Prvo da Vam kažem da ako baš ne morate, nemojte gledati Finding Neverland. Johnny Depp je dobar, to stoji, ali film je onak, kenj-kenj. Stoga, rađe odite pogledati nešto drugo.
Nadalje, bili smo jučer Dragutin, buduća mu supruga Loki, Richard i ja u KSET-u na slušaonici Chemical Brothers vs. Fatboy Slim. Lokin brat je tamo bio DJ (čitaj Đ), pa smo otišli pročekirati malo. Nas trojica papana smo cijelo vrijeme stajali kod zahoda i čakulali, a Loki je trčala okolo kao dijete po poljani. Svako malo bi se vratila, pa nas slikala svojim modernim fotoaparatom. Mi smo onda otišli, a ona je ostala. Toliko o tome.
Jednom, kad sam bio još u srednjoj školi, mama mi je našla neki posao, kao da si zaradim za more i tak to. Škola je baš završila, a ja sam svakodnevno odlazio u jedan iznajmljeni stan kod Šubićeve, gdje je svoje prostore imala ta firma u kojoj sam radio. Bila je to izdavačka firma. Izdavali su časopis maštovita imena "Poslovna tajnica". Pogađate, časopis nije bio namijenjen bilo kome. On je bio namijenjen samo tajnicama. Dakle, u samom početku je bio predodređen na nečuven uspjeh. Moj zadatak je bio da zovem firme iz žutih stranica, jednu po jednu i tražim nikog drugog nego tajnicu direktora. Onda bi joj morao prosrati par riječi o časopisu i praktički je nagovoriti da ga kupi. Kako uvjeriti nekog da je časopis o tajnicama dobar časopis? Mislim da je to jedan od najtežih poslova na svijetu. Mislim da čak i same tajnice znaju da u njihovom zanimanju nema apsolutno ništa zanimljivo i da im nije jasno kako se netko uopće želio upustiti u posao izdavanja časopisa o tajnicama. Ne, sad zbilja, što se može pročitati u takvom časopisu? Predstavljamo Đurđu Marić, tajnicu predsjednika uprave OUR Baničak i sinovi? Kako najlakše otipkati referentno pismo? Tko proizvodi najbolje spajalice? Tips and Tricks: kako što brže skuhati kavu šefu i njegovim poslovnim partnerima? Zbilja ne razumijem kako je jedan takav časopis uopće mogao imati perspektivu. U čijim bolesnim glavama se javila ta ideja? Zar su mislili nakon par brojeva oplemeniti izdanje sa dodacima kao što su: Samo za vas, recenziramo pisaće mašine. Koja je najbolja radio stanica za vas. Izaberite vašu granulaciju papira. No, kao što to obično biva, nakon par telefonskih razgovora sa top tajnicama, odlučio sam da više nema smisla razgovarati, nego sam samo slao faxove na ruke tajnica direktora. Bio sam plaćen po faxu naime. Na kraju radnog vremena (koje je bilo proizvoljno, pa sam ja proizvoljno radio od 10 - 12), predao bi papir sa brojem poslanih faxova i otpirio doma. Nakon dva tjedna posla, jednog petka, kada sam predao papir i spremao se kući, kada mi je glavna urednica rekla: Od ponedjeljka ne moraš više dolaziti. Mislim da su to bile najsađe riječi koje sam ikad čuo. Pogotovo zato jer je ta glavna urednica bila oveća rospija. Stalno mi je visila nad glavom i provjeravala da li se razgovaram sa tajnicama i nudim im njen časopis ili samo šaljem faxove. Na svu sreću, svaki dan u pola jedanaest ona bi odlazila u ZAP, a ja bi malo predahnuo tako što bi listao tone Playboya i Hustlera koji su se nalazili u uredu između ostalih tiskovina. Ipak je to bila izdavačka kuća, trebalo se informirati kako to radi konkurencija. Naravno, tu i tamo bi malo istrenirao donje dijelove tijela "čitajući" Hustler, ali to je zbilja bilo rijetko. Tako sam završio svoju karijeru u izdavaštvu. Problem je nastao kada mi je drugarica trebala platiti. Prvo me kao najtupavijeg naivca zajebavala za tih par stotina kuna koje sam trebao dobiti, a kad je napokon odlučila dati novce, dala mi je pola iznosa, makar sam se ja s njenom kolegicom u zločinu (koja je btw. bila sasvim OK) dogovorio skroz drugačije. Pošto sam i u ranim danima života bio papan, nisam se bunio, samo sam se htio što prije maknuti od te babetine (koja je u biti bila mlada, ali ponašala se kao baba), jer sljedeći moj potez je jedino mogao biti potezanje noža u smjeru njene utrobe. Nisam želio na doživotnu robiju, a ni u plinsku komoru, te sam se mudro povukao. Danas bi drukčije postupio. Danas bi je ubo u utrobu. A tek onda razgovarao. Čujem da je to dobra metoda.
Mislim da ću sada poći. Kasan je sat, a i ne da mi se više pisati. Ojlatunfek!
Post je objavljen 03.03.2005. u 17:59 sati.