Marketing
Jučer krenem ja na posao. I sve ide super. Kiša je taman prestala padati, ja uspio zaobiči sve lokve i ostati suha dupeta. Sav sam sretan zbog toga i sve. No, najzanimljivije tek slijedi. Zadnjih je dvjesto metara, prije nego uparikiram bicikl u garažu, sjednem za stol i počnem raditi. Tih zadnjih dvjesto metara, vozim uz nasip. Ima jedan zidić baš prije Zelenog mosta. Zidić ide usporedo s trotoarom i prvo je u ravnini sa trotoarom, a onda postepeno postaje sve viši i viši. Ja se obično popnem biciklom na taj zidić, pa se malo vozim po njemu i onda skočim s njega na trotoar. Zidić je relativno uzak i nije ravan s gornje strane, nego je onak - zaobljen. Da skratim, krenem ja i jučer popesti se na zidić (na onom mjestu gdje je još u ravnini sa trotoarom). I popnem se ja prednjim kotačem, no pošto je zidić zaobljen, a i mokro je bilo (doduše i moja brzina je bila neprilagođena uvjetima), prednji kotač je malo skliznuo, bicikl se prevrnuo, a ja završio s druge strane zida, tj., strovalio sam se niz nasip. No, izveo sam pad tako da ga se ni Čak Noris ne bi postidio. Čičici sa štapom koji je prolazio trotoarom malo nakon što sam se ja popeo uz nasip mora da je to bio nadasve čudan prizor. I meni bi bio da u polukišno jutro vidim napušteni bicikl i vrlo vjerojatno njegovog vlasnika kako se sav mokar i zelen od trave u koju je pao penje uz nasip. To je bio vrhunac dana. Dakle, zbio se ujutro. Ne moram spominjati koliko je onda poslije toga bilo dosadno.
Prekjučer smo kod Richarda imali omanju žurku. Koja se pretvorila u dekadentnu zabavetinu. Ali, normalno, tek kad sam ja otišao doma. Klasika. Ali, neka, trebalo je ići doma. Ipak je drugi dan trebalo pasti s bicikla u provaliju. No, najeli se jesmo, a i par piva se popilo.
Inače, zadnjih dva-tri dana se bakčem sa novim kompjutorom. Ja nikad nemam sreće da mi nove stvari rade dobro iz prve. Što god da kupim, odmah ide na popravak. OK, lažem, fotoaparat je radio i radi kak spada. Što vrlo vjerojatno znači da će mi na povratku kući ispasti iz okopasne torbice, popularno zvane pederuše, i smrskati se o zagrebački asfalt. Ali, prije toga sam kupio satelitski reciever. Nije radio. Pa prije toga.... hmmmm.... sad kad malo bolje promislim sve je radilo iz prve osim kompjutora (i ovog novog i onog starog), tog receivera i starog bicikla. Na starom biciklu sam se vozio ravno dva i pol kilometra (po ravnoj cesti) i pukla mi je guma. Sama od sebe. Dakle, ništa od moje teorije da sve što kupim ne radi iz prve. Damn!! A baš sam htio imati još jedan feler koji si mogu pripisati. Ah, dobro...
Obavjestit ću Vas da definitivno ništa od puta u Beč na Arcade Fire, jerbo je Austrijanac pokupovo sve karte i mjesec dana unaprijed. Ništa unatoč naporu pojedinica na prisilnom radu u glavnom gradu svih Osterajhera. Zahvaljujem se još jednom i ovim putem drugu Jimmy Jazzu. Što znači da će moj novi pasoš biti i dalje novi. Nevini pasoš. Bez ijednog pograničnog žiga. Brucoš. A jebi ga. Kakav gazda, takav pasoš. Ali, nadam se da će putovanja ipak biti. Ako ništa, onda u Rovinj. Malo da skočimo do druga Dragutina, koji na morima crnči kao Indijac u palači engleskog vojvode. A sutra mu je i rođendan. Op žica žica! Idem ja sad.
Nu, za kraj eto kako mene nalaze drugovi pojedinci.
Post je objavljen 12.05.2005. u 17:25 sati.