|
Samo da Vas obavijestim... Uhvatila me senilnost u trenutku izlaska iz stana prekjučer, pa slike sa Däleka nećete vidjeti. Ali biti će dolje slika sa Jonathana Richmana. Senilnost me jučer ipak napustila. I tako, proveo ja dva dana po koncertima. I bilo mi je dobro. U ponedjeljak, iako senilan, bio sam pametan. Uzeo ja tako vatu za uši, kako dva dana poslije ne bi svakog morao zamoljavati da mi ponovi izrečeno. A stojeći jučer u gužvi Mochvare, okupan vlastitim, a i tuđim znojem, shvatio sam da sam ja jedan od onih koji na koncertima privlači oko sebe najgore od najgoreg. Ne znam kako mi to uspijeva, ali uvijek se nađem na najgorem mogućem mjestu za stajati. Ili je baš tamo gdje ja stojim neka crvotočina od prolaza, pa baš svi moraju tamo prolaziti i proljevati svoju pivu po mojem kašmirskom kardiganu. Ili se nakon jedno pet minuta svirke, baš ispred mene mora stati neki omanji div, tako da kepecasti ja ne vidim kurca pred sobom. Naravno da su mi najdaži oni koji bi se i na koncertu komorne glazbe za flautu, fagot, obou i citar razbacivali. Takve dočekujem isturenog lakta, pa ako sjednu super, ako ne, ja pušim. Ali pušim svejedno, pa ono... Jučer je recimo situacija bila sljedeća. Probijem se ja do sredine dvorane, otprilike, i sve je super nekih petnaest minuta. Još se čudim kako je sve super. Kadli eto ti odjednom jednog para. Probijaju se oni s moje lijeve i uskoro eto ti njih jedno dva reda ispred mene, a svaki od njih ima po dva do tri metra u visinu. Ali ajde, dobro, vidim nekako između njihovih glava. No, krene drug Richman sa pjesmom Dancing In The Lesbian Bar, a ovo dvoje podivlja skroz na skroz. Babac počne ruke bacat maltene do krova dvorane, uz povike kojih se ne bi postidio ni poglavica Četiri Muda Lavova iz plemena Aparchang podno padina Rocky Mountaina. Njen mladić, ne budi mu teško, krene sa praćenjem, i ovako i onako dosta tihog Richmana, u pjesmi. A glas mu kao u priklana purana. No, prođe i to nekako, ja opet uhvatim Jonathana kroz njihove glave, ali kad eto ponovo još jednog vražjeg para meni na devet sati. Ovi odlučili ostati baš tamo, pokraj mene. On debeo (puno deblji od mene), ona ne toliko, koliko je bila iritantna. Krenu oni sa plesom. Nitko ne pleše, samo oni. I to tako da ne mogu plesati na svoja pola metra kvadratna, nego moraju malo pokazati svima da su tamo. Debeli guzicom rasčistio par redova iza sebe. Uredno bi ga mogli unajmiti da čisti minska polja. Ova rukama dva reda ispred sebe poćerala. Dobio sam po glavi barem tri puta. A ja? Umjesto da druga i drugaricu priupitam za zdravlje, ja fino šutim. Trpim. Jer sam jakih živaca. Tobože. Al da sam ostao još malo, čuli bi oni mene. Aha... Eto Vam tulele malkice sličica od jučer. Nisu neke, ali ja sam kepec, a ispred mene divovi.    |
30.03.2005., srijeda
28.03.2005., ponedjeljak
|
Priča ide nekako ovako. On je debeo, nespretan, ljubavi željan knjigovođa (ne znam da li ste do sad uvidjeli barem tri klišea, ali kao niste, upozoravam Vas na njih). On je do ušiju i preko zaljubljen u bogatu klijenticu, koja ga niti ne primječuje, jer on je samo jedan u timu od devetero knjigovođa. On pati. Traži pomoć od svojevrsnog doktora za ljubav. Doktor ljubavi je visok, naočit i sretan. No, i on ima svoje mane. Koje ne izlaze na vidjelo po prvom gledanju, nego tek kada ga se malo bolje upozna. Doktor ljubavi utuvi debelom knjigovođi u glavu da nema te žene na svijetu koja se ne može osvojiti. Pa makar zavodnik i izgledao kao mješavina Quasimoda i Trifona Ivanova (za one koji ne znaju tko je Trifon Ivanov, neka si ga potražne Internetu, ali samo ako su spremni na šokove). Doktor i knjigovođa krenu u osvajanje lijepe bogatašice. Doktor ga savjetuje, knjigovođa ispunjava naređeno. Malo po malo, nakon jedno 40 minuta, ljepotica i knjigovođa se žvale. Zadatak uspješno obavljen. To je recimo jedna od radnji u nevjerojatno edukativnom filmu Hitch, lijek za modernog muškarca. Dakle, još jedan u nizu filmova sa više nego realnom radnjom. Dosta mi je Holywooda i njegovih priča sa debelim i grdim koji osvajaju bogate i lijepe. Bilo je zanimljivo prvih par puta, ali pobogu, što je previše, previše je. Mislim, ljudi, NE, nema šanse da debeli, prljavi knjigovođa može osvojiti svaku ženu. Koliko god da ga neki Will Smith tamo podučava, to nije moguće! Pa sam film nam to na kraju i dokaže. Jer, ispada da je bogata ljepojka cijelo vrijeme htjela takvog frajera. Ali da nije, nema tog doktora koji bi debelo spojio sa lijepim. Nema. Tako barem ja mislim. Vi kako hoćete. Idem danas na Daleka. Uzet ću svoj moderni fotoaparat i slikati ću slike s njim. Onda ću ih sutra postati da ih vidite. Inače, Uskrs je prošao u redu. U petak sam se kao spremao van, ali sve je bilo hoću-neću i na kraju sam ostao doma gledajući Royal Tenenbaumse koji su bili na Novoj TV. Subota nije donijela nimalo zanimljiviji tijek razvoja situacije, ali ajde, ipak sam izašao van. Richard, Loki, Dragutin i ja smo išli u vožnju novim vozilom Richardove majke. Završili smo u Velikoj Gorici. Da budem precizniji ispod cerade kioska u Velikoj Gorici gdje smo pričali, a neki su i cigarete pušili. Nakon toga, našli smo se u McDonald's-u na Vrbanima gdje smo ostali do zatvaranja. Usput smo otjerali od sebe par ljudi, jer je Richard prdio kao zvijer, a mi smo se tomu smijali glasno kao da nas kolju, pa ljudima baš i nije pasala naša blizina. Zbilja smo luda družina (preuzeto iz knjiga poput Pet prijatelja ili nešto slične tematike). Nedjelja je započela krkanjem šunke, hrena, jaja, luka, francuske salate i ostalih delicija uskršnjeg stola. Ostatak dana proveo sam na kauču pred televizorom. Noć je donijela Hitcha, a sada Vam pišem ovo. U biti upravo prestajem. |
25.03.2005., petak
|
I uđem ja danas u dučan, uostalom kako i skoro svakog dana kad sam na poslu, pozdravim, jer sam tako odgojen, zaputim se prema onim džinovksim frižiderima iznad kojih je za vrijeme komunizma znalo pisati delikatese (je, sremska kobasa je delikatesa i pol, jebo sve), uputim osmijeh službenici s druge strane i naručim sastojke za sendvič dovoljno velik da prehrani omanji etiopijski grad slijedećih par decenija. No, danas mi drugarica službenik nije uzvratila pogled pun dobrote, već pogled pun pitanja i nevjerice. Nisam to uzeo k srcu, jer mi službenice tog dučana i ovako i onako idu na jednu stvar, pa sam se samo okrenuo za 45 stupnjeva ulijevo i iz drugog frižidera uzeo majonezu. Zvijezdinu, normalno, jer ostale nisu ni za spomenuti. No, kada sam pogled opet vratio na rezačicu mesa i sira, stanje u njenim očima nije se promijenilo. I dalje su njene oči ispucavale hiljadu i dvjesto pitanja u sekundi. Sad je već postajalo biti malo neugodno, pa sam opet pogled bacio lijevo i ovog puta iz frižidera uzeo LGG jogurt (jogurt za prđenje). No, kad je pogled bio vraćen udesno, službenica loše natapirane kose buljila je u mene kao da je vidjela nikog drugog do li Hezusa Hristusa. I onda mi sine. Babac bulji, jer danas je post, a ja naručio da mi nareže mesa za omanju zabavu. Uvijek zaboravljam na te posteve i iako u familiji nitko nije vjernik (baka se tu ne računa, ona ima preko sedamdeset godina, a takvi moraju vjerovati), pridržavamo se toga iz bogtepitaj kojeg razloga. Redovito za Veliki petak, srijedu, Badnjak, sve te važnije posteve, ubijem boga u nekoj svinji, a sjetim se tek kasnije da možda nisam smio. A nisam smio, zašto...iz čiste uviđajnosti i pristojnosti. Malo me peče savjest, ali brzo to prođe, jer uviđajnosti kod mene baš i nema na pretek. Kad smo već kod gore spomenutih svinja, netko iz Srbije je na ovu stranicu naletio tako da je u Yahoo pretraživač upisao "izgled farme svinja". Ja se ne sjećam da sam ikad o takvim stvarima pisao ili ako sam pisao, uhvatilo me neko crnilo od ludila, pa se ne sjećam. Poludio, ali znao sve o famama svinja! To bi bio naslov u dnevnim novinama. A čudno je to sa svinjama... Jer danas dobijem mail od Petre, a u njemu ovaj link. Edukativnog je sadržaja, pa ga pogledajte pozorno. Hvala Petra. A evo sad da vidite kako sam postao multimedijalan. Naime, ovdje možete skinuti klipić (oko 2,5 MB) iz filma Troll 2. To je jedan od meni najboljih filmova ikada, jer je radnja baš onako stvarna i moguća. Uživajte stoga. |
23.03.2005., srijeda
|
Da... Imamo pobjednika dakle. Pirova pobjeda. Umoran sam ko konj. Spavao samo četiri sata. Bio jučer u Gjuri. Na koncertu grupa Tigrova mast i Brkovi. Ovi zadnji rasturili štalu. Reće mi jučer drugarica Deathess da bi ona da joj sviraju na svadbi. Složit ću se s njom. Tako bi jednim udarcem ubio dvije muhe. Imao bi pjesme iz naroda i skladbe Huljićeve za rodbinu moje buduće žene (jer će njeni sigurno biti muzički ograničeni i svi će slušati takvu glazbu), a opet sve to popraćeno žestokim gitrskim rifovima i močnim muškim vokalom, za moju navijače u tom čudnom braku. Jedino me zanima kako bi izgledala njihova obrada Suze za zagorske brege. Ta pjesma će morati biti izvedena na mojoj svadbi. To mi je baš dobar komad pjesme. Normalno da će se pjevati i Obeć'o je da će doći.... Bez toga isto neće ići. Kako se bliži ljeto, život je sve dosadniji. Ako mislite da serem, pitajte one koji su me čitali za vrijeme prošlog ljeta. Ili se sami uvjerite. Ne računam vrijeme provedeno u Londonu. To je nešto drugo. Tako da slobodno očekujte ozbiljan pad kvalitete pisane riječi na ovim stranicama, a skupa s tim i sve rijeđe postove, jer dani će biti isti, a život sve isprazniji. Za ispraznim životom dolazi i isprazna glava, a u ispraznoj glavi ne rađaju se ideje, stoga zaključite sami. Doduše, do toga još ima vremena, ali upozoravam unaprijed da mi se ne bi poslije nešto predbacivalo. Jedva čekam ponedjeljak. Ondak počinje Žedno uho festivalčić. Izborio sam se za festivalsku kartu i to me čini sretnim. Zli i glasni Dalek će otvoriti festival zajedno sa Talijancima koji idu pod imenom Zu, a s njima će još biti i Oddateee. Što bi u prijevodu značilo da opet neću ništa čuti dva dana poslije, jerbo Dalek nemaju mjeru. Odo sad. |
21.03.2005., ponedjeljak
|
Da slučajno postoji svjetsko prvenstvo u usisavanju, ja bih zacijelo bio prvak svijeta. Nevjerojatno vješto baratam usisivačem. Stan od 72 kvadrata posisam za dvanaest i pol minuta. Dakle, neobično sam brz. Ali i učinkovit. Nema tog kuta, tog milimetra kvadratnog na tepihu, koji ostane neposisan nakon što sam ja tamo prošao. A sve to sa, za svaki džep prihvatljivim Corona, model 200, usisavačem. Nemojte da Vas ime zavara, to je u biti Iskrin usisavač, ali promijenjena imena radi plasiranja na zapadna tržišta. Vrečice su standarne, dvolitarske. Bijah u petak u Cvječarnici. Ali pošto je tamo bilo i više nego vruče, a i masa nas se skupila, na opće prihvačeni prijedlog druga Sadistica, odosmo na zapušteno, staklom prekriveno igralište na Dubravkinom putu. Sve u namjeri da tamo pijemo kupljeni alkohol i sokove. Odvažni su otišli po pića, a smušeni su krenuli put krajnje destinacije. Čekajući okrijepu da stigne iz dučana sa osobama koje su je trebali donijeti, sjetio sam se srednjoškolskih dana i lokanja po parkićima. Dakle, moglo bi se reći da sam se vratio u prošlost, ali samo na sekundu. Jer onda je došla piva. Pa sam je pio. Evo kako je izgledalo kada smo svi izašli iz Cvječarnice. Ako mislite da je slika mutna, u pravu ste. Ali mutna je namjerno, a ne zato jer sam ja zatresao fotoaparat.  Onda su me zazvali moji prijateji, a ja sam se odazvao. Krenusmo do Irme, gdje smo se šalili. Onda je onima koji puše nestalo cigareta, pa smo odlučili svi otići kupiti nove, a onda bi ih oni negdje i popušili. Za pušenje štapića duhana odabrana je lokacija na Cmroku. Volim tu livadetinu. Pogotovo u kasno proljeće i ljeto. I pogotovo oko dva ili tri ujutro. Jer onda nema pasa i njihovih vlasnika, onda nema ljubavnih parova, onda nema autobusnog prometa. Samo livada, prohladni ljetni zrak, zvjezdano nebo i pogled na mirogojske arkade u daljini. Romantiš. Zeer romantiš. Osnivam produkcijsku kuću. Trebat će mi za nešto, pa je osnivam. Zvati će se Stari mornar. Zato jer ja tako želim. E, sad... dobio sam od jednog kreativno-dizajnerskog tima tri prijedloga za izgled loga. Ne mogu se sam odlučiti koji bi uzeo kao službeni logo, pa molim Vašu svesrdnu pomoć. Prijedlog za koji glasate, upišite u komentare. Hvala. A, evo i prijedloga: Prijedlog prvi Prijedlog drugi Prijedlog treći |
18.03.2005., petak
Danas sam uzeo slobodan dan. Prelijepo je vrijeme, a posla nema nešto u prevelikim količinama, pa reko, zašto ne. Pa sam spavao do 11 ko čovjek, pa sam onda jeo doručak ko prava ljudina, pa sam lijeno nabacio nešto odjeće na sebe i otišao van. Kupio karte za Jonathana Richmana (komada tri), otišao do Jay-Z-eve bake i premjestio njen stari frižider s petog kata do podruma. Onda sam otišao do svoje bake, kojoj je danas rođendan, i odnio joj cvijeće. Drag sam i umiljat unuk. Onda sam se našao sa drugom Roninom, pa smo nas dvojica ubili nešto mesa kod Srbina. Morao sam mu pokazati kako se jede, jer je mladič neuhranjen i nikad ne jede više od korice kruha. Evo kako to izgleda u Srbina. A ovako izgledam ja kad sve to vidim. Samo što u nesvijest ne padnem.  Sad sam nahranjen i uskoro ću do Cvječarnice. Sit. A to je najvažnije. Onda ću se naći sa prijateljima. A možda odem i na jednu čajanku. Sve ovisi o položaju Jupitera naspram Urana. Prehlađen sam. Kako tipično. Kad svi imaju gripe i prehlade najgoreg stupnja, ja se šepirim kao pohotni paun pred njima i smijem im se u lica, ali čim sunce zasja, Bučimir pobere ono malo bakcila što je ostalo. Majku mu i kazni! Objašnjenje svima koje brine da mi je soba mala. Nije u biti, samo tak izgleda, jer nisam cijelu slikao. Komplicirano Vam je to. Slikao sam samo stol s kompjutorom da vidite otkud Vam dolaze ovi redovi. Toliko od mene za sada. Idem se liječiti i piti pivo. |
17.03.2005., četvrtak
|
Maloprije sam odgledao Million Dollar Baby. Jako dobar film. Gledajte. Odmah sada odmah. U predvorju kina sam naletio na Unspeakable, Celebrity i Komfort u Saundu. Ja ih ne bi ni skužil, da me nisu napale sjekirama i motikama (njih tri uvijek nose sjekire i motike sa sobom). A nisam ih skužil, jer je Anspik promijenila način češljanja kose. Dobro ti stoji, sam da znaš. Uglavnom, one su se žurile do drugog kina, Broadway Tkalče konkretno. Nisam siguran što su radile u Cinestaru, ali dobro. Valjda će mi jednom biti objašnjeno. One su išle gledati Aviatora. Ja sam to već gledao. Dobar je. Valjda je i njima bio dobar. Jučer sam nakon posla slikao svojim modernim aparatom. Vozio sam se biciklom i slikao. Sve oko Save. Baš sam si bio umjetnik. Evo dvije koje mi se sviđaju. Ne smatram se najboljim fotografom na svijetu, ali uz malo vježbe biti ću blizu. "Jer ja to zaslužujem."   To su, dakle, te slike. Danas sam dugo vrijeme razmišljao o kaugumama. Čudne su mi. Uvijek su prisutne, uvijek ih se kupi u dučanu, žvačemo ih, a da nekad nismo ni svjesni toga. Barem ja nekad nisam svjestan da ih imam u ustima. Uglavnom, brinulo me to jako neko vrijeme, pa sam razmišljao. Nevažno. Gledao sam jučer prvu epizodu CSI:NY-a. Ne mogu reći da mi je bila nešto posebno super dobra, ali dati ću joj još šanse, jer ne može biti gora od CSI:MIami-a. Ne smije! Horatio iz Miami-a mi ide na jednu stvar. Tu glavnog kuronju glumi Gary Sinise, a on je inače dobar. Ali, nema do Grissoma. On je junak, ovi svi ostali su isfuranti. Eto, to su Vam moja razmišljanja o CSI-u kao takvom. A za kraj, evo Vam još jedna slika. Tu nastaju Intrige. Da, to je moj "uredni" sobičak. Hojla-ho, hlapci!  Samo još jedna stvar. Odite kod druga Ronina i pročitajte njegov zadnji post. Prosim Vas. Hvala. |
14.03.2005., ponedjeljak
Mislim da možemo reći da je zima pri kraju. Znam to, jer sam skinuo blatobran sa prednjeg kotača svog bicikla. Na stražnjem nemam blatobran, jer mi onda bicikl ružno izgleda. A ja patim na estetiku. Jebeš svrsihodnost. Evo Vam slika mog bicikla bez prednjeg blatobrana. A evo i na što sam danas naletio na oglasnoj ploči pokraj dučana u kojem kupujem namirnice za jelo tijekom posla. Obično samo kod seoskih dučana postoji oglasna ploča, ali tu gdje radim sve bi lako moglo proći pod selo. Do nedavno nismo imali ni asfalt. Stoga nemojte se čuditi. Evo oglasa.  Nije li dobar? Nije baš kao oni koji se mogu naći u Plavom oglasniku, oni sa klanjem svinja ili oni sa ponudom SM seksa, ali meni je smiješan. Jučer je opet bilo dosadno. Prokletih li nedjelja, mrzim ih oduvijek. Odmah nakon njih idu srijede. Ali nedjelje imaju nešto u sebi. Pogotovo u predgrađima. Ono, sunce piči, prije ručka muškarci odlaze pred zgrade i peru svoje aute. Auti su im čišći od kuraca, u to sam siguran. Majke spremaju neukusne ručkove, a djeca su primorana pisati domaće zadaće. Onda svi proždiru to što je majka spremila. Pa djeca mogu na kratki predah, a majka i otac se bacaju na popodnevni počinak. Bude se dva sata kasnije i tjeraju svoju djecu da se odjenu, jer vrijeme je za obiteljsku šetnju po Jarunu. Otac pali oglancanog opela iako je Jarun udaljen svega deset minuta pješice. Šeću se, juniori dobiju po sladoled i igraju se dok majka i otac ispijaju kavu pokraj jezera. Sreću susjede s trećeg kata prilikom šetnje natrag do auta. Otkrije se da su im auti parkirani jedan do drugog. Muškarci ispod oka čekiraju auto onog drugog, a žene isto čine sa bundama ili zlatnim narukvicama. Odlaze doma gdje su djeca ponovno stjerana u sobe gdje moraju dovršiti domaće zadaće. Otac sjedi u fotelji pred televizorom, noge na tabureu. Gleda dnevnik. Majka osluškuje dnevnik iz kuhinje. U jedanaest potjeraju djecu na spavanje. Sutra je škola. Gledaju televiziju zajedno još jedno sat vremena, a onda majka ode spavati. Otac mijenja programe i naiđe na pornić sa trudnicama. Drka. Onda odlazi spavati. Ponedjeljak ne donosi ništa od navedenog. Ni utorak. A bogami ni srijeda. Majka i otac jedva čekaju nedjelju. Nedjelja je dan očeva i majki iz predgrađa. Nema veze nedjelja s bogom. Nedjelja je dan za roditelje iz suburbije. Koja sreća da ne živim u predgrađu. Za kraj evo Vam pogled s mog balkona. Noću. Nije najreprezentativnija od svih na svijetu, ali ipak...uuuuuuu...Wowwwww!  |
13.03.2005., nedjelja
|
Kupio sam jučer fotoaparat. Moderni. Ima onaj ekran da ne moraš gledati kroz onu rupu i sve to. Snimao sam jučer puno slika s njim. Tri ću staviti dolje, pa da ih vidite. Od tri, ja sam uslikao jednu. Ostale dvije je uslikala Loki. A ona, njen mladić Dragutin, Richard i ja smo jučer gledali Raya u kinu. To je film o nekom slijepom klavirdžiji. Ne, to nije Stevie Wonder. To je Ray Charles. I film je dobar. Onda smo otišli u McDonald's, kako bi mi mladići mogli nešto izjest. Loki ne jede meso, pa ona nije ništa jela. Malo kasnije, došao je i moj bratić Vođa sa prijateljem. Oni su isto jeli, a mi smo ih gledali, jer smo svoje bili pojeli. U petak sam bio u Cvječarnici. Dobro je bilo. Pio sam pivo i razgovarao s ljudima. Onda su došli Richard i Dragutin, pa smo mi otišli kod Irme. Tamo je bilo dosta ljudi. Družili smo se i kako to ide. Ona smo otišli od tamo i završili, zamislite gdje... u McDonald'su. Vikend nije mogao biti zanimljiviji. Malo ga je spasila jučerašnja kupnja fotoaparata i ručak u Starom kotaču nakon toga. Score ručka: jedna pljeskavica punjena sirom, pola porcije ćevapa. Treba smanjiti količine. Neću priznati da smo prije toga Richard i ja ubili po sendvič u Subwayu i da sam pola sata nakon ručka i doma pojeo ručak u obliku špageta bolognese koje je pripremila dobra majka. Evo slika. Ja prilikom razgovora sa Vođom  Dragutin i Richard  Ovako jedu muškarci  |
11.03.2005., petak
|
I tako bi tu neki htjeli čuti ostala dva highlighta života mi moga. Može. Samo da upozorim, nisu baš ovako dobri kao ovaj sa pjevanjem domoljubne pjesme po pustim ulicama glavnog grada svih Engleza, ali dobro sad. E, da, i obadva su usko povezana sa tjelesnim izlučevinama. Znajte da ste upozoreni. Jedan je već opisan na ovim stranicama. I jebo majku svoju, ja sad već pola sata tražim gdje je taj post, ali ne mogu ga naći, pa da ga linkam. Uglavnom, nakon što sam otišao sa zabave, koja se odvijala povodom diplomiranja moga bratića kodnog imena Vođa, našao sam se sa svojim prijateljima u Purgeraju. Bijah lijepo i dostojno odjeven u sako i pripadajuće hlaće, te košulju. Kravatu onda još nisam znao vezati na Windsor način, pa je nisam ni imao. No, pošto sam bio poprilično omamljen alkoholom, a i prasac kojeg sam jeo u nezakonitim količinama je htjeo van, morao sam povračati. I to nasred terase ugostiteljske ustanove Purgeraj. I to tako da sam stvorio novo more. More od probavljenog vina i prasetine. Ljudi su se razbježali, a ja nisam mogao hodati. To je bio prvi. Drugi se zbio prije valjda jedno sedam do osam godina. Sa razredom smo išli na neki izlet u Opatiju. I tako se mi zabavljamo po Opatiji, peti je mjesec, a mi se junaci kupamo i sve ostalo što uopče nema nikave veze sa krajnjim ishodom ove priče. Krenemo mi doma, prema Zagrebu, kadli čim smo krenuli, ja osjetim jedan od onih udaraca iz trbušne šupljine koji ne zove na dobro. Kod Rijeke mi se već opasno sralo. Prvo stajanje bilo predviđeno da bude tek u Severinu na Kupi, a do tamo je bilo za voziti se. Umirem ja lagano na zadnjem sicu autobusa, a svi oko mene nešto žderu i loču. I ja bi, ali ne mogu. Zajedno sa mnom pati još jedan. Napokon stajemo u Severinu i dvojica priajtelja i ja smo prvi na zahodu u nekoj birtiji. Dvojici nam se sere, jednom se piša. Tri su pisoara, jedan je zahod. Ovaj kojem se piša, piša, gdje drugdje, nego u zahod. Bolovi su već toliko jaki da mislim da ću umrijeti istog trenutka, ako se ovaj ne makne iz zahoda. Na sreću izlazi, popraćen bujicom psovki od nas dvojice. Upadam unutra, ali ipak nađem vremena da zaključam vrata. Ovaj drugi kojem se sere, za to vrijeme zaključava vrata od cijelog zahoda, tako da nitko ne može ući. Skidam gaće, ali ne stižem naciljati prema zahodu. Mlaz je močan. Završava na desnom zidu, na kotliću, na dasci, na podu i tek nešto sitno u samoj školjci. Umirem od smijeha, ali sam i zabrinut, jer nam puno papira. Ne zato da bi mogao obrisati posrano, nego da mogu obrisati dupe. Ipak, uspjevam. Svo to vrijeme, ovaj drugi kojemu se sere, udara po vratima i viče nešto u stilu: "Bučimire, goni se van, usrat ću se!". Ja mu odgovrama točno ovim riječima: "Ej, gle, daj odi seri negdje drugdje, vjeruj mi." On odgovara: "Ne seri, gubi se van, posrat ću se!". Ja otključavam vrata i govorim mu: "Nemoj reći da te nisam upozorio." Perem ruke, otključavam vrata muškog zahoda i izlazim van. Lagan. Vani je hiljadupetsto ljudi (ponajviše žena) koji me mrko gledaju. Šta je bilo?, pitaju. Odgovaram sa najkul glasom kojeg sam u tom trenu uspio isfurati: "Ma, neki frajer sere unutra, pa se zaključao." Izlazim van i nalazim se sa ostalim ljudima iz razreda. Nedugo zatim, dolazi i onaj drugi kojemu se sralo. Gleda u mene, a u njega gledaju ljudi i komentiraju. Eto Vam sad na. Jučer smo mislili ići gledati Bebeta za milju (Million dollar bejbi) ali nismo. Budemo već. Znati ćete kad za to dođe vrijeme. Ohajla ho! |
10.03.2005., četvrtak
|
Danas sam dobio jedan potresan e-mail. Ostao sam kao ukopan, a zaplakao sam nakon što sam ga pročitao. Naime, o čemu je riječ. Babuwi Tigbogbu je ubijen otac i oteta mu je farma. On je protjeran iz Zimbabwea i trenutno je u Nizozemskoj gdje pokušava dobiti azil. Zbog poradi strogih nizozemskih zakona, oni koji traže azil, ne mogu imati otvorene bankovne račune, tako da Babuwa ne može prebaciti svojih 12 milijuna dolara iz banke u Johannesburgu na svoj račun. Na svu sreću, mi se poznajemo jako dobro, pa me zamolio da mu ja ustupim broj svog računa, kako bi on na njega mogao prebaciti sve te milijune. Naravno, ja to ne radim zabadava. Dobiti ću neku siću za svoje muke. Babuwa je inače jako dobar dečko. Najstariji je sin sada pokojnog Agbe Tigbogboa i naročito je vrijedan. Otac mu je planirao ostaviti farmu kada ode u penziju i Babuwa se tome jako veselio. Ali, kao što vidimo iz priloženog, život nikad ne mazi dobre ljude, samo one zle. Predsjednik Mugabi je opet napao, i Babuwa je ostao bez svega. A i bez oca. Stoga ću mu ja pomoći. Još se sjećam kako smo se Babuwa i ja igrali pod vrućim zimbabvejskim suncem u dvorištu njihove kuće. Babuwa je bio vrstan golman i da nije bilo farmerskog posla, siguran sam da i sad igrao u Eintrachtu ili čak Schalkeu. Njegova majka nas je uvijek tjerala da peremo ruke vodom iz njihova bunara, prije nego nas je ponudila kolačima od pečene antilope i pireom od hijena. Ah, stara dobra Lumbalu, mora da ju je sve ovo skršilo. No, da ne mislite da lažem, evo prvih par ulomaka Babuwinog potresnog pisma. Moram naznačiti da je od šoka Babuwa zacijelo zaboravio da me zna, stoga i sva ova sranja kako me ne zna i tako to. A možda je bio lukav, pa je namjerno tako pisao, da nam ne uđu lako u trag. Mora da je ovo zadnje. Dear Partner, You may be suprised to received this letter from me since you do not know me personally. I am Babuwa Tigbogbo the first son of Agbo Tigbogbo ,the most popular farmer in zimbabwe who was murdered in the land dispute in my country.I got your contact through network online hence deceided to write you.Before the death of my father he had taken me to johannesburg to deposite the sum of 12.000000.00 dollars (twelve million dollars) in one of the private security company in South Africa, as he foresaw the looming danger in Zimbabwe this money was deposited in a box as gemstones to avoid much dumorrage from the security company, this amount was meant for the purchase of new machines and chemicals for farms and establishment of new farms in Swaziland. This land problem came when Zimbabwean president.Mr Robert Mugabe introduced a new land act reform wholly affecting the rich white farmers and some black farmers,and this resulted to the killing and mob action by Zimbabweean war veterans and some lunatics in the society.Infact a lot of people were killed because of this land reform act for which my father was one of the victims and may his soul rest in perfect peace. Zbilja potresno... Odlučio sam da je krajnje vrijeme da u skorijoj budućnosti započnem sa pisanjem scenarija za svoj prvi uspješni film. Nemam radnju, nemam likove, nemam ništa, ali imam završnu scenu. Znam da će film biti fiktivno-zbiljski. Zbiljski zbog zadnje scene, koja mi se dogodila u stvarnom životu i koja je do sada jedan od tri highlighta mog života. Dogodilo se to ovo ljeto, kada smo u pet ujutro Richard i ja krenuli put stanice podzemne željeznice Turnham Green u zapadnom Londonu, a sve s ciljem da dođemo do aerodroma Stansted, a od tamo doma. Hodamo mi tako pustim uličicama, umorni, jer noć prije nismo ni oka sklopili, i odjednom, ničim izazvani, u isti tren počnemo pjevati Oj hrvatska mati, nemoj tugovati. Onaj tko kaže da mu na ovu scenu ne bi potekla suza, taj laže. Stoga, imam scenu, trebam priču, za čas sam gotov. Vjerujem da je film preodređen za uspjeh. Vi? Danas sam si zadao da na poslu slušam samo izvođače koje dugo nisam slušao. Pa sam tako danas odslušao Greg Graffina, Ben Folds Five, Yo La Tengo, Idlewild, Mercury Rev i tako to. Sad kad ste saznali taj važan podatak, ja idem. |
08.03.2005., utorak
|
Nekad mi usprkos hiljadu mogučih zanimacija oko mene, zna biti toliko dosadno da ne znam što ću sam sa sobom. Onda prvo ležim na podu i čekam da me ošine neka ideja. Ako to ne upali, onda ustanem i odem do kuhinje, popijem čašu vodu i vratim se natrag u sobu. Kako je televizor non-stop upaljen, malo prošvrljam po programima, ne bi li možda naišao na nešto novo. To skoro pa nikad ne upali, pa onda opet ležem na pod. I tako sam ja i ovu subotu po drugi put legnuo na pod, kad mi padne na pamet jedna ideja koju vučem već neko vrijeme. Oduvijek sam htio naučiti vezati kravatu na sve moguće načine. Izvukao sam kravatu iz ormara, na Internetu našao sajt na kojem je bilo pet načina vezanja kravate i dao sam se na posao. Sad znam zavezati kravatu na Windsor način, Half Windsor i još neka dva načina kojima sam zaboravio ime. Onaj peti je bio za leptir mašnu, a pošto baš nemam jednu u svom posjedu ovih dana, preskočio sam. To mi je oduzelo jedno pola sata života. Nakon toga mi je opet bilo dosadno. Ni sad mi nije bogznakak zanimljivo. Čamim sam u uredu i silim se da radim, ali ne ide mi od ruke. Od dosade onda šećem prostranstvima Interneta. Umjesto da odem doma. Ponekad mislim da u biti volim provoditi vrijeme u ovoj prokletoj, tamnoj prostoriji, samo si ne želim to priznati. Nadam se da ipak nije tako, jer to bi me rastužilo. Ne jako, ali dovoljno da spoznam da je tužno. Trebao bi željeti ići doma, a ne željeti ne ići doma. U biti, kad i dođem doma, nema neke prevelike razlike. Jedina razlika je u tome što doma imam još jedan ekran ekstra u koji mogu buljiti. Jučer smo Richard i ja išli kod Irme. Tamo su još bili Dedinho i Vern. Igrali su Playstation. Richard i ja smo donijeli nešto kineske hrane da imamo za pod zub. Kad smo otvorili svo aluminijsko jednokratno posuđe, shvatili smo da su nam dali jedno krivo jelo. Ali nismo se previše bunili. Jedino što je to jelo bilo ljuto. No, pojelo se. Kasnije sam se ja pridružio Dedinhu i Vernu, te s njima igrao Playstation. Malo nakon toga, Irma nas je potjerala doma. Bila je to još jedna vrhunska večer. |
07.03.2005., ponedjeljak
|
Već dvije nedjelje za redom me boli glava. Probudim se naspavan i sve to, ali me svejedno ubija glava. Onak jako da mi se bljuje kad pogledam u ekran. Boli do te mjere da sam jučer čak i spavao popodne, a to je nešto što apsolutno nikada ne radim, jer smatram da je spavanje popodne neopisivo ludo trošenje dragocjenog vremena. Ovi moji na poslu imaju teoriju da je to sam zato jer onda imam super ispriku da ne moram raditi preko vikenda. Kad radim preko vikenda, radim doma i obično nedjeljom, pa njihova teorija može i ne mora držati vodu. Ja bi rađe da me boli u ponedjeljak, pa onda ne moram na posao. Makar bi ja došao, jer sam tobože savjestan radnik. Kad malo bolje razmislim, vjerojatnije je da sam glup radnik, jer ostali zaposlenici ostaju doma i kad im je mrzlo za noge, a ja dolazim i kad imam temperaturu već medicinski mrtvog ljudskog bića. U petak sam svjedočio svojem prvom izvlačenju pištolja na javnom mjestu. Jedemo mi tako u Baschieri u neki sitan noćni sat, a dva-tri stola od nas sjede neka trojica nepristojnih galamdžija koji nisu nikog štedjeli svojom vikom. Stol do njih, sjede trojica čelavih intelektualaca i njihove trendy gospođe platinaste boje kose. Tri para pokušavaju jesti, ali galamdžije ih smetaju. U to, jedan od akademski obrazovanih mladića, posegne za svojim mini-topom i priprijeti ovoj trojici. Oni najednom ušutiše i ne ću se za njih sve do kraja večeri. Razmišljao sam. Da je slučajno profesor upucao učenika koji nije htio zašutjeti, vjrojatno ne bi danas pisao ove redove. Jer, pretpostavljam da bi profesor morao upucati i sve ostale prisutne učenike kako ga ne bi tužili direktoru. Ili bi jedan jedini metak koji bi ispalio da zastraši sve učenike, pogodio nikog drugog nego mene. No, ovaj put sam ipak imao sreće, meci nisu ispucani, a ostatak restorana je u relativnom miru nastavio jesti. U subotu smo kod Irme jeli fondue. Ali ne gospodski kao što bi to radili ultra-zanimljivi Švicarci, nego po naški. Stoječki, uz kazan. Vratili smo se primarnim nama. Onima nama iz davnih dana, kada su naši preci jeli pasuljče iz iste rajngle, negdje na pustopoljinama podno Karpata. Zamijenili smo grah topljenim sirom, ali duboko u nama usađeni plemenski način hranjenja isplivao bi vjerojatno i na prijemu kod Kraljice od Danske. Dok bi svi narodi svoje prepelice jeli kao ljudi, hrvatska delegacija bi ih jela stoječki i ne bi ih stavljala na tanjure. Naravno, sve bi se to dogodilo kada bi već debelo bili u europskoj uniji, tako da taj čin omalovažavanja jednog dvora, ne bi imalo nikakav utjecaj na naše moguće primanje u istu. Tim činom, Hrvati bi pokazali kako unatoč sjedinjenju s ostalim zemljama, ipak imaju ono svoje JA koje ih razlikuje od svih. "Hrvati? To su oni koji jedu stoječki? Da, baš su čudni, ali navodno je to kod njih normalno.", pričali bi ljudi. Gledao sam jučer Shaun of the Dead. Zanimljiv je to i smiješan film, pa ga pogledajte ako Vam bude pri ruci. Ja ću Vas sada napustiti. |
03.03.2005., četvrtak
|
Prvo da Vam kažem da ako baš ne morate, nemojte gledati Finding Neverland. Johnny Depp je dobar, to stoji, ali film je onak, kenj-kenj. Stoga, rađe odite pogledati nešto drugo. Nadalje, bili smo jučer Dragutin, buduća mu supruga Loki, Richard i ja u KSET-u na slušaonici Chemical Brothers vs. Fatboy Slim. Lokin brat je tamo bio DJ (čitaj Đ), pa smo otišli pročekirati malo. Nas trojica papana smo cijelo vrijeme stajali kod zahoda i čakulali, a Loki je trčala okolo kao dijete po poljani. Svako malo bi se vratila, pa nas slikala svojim modernim fotoaparatom. Mi smo onda otišli, a ona je ostala. Toliko o tome. Jednom, kad sam bio još u srednjoj školi, mama mi je našla neki posao, kao da si zaradim za more i tak to. Škola je baš završila, a ja sam svakodnevno odlazio u jedan iznajmljeni stan kod Šubićeve, gdje je svoje prostore imala ta firma u kojoj sam radio. Bila je to izdavačka firma. Izdavali su časopis maštovita imena "Poslovna tajnica". Pogađate, časopis nije bio namijenjen bilo kome. On je bio namijenjen samo tajnicama. Dakle, u samom početku je bio predodređen na nečuven uspjeh. Moj zadatak je bio da zovem firme iz žutih stranica, jednu po jednu i tražim nikog drugog nego tajnicu direktora. Onda bi joj morao prosrati par riječi o časopisu i praktički je nagovoriti da ga kupi. Kako uvjeriti nekog da je časopis o tajnicama dobar časopis? Mislim da je to jedan od najtežih poslova na svijetu. Mislim da čak i same tajnice znaju da u njihovom zanimanju nema apsolutno ništa zanimljivo i da im nije jasno kako se netko uopće želio upustiti u posao izdavanja časopisa o tajnicama. Ne, sad zbilja, što se može pročitati u takvom časopisu? Predstavljamo Đurđu Marić, tajnicu predsjednika uprave OUR Baničak i sinovi? Kako najlakše otipkati referentno pismo? Tko proizvodi najbolje spajalice? Tips and Tricks: kako što brže skuhati kavu šefu i njegovim poslovnim partnerima? Zbilja ne razumijem kako je jedan takav časopis uopće mogao imati perspektivu. U čijim bolesnim glavama se javila ta ideja? Zar su mislili nakon par brojeva oplemeniti izdanje sa dodacima kao što su: Samo za vas, recenziramo pisaće mašine. Koja je najbolja radio stanica za vas. Izaberite vašu granulaciju papira. No, kao što to obično biva, nakon par telefonskih razgovora sa top tajnicama, odlučio sam da više nema smisla razgovarati, nego sam samo slao faxove na ruke tajnica direktora. Bio sam plaćen po faxu naime. Na kraju radnog vremena (koje je bilo proizvoljno, pa sam ja proizvoljno radio od 10 - 12), predao bi papir sa brojem poslanih faxova i otpirio doma. Nakon dva tjedna posla, jednog petka, kada sam predao papir i spremao se kući, kada mi je glavna urednica rekla: Od ponedjeljka ne moraš više dolaziti. Mislim da su to bile najsađe riječi koje sam ikad čuo. Pogotovo zato jer je ta glavna urednica bila oveća rospija. Stalno mi je visila nad glavom i provjeravala da li se razgovaram sa tajnicama i nudim im njen časopis ili samo šaljem faxove. Na svu sreću, svaki dan u pola jedanaest ona bi odlazila u ZAP, a ja bi malo predahnuo tako što bi listao tone Playboya i Hustlera koji su se nalazili u uredu između ostalih tiskovina. Ipak je to bila izdavačka kuća, trebalo se informirati kako to radi konkurencija. Naravno, tu i tamo bi malo istrenirao donje dijelove tijela "čitajući" Hustler, ali to je zbilja bilo rijetko. Tako sam završio svoju karijeru u izdavaštvu. Problem je nastao kada mi je drugarica trebala platiti. Prvo me kao najtupavijeg naivca zajebavala za tih par stotina kuna koje sam trebao dobiti, a kad je napokon odlučila dati novce, dala mi je pola iznosa, makar sam se ja s njenom kolegicom u zločinu (koja je btw. bila sasvim OK) dogovorio skroz drugačije. Pošto sam i u ranim danima života bio papan, nisam se bunio, samo sam se htio što prije maknuti od te babetine (koja je u biti bila mlada, ali ponašala se kao baba), jer sljedeći moj potez je jedino mogao biti potezanje noža u smjeru njene utrobe. Nisam želio na doživotnu robiju, a ni u plinsku komoru, te sam se mudro povukao. Danas bi drukčije postupio. Danas bi je ubo u utrobu. A tek onda razgovarao. Čujem da je to dobra metoda. Mislim da ću sada poći. Kasan je sat, a i ne da mi se više pisati. Ojlatunfek! |
01.03.2005., utorak
|
(Petra => 01.03.2005. 16:29) Onda pocni pisat o temama za Prave Muskarce tm : Kako najbolje pustiti brkove, Od cega se najjace podriguje, Vjezbe drkanja lijevom rukom za desnjake, Prdenje i zasto ga volimo, Sinisa Vuco kralj estrade... Vidim da neki od Vas žele saznati neke od tajni zanata, pa zašto Vas i ne bi uputio. Mislim, glupo je čuvati neke stvari samo za sebe. Krenimo redom... Kako najbolje pustiti brkove Kao prvo, potrebno je ne brijati se. To je osnovno. To je Vaša polazišna točka, Vaš pole position. Što duže izdržite bez brijanja, to će brk biti duži, gušći i širi. Ipak, nekad, koliko god se trudili, on neće izrasti onako kako Vi želite da on izraste. Tu veliku ulogu igra genetika, koja neke podari dobrim, muškim brkom, dok druge vječnim paperjem. Ima i onaj treći slučaj, a taj je da brka nikad nema. Taj slučaj je Dragutin. On je mladić koji nikada neće osjetiti kako je to posrkati pivsku pjenu sa svog iznadusnog busena. Takve ljude treba iskreno žaliti. Od čega se najjače podriguje Razni su načini kako doći do ultimativnog podriga. No, samo je jedan onaj pravi, otkriven sasvim slučajno, davne 1993. na Uskrs u Umagu. Sve što Vam treba je jedan jogurt u čašici, Gavrilović pašteta i šnita kruha. Paštetu stavite u jogurt i miješate dok ne dobijete finu kašu. Onda tu kašu fino pojedete žlicom, a uz svaki zalogaj kaše, uzimate po zalogaj kruha. Kad ste gotovi, malo odmorite i nakon recimo sat vremena divite se podrizima i što je najvažnije njihovom neopisivom smradu. Postoji samo jedna dovoljno jaka konkurencija ovome receptu. A to je hamburger u kantini Ekonomske škole u Velikoj Gorici. Ako na velikom odmoru pojedete taj hamburger, vrlo lako na četvrtom satu snagom samo jednog podriga možete natjerati profesora na markiranje. Vježbe drkanja lijevom rukom za dešnjake Ovo je jedna zahtjevna disciplina. Oni koji se još ne osjećaju dovoljno jakima da krenu u osvajanje novog teritorija, neka se rađe klone ove discipline. Naime, bio sam svjedok u slučajevima kada su naoko psihički jaki kandidati padali u ključnim trenucima. Stoga, zapamtite...samo oni čiste glave, fokusirani na cilj mogu uspjeti oddrkati na cijelu jednu scenu iz najbrutalnijeg gonzo pornića lijevom rukom, a da im je to prvi put, jer inaće koriste onu drugu...desnu. Sve može ići kao podmazano, ali u ključnim trenucima ljudi znaju mijenjati ruku, jer ne mogu dostići klimaks rukom koja im se čini kao da nije njihova u tim trenucima. I to je tako. Neki misle da je ljepše drkati ljevicom baš iz tog razloga, jer se ima osjećaj kao da Vam netko drugi rukom obuhvaća spravu. Ja sam i dalje, iako sam, razumljivo, prošao i gore spomenutu disciplinu sa najboljim ocjenama, pobornik klasične metode. Dakle, ruka kojom pišeš je i ruka kojom drkaš. Prđenje i zašto ga volimo Iako je o ovom već rečeno, a na ovom sajtu i napisano i više nego dosta, uvijek sam bio za to da se ovu posebnu vještinu spominje svako malo, da ljudi ne bi izgubili kontakt s njom. Jer to bi bilo pogubno za rasu. Kao certifirani doktor prđenja mogao bi Vam sada izlagati dizertaciju za dizertacijom, ali suzdržati ću se od toga ovog puta. Samo ću Vam poručiti jedno: Prdite. Jer nema ljepšeg. Što bolje može razbiti monotoniju jednog sprovoda od prdeža? Neće li baš prdež podignuti moral Vašoj satniji prilikom napada na selo napućeno civilima? Koja je jedina stvar koja može nasmijati djevojku kojoj ste naredili da Vam liže šupak od prdeža u njenu facu? Argumenti su tu. Na Vama je da djelujete. Siniša Vuco kralj estrade Iako se neki neće složiti, već će predložiti nekog svog kralja (Jasmina Stavrosa npr.) moramo ipak kleknuti pred ovim stvaraocem. Bilo samostalno, bilo u nekoj od svoje dvije grupe, ovaj plahi mladić bio je i ostaje kraljem estradne scene. Ima li istinitijih riječi od onih iz pjesme "Volim piti i ljubiti"? Koga nisu ganule, taj nije čovjek. A prepjev te pjesme na engleski jezik pjesmu je samo ojačao i spremio ovog dečka za pohod na strane top-liste. Kako odoljeti njegovom alter egu Generalu Vasiliju Mituu, koji predvodi ultra grupu Živo blato? Ne mislite li da su pjesme njegovog drugog benda, Klanje ljudi, jedne od onih koje Vam zauvijek mogu promijeniti život? Ja mislim da jesu... Zato ne sumnjajte u kralja...divite mu se. Jer da nije kralj, bili mogao zaklati janje na stejdžu? Bi li mogao vaditi pištolj i mahati njime nasred rive? A-a...ne bi. Bio sam upitan za recept salate od tunjevine koju sam spremao na zabavi Vernovoj i mojoj. Više je nego jednostavan. Na sitno narežete luk, papriku i kisele krastavce. Za vrijeme rezanja svega ovoga, neka Vam se grije voda za tjesteninu. Preporučujem rigatone, fusile ili makarone kao odabir. Nakon što ste skuhali tjesteninu i narezali povrče, otvorite konzerve tunjevine i sve skupa bacite u jednu zdjelu. Na sve to bacite još i kukuruz iz konzerve i zalijte majonezom. Miješajte dok ne mislite da više ne morate miješati. Za kraj, pošpricajte sve tabascom po želji. Eto. Preporučujem da poslušate album Silent Alarm od Bloc Party-a. Sutra ću Vam preporučiti da li da idete ili ne idete pogledati Finding Neverland. N., znam da tu i tamo čitaš, pa ti želim sretan rođendan. Pozdravi J. Firulujk! |
