježnu Sovu kao da sutra ne postoji. Ovi iz sela se već pitaju gdje smo. To se isto ne vidi na filmu. Kada potjera napadne, pobiju ostatak koji je ostao živ od prošlog napada. Ubiju i Nježnu Sovu. Ja se zaklinjem na osvetu. Mene zarobe i vode me bratu mog pokojnog šefa. Dovode me pred njega i on me tuče štapom za hodanje. Krvav sam i sve. Zarobi me u podrum svoje kuće i tamo me drži. Nekako se uspijevam osloboditi i rukama ubiti trojicu stražara. Uzimam njihove coltove i krećem u smrtonosni pohod. THE END. |
04.05.2005., srijeda
|
Jučer ja krenem na posao, stane lift u prizemlju, ja s biciklom izađem van, zaputim se prema izlaznim vratima. Kroz armirano staklo izlaznih vrata vidim da neka osoba (oko moj zapaža da je ženska) zvoni na portafon i čeka da taj netko kome je zvonila otvori vrata. Pošto imam bicikl od 17 kila u ruci, a ispred mene set od dvanaest stepenica, potrebno mi je oko 4 zarez devetnaest sekundi do izlaznih vrata. Cijeli taj vremenski period, ženskoj osobi s one strane armiranog stakla nitko nije otvorio vrata. Dolazim do vrata i preko stakla i PVC-a primjetim, a i čujem da ženska osoba u istom trenu kada zvoni na portafon, razgovara na mobitel. Ja lijevom rukom (iako sam dešnjak, ali baš zato što sam dešnjak u desnoj, jačoj, ruci držim sedamnaest kila aluminija, gume i još nekih metala) primim kvaku ulaznih (ili izlaznih, kako se uzme) vrata s namjerom da izađem van, ali i da ženskoj osobi s druge strane skratim čekanje na ono bbbzzzzzzzzzzzzzz od strane osobe kojoj je ona zvonila. Otvorim vrata, a s druge strane nitko drugo do li Ivana Banfić, odjevene po posljednjoj "idem na fitnes" modi. Ona se zbuni (pretpostavljam zato jer je vidjela najužasniji prizor u životu), a ja shvatim da cijelo vrijeme na mobitel razgovara sa osobom kojoj je zvonila na portafon. Nakon što se zbunila i pogledala u mojem smjeru punu milistotinku, kaže u telefon: "Nema veze, otvorili su mi.". Dakle, mi smo Ivani Banfić otvorili vrata. Moj bicikl i ja. MI smo face. Propustim Ivanu Banfić da uđe, a od nje ni hvala, ni ljubazan osmijeh, ni potpisani nosač zvuka. Bezobrazno do boli, ali dobro, ipak je ona zvijezda, a ja tek jedan od mnogih. Ako se pitate što je ona radila u mojoj zgradi u devet ujutro, dobit ćete odgovor. Ali dobit ćete ga samo zato jer ja posjedujem um koji mi omogućuje da riješim takvu zagonetku. U mojoj zgradi je otvoren neki pilates studio, pa tamo sad dolaze face i Ivana Banfić. Eto, sad i to znate. Na poslu sam umirao od dosade, kao i uvijek, ali bar sam pojeo osrednje veliku sendvičinu, pa se radni dan ne može baš nazvati potpunim promašajem. Otišao sam s posla malo ranije, jer imao sam u gradu posla za obavit. Pa sam brzo odpedalirao doma, oprao se i otišao put ulice Petrinjske ne bi li izvadio novi pasoš. PU Zagrebačka radi do 19 sati i izabrao sam dobro vrijeme za vadit novi pasoš. Došao sam petnaest minuta do zatvaranja i čekao sam svega deset minuta dok moj broj nije prozvan. Obavio sam i to, iako nisam zadovoljan slikom koja će ići u moj novi pasoš. Gospođa fotograf me uslikala kao da slika nekog djedicu za njegovu buduću osmrtnicu. "Ajde, malo vedrije lice, mirno budite, odlično!", govorila je gospođa u godinama koja se silno trudi izgledati mlado, pa farba kosu u čudne farbe. No, koga boli kara u biti. Važno da ja imam pasoš, pa da 21.05. dao bog odem u Beč na Arcade Fire. Nakon što sam obavio pasoširanje, krenuo sam u šetnju gradom, ubio dva Subway sendviča (meatballs i melt), kupio prvi album grupe Clearlake na sniženju i našao tenisice koje ću možda kupiti. Skoro pa da su u boji mog bloga, pa bi bilo fora imati ih. Sve ćete saznati na vrijeme. Nakon šetnje gradom, došao sam doma i spremio se na gledanje polufinala Lige prvaka. Odgledao sam utakmicu i bio sretan krajnjim ishodom, jer je ekipa koju preferiram i inače, a ne samo jučer, pobjedila. Onda mi je srce malo počelo preskakati, pa sam ležao na krevetu u položaju "mirno" i gledao jednim okom sklopljenim seriju Oz. Ali zaspao sam pri kraju, pa nisam čuo što se dogodilo. Onda danas ujutro pročitam na forumu da ubiše onog invalida. I normalno da ja baš to propustim. Ali uopće ne pratim seriju tu. Idem sad. |
01.05.2005., nedjelja
|
Jučer je završio festival aktualne glazbe Žedno uho. A u petak je završilo prikazivanje prve hrvatske sapunice Villa Maria. Neki će reći hvala bogu, ali ne i ja. I to samo zato jer će mi sad trebati neko vrijeme da se naviknem na život bez Žednog uha i Ville Marie. Proteklih mjesec dana život mi se sastojao od odlaska na posao, bivanja na poslu, brzog pedaliranja do doma ne bi li uhvatio sva događanja u Villi, tuširanja i odlaska u KSET. Sad ću kao prvo imati veliku rupu kada dođem doma, jer neću znati što raditi. Mislim, ne morate se pretjerano bojati, naći ću ja sigurno nešto, ali opet, rupa će biti jer neće biti Ville Marie. Zamišljam se kako isprazno gledam kroz prozor, a u pozadini ide ono Aaaaaaaaa aaaaaaaaa ttttiiiiiiiiiiiii, aaaaaaaaaa iz Ville Marie. No... Ima tu u mojoj zgradi par firmi koje djeluju u prizemlju i na polukatu. I sad, jedna od tih firmi iz prizemlja, kako mi se čini zapošljava samo žene. Ali ono, überžene. Sve neke pitjke, kad moram biti ovako vulgaran. Nemam pojma koja je to firma, niti čime se bavi, samo znam da svaki dan kad dolazim s posla, po tri-četiri njih sjedi ispred zgrade na klupici i puši, te pije kavu. Detektivskim umom dolazim do zaključka da im ne daju da puše u prostorima firme. Kakva je to firma? Inače, babci su dozlaboga nepristojni. Ne znaju pozdraviti ni ništa. Jedva da mi vrata pridrže, makar vide da sam sa biciklom od 17 kila i da pokušavam kroz uska vrata ući u zgradu. Ja zamišljam da je to neka dobra firma. Zamišljam da je gazda neki imućni drkadžija koji zapošljava pitjke, iako bi neki gabor možda puno bolje obavljao taj posao. Drkadžija je usput i ružan. Ima svoju sobu na kraju dugačkog hodnika, a u svaku sobu gdje rade pitjke je ugradio teško uočljive videokamere. Monitore ima u svom uredu, u ladici svog ogromnog stola. Pozorno prati što njegove pitjke-uposlenice rade. U biti ga ne zanima da li rade svoj posao (za obavljanje posla u biti ima na drugoj lokaciji unajmljene gabor radnike Kineze ili Rome jer su jeftini, a može ih i tući). On gleda da li će negdje vidjeti malo više kože nego uobičajeno. Ako vidi takvo što, vadi pimpek i onanira. Trenutno ima plan, koji je tek u sredini razrade. Namjerava cijeli prostor ispreplesti cijevima, kako bi kroz njih mogao puštati plin koji bi sve te pitjke natjerao na svlačenje i međusobno milovanje privatnih dijelova tijela. Naš vrli drkadžija bi onda onanirao još jače, a i više. No, on zaboravlja da se od pretjeranog onaniranja osljepljuje. Kada nastupi trenutak osljepljenja, one će zvati u pomoć. U istu će priskočiti jedna od uposleniha pitjaka, ali će otkriti što im je sve ove godine radio, te mu neće pomoći. Dapače, pozvati će sve ostale pitjke i one će ga na mrtvo pretuć štiklama. To je verzija koju ja imam u glavi. Probat ću se raspitati o kakvoj je firmi zapravo riječ. |
