Intrige s dvora kneza Bučimira

Jučer ja krenem na posao, stane lift u prizemlju, ja s biciklom izađem van, zaputim se prema izlaznim vratima. Kroz armirano staklo izlaznih vrata vidim da neka osoba (oko moj zapaža da je ženska) zvoni na portafon i čeka da taj netko kome je zvonila otvori vrata. Pošto imam bicikl od 17 kila u ruci, a ispred mene set od dvanaest stepenica, potrebno mi je oko 4 zarez devetnaest sekundi do izlaznih vrata. Cijeli taj vremenski period, ženskoj osobi s one strane armiranog stakla nitko nije otvorio vrata. Dolazim do vrata i preko stakla i PVC-a primjetim, a i čujem da ženska osoba u istom trenu kada zvoni na portafon, razgovara na mobitel. Ja lijevom rukom (iako sam dešnjak, ali baš zato što sam dešnjak u desnoj, jačoj, ruci držim sedamnaest kila aluminija, gume i još nekih metala) primim kvaku ulaznih (ili izlaznih, kako se uzme) vrata s namjerom da izađem van, ali i da ženskoj osobi s druge strane skratim čekanje na ono bbbzzzzzzzzzzzzzz od strane osobe kojoj je ona zvonila. Otvorim vrata, a s druge strane nitko drugo do li Ivana Banfić, odjevene po posljednjoj "idem na fitnes" modi. Ona se zbuni (pretpostavljam zato jer je vidjela najužasniji prizor u životu), a ja shvatim da cijelo vrijeme na mobitel razgovara sa osobom kojoj je zvonila na portafon. Nakon što se zbunila i pogledala u mojem smjeru punu milistotinku, kaže u telefon: "Nema veze, otvorili su mi.". Dakle, mi smo Ivani Banfić otvorili vrata. Moj bicikl i ja. MI smo face. Propustim Ivanu Banfić da uđe, a od nje ni hvala, ni ljubazan osmijeh, ni potpisani nosač zvuka. Bezobrazno do boli, ali dobro, ipak je ona zvijezda, a ja tek jedan od mnogih. Ako se pitate što je ona radila u mojoj zgradi u devet ujutro, dobit ćete odgovor. Ali dobit ćete ga samo zato jer ja posjedujem um koji mi omogućuje da riješim takvu zagonetku. U mojoj zgradi je otvoren neki pilates studio, pa tamo sad dolaze face i Ivana Banfić. Eto, sad i to znate.

Na poslu sam umirao od dosade, kao i uvijek, ali bar sam pojeo osrednje veliku sendvičinu, pa se radni dan ne može baš nazvati potpunim promašajem. Otišao sam s posla malo ranije, jer imao sam u gradu posla za obavit. Pa sam brzo odpedalirao doma, oprao se i otišao put ulice Petrinjske ne bi li izvadio novi pasoš. PU Zagrebačka radi do 19 sati i izabrao sam dobro vrijeme za vadit novi pasoš. Došao sam petnaest minuta do zatvaranja i čekao sam svega deset minuta dok moj broj nije prozvan. Obavio sam i to, iako nisam zadovoljan slikom koja će ići u moj novi pasoš. Gospođa fotograf me uslikala kao da slika nekog djedicu za njegovu buduću osmrtnicu. "Ajde, malo vedrije lice, mirno budite, odlično!", govorila je gospođa u godinama koja se silno trudi izgledati mlado, pa farba kosu u čudne farbe. No, koga boli kara u biti. Važno da ja imam pasoš, pa da 21.05. dao bog odem u Beč na Arcade Fire.

Nakon što sam obavio pasoširanje, krenuo sam u šetnju gradom, ubio dva Subway sendviča (meatballs i melt), kupio prvi album grupe Clearlake na sniženju i našao tenisice koje ću možda kupiti. Skoro pa da su u boji mog bloga, pa bi bilo fora imati ih. Sve ćete saznati na vrijeme. Nakon šetnje gradom, došao sam doma i spremio se na gledanje polufinala Lige prvaka. Odgledao sam utakmicu i bio sretan krajnjim ishodom, jer je ekipa koju preferiram i inače, a ne samo jučer, pobjedila. Onda mi je srce malo počelo preskakati, pa sam ležao na krevetu u položaju "mirno" i gledao jednim okom sklopljenim seriju Oz. Ali zaspao sam pri kraju, pa nisam čuo što se dogodilo. Onda danas ujutro pročitam na forumu da ubiše onog invalida. I normalno da ja baš to propustim. Ali uopće ne pratim seriju tu. Idem sad.

- 17:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Intrige s dvora kneza Bučimira

04.05.2005., srijeda

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru