TRENUTNO:
Umirem od dosade.
Slušam Jim Guthrie-a.
Pravim se da znam svirati gitaru, pa tako pratim Jima u njegovim pjesmama. Gitara je normalno izmišljenja. Ali uz ovu njegovu pjesmu bi pasao recimo telecaster.
Dogovaram s majkom što ćemo za ručak. Putem SMS poruka.
Razmišljam da li da odem doma ili da ostanem još malo na poslu.
Čoham guzicu.
"Jučer sam bio u KSET-u."
"Vau, pa to je nešto novo za tebe."
"Aha."
"I kaj si tam delal?"
"Bio sam na koncertu."
"Nemoj... Kojem?"
"Misliš, čijem?"
"Semantika..."
"Album Leaf."
"Uuuu... Jesu bili dobri?"
"I više nego dobri."
"Jesi svršio u gaće kak su bili dobri?"
"Da. I razmazao sam svoje sjeme po svim ostalima u klubu. Budalo."
"A kaj su sve svirali?"
"Skoro sve sa zadnjeg i neke stvari sa predzadnjeg albuma."
"A jesu svirali onu, kak se zove, Vermillion?"
"O, da."
"To je baš dobra stvar."
"Je."
Jedan od najgorih mirisa je onaj uznojene žene. Nemojte se uvrijediti, Vi ženski čitaoci, ali to je tako. Nema goreg nego kad u prostoriju uđe usmrđena žena. Danas je jedna ušla u dučan blizu mog radnog mjesta. Instantno je usmrdila cijeli dučan. Fascinatno. Kad se muškarac usmrdi je isto grdo. Ali tu žene deru sve muškarce za par stotina svjetlosnih godina. Iako, ponekad, poslije duže vožnje biciklom, kad omirišem svoj pazuh, ne mogu vjerovat da sam to ja. Bio je ovo jedan romantičan pasus.
Ja ću danas protiv mase. Dok će svi hrlit u kino na nove Star Warse, ja ću na ekranizaciju Douglasa Adamsa. Ima vremena za Lucasa. Mislim, ima i za Vodič, ali zašto ne biti veća faca od ostalih? Ipak, ja to zaslužujem. No, dobro, odlučio sam da ipak odem doma. Stoga, da svidenje!
Post je objavljen 20.05.2005. u 17:45 sati.